FILIP ŠVARM: Piše i na tarabi

19 Sep 2016

Premijeru se najviše dopala sportska metafora o semaforu na stadionu. Eto - rezultat govori za njega. Međutim, ovdje postoji jedan ozbiljan problem: na toj utakmici sa tim istim semaforom, Vučić je sebi i pomoćni i glavni sudija, trener oba tima, glavni strelac svoje ekipe i golman protivničke

Premijer Aleksandar Vučić umilostivio se i dao intervju RTS-u. To je epilog njegovog višemjesečnog nezadovoljstva i prozivanja nacionalnog javnog servisa iz razloga potpuno neshvatljivih i neuhvatljivih prosječnom gledaocu. Naime, onima u Takovskoj 11 ne samo da ne pada na pamet da mu uskraćuju prostor u svojim programima, već i pažljivo izbjegavaju bilo kakav sadržaj koji bi se mogao protumačiti kao kritika aktualne vlasti. Ali Vučiću to, izgleda, nije dovoljno. Kako stvari stoje, svi mediji bi morali da poput “Informera” ili TV “Pink” vode mrtvu trku u podilaženju, veličanju i, uopće, obožavanju svake premijerove geste i riječi, odnosno, difamiranju i naznake bilo čijeg kritičkog mišljenja…

Inače, intervju na RTS-u bio je mješavina nekoliko zdravorazumskih stavova sa ogromnom količinom hvalisanja, obećanja, arogancije, agresivnosti, kukanja i samosažaljevanja. Ekonomski rezulti su takvi da bolji ne mogu biti, a svaka njihova kritika je plod isključivo lične mržnje prema premijeru; on gradi mostove suradnje sa svim i svakim, ali razni centri moći u inostranstvu preko svojih plaćenika ne biraju sredstva kako bi destabilizirali zemlju; iako mu to donosi samo skandiranje “Vučiću pederu” na stadionskim tribinama, predsjednik vlade ne namjerava da odustane od izgaranja na poslu, radikalnih i nepopularnih reformskih poteza, te borbe protiv jeftinog populizma, neradničkog mentaliteta i pretvaranja Srbije u državu po skandinavskim uzorima… Čitavo ovo izigravanje progonjene žrtve dakle, pripada političar čija je riječ već godinama prva i posljednja i koji je ispunio svaki kubni milimetar javnog prostora…

Tokom tog jednoiposatnog gostovanja na RTS-u, premijer je po svaku cijenu nastojao stvoriti i dojam sopstvene ogromne državničke veličine, vizionarstva i enormnog izrastanja iznad političkog okruženja. Nekad su to umorni pokreti i skidanje naočala rezigniranog čovjeka koji po hiljadu put mora da objasni nešto toliko jasno i razumljivo. Drugi put, riječ je o toliko puta do sada viđenim kontrapitanjima čiji je svrha da pokažu kako ono što je pitan – rušenje u Hercegovačkoj, na primjer – nije zapravo ni od kakvog javnog značaja, već da je to podla podmetačina u interesu njegovih zlonamjerni političkih protivnika.

U tom kontekstu Vučiću se najviše dopala sportska metafora o semaforu na stadionu. Eto – rezultat govori za njega, pa neka karavni prolaze a psi laju. Na prvi pogled, efektno. Međutim, ovdje postoji jedan ozbiljan problem: na toj utakmici sa tim istim semaforom, Vučić je sebi i pomoćni i glavni sudija, tener oba tima, glavni strelac svoje ekipe i golman protivničke. Prikazani i stvarni rezultat zato nisu isto.

(Vreme)

Podelite ovu stranicu!