FILIP ŠVARM: Ko će mu sada biti kriv

26 Apr 2016

Srbija je ponovo zakoračila unatrag - prema autoritarizmu, populizmu i demagogiji. Ukratko: politička metodologija i tehnologija vlasti devedesetih stekli su i legitimitet i još jedan novi početak

Na parlamentarnim izborima tri prva mjesta zauzele su Srpska napredna stranka, Socijalistička partija Srbije i Srpska radikalna stranka. Dakle, političke partije starog, predpetooktobarskog režima ili – poput naprednjaka – proizišle iz njega. Ovaj trijumf krunisan je u najboljem maniru devedesetih: kampanjom na samoj granici regularnosti i ozbiljnim sumnjama u falisificiranje volje građana. Jednom rječju, Srbija je ponovo zakoračila unatrag, prema autoritarizmu, populizmu i demagogiji najprizemnije vrste i to nikakve mantre o radu, evropskim integracijama i reformama nisu u stanju da promjene.

Nije sporno da su Aleksandar Vučić i njegov SNS pobjednici drugih po redu vanrednih izbora u posljednje dvije godine; uostalom i raspisani su isključivo zato da se domognu svih poluga vlasti i moći – od najviših do najnižih. Ono što zabrinjava jeste spremnost da se do temelja zatre svaka relevantna politička alternativa i da se period između 2000. i 2012. proglasi za diskontinuitet koji je zemlju doveo na sam rub opstanka. Ukratko: da politička metodologija i tehnologija vlasti devedesetih steknu i legitimet i još jedan novi početak.

Rezultati izbora zato cementiraju sudbinu Srbije pod naprednjacima. Točno je da je Vučićeva parlamentarna većina slabija nego u predhodnom sazivu (u trenutku dok nastaju ovi redovi to iznosi 131 naspram 158 poslaničkih mjesta u prošlom sazivu); točno je i da SNS na svoj listi ima čitav buljuk stranaka i strančica koje mora namiriti; točno je i da će opozicija – prava i nominalna – biti zastupljenija u Skupštini nego ranije…

Ali, to ništa ne mijenja ili bar ne mnogo. Može li itko zamisliti da su naprednjački koalicioni partneri – uzeti na listu isključivo da bi sa svojim simboličnim učešćem u biračkom tijelu doprinjeli apsolutnoj većini – u stanju da se uskopiste i povedu iole samostalnu politiku? Sve te partije ionako vegetiraju u najboljem maniru političkih grabljivaca na plijen i mrvice vlasti sa Vučićevog stola za njih je sve ono o čemu su oduvijek sanjali. Bez SNS-a teško da bi bilo tko o njih postojao, a tu i tamo dobro dođu za popunjavanje tanke kadrovske baze.

Na drugoj strani – kada se smiri političko tlo u vezi sa prelaskom cenzusa – doći će u redovima opozicije do podjela na poslaničke klubove (liste DSS-Dveri i SDS-LDP-LSV) i, uopće, grabljenja za blagonakloni Vučićev pogled i tapšanje po ramenima. U tom kontekstu, pored permanentno ucijenjenog Ivice Dačića i njegovog SPS-a, neće manjkati ni drugih spremnih da u svakom trenutku ponude svoje dobre usluge sve pozivajući na budućnost, interese zemlje, reforme i tako to. Alibi će im pružiti Vojislav Šešelj koji garantira sve vrste ispada, šovinizma i primtivizma, a i Dveri će biti tu da potpomognu sa vremena na vrijeme.

Aktualni vanredni parlamentarni uklonili su svaku neizvjesnost – sva vlast je objedinjena u rukama Aleksandra Vučića. Određena cijena koju je platio u manjim brojem poslanika u Skupštini, uveliko je kompenzirana Vojvodinom i na lokalu. Sada ostaje samo da se vidi tko će mu biti dežurni krivac za sve. Možda će to i dalje po ustaljenoj kolotečini, ali sve neubjedljivije i dalje biti bivša vlast demokrata? Možda, malo ubjedljivije – dojučerašnji partneri u Vladi? Možda – a to uvijek pali – netko iz regionalnog okruženja? Sigurno je jedno – drugu politiku sem one neobjavljenog vanrednog stanja i tabloidnog razapinjanja, Aleksandar Vučić nije u stanju da vodi.

(Vreme)