FLORENCE HARTMANN: Luđačka košulja zvana Dejton

20 Jun 2012

„Ne znam mogu li naći (i)racionalno objašnjenje osjećaja da su ovdje, u Sarajevu, suštinske vrijednosti u pitanju. Mi, ratni reporteri, osjećamo - i osjećali smo - da je ovdje sudbina Evrope u pitanju.“

Florence Hartmann, francuska novinarka i autorica, ratna reporterka francuskog Le Mondea, a našoj javnosti poznata kao glasnogovornica nekadašnje haške tužiteljice Carle Del Ponte, u žižu sarajevskih dešavanja vratila se 6. aprila.

Tokom obilježavanja 20. godišnjice sarajevske opsade i Dana Sarajeva, Hartmannova je, u društvu kolege Ed Vuliamya – inače novinara, koji je svijetu otkrio istinu o logorima Keraterm, Omarska i Trnopolje – Carlu Bildtu, švedskom diplomati i učesniku mirovnih pregovora 1995, u emotivnom nastupu prije svega, odbrusila da nema šta da traži ispred rijeke crvenih stolica.

Hartmannova smatra da Bildt nije učinio dovoljno kao predstavnik svoje zemlje i Evropske unije, da zaustavi/skrati rat u BiH. U intervjuu za portal Radio Sarajevo, ona komentira da mu je morala poručiti to što je rekla, jer političari, uopšte, smatraju da ne moraju polagati račun:

‘Bilo bi lijepo da Bildt može reći…’

„Pričamo kako je važno da zločinac zna da može biti uhapšen jednog dana, da ne spava mirno. Ali, i političari, pogotovo oni koji vode mirovne procese, treba da ne spavaju, trebaju razmišljati jesu li mogli bolje. Pa, svi se mi cijeloga života pitamo jesmo li mogli bolje: u školi, na poslu. Političari imaju ozbiljnu ulogu, odgovorni su za živote miliona ljudi i normalno je da se ocijeni njihov rad. Oni koji ne mogu čuti kritiku, nisu dorasli poslu. Svako više voli čuti kompliment, ali to mora zaslužiti.

Bilo bi lijepo da nam Bildt može reći: nisam bio najbolji, ali znam da je ono što sam uradio zaustavilo rat bar nekoliko sedmica ranije, spasio sam živote, ali ne… Vidite, nije problem Bildt, problem su svi političari koji se smatraju najboljim i to je problem u diplomaciji, pa čak i ove ovdje, bh. politike.“

Radiosarajevo.ba: Dvadeset je godina od početka rata, na koji način ova godišnjica utiče na Vas?

Hartmann: Iako se ja vraćam redovno (smijeh, op.a), i uvijek su velike emocije kad se ovdje dolazi, a posebno, naravno, sada, jer bol je još evidentna. I kod ljudi koji žive ovdje, ali i kod nas, koji smo bili ovdje kao reporteri. Na drugi način, ali boli i novinare, fotoreportere, književnike… Boli što smo pisali, a nismo uspjeli promijeniti ništa. Evo, 20 godina poslije, a to smo uočili i nakon rata, jasno je da smo pisali tačno i istinito. Znači da to nije bilo zbog manjkavosti informacija, kao što sad imamo slučaj u Siriji, gdje novinari i objektivni posmatrači imaju otežan pristup. Stoga, svi ratni reporteri, pa i ja, imamo veliku vezu za taj događaj, ne samo jer je bio dio naše karijere, kako to neki žele predstaviti. To je bio prvi rat u Evropi, nakon Drugog svjetskog rata, prvi nakon pada Berlinskog zida kada se obećalo da svijet više nije podijeljen u dva bloka i da može funkcionirati. A Sarajevo je dokaz da ipak nije moglo…

Nije ovdje poražena samo Evropa, koja nije spasila ljude od opsade i nije uspjela spriječiti ratnu mašineriju. Pouke iz Drugog svjetskog rata dale su znanje cijeloj Evropi da prepozna znakove i zaustavi proces te mašine i tu je veliki poraz Evrope, i šire međunarodne zajednice i društva, koje ipak jeste reagovalo. Ipak, javnost nije mogla uticati na političare, pozivi običnih Evropljana i demonstracije da se to zaustavi nisu imali uticaja.

