EDVIN KANKA ĆUDIĆ: Posao nije završen

06 Sep 2012

Republika Srpska je ipak entitet samo jednog čovjeka – Milorada Dodika. Da je kojom prilikom to i entitet srpskog naroda, davno bi ti građani pristali da budu sa Bošnjacima i Hrvatima u zajednici

Širom manjeg BiH entiteta u posljednjih nekoliko mjeseci vidjet ćete razne transparente: „20 godina RTRS-a“, „20 godina Željeznica RS“, ali svi imaju istu poruku: „20 godina Republike Srpske“. Iako manji BiH entitet nije nastao prije 20 godina, nego je ustanovljen u Dejtonu 1995. i priznat od legalne vlade RBiH. Sve do tada, to je bila paradržavna tvorevina, isto kao i Hrvatska Republika Herceg-Bosna, koja je svoju karijeru skončala 1994. Vašingtonskim sporazumom. Da ne bude zabune, u preambuli Ustava BiH se kaže da Republika Bosna i Hercegovina nastavlja svoj suverenitet i državnotvornost kao BiH, ali sa dva entiteta.

Ipak, budući da visokopozicionirani političari iz RS na čelu sa Miloradom Dodikom upravo žele reći da je to entitet, a mnogo češće republika stara 20 godina, uzet ćemo to u obzir. Upravo tako ćemo se ponašati. Znači, Republika Srpska postoji 20 godina.

Zamislite da je Nezavisna Država Hrvatska nastavila da djeluje poslije Drugog svjetskog rata. Kako bi se osjećali logoraši koji su preživjeli logor Jasenovac, ili još bolje: zamislite da je nacistička Njemačka nastavila djelovati poslije zatvaranja Auschwitza. Da li bi za Jevreje u Njemačkoj i za Srbe u Hrvatskoj bilo sigurnog opstanka? Da li bi se oni ikada s tim pomirili?

Kolegica Irena Antić je u Helsinškoj povelji napisala tekst: Zločin nad mrtvima još uvijek traje. U potpunosti bih se složio sa njom, jer institucije BiH su nemoćne, a entitetska vlast u srpskom entitetu nezainteresovana za to. A svakim otkrivanjem zločina i ekshumacijom žrtava iz masovnih grobnica dokazuje se nastajanje Republike Srpske – iz genocida.

U BiH niko više nema ništa protiv samog postojanja srpskog entiteta. Niko ne govori da Srbi ne bi trebali imati autonomiju u ovoj multietničkoj državi. Problem koji postoji sa ovim entitetom usitnio se u nekoliko tema: povratnike, propagandu o vitalnom nacionalnom interesu, naziv i uporno tretiranje entiteta kao države.

Prije nekog vremena, u kabinet predsjednika Milorada Dodika u Banja Luci stiglo je upozorenje ambasade SAD iz Sarajeva, u kojem mu se po ko zna koji put izričito kaže da entiteti nisu države, niti će to biti. Da zlu bude još gore, patrijarh Irinej u Banja Luci izjavljuje da je RS najmlađa srpska država. Zamislite, vjerska organizacija koja treba da poziva na mir i moral, poziva na separatizam, isto onako kako je vladika Kačavenda devedesetih blagosiljao srpske vojnike na polasku u sveti rat protiv muslimana.

Prije nekog vremena, pratim Dnevnik na jednoj televiziji u BiH koja se poziva na svoju neutralnost – i onda reporter kaže da je potpisan ugovor o gradnji autocesti između dvije republike (tobože misleći na Republike Srpsku i Republiku Makedoniju).

Pod imenom Republike Srpske ili Srpske republike Bosne i Hercegovine (kako je glasio njen prvobitni naziv), dogodili su se genocid u Srebrenici, logori u Prijedoru, sistematska silovanja u Foči, spaljivanje živih ljudi u Višegradu, sistematsko ubijanje djece i granatiranje Sarajeva, rušenje džamija, prekopavanje muslimanskih grobalja, uništavanje svega što je bilo pod zaštitom države i UNESCO-a, a podsjećalo je na islam (Ferhadija u Banja Luci i Aladža džamija u Foči) – i onda neko traži od ljudi koji su izbjegli iz tog entiteta da se vrate, jer im je sigurnost zagarantovana. Odgovor u Republici Srpskoj na ovakva pitanja dobit ćete identičan kao i od Dodika, kada je gledaocu malih televizijskih ekrana poručio: Daj, ne seri!

Kako se Bošnjak ili pak Hrvat može vratiti u Vlasenicu ili pak Bosanski Novi (Novi Grad), ako taj grad svake godine dovodi pročelnika Srpske pravoslavne crkve kako bi ponovio i proslavio krštenje te općine. Kako se neko može vratiti u Višegrad, ako u Višegradu stoji veliki transparent na kojem piše: „20 godina Višegradske brigade Vojske Republike Srpske“. Kako se neko može vratiti u bilo koje mjesto u manjem BiH entitetu, ako u gotovo svakom gradu tog entiteta postoji spomenik ratnom zločincu Draži Mihajloviću.

Za rehabilitiaciju ratnoga zločinca Draže Mihajlovića u Srbiji navijaju i građani srpske nacionalnosti iz Republike Srpske. Upravo pod četničkim obilježjima su ubijani i protjerivani stanovnici Bijeljine, Vlasenice, Zvornika, Bratunca, Srebrenice, Rogatice, Čajniča, Nevesinja… U svakom mjestu Republike Srpske, na ulazu postoji samo srpska zastava. Bosna i Hercegovina je davno u njima umrla. Prije nekog vremena, kolega iz Beograda je putovao po manjem BiH entitetu i zaustavio se pored jedne kafane. Rekao je kulturno (kako to Beograđani znaju): Ja ću jednu tursku kafu. Konobar u lokalu mu je odgovorio: Ovdje ima samo srpske kafe. Moj kolega, koji je Srbin po nacionalnosti, odgovorio je: Onda neću nikakvu.

