DŽEVAD KARAHASAN: Ideolozi i fundamentalisti u pravilu ignoriraju činjenice

02 Oct 2017

"Tvrdo vjerujem u opstanak Bosne, jer je kultura vraški žilava"

Veliki jugoslovenski i bosanskohercegova?ki pisac, predsjednik Društva pisaca BiH, akademik i profesor Dževad Karahasan, sa mjestom boravka u Sarajevu i u Gracu, boravio je ovih dana u Novom Sadu, gdje je u knjižari “Bulevar Books” održao i književno ve?e. Imao sam tu ?ast da proboravim u razgovoru s višestruko nagra?ivanim piscem, dobitnikom – izme?u ostalih –  najuglednije njema?ke književne nagrade Hajnrih Hajne i Geteove medalje, njema?kog državnog odlikovanja za njegovanje dijaloga kultura. Bio je nominovan i za Nobelovu nagradu. Zvani?ne dijelove razgovora nudimo ?itaocima Autonomije na, nadam se, uživanje.

Odavno nisam uživao više u jednoj knjizi nego u vašem romanu-trilogiji “Što pepeo pri?a”. Nisam se, me?utim, mogao oteti utisku da je epoha u kojoj je živio slavni Omar Hajam nevjerovatno sli?na vremenu u kojem mi živimo… Da li vam je to bila intencija, da povu?ete paralelu izme?u dvije epohe?

Volio bih odgovor na to pitanje po?eti jednom anegdotom: 2012. godine imao sam ?ast primiti u Diseldorfu Hajneovu medalju i laudacio je govorio veliki njema?ki kriti?ar Lotar Miler. Pita me prije dodjele: “Šta radiš?”, a ja mu kažem: “Ma ništa, tebe to ne?e zanimati, jedan historijski roman”. Tu je sjedila moja prevoditeljica na njema?ki Katarina Volf, koja je upravo završila prijevod prvog dijela, “Sjeme smrti”. Ona me gleda i kaže: “Istorijskog? Pa ja ovako aktualnu knjigu nisam pro?itala u životu!” Istinu govore?i, taj Katarinin komentar je mene naveo da po?nem razmišljati o aktualnosti knjige. I što sam duže razmišljao, sve sam se bolje uvjeravao u to da ona zapravo jeste užasno aktualna. I vremenom sam osvješ?ivao ?injenicu da ?ovjek o ?emu god da govori – kazuje sebe. Potpuno je jasno da ja tu knjigu ne bih mogao napisati da me nije prisilila sli?nost naših epoha. Ja vjerujem – tvrdo vjerujem – da je onaj po?etni impuls za rad na njoj bilo moje o?ajanje zbog spaljene Vije?nice, zbog uništenog Orijentalnog instituta, zbog sulude situacije u koju smo svi mi gurnuti uništenjem Jugoslavije, razaranjem sje?anja, sistematskim iskrivljavanjem našeg pam?enja. Sve to jeste po?etni impuls za rad na njoj, ali potpuno je jasno da rad ne bi bio mogu?, odnosno ne bi bio plodonosan, bez upadljive sli?nosti naših epoha.

Po?nimo od ove najvidljivije sli?nosti – fundamentalizama. Hajamovo vrijeme na Istoku: ubijaju Haladža, ozbiljno progone ?itav niz sufija i bez autoriteta al-Gazalijevog, pitanje je šta bi uop?e bilo sa velikim brojem sufija i ?itavim sufijskim pokretom. Na Zapadu, sveti Bernard de Klervo u propovijedi urla: “Krš?anin traži svoju slavu u smrti nevjernika!” Težu uvredu krš?anstva nisam ?uo ni od jednog neprijatelja. Jer krš?anstvo je, pobogu, religija života, ne smrti. Naše vrijeme… Pored raznih religijskih fundamentalizama, imate ekonomski fundamentalizam. ?ovjek u Evropskom parlamentu najozbiljnije kaže da se “?ovjek, nažalost, ne isplati”!? Financijski fundamentalizam je još radikalnija sekta me?u ekonomskim fundamentalistima. To su ljudi koji naprosto nisu sposobni shvatiti da je privreda tu radi ?ovjeka, a ne ljudi radi privrede. Da proizvodnja i profit trebaju služiti životu. Ne, oni vjeruju da život služi proizvodnji i profitu. Tu su i razni nacionalni fundamentalizmi…

Sad bih, ako mi dozvolite, govorio iz pozicije takozvanog konkretnog malog ?ovjeka. I u Hajamovo vrijeme i u naše vrijeme izrazito dominiraju ljudi koji imaju same odgovore i ni jedno jedino pitanje. Fundamentalist je ?ovjek koji je izgubio vjeru, koji je izgubio skepsu i ima samo malo znanja i vjeruje, misli da s to malo znanja može objasniti sve. Fundamentalizam je stanje duha.

“Pitalac me?u ljudima koji imaju samo odgovore nužno je sumnjiv, nepodnošljiv, neugodan i takvoga se izbjegava (…) kojega se ne trpi, kojem se ne vjeruju, kojeg bi bilo lijepo i pametno, brate, ubiti! Pa da, kvari nam udobnost.” (foto: Jelena Dukari?)

Ali, oni se isto tako zaklinju u nekog svog boga, zar ne?

Pa, naravno! S tim da oni ozbiljno vjeruju da je taj bog njihov sljedbenik. Jer, vi ste primijetili da se svaki fundamentalist najozbiljnije trudi da ispravi greške koje je njegov bog po?inio. Bernard de Klervo tvrdi da vjeruje u boga. I ne pada mu na um da je taj bog imao razloga da dozvoli postojanje muslimanima i takozvanim mnogobošcima ili kako su ih oni zvali paganima. Ne, Bernard de Klervo vjeruje da on mora ispraviti greške svoga boga, pa iskorijeniti to. Svaki fundamentalist se poziva na boga kojega pretvara u svog sljedbenika i popravlja svijet koji je bog dao: sa mnogo grešaka ga je stvorio, dobro – fundamentalist ?e te greške ispraviti.

Je li to razlog zbog kojeg ni sam Hajam nije bio – a nije ni sada – omiljen me?u takvima? Što zvu?i pomalo apsurdno, jer Hajam u svojoj poeziji pri?a s bogom…

Naravno, ne prestaje! On ima vjeru i ima skepsu. Dinko, biti vjernik je prokleto neudobna pozicija. Religija može biti udobna, jer religija je sistem rituala, formula, iskaza, u kojima jedna zajednica artikulira svoj pojam, svoju sliku transcendentnoga. Vjernik je ?ovjek, pojedinac koji traži dijalog sa bogom. ?ovjek kojega mu?e milioni pitanja, nedoumica. ?ovjek koji po diktatu svoga unutrašnjeg bi?a želi pristati na postojanje u svoj njegovoj strahoti. I to je ono što Hajam sve vrijeme radi. “Dragi Bože, ja želim pristati na to da si ti ubio moju k?er. Ali, pomozi mi da odgonetnem – zašto?” Vjernik je bez prestanka u jednoj vrsti sukoba s bogom, raspravlja s njim. Ljudi koji su religiozni bez vjere, njima je život fantasti?no udoban. Sad on zadovolji obaveze koje mu je religija propisala, i ode živjeti svoj život. Dakle, za razliku od religizonih ljudi koji ne moraju imati pitanja, vjernik je ?ovjek kojega mu?e milioni pitanja. Pitalac me?u ljudima koji imaju samo odgovore nužno je sumnjiv, nepodnošljiv, neugodan i takvoga se izbjegava. Dakle, meni je potpuno prirodno da je Hajam bio ?ovjek kojega se sumnji?i, kojega se ne trpi, kojem se ne vjeruju, kojeg bi bilo lijepo i pametno, brate, ubiti! Pa da, kvari nam udobnost.

I tako ve? od tih vremena pa evo do danas…

I tako ve? hiljadu i nešto godina (smijeh)…

A reklo bi se da u toj vrsti udobnosti uglavnom uživa i ova božja administracija na zemlji, popovi, hodže…

Da, da, birokrati neba (smijeh)…

Hajde sad da presko?imo desetak vijekova pa da pogledamo današnju Evropu u kontekstu ove, kako joj tepaju, migrantske krize. Svjedo?imo porastu popularnosti ekstremnih desni?ara, neofašista i neonacista u Evropskoj uniji, a kao glavnu municiju za svoje propagandno djelovanje oni koriste strah od takozvanih migranata, to jest tih nesre?nih ljudi sa Bliskog istoka koji dolaze u Evropu… Kako je mogu?e da se jedna zajednica od 550 miliona stanovnika tako uplaši dva miliona nesre?nika?

Problem s vama je u tome što znate ?injenice i uzimate ih u obzir. Ideolozi i fundamentalisti u pravilu ignoriraju ?injenice. Vi uzimate u obzir ?injenice i ?udite se: kako je mogu?e da zajednica od 550 miliona ?lanova povjeruje u to da dva miliona o?ajnika mogu dovesti u pitanje njihov kulturni identitet? Naravno da je besmislica to što oni govore. Ali, ako ljudi ne uzimaju u obzir ?injenice, a vi stalno ponavljate – oni ?e povjerovati. Kažu: oni ho?e da parazitiraju na našem blagostanju i, bogme, mogli bi nas osiromašiti. To nezamislivo bogatstvo može ugroziti dva miliona o?ajnika? Na stranu jeziva ?injenica da su ti ljudi otišli od svojih ku?a upravo zato što im je Zapadna Evropa život u?inila nemogu?im, što im je razorila same temelje egzistencije. Jer, niko zbog ne?ega ne govori o nepojamnom zlo?inu, koji vrišti do neba, koji su Engleska i Francuska po?inili u Libiji. Niko ne govori o perverznoj, monstruznoj laži koju su tadašnji vladari Francuske i Engleske, Sarkozi i Kameron, po?inili u Libiji. Oni uzimaju najvjernijega Gadafijevog psa, proglašavaju ga demokratskim politi?arem, nakon što su razorili zemlju, pobili ljude, uništili infrastrukturu i sve to u ime slobode i demokratije. Ko je otjerao ljude iz Libije, ko im je razorio ku?e? Ko je organizirao i naoružao takozvanu opoziciju u Siriji? Ko je razorio Irak? U Iraku je do sada umrlo, poginulo, preko sedam miliona ljudi od ?iste radosti zato što uživaju slobodu i demokratiju…

I Sirija…

Ne zaboravite da je Sirija bila jedini komad Zemlje u kojem je par hiljada ljudi još uvijek govorilo aramejski, Isusov jezik. Ne zaboravite da je Sirija postigla jedan prekrasni balans me?u razli?itim religijskim usmjerenjima, tokovima grupama… Jasno je da taj balans nije bio idealan, jasno je da je on po?ivao na relativno visokom stupnju kontrole, ali svaki balans po?iva na tome. Ne možete vi uspostaviti balans ni u ?emu bez kontrole, ali je ?injenica da je to društvo funkcioniralo. I zaista je nesumnjivo užasan, monstruozan zlo?in razoriti ga. I sad se u ime morala, kulturnog identiteta, širi strah od o?ajnika kojima smo mi razorili ku?e, život u?inili jedva mogu?im ili nemogu?im. Tu nešto ne štima, ali to može funkcionirati upravo u društvima koja su duhovno opustošena fundamentalizmom.

Razgovor sa Karahasanom u Bulevar Booksu (foto: Sla?ana Ljubi?i?, bez koje razgovora ne bi ni bilo)

I na kraju krajeva, na ve? pripremljenim stereotipima, bolje re?i predrasudama prema islamu. Izvinjavam se ako sam previše li?an, kako je vama da u EU kažete da ste i musliman i Evropljanin?

Moram na tu temu ispri?ati jednu anegdotu. Jedna me je novinarka pitala upravo to. Kako, kaže, danas izgleda kao musliman živjeti na Zapadu. Kažem ja, pa ?ujte, bude i ima nesporazuma. ?esto se osje?am glupo jer moram objašnjavati stvari koje su meni potpuno normalne. Ali, kad vidim kako je puša?ima, ja se osje?am privilegirano. Ona se smijala. A ja joj kažem najozbiljnije da se strašno stidim što nisam puša?, jer je meni kao piscu mjesto me?u ljudima u onoj manjini koja je najviše progonjena i najviše zlostavljana. Ja bih morao i?i me?u puša?e.

Na stranu šala, radi se zaista o tome što vi kao pisac morate biti sposobni da razumijete one kojima je najgore. I tu se ne radi toliko u mom slu?aju o nekom eti?kom impulsu, tu se radi o poslu, o obavezi koju zanat postavlja pred mene. Posao pisca je da razumije, ne da sudi. Ja ne smijem suditi, ali moram razumjeti, i to svakoga. Niste dobar pisac ako niste spremni bar pokušati da razumijete najpoganijega gada me?u svojim junacima. Empedoklo kaže: Bio sam dje?ak, djevoj?ica, ptica i nijema riba što ska?e iz mora. To je pisac. Vi ste pisac ako ste sposobni razumjeti ženu, i breskvu, i štakora, i zlo?inca, i dijete što maše ru?icama. A ne sudite.

Doduše, imamo i one pisce koji sude, u ovim našim krajevima: razli?iti o?evi nacije, da im sad ime ne spominjemo…

Nažalost, malo ih je previše, ne bih o njima, ja govorim o piscima (smijeh)… Jer, pisac je – ako smijem glupo, pojednostavljeno re?i, poput vjernika, jer vjernik pristaje na svijet i na postojanje i kaže pošteno: strašno je postojanje na koje si nas osudio, Gospode, ali ja pristajem na njega. Ja ne sudim, ja te samo molim – pomozi mi da razumijem. E, to je pisac. Pisac vidi užase života, pisac vidi strahotu historije. Sjetite se našeg Andri?a. S kojim mirnim, spokojnim strpljenjem on govori o ?udovištu koje se zove historija. ?udovište zvano historija hrani se našim o?ajanjem, našim strahovima, proždire naše drage… Ali, sve što mi možemo u?initi jeste da to pokušamo razumjeti, da pokušamo pristati na taj pakao. Sje?ate se Hasana Sabaha, mog junaka, gnostika iz romana “Što pepeo pri?a”. On, kao svaki pravi fundamentalist, ho?e da popravi božji svijet i izlaže gnosti?ku teoriju o tome da je Iblis, da je ?avo onaj koji pokre?e vrijeme. Kaže, svijet se kre?e, vrijeme se kre?e tjerano o?ajanjem Iblisa, ?avola i našim mukama, i to treba ispraviti. Ne možemo mi to ispraviti. Mi možemo pokušati da to razumijemo. Mi možemo pokušati da vidimo u svijetu i ono dobro. Mi možemo na?i radosti i razloga za život u radosti djeteta, u ljepoti pejsaža, u smijehu žene koju volimo, u trenutku užitka, u razgovoru. I pisac pokušava vidjeti sve to, sa?uvati ?udesnu kompleksnost svijeta. Eto, to ja pokušavam: ne suditi, razumjeti.

“Ideolozi i fundamentalisti u pravilu ignoriraju ?injenice” (foto: Jelena Dukari?)

Da se opet vratimo na Evropsku uniju. Vjerujete li u budu?nost EU, s obzirom na optimizam koji smo imali i sad na ovaj sunovrat koji tako lako i brzo skida tu teškom mukom sagra?enu skramu civilizacije?

Da budem sasvim iskren, teška srca, sa mnogo bola, priznajem da sve manje vjerujem. ?ini mi se da se historija kre?e u nekakvom ritmu – poput klatna – ide iz jednog ekstrema u drugi. Devetnaesto stolje?e je bilo vrijeme, epoha velikih sistema, velikih carevina. Imate svijet koji kontrolira nekoliko carevina: Britanska carevina, Francusko carstvo, Osmansko, Austrougarsko, Rusko i tamo negdje Sjedinjene Države. Dakle, ?itav svijet je podijeljen izme?u nekoliko carevina. I to se po?inje osipati u 20. stolje?u. Bojim se da ?e klatno i?i dalje. Sva velika carstva su se raspala tokom 20. stolje?a, a na samom kraju i Sovjetski Savez i, na moju veliku žalost, Jugoslavija, ne vidim zašto bi Evropska unija, koja je zakašnjela varijanta Austrougarske imperije ili Jugoslavije, bila uspješnija. Evropska unija ima jedan veliki nedostatak i to je razlog moje duboke zabrinutosti. A to je da je ona gra?ena ?isto racionalno, bez emocija. Ona ne uzima u obzir ?injenicu da je 75 odsto politike u stvari psihologija. Ako ste vi sposobni uvjeriti ljude da im je dobro, oni ?e se dobro osje?ati, iako objektivno gledano loše žive. I koliko god da im je dobro, ako ih niste uvjerili u to, ako se oni osje?aju loše, džaba vam je. Evropska unija funkcionira jako dobro kao akcionarsko društvo, kao unija banaka, velikih koncerna, ali ona još uvijek nije zajednica kulture, a kultura je ono što ljude vezuje. Priznajem, i interes. Mi ?emo se sjajno slagati dok imamo zajedni?ki interes. Ali, mi se ne?emo zaista razumjeti i pogotovo se ne?emo voljeti ako nas ne veže ništa iz oblasti kulture. Mi moramo jedan drugoga razumjeti, a ne možemo se razumjeti ako nas ne veže kultura. Eto, to je veliki nedostatak Evropske unije. Sjetite se koliko je velikih pisaca i intelektualaca plakalo za Austrougarskom. Ja vjerujem da je isto toliko ljudi, samo što to još uvijek ne smiju priznati, plakalo za Jugoslavijom. Ne znam ho?e li neko na taj na?in plakati za Evropskom unijom. Jer mi imamo sve razloge da budemo za nju, ali nemamo mogu?nosti da je volimo, jer ona – ponavljam – još uvijek nije zajednica kulture, zajednica koja ljude okuplja na osnovu sli?nog doživljaja svijeta.

Zna?i, još uvijek su predominantni ti nacionalni identiteti?

Svaki Francuz je još uvijek prije svega Francuz, pa onda opet Francuz pa još jednom Francuz, pa onda ništa i onda negdje na sedmom mjestu Evropljanin. I to vidite po tome kako Danci, kad im se u?ini da bi mogao do?i još koji izbjeglica, mirno namontiraju grani?nu kontrolu prema Njema?koj.

Ili Ma?ari bodljikavu žicu…

Upravo sam to htio re?i: Dancima to nije toliko skupo jer imaju malo granice prema Njema?koj. Ali. Ma?ari uzmu pa se okruže sa svih strana duplom bodljikavom žicom, naprave od svoje domovine koncentracijski logor, zatvor. Što? ‘Nako!

Nisam, dakle, nažalost optimist, a naravno da imam sve razloge da budem za Evropsjku uniju, da budem strastveni zagovornik Unije, jer ja se mogu dobro osje?ati u društvima koja su otvorena, miješana. Znate, skeptik poput mene može se dobro osje?ati samo u društvu u kojem su dozvoljena i mogu?a pitanja, sumnje, nedoumice. Društva koja su homogena u sebi to ne dozvoljavaju. Kako biti skeptik, ako sam sa svih strana okružen svojim licem. Ja u vlastitom okruženju, pa lijepo vas molim! (smijeh) Meni treba da naslutim kako me vi vidite, jer pripovijedanje po?inje time da dovedete sebe u pitanje, da pokušate zamisliti kako vas vidi sugovornik, da pokušate razumjeti svoju sliku u o?ima drugoga. Pripovijedanje po?inje onda kad po?nete izlaziti iz svoje kože. A u monokulturnim društvima vi to ne možete u?initi.

Pa ne možete. Takva društva na kraju vode incestu…

Pa to je to. Dinko, znate da se pripovjeda?ka proza ra?a u gradu. Na selu nastaje, ra?a se lirika i epska pjesma, jer je selo jedna visoko integrirana zajednica. Tu nema izlaska iz sela. U gradu, koji vas prisiljava na to da izi?ete iz sebe, da vidite drugog, u Helenisti?kom carstvu nastalom Aleksandrovim osvajanjima javlja se ?itav niz gradova u kojima se potpuno divlje miješaju Egip?ani, Heleni, Persijanci, Mezopotamci, Babilonci… I vi se sporazumijevate nekako sa svojim komšijom na jednom iskvarenom helenskom, ali kud god se okrenete vidite stranca, vidite nekog drugog. I tu se ra?a pripovijedanje: kako mene Egip?anina vide Babilonci. I kako ja, Egip?anin, vidim Helene. I tu, u tom ambijentu nastaje pripovijedanje, jer morate izi?i iz svoje kože.

“Što pepeo pri?a” je i omaž sarajevskoj Nacionalnoj i Univerzitetskoj biblioteci, poznatoj Vije?nici, koja je fosfornim granatama spaljena avgusta 1992. godine, što je ne samo primjer vrlo smišljenog libricida, ve? i o?igledni pokušaj uništavanja identiteta ljudi koji žive u Bosni i Hercegovini, nas koji smo ro?eni u Bosni… Da li je taj pokušaj bio savršen zlo?in ili se kultura jednog prostora, njegov duh, ne može spaliti granatama?

Sre?om, ne može. U Sarajevu se niko, ali vjerujte mi niko, u krugovima u kojima se ja kre?em ne ?udi neraskidivom prijateljstvu profesora kristologije fra Mile Babi?a i moje skromne osobe. Uvijek je bilo i jasno je da ima i danas ljudi kojima mi idemo na nerve. Uvijek je bilo i jasno je da ima i danas ljudi koji misle da tu nešto ne štima. Ali, velika ve?ina ljudi se raduje tom prijateljstvu. Moja žena Dragana ide najnormalnije u Gazi Husrev-begovu biblioteku i ljudi koji tamo rade kada je vide kažu: “Ah, evo nama naše Dragane…” I raduju joj se. U stanu ispod mene još uvijek potpuno normalno žive Petrojka Sunari?, ro?ena u ?a?ku, i Branko Sunari?, ro?en u Sarajevu, porijeklom iz Travnika. Ja još uvijek imam studenata koji su miješani odasvud i koji sjajno me?usobno komuniciraju.

Ne, jasno je da je taj zlo?in mnoge knjiške moljce poput mene gurnuo u o?ajanje, jer tu je izgorilo preko dva miliona rukopisa. Vi znate da je Bosna bila jedne vrste Sibir Osmanske carevine. U Sarajevo su slali ljude koj nisu poželjni u ozbiljnim gradovima: alkemi?are, mistike… I svi su oni pisali svoje spise u Sarajevu i sve to je dospjelo u Vije?nicu i sve to je spaljeno. Prvi prijevod Hajama na naš jezik nastao je u Sarajevu, kad je Savfet-beg Bašagi? na pijaci Telali kupio teku u koju je bog zna kad, koji Sarajlija, možda porijeklom iz Irana, možda porijeklom iz Turkestana, možda Tur?in, možda šejtan… zapisivao Hajamove pjesme. I sve to je spaljeno! Knjiškim moljcima poput mene to je strahovita tragedija, to je nenadoknadiv gubitak, jer ja volim knjige. Životu grada to nije nanijelo toliku štetu jer život je mnogo kompleksniji od biblioteka i knjiga. U Sarajevu se još uvijek ljudi miješaju, pri?aju viceve, raduju se, još uvijek je potpuno normalno da ekavac i ikavac sjede za istim stolom, sva?aju se, razgovaraju. Sre?om, nije to uništeno.

“Tvrdo vjerujem u opstanak Bosne, jer je kultura vraški žilava, usprkos paljenju dva miliona knjiga u Vije?nici i zlom Dejtonskom sporazumu” (foto: Jelena Dukari?)

Nije uništeno uprkos Dejtonu?

Usprkos Dejtonu i hvala vam za tu repliku. Ja uporno tvrdim da je Dejtonski sporazum po kulturnu supstancu Bosne mnogo opasniji od samog rata. Jer taj zli dokument, rasisti?ki glup i zlonamjeran, u stvari želi da Bosnu u?ini nemogu?om. Ali ?ak ni to ne uspijeva. Jer, Dinko, Bosna je jedna od malobrojnih politi?kih zajednica, država, koje nisu nastale iz politi?kih pokreta. Ne postoji vojska koja je htjela Bosnu i napravila je. Ne postoji politi?ka stranka, ne postoji politi?ki pokret. Bosnu je stvorila kultura na rubu velikih imperija. Ali, stalno na rubu neke velike imperije, daleka periferna pokrajina. Razvila je jedan specifi?an na?in života, jer kultura je na?in života. Vi i iako živite u carevini koja je nominalno islamska, ali tako na dalekoj periferiji, vi shvatite da vam je prvi komšija – katolik, pravoslavac, židov – bocu bliži od daleke Porte u Istanbulu koja vas štiti. Sli?no je i sa Austrougarskom bilo. Dakle, taj na?in života, ta svijest o važnosti komšije je stvorila Bosnu. To jest, kultura. A kultura nije mo?na, ali je vraški žilava. Kultura vraški dugo traje, mnogo može izdržati. Ona nikada nije mo?na, ona ne osvaja, ali je ne možete uništiti, kao lijanu, kao bambus… Tako da ja tvrdo vjerujem u opstanak Bosne, tvrdo vjerujem.

I ja.

Možda zato što nam toliko treba…

Ako otvorimo tri verzije Vikipedije, vidje?emo da vas srpska verzija naziva bošnja?kim književnikom, hrvatska bosanskohercegova?kim, a bosanska jugoslavenskim i bosanskohercegova?kim. Šta je Dževad Karahasan?

Dževad Karahasan je pisac. A ako bih baš morao re?i i birati izme?u ove tri varijante… Ja sam se intelektualno formirao u Jugoslaviji. Moj doživljaj poezije, lirike, odredio je Vladislav Petkovi? Dis koliko i Mak Dizdar, Tin Ujevi? koliko i Skender Kulenovi?. Moj pojam romana odredili su Miroslav Krleža, Miloš Crnjanski, koliko i Ivo Andri?, Meša Selimovi?, Svetozar ?orovi?. Ja sam nezamisliv izvan jugoslavenskoga konteksta. Bosanskog tako?e, jer to je to.

Pitam vas zbog toga jer vidimo da se lome koplja ?iji je Andri?, ?iji je Meša, ?iji je ovaj ili onaj…

Na sve to vam je najjednostavnije odgovoriti jednim sjajnim bosanskim vicom. U tom vicu pita Mujo Sulju: “Šta misliš ti, Suljo, da li ljudsko bi?e raste i razvija se izvana prema unutra ili iznutra prema vani?” Suljo razmišlja i kaže: “?uješ, ja mislim da da”.

Odli?an i mudar Suljin odgovor!

Pa da, ali zaista: je li Ivo Andri? srpski pisac? Pa je, ?ovjek je pisao ekavicom, živio u Beogradu. Je li bosanski pisac? Pa kako nije, bolan, pa hajte ga zamislite bez Bosne! Je li jugoslavenski? Jeste, zaista, jer on je po svemu bio jugounitarist, Jugoslaven. Ali, mi pri svemu tome zaboravljamo jednu temeljnu ?injenicu da je svaki pisac – pisac samo onih koji ga ?itaju. Svaki ozbiljan ?ovjek jeste prije svega pisac svojih ?italaca Jer ?itanje je, gospodo moja, razgovor. U duhu se ne mogu povu?i granice koje bi funkcionirale poput državnih granica u prostoru. U duhu su granice fluidne. U duhu su mogu?i razgovori koji povezuju ljude udaljene hiljadama godina i milionima kilometara. Gete je napisao jednu od najuzbudljivijih knjiga Evrope, “Zapadno-isto?ni divan” razgovaraju?i sa Hafezom Širazijem. Jedan iz XIV stolje?a u Iranu, drugi iz XIX stolje?a u Njema?koj i oni raz-go-va-ra-ju!

Književnost je razgovor a razgovor se uvijek odvija izme?u dvije osobe, licem u lice. Naš jezik vam, uostalom, to dosta jasno pokazuje. Vi možete imenicu ?ovjek koristiti do broja ?etiri: jedan ?ovjek, dva ?ovjeka, tri ?ovjeka, ?etiri ?ovjeka, pet je ljudi. ?im do?u ljudi, razgovor prestaje. Po?inje miting, predavanje, small talk. Razgovor se odvija uvijek izme?u ?ovjeka i ?ovjeka. Krenimo najprije od te ?injenice: pisac je onih koji ga ?itaju. E, onda možemo i?i dalje.

A kako sad da vas ovdje ?itaju kad imamo tolike jezike, kad smo od onog našeg jednog jezika dobili i srpski, i hrvatski, i bosanski i crnogorski…?

I na to pitanje bih volio odgovor po?eti jednom anegdotom. Pitam je profesora Radoslava Kati?i?a, bio je tada šef slavistike u Be?u, u avgustu 1993: “Kolega, ja bih imao jedno pitanje za vas: s kojeg jezika se prevode moje knjige?” Kaže: “Kad bih bio na Vašem mjestu, ja bih rekao s bosanskog”. Onda ga ja pitam: “A kako to da moje knjige u Beogradu i Zagrebu ?itaju bez prijevoda?” Kaže: “Jednostavno. Ime jezika ne mora se nužno odnositi na lingvisti?ku supstancu jezika. Ime jezika se uvijek odnosi na standard, a standard jezika nije lingvisti?ko nego politi?ko pitanje. Dakle, što se mene ti?e, mi možemo imati 150 standarda i posljednji sam ?ovjek koji bi bilo kome uskratio pravo da svoj jezik zove kako on ho?e. Ostaje ?injenica da je to jedan jezik. Po lingvisti?koj supstanci to jeste jedan jezik”.

Kao jezi?ki mistik, ja vjerujem da je ono što je povezao jezik – povezao i dragi bog. I nimalo me ne uzbu?uje, nimalo me ?ak i ne zabrinjava, nimalo me ne ljuti ovo aktualno hara?enje po jeziku, konstruiranje razli?itih varijanti. Slobodno…

Kao i svi stari ljudi, ja mnogo pamtim. Znate, ako biste se pozabavili malo intervencijama nacista u njema?kom jeziku, vi biste vidjeli da su sve politi?ke intervencije u naš jezik u ovom vremenu sitnica prema tome. I deset godina nakon toga je sve bilo zaboravljeno u Njema?koj.

Jezik je, Dinko, stariji, širi, dublji, pametniji od onih koji njime govore. Govornici su u službi jezika, nije jezik u njihovoj službi.

Dakle, opet imamo posla s fundamentalistima?

Ama, naravno! Rekli smo: fundamentalist popravlja boga, fundamentalist diktira jezik. Ma ne može, ?ovje?e! Pa hajde jednom pristani na to da ti služiš ne?emu, nisi vje?an! Jezik je pam?enje jedne kulture. Evo još jedna anegdota. U mojoj knjizi “Izvještaji iz tamnog vilajeta”, u završnoj pripovjeci stoji re?enica: “Bosanska ku?a po?inje avlijom”. Jedan kolega mi govori, nakon što je ?itao knjigu: “Mislim da ovaj turcizam ‘avlija’ nije na pravom mjestu u knjizi”. Ja mu kažem: “Slažem se potpuno. Radi se samo o tome da ‘avlija’ nije turcizam nego helenizam”. To je helenska rije? koja je nama došla s Turskom. Preuzeli je Turci kad su okupirali Gr?ku. Onda je donijeli nama. Ali, ona je helenska! Sokrat je u aulama gnjavio milione Helena, razgovarao s njima, zbunjivao ih pitanjima. Isto tako, pola ljudi u Bosni vam vjeruje da je himber turcizam, a mi ga usvojili sa austrijskom okupacijom.

Dakle, ako imate na umu te beskrajno duge jedinice vremena, koje jezik zaista potpuno pamti, skladišti, jasno vam je da trenutak našeg života u jeziku nije ništa duži od onoga “bu?” žabe kad je sko?ila u baru.

“Govorimo istim jezikom, a ja vjerujem da je ono što je povezao jezik – povezao i dragi bog” (foto: Jelena Dukari?)

Apropo jezika: jeste li vi ro?eni u Duvnu ili u Tomislavgradu?

(smijeh) Jedna djevojka me je bijesno pitala šta ja imam protiv Tomislava i zašto mi smeta Tomislavgrad? Kažem: “Ne smeta mi, sine, nimalo! Tomislava nisam poznavao, kako ?u imati nešto protiv njega”. A Tomislavgrad mi ne može smetati, jer ako kažem da sam iz Duvna, moj sugovornik mi kaže: “Selja?ina!” Ako kažem da sam iz Tomislavgrada ne može mi re?i da sam seljak! (smijeh) Kaže ona: “Ali, vi ipak uporno tvrdite da ste ro?eni u Duvnu, a ne u Tomislavgradu?” Govorim: “Zato, sine, što tako jeste”. U moje vrijeme u srednjem vijeku jedno od najtežih pitanja bilo je može li bog mijenjati prošlost. Ako je može promijeniti, dolazimo do strašnog zaklju?ka da njegova volja nije nužnost, jer nužnost se ne mijenja. Ako je ne može promijeniti, dolazimo do jednako strašnog zaklju?