Radiosarajevo.ba: Zbog čega je to tako?

Hartmann: Očigledno, nismo ono društvo koje je krajem 20. vijeka trebalo biti slobodno, bez zida koji odvaja Evropu i dovoljno razvijeno da utiče na konstruktivni i pametni dijalog. Nismo uspjeli, a demokratija nije bila u toku svog napretka. Pogriješili smo u ocjeni da će se padom Zida stvoriti savršena demokratija. Naprotiv, i sada nastavljamo u procesu pogoršanja situacije. Jer, biznis se pravi i bez demokratije – liberalizacija ekonomije ide i bez toga. Sloboda i dobrobit građana nisu u centru političkih odluka, nisu u centru ničega. U političkom centru je ekonomija, ili je možda obrnuto… Ta humana dimenzija, činjenica da su sedam milijardi ljudi sekundarna briga je veliki problem.

Radiosarajevo.ba: Kažete da ste redovno u Sarajevu, kakvom vidite današnju situaciju? Da li je moglo bolje (a moglo je) i kakva je (pr)ocjena za budućnost ovih prostora?

Hartmann: To – da je moglo bolje i da se „ništa nije promijenilo“ – je bila konstatacija mnogih koji su sada posjetili Sarajevo prvi put nakon ovih 16, 17 godina. Sarajevo, govore, mnogo liči na grad od prije destrukcije. Istina, ima nekih novih građevina, ali… Čini se da arhitekti više nemaju onog uticaja na Sarajevo koji su imali vjekovima. (…) ono što je tužno je to što se dešava zadnjih 17 godina. Iako je rat završen, politike rata su se nastavile, samo bez klasičnog oružja. Možda su bile zamrznute nekoliko godina, jer su bile druge, urgentne stavke za riješiti, ali ubrzo, nakon pet godina su se nastavile tiho, a zadnjih pet do šest godina i glasno, što je dramatično. I tu Evropa opet nije reagovala kako treba.

Dejton je BiH ostavio metastaze

Radiosarajevo.ba: Šta bi Evropa trebala danas uraditi?

Hartmann: Ako Evropa ne želi podjelu Bosne (i Hercegovine, op.a), kao što stalno govore, onda treba postupiti na taj način, zajedno sa ljudima koji ovdje djeluju. To se ne radi. U biti, ne može se ništa uraditi zbog ovog Dejtonskog sporazuma, ove, kako ga ja zovem, ‘luđačke košulje’. Kroz njega su za BiH ostavljene metastaze, i nije evoluirao. Možda tada nije bilo boljeg rješenja za prekid rata. Ali, to je prekid vatre. To nije Ustav i konačno rješenje za zemlju za narednih 20 do 50 godina. Znači, simptomi su vidljivi, dijagnoza uspostavljena, no, lijek niko ne traži. A lijek se ovdje ne može proizvesti, upravo zbog te zbog košulje luđaka. Neko treba da je odveže, smireno, da nađe trajno rješenje, na bazama u okviru evropskih vrijednosti…

Radiosarajevo.ba: Koliko je opasno izvrtanje činjenica i historije u BiH?

Hartmann: To je, pored promjene bh. uređenja, centralno pitanje. Svako treba da ima sopstveni proces o događajima koji su prošli; svi kažu – prestanimo pričati o prošlosti, jer to sukobljava ljude, ali ne može se okrenuti stranica koja nije pročitana. Ona se vrati, prije ili kasnije. Pogledajte Španiju: o građanskom ratu 30-tih godina se nije pričalo i sad, usred ekonomske krize i protesta, mladi odjednom kažu: ko mi je ubio baku i djeda? Ta se pitanja neminovno vraćaju, i zato se ta stranica mora pročitati. Vrlo izuzetna situacija u bivšoj Jugoslaviji je ta da su činjenica dostupne, nevjerovatna količina informacija je bila dostupna i tokom rata, „skoro“ da nema tajne. A opet, reakcija na to je vidljiv i jak proces ponovnog pisanja istorije.

Radiosarajevo.ba: Hvala Vam na izdvojenom vremenu.

(Lana Ramljak, Radio Sarajevo)

Podelite ovu stranicu!