Igor Radojičić izjavljuje za medije kako je konačno došlo vrijeme da Srbin bude gradonačelnik Općine Srebrenica. Uzmite ovaj primjer: masakrirate ukućane jedne kuće i onda se u tu kuću uselite da živite u njoj. I onda još imaju obraza da od žrtava Srebrenice traže da pored policije i svih ostalih institucija u Srebrenici, na čijim čelnim mjestima se nalaze Srbi – dobiju i mjesto gradonačelnika. Po kojoj osnovi Srebrenica predstavlja toliki vitalni nacionalni interes za Srbe u tom entitetu. I upravo na onom jezeru Perućac (u čije ekshumacije načelnik općine Višegrad Popović sumnja), Turistička organizacija Srebrenica organizuje Pančićevu regatu sa više od 100 plovila i preko 500 posjetilaca. Rafting po masovnoj grobnici.

Da zlu bude još gore, Marko Pavić zabranjuje po Prijedoru da se ispisuje riječ genocid. Sve žrtve znaju koju poruku ta zabrana nosi. Međutim, ako je do sada osuđeno 30 ratnih zločinaca iz Prijedora, onda se ja sve redom pitam: Šta to treba da znači? Je li postojanje Omarske, Keraterma i Trnopolja bio demokratski put stvaranja hiljadugodišnje državotvornosti Republike Srpske? Jesu li silovanja Nusrete Sivac i Jadranke Cilje bili humani način čišćenja ovog teritorija? Za Marka Pavića očito je to bio najhumaniji put protjerivanja i brisanja prijedorskih muslimana i Hrvata. To što nema presude, ne znači da nema genocida. Je li to znači da nije bilo genocida u Argentini, Kambodži ili pak genocida nad Armenima u Turskoj?

Slobodan Popović iz Višegrada u otvorenom pismu građanima sumnja u ekshumaciju iz jezera Perućac. On naime kaže: navodno pronađenih žrtava iz akumulacionog jezera Perućac. Ako je taj entitet toliko demokratski, pa ulijeva svim građanima sigurnost, zašto se onda još uvijek po medijima RS ne pokreće priča o spaljenim ljudima u Pionirskoj i Višegradu. Zašto općina Višegrad nije dala svoj novčani doprinos izgradnji muzeja za te žrtve. (Napominjem da, kada su 2004. srpski nacionalisti zapalili Bajrakli džamiju, Beograd je izdvojio novac za njenu obnovu.) Ministar u vladi Republike Srpske Petar Đokić dolazi u Višegrad na otvaranje spomenika poginulim ruskim dobrovoljcima (!) i kazuje da je preko 700 Rusa učestvovalo u oslobađanju tih teritorija.

Kako bi to bilo da je neko izgradio spomenik mudžahidima u Sarajevu. O mudžahidima se govori već 20 godina, ali spomenika nema. Rusi su učestovali, entitet ništa nije pričao, a onda je ipak izgrađen spomenik.

Shodno ovome, i onoj multietničnosti o kojoj govori Emir Kusturica gradeći Andrićgrad, moramo ga priupitati: Ako je gradnja Andrićgrada multietnička, zašto onda u tom mjestu gdje se gradi taj Andrićgrad, pored zastave gdje je Ivina slika i zastave Republike Srpske, nema zastave Bosne i Hercegovine? Ako već Slobodan Popović, Emir Kusturica i Milorad Dodik govore o multi-kulti, zašto onda ne restauriraju kuću ovog nobelovca u Višegradu, a ne da onako straši svakoga u ovome mjestu. Napominjem gospodi koja se poziva na multietničnost da im restauracija rodne kuće Andrića u Travniku može biti uzor kako to treba raditi.

Liderka organizacije Žene u crnom, Staša Zajović, prilikom posjete džennazi u Višegradu ove godine izjavila je: Mene jako pogađa što ovdje nema predstavnika vlasti Republike Srpske, predstavnika općine Višegrad i civilnog društva ovog entiteta.

Pa eto, to su razlozi zašto Republika Srpska postoji 20 godina. Upravo tako, nikada više Bošnjaci neće biti na Drini. Neće Bošnjaka ni Hrvata biti na prostorima gdje je današnja Republika Srpska. Upravo tako, može Kusturica izgraditi i Kočićgrad, ali neka ne zaboravi da je Mehmed paša Sokolović u svome Višegradu i džamiju sagradio. Kako bi svima ugodio u Andrićgradu, očekujemo da će tu biti podignuta i džamija Mehmed paše Sokolovića. Ali džamije neće biti, isto kao što nema ni 16 banjalučkih džamija.

Republika Srpska je ipak entitet samo jednog čovjeka – Milorada Dodika. Da je kojom prilikom to i entitet srpskog naroda, davno bi ti građani pristali da budu sa Bošnjacima i Hrvatima u zajednici. Kada bi postojalo imalo želje srpskih političara da se nađe suživot u BiH, pa da se ti entiteti zovu entitet A i entitet B, ili još bolje: entitet Jedan i entitet Dva, bilo bi mnogo lakše. Takvu konstrukciju preimenovanja Ustav BiH dozvoljava. Ali posle takve reforme više se ne bi moglo pričati o srpskoj republici u Bosni, ili pak ujedinjenju entiteta sa Srbijom, a to je ipak želja vladajućih političara u manjem BiH entitetu, koji ove godine proslavlja svojih 20 godina. Međutim, „Posao nije završen“, kako to reče onaj što mu statue po manjem BiH entitetu izgradiše – Draža Mihajlović.

(Peščanik)

Podelite ovu stranicu!