Egzodus s Balkana

13 May 2015

Osim Slovenije, nema zemlje na prostoru bivše Jugoslavije koja nije suočena s masovnim odljevom 'mozgova' i 'mišića'

Sukobljene ideologije, nedemokratski režimi, krvavi ratovi, surova tranzicija i na kraju teška ekonomska kriza. Sve je to u prošlom stoljeću rezultiralo trima velikim valovima iseljavanja s ovih prostora, a nastavilo se novim velikim egzodusom i u ovom stoljeću.

Izuzev Slovenije, nema zemlje na prostoru bivše Jugoslavije koja nije suočena s masovnim odljevom „mozgova“ i „mišića“. Kriza uzima svoj danak, ljudi ne vide perspektivu i traže priliku za bolji život u bogatijim i sređenijim zemljama.

Službenih podataka o broju emigranata praktički nema, a brojke kojima se barata u medijima uglavnom su proturječne. Dok neki govore o nekoliko desetaka tisuća građana Hrvatske otišlih „trbuhom za kruhom“ u proteklih nekoliko godina, podaci Ministarstva unutarnjih poslova o broju prijavljenih odlazaka od kraja 2012. naovamo sežu čak do 98.000!

Riječ je o broju podnešenih zahtjeva za privremeni odlazak izvan Republike Hrvatske otkako se primjenjuje novi Zakon o prebivalištu. Prema istima ispada da je u zadnje dvije godine 2,23 posto građana Hrvatske prijavilo svoj odlazak iz države. Brojem, najviše njih iz Zagreba – 21.347, a postotkom iz Ličko-senjske, Zadarske te Vukovarsko-srijemske županije – 4,3 posto.

Nema pouzdanih podataka

Ni drugdje nije bolje. Prema tek dijelom obrađenim podacima koje je početkom veljače objavila Unija za održivi povratak u BiH, samo prošle godine iz Bosne i Hercegovine iselilo se 68.000 ljudi. Dio njih otišao je u Hrvatsku i Srbiju, a ostali najviše put SAD, Francuske i skandinavskih zemalja. Ne radi se o službenim državnim podacima, već o onim prikupljenima u općinama i povratničkim udruženjima.

Slično je i u Srbiji. Neslužbeni podaci govore o prosječno tridesetak tisuća ljudi godišnje koji napuštaju Srbiju, dok je tamošnji Zavod za statistiku krajem 2012. objavio podatak o 95.000 ljudi u proteklih 10 godina.

Možda i najdramatičniji odljev bilježi Makedonija iz koje je od 1998. do 2011. godine odselilo 230.000 stanovnika, odnosno 10 posto od ukupnog broja. Nastavi li se takvim tempom, čak i usprkos relativno povoljnom demografskom trendu, Makedonija će prema procjeni Svjetske banke do 2030. imati manje od 1,8 milijuna stanovnika, naspram sadašnjih 2,1 milijuna.

Posljednjih mjeseci mnogo se govori i o masovnim odlascima s Kosova odakle i po dvadesetak tisuća ljudi mjesečno odlazi u zemlje Europske unije. Navodno svakoga dana iz Prištine i drugih većih kosovskih gradova put Europe (Mađarska je najčešće odredište za traženje egzila) kreće desetak krcatih autobusa. Procjenjuje se da oko 800.000 Kosovara radi diljem Europe, najviše u Njemačkoj i Švicarskoj.

Iseljavanja nije pošteđena ni Crna Gora. S obzirom na mali broj stanovnika, ondje se osjeti već i odlazak par tisuća ljudi, i to najviše iz onih sjevernih, siromašnijih krajeva države.

Zajedničko svim ovim brojkama i postocima jest da nisu službeni ni pouzdani. Pouzdano jest da su brojke vjerojatno i veće jer mnogi koji odlaze ne prijavljuju svoj odlazak. Ima, dakako, i onih koji se vraćaju ne uspjevši naći posao u inozemstvo, no takvih je, čini se, zasad vrlo malo.

Zapad ‘isisava’ mozgove i radnu snagu

„Sve su to različite procjene budući da ni Hrvatska, ni BiH, ni Srbija niti druge zemlje nemaju registar stanovništva, a netko tko odlazi u, recimo, Njemačku ili SAD ne mora se odjaviti da bi tamo odselio. Za Hrvatsku se zna da je u zadnjih par godina odselilo više od 50 tisuća ljudi“, kaže demograf iz Zagreba, Anđelko Akrap.

On napominje kako je logika iseljavanja jednostavna. Koliko bogatim zemljama EU, SAD, Kanadi ili Australiji treba radne snage, toliko će ljudi uvijek biti za iseljavanje. Druga stvar je, kaže, što se na ovim prostorima dugo vodila ekonomska politika koja je razvoj sužavala na sve manja područja, a na kojima se potom stvarao višak stanovništva.

„Kada kažu da je nezaposlenost pala, ne kažu da je pala jer se smanjio broj stanovnika, a broj zaposlenih nije povećan. Ti su ljudi, dakle, iselili. Tako je u Hrvatskoj, ali i drugdje u regiji“, kaže Akrap.

Da je situacija i kratkoročno i dugoročno loša, ističe profesor sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta Ljubo Jurčić.

„Na kratki rok, ova situacija s odljevom stanovništva je loša jer govori da se ovdje ne može dobro živjeti od svoga rada. Dugoročno, loša je stoga jer razvoj neke zemlje ovisi o udjelu visokoobrazovanih ljudi, a upravo takvi sada najviše odlaze“, kaže Jurčić dodajući kako se ne radi samo o posljedici ekonomske i financijske, nego i dublje društvene krize.

Ne ide se više na ‘privremeni rad’

Za razliku od vala iseljavanja od sredine 60-tih i u 70-tim godinama prošloga stoljeća, kada bi u inozemstvo obično odlazila „glava obitelji“, i to na „privremeni rad“, danas odlaze čitave mlade obitelji, a većina ih se uopće nema namjeru vratiti. Još je važnije od toga – po riječima demografa Akrapa – što su ekonomski emigranti onomad mogli štedjeti i dio zarađenog novca vratiti u domovinu.

„Sada je stanje takvo da se u zemljama gdje ljudi iseljavaju zbog visokih troškova života ne može uštedjeti, pa stoga odlaze čitave obitelji. Osim toga, 1960-tih je ovdje bilo mnogo mladog stanovništva, pa je i usprkos ovima koji su iseljavali, ostajalo mnogo onih koji su mogli raditi. Danas je demografska slika bitno drugačija i lošija. Ne samo zato što će Hrvatska do 2050. imati 700.000 stanovnika manje nego danas, već i stoga što će broj starog stanovništva narasti za 80 posto, a kontingent radnog stanovništva smanjiti se za 20 posto“, upozorava Akrap.

Najveći broj onih koji prijavljuju privremeni odlazak iz Hrvatske u dobi su od 39 do 49 godina. Očito je riječ o generaciji onih koji su suočeni s dugotrajnom nezaposlenošću ili nezadovoljni vrednovanjem svojih znanja i vještina. U to se uklapa i podatak Svjetske banke prema kojem je migracijska stopa visokoobrazovanih Hrvata čak 29,4 posto i najveća je u Europi!

„Nekoć su odavde odlazili ljudi koji su imali zdrave mišiće. Dakle, manualna radna snaga koja je išla nadoknađivati manjak manualne radne snage u Njemačkoj, Austriji i drugdje. A sada nam odlaze školovani ljudi. U obzir treba uzeti i učinke globalizacije, činjenicu da ljudi više nemaju strah od letenja i putovanja, da su umreženi i da žive globalno tako da ni udaljenosti od četiri ili pet tisuća kilometara više nisu velike kao prije. Ovi koji sada odlaze s obiteljima možda jednom i dobiju želju da se vrate, ali njihova djeca su ondje već asimilirana. Oni tako postaju rascijepljeni između dvije domovine“, zaključuje Jurčić.

Akrap o tome kaže kako se ljudi s ovih područja, Slaveni općenito, lako integriraju u zapadnoeuropska društva. „Cijena njihove integracije u društvima u koja su došli je vrlo mala. Mnogo je veća cijena integracije ljudi koji dolaze iz, primjerice, Azije“, zaključuje.

Čajniče u Danskoj, Kohorta u Dublinu

Koliko porazne toliko su i zanimljive neke migracijske pojave u pojedinim gradovima. Nakon masovnog iseljavanja, Bosansko Grahovo slovi za najsablasniji grad u BiH gdje je jedva ostalo djece da bi škola mogla i dalje raditi.

Karikirano govoreći, Čajniče se gotovo kompletno „preselilo“ u Dansku, neki manji gradovi u Srbiji na sličan način su „preselili“ u Francusku. Iz Osijeka, četvrtog po veličini grada u Hrvatskoj, po neslužbenim podacima čak je 3.000 ljudi za kratko vrijeme odselilo u Irsku.

Kažu da je danas Osječanima lakše se sresti u glavnom gradu Irske nego na osječkoj promenadi, a gradske zidove već krase grafiti tamošnje navijačke skupine na kojima piše „Kohorta Dublin“.

(Miroslav Filipović, Al Jazeera)

Podelite ovu stranicu!