FILIP ŠVARM: Braća sa Atlantide

27 Oct 2018

Mladi i obrazovani uporno odlaze i ne vraćaju se. Gdje god sada živjeli, vrijedno rade i stvaraju kako bi pomogli roditeljima da ovdje prežive i ponovo glasaju za iste one od kojih su im kćerke i sinovi pobjegli. Za to smo se, valjda, borili

“Brate moj sa Atlatide, gledaj što vreme ide, mi iz plemena Azri tu smo po kazni / Brate moj s Atlantide, ovo je za nas apatride, bez zastave i hime / Jedan smo drugom odraz, jedan drugom krilo i krunski dokaz da nas je stvarno bilo”, pjevaju Mile Kekin i Bajaga.

Zaista, stvarno nas je bilo. A gdje smo sada?

Između naroda koje toliko toga spaja, a toliko malo dijeli, proglašena je ustajala, smrdljiva i zadrta uzajamna mržnja za ključni razlog nacionalnog postojanja i jedina misao vodilja. To je, valjda, civilizacijsko dostignuće.

Naše vođa i njihove skutonoše takmiče se između sebe tko će veću grudvu žuči i otrova prebaciti preko komšijskog plota. Taj sport ovoj „političkoj eliti” nikada neće dosaditi i mogu tako dok pakao ne zaledi. Zauzvrat, gaće im spadaju pred svakim trećerazrednim činovnikom i bankarom iz onoga što zovemo bijeli svijet, pa plešemo što god nam sviraju, a izvode se, uglavnom, o okretne igre. To je, valjda, nacionalno dostojanstvo.

Nemamo dovoljno za bolnice i dječje vrtiće, ali smo spremni dati i posljednju paru za avione, helikoptere, tenkove i topove sa vojnog otpada. Smisao čitave te sirotinjske trke u naoružanju – inače veoma zahvalne za slikanje – jeste u rajcanju najnižih nagona kako ćemo jednog dana, makar sat vremena ili bar pet minuta, opet prosipati crijeva najbližim komšijama. To je, valjda, unapređenje odnosa u regionu.

Sve nas skupa muči i trajni osjećaj manje vrijednosti, duboke provincijalnosti i potpune irelevantnosti. Razlog je savršeno jasan: izuzev sranja svih vrsta i nasilnog ponašanja u vlastitoj kući, drugo ništa i ne radimo. Zato nas je sramota onog čim se čitav svijet ponosi i obrnuto, a da je drugačije – kako bi mogli jedni pred drugima glumatati da smo važni i da nas itko za išta pita? To je svrha, valjda, osamostaljenja i nezavisnosti.

Živimo u patuljastim državicama potplaćenih trgovaca, ugostiteljskih radnika i šrafciger ekonomija. Mladi i obrazovani uporno odlaze i ne vraćaju se. Gdje god sada živjeli, vrijedno rade i stvaraju kako bi pomogli roditeljima da ovdje prežive i ponovo glasaju za one od kojih su im kćerke i sinovi pobjegli glavom bez obzira. Za to smo se, valjda, borili.

Zaista, izbjegla braćo moja sa Atlantide, stvarno nas je bilo. Jedni drugima smo dokaz.

(Vreme, Foto: mc.rs)

Podelite ovu stranicu!