FILIP DAVID: Srpski i hrvatski šovinizmi se dopunjuju i međusobno hrane

09 Jul 2015

"Na djelu je sveopća revizija historije u kojoj je historijska istina najčešće glavna žrtva"

Gospodari naših života i naših sudbina uvukli su nas u rat, u kriminal, u gangsterizam, pustili su sa lanca svoje rasiste i mafijaše, otvorili mikrofone, uperili u njih kamere, od zemlje u kojoj smo se rodili napravili su zemlju nasilja i sramote, a nas, protiv naše volje i naših uverenja, pretvorili u svoje saučesnike… Jedino što nam preostaje jeste da postanemo izdajnici… Biti izdajnik u takvoj zemlji i takvom sistemu najmanje je što može i mora učiniti svaki moralan i častan čovek”, rekao je 11. 4. 1992. Filip David u prvom krugu Subotnjih razgovora Beogradskog kruga, udruženja nezavisnih intelektualaca koji su se još prije početka rata suprotstavili Miloševiću i velikosrpskom nacionalizmu. Kažnjen je udaljenjem s posla urednika dramskog programa, na RTS-u.

Piše TV drame, filmske scenarije, objavio je tri knjige pripovjedaka: “Bunar u tamnoj šumi”, “Zapisi o stvarnom i nestvarnom”, “Princ vatre”, roman “Hodočasnici neba i zemlje” i knjige angažiranih eseja “Fragmenti iz mračnih vremena” te knjigu pisama s Mirkom Kovačem. Nakon srpskog izdanja, ovih mu je dana, u Frakturi, tiskano i hrvatsko izdanje Ninovom nagradom ovjenčanog romana “Kuća sećanja i zaborava”.

Je li postojao neki neposredni povod za pisanje “Kuće sećanja i zaborava”?

– Povodom “Kuće sećanja i zaborava” kritika je uočila da je centralna tema moje proze zlo koje se javlja u različitim oblicima i u različitim žanrovima, zlo kao metafizički pojam i zlo koje ima svoje, da tako kažem, ljudsko lice. Taj motiv prisutan je od prve knjige priča pa do današnjeg dana. Korijeni ove moje, gotovo opsesije, nalaze se sa jedne strane u biografiji, teškim i mračnim vremenima moga djetinjstva, skrivanjima i bježanijama u ratnim danima Drugog svetskog rata, a potom i književnom izboru po srodnosti, u djelima pisaca poput Poea, Lovecrafta, Kafke, Borgesa. U onome, dakle, što nosimo u sebi i onoga čime se nadahnjujemo u djelima svojih književnih uzora.

Naime, vi ste, kako to ističe i Miljenko Jergović u pogovoru, dosad bili “gospodar mita i prošlosti”; zašto ste osjetili potrebu pozabaviti se stvarnom poviješću (Auschwitzom, sudbinom Židova, pojedinačnim pričama) u ovoj knjizi, a dosad niste?

– Mit je, ako se tako može reći, u osnovi cjelokupne svjetske književnosti. Na ovaj ili onaj način mit je utkan u svako umjetničko delo. Istina je da sam u ranijim knjigama, posebno knjigama priča, bio u velikoj mjeri okrenut metafizičikom licu zla, što je na neki način i žanrovski određivalo ono što sam pisao. I u “Kući sećanja i zaborava”, iako se bavim veoma konkretnim ljudskim sudbinama, ostajem vjeran svome osnovnom književnom postupku: prožimanju realnog i irealnog, ovostranog i onostranog, mitskog i svakodnevnog.

Pretpostavljam da su se neke od priča doista i dogodile. Koje? Na koji ste način došli do njih?

– Svaka priča u “Kući sećanja i zaborava” je manje-više istinita, počiva na dokumentima ili zabilježenim svjedočenjima. Postojezbornici ispovijesti onih koji su preživjeli Holokaust. Postoji i ono što bih nazvao “porodična kronika”, dramatična sjećanja moje majke o tome kako smo se spašavali. Zato je ovo na neki način moja najličnija knjiga, iako nije biografska. U književnom smislu, osnovni problem bio je kako dokument pretvoriti u fikciju, a fikciji dati uvjerljivost dokumenta.

U priči po kojoj je knjiga i nazvana, “Kuća sećanja i zaborava”, junak bira sjećanje i bol, a ne zaborav i lakoću, što je, na neki način, i očekivano. Osjećate li vi, osobno, ponekad potrebu za zaboravom povijesti?

– Zaborav bi bio nešto ravno izdaji, kaže ličnost moga romana. Značilo bi odreći se svojih najrođenijih, najbližih kojih više nema, značilo bi se odreći se važnog dijela samoga sebe, prestati da budete ono što jeste. Sjećanje frustrira, donosi patnju i bol, ali bez sjećanja prestajemo da postojimo kao cjelovite ličnosti.

Rođeni ste uoči rata, 1940. Kakva je ratna povijest vaše obitelji?

– Onakva kakva je većine jevrejskih porodica toga vremena. Od brojne očeve i majčine porodice, skoro nitko nije preživio.

Pitanje identiteta jedno je od središnjih u knjizi. Što vama znači vaše židovstvo?

– To što nazivate “mojim židovstvom” ne čini centralno mjesto identiteta. Ono mi je kao takvo nametnuto jer je u mračnim vremenima predstavljalo pitanje života ili smrti. To je ona vrsta identiteta koji libanski pisac Amin Maalouf naziva “ubilačkim identitetom”. Ja vjerujem u važnost “rasutog identiteta”. Važan dio našeg identiteta čine porodica, profesija, prijatelji i dosta toga drugog. Kada se nametne samo jedan identitet koji prekriva sve ostalo, onda je, u ime toga identiteta, rasnog, etničkog, religioznog ili ideološkog, u mračnim vremenima dozvoljeno proganjati, pljačkati, ubijati. Onda ste ili ubica ili žrtva. Na pitanje šta čini jevrejski identitet odgovorio bih: to što vas drugi vide kao Jevrejina.

Za knjigu ste dobili uglednu Ninovu nagradu. Što vam je ona donijela?

– Za naše prilike veliki tiraž, brojne čitaoce. Ninova nagrada je, zasluženo ili nezasluženo, zadržala dosta od ugleda i značaja koji je imala nekada.

U Hrvatskoj, sad je to već opće mjesto, uoči parlamentarnih izbora i sa sad već osmogodišnjom ekonomskom krizom, političku su klima i retorika dovedene blizu onoj 90-ih. Kako je u Srbiji? Nebulozna “rehabilitacija” Draže Mihailovića govori da je, vjerojatno, slična…

– Dosta slična, nažalost. Nalazimo se u neprestanoj predizbornoj kampanji. Srpski i hrvatski šovinizmi se dopunjuju i međusobno hrane. Na djelu je sveopća revizija historije u kojoj je historijska istina najčešće glavna žrtva. Srbiju vode političari koji su je devedesetih doveli do ruba propasti. Mogu li danas oni biti njeni spasioci? U svijetu mnogih apsurda možda je i to moguće, iako duboko sumnjam. Karakteristika vremena u kojem živimo je velika politička i ekonomska konfuzija i ogroman nedostatak solidarnosti. Blizu smo ekonomskog kraha, preovlađujuju licemjerje i demagogija. A tragična činjenica jeste da se takvom svijetu ne nalazi, ne vidi, alternativa.

(Mirjana Dugandžija, Jutarnji list / Foto: Damir Krajač)