FILIP MURSEL BEGOVIĆ: Sve četnik do četnika!

30 Jun 2015

Fascinacija srpskom politikom u nekih Bošnjaka, nasuprot vlastite nemoći i tupavosti, proizlazi iz nevjerovatnog umijeća demagogije srpskih političara, odnosno, dobro obavljenog političkog marketinga

Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća srpski pjesnik Gojko Đogo ugostio je u beogradskom Domu omladine, gdje je radio kao direktor, nekolicinu književnika iz Hrvatske i Bosne. Nekoliko se godina prije Đogo nalazio u zatvoru gdje je gulio dvogodišnju robiju zbog svoje knjige poezije „Vunena vremena“, u kojoj je aluzivno Tita nazvao štakorom s Dedinja bez jedne noge.

No, bilo pa prošlo, na večeri su gostovali nekadašnji jugoslavenski pjesnici, a Đogo ih je pozvao u kultni beogradski Manjež na večeru. Kako to biva s pjesnicima, nakon što se popilo, nastala je verbalna kozerijska igranka i neko se dosjetio da podbode ili da s naivnom hrabrošću pita Đogu da li je „Vunena vremena“ objavila kanadska “Književna reč” u sklopu po tlu poznatih četničkih koliba ili istoimena beogradska “Književna reč” , koja je u bivšoj Jugoslaviji zadržala ugled i kvalitetu sve do njene kompromitacije, budući da je počela objavljivati povijesno i politički nekorektne i diskutabilne tekstove povjesničara Koste Čavoškog. Dakle, na pitanje jesu li ga u Kanadi objavili četnici, Đogo je šeretski odgovorio: „Ma kakav, bre, četnik – sve fin čovek!“

Šešeljev četnik

Slično bismo mogli reći i za srbijanskog premijera Aleksandra Vučića koji se u tzv. regionu liderski nametnuo, iako je svoju karijeru započeo ni više ni manje nego kao Šešeljev četnik, srpski ratni medijski propagandist, regruter, da bi na koncu bio prepoznat kao „fin čovek“. Barem su ga kao takvog, puni hvale za njegovu finoću i iskrenost, prepoznavali neki regionalni političari.

Najnoviji je performans vlastite finoće Vučić demonstrirao prilikom konferencije za štampu u Vladi Srbije povodom najave Rezolucije o Srebrenici u Savjetu bezbjednosti UN-a te hapšenja i mogućeg izručenja Nasera Orića u Srbiju. Njegove izjave, naravno, izazvale su mnoštvo reakcija. Ukratko, Vučić tvrdi da je srpski narod taj koji je najviše stradao, ali poštuje tuđu patnju, a razumije i mržnju onih koji su prošli kroz pakao Srebrenice. Veliki je to zločin, smatra Vučić kojem je bitno da se radi na pomirenju, ali tvrdi da mu nisu drage rezolucije jer su prepune pravnih kvalifikacija, a ne priča o ljudskim tragedijama. Zatim će reći da, iako ih niko ništa ne pita, Srbi ne mogu glasati ni za ni protiv u Savjetu bezbjednosti UN-a i ne mogu podržati Rezoluciju o Srebrenici. No, spreman je pogeti svoju glavu da bi 99,9% Srba koji nisu sudjelovali u tom zločinu mogli hodati uzdignute glave. Međutim, to će učiniti ukoliko to Bošnjaci žele i ukoliko ga se pozove.

Fascinacija srpskom politikom u nekih Bošnjaka, nasuprot vlastite nemoći i tupavosti, proizlazi iz nevjerovatnog umijeća demagogije srpskih političara, odnosno, dobro obavljenog političkog marketinga. Bošnjaci se jednostavno ne snalaze suočeni s tako sofisticiranom retoričkom aparaturom i ostaju fascinirani srpskim istupima još uvijek ne shvaćajući da u politici iskrenosti nikako ne može biti.

Vučić nije iskren, samo ima sve ono što Bošnjaci nemaju – dobar politički marketing. Tako će u jednom trenutku na konferenciji za medije Bošnjacima melodramatično pružati ruke pomirenja, a zatim patetično detaljno čitati izvještaj o akciji TO Srebrenica (jedinica „Kondori“), kada je Naser Orić navodno nožem kopao oči Slobodanu Iliću, a njegovi vojnici klali civile. Vučić na koncu tvrdi da zločine Srbi neće oprostiti jer „ko će Slobodanu vratiti oči“. Dakle, budnim očima zaključujemo da očito još uvijek postoje otvorena pitanja između Srbije i BiH, bez obzira što su nam političari s obiju strana uporno tvrdili suprotno. Ili očiju nemamo jer nam ih je neko iskopao.

Međutim, Vučić ne staje na Slobodanu, on će ustvrditi da je silovano desetine hiljada srpskih žena i dječaka.

Diplomatski ćorsokak

„Da, i dečaka, desetine hiljada dečaka“, drhtavim glasom mrtav-hladan ponavlja Vučić. Može biti da je Naser Orić hodao po Podrinju poput čarobnog frulaša iz bajke o gradu Hamelinu i u mrklim podrinjskim noćima fruleći vabio srpske dječake da bi ih kasnije zajedno sa svojim Kondorima oskvrnuo. Naprosto nevjerovatno. Bit će ipak da je Vučić mislio na episkopa Vasilija Kačavendu, dokazanog podrinjskog pedofila koji je srpskim jedinicima ucrtavao i blagoslovio hristograme na čelu prije krvničkog pohoda na bošnjačka sela.

Što god da je Vučić mislio, mi kroz njegov nastup potvrđujemo jedan bolesni propagandni obrazac koji Srbi ponavljaju bezmalo čitavo stoljeće: od košara punih dječijih očiju do hranjenja lavova u Pionirskoj dolini u Sarajevu srpskom nejačadi, zatim proktoloških izvještaja o tome kako su Albanci pivskom bocom, rektalno, silovali Srbina na Kosovu pa sve do novovijekog junaka Vučića i njegovih deset hiljada silovanih dječaka dok istodobno priča o Srebrenici i pomirenju.

U politici nema iskrenosti, a Vučić nije slušao višegodišnja upozorenja većine stranih političara o nužnosti da Srbija i srpski građani prožive katarzu nakon počinjenih ratnih zločina da bi čitav tzv. region mogao nesmetano napredovati. Očito je da značajnijeg napretka u odnosima Srba i Bošnjaka neće biti, a Vučić je sve skupa definitivno gurnuo u diplomatski ćorsokak.

Ne ostaje nam ništa drugo nego da s obzirom na Gojka Đogu inverzivno primijetimo: Ma kakav, bre, fin čovek – sve četnik do četnika!

(Stav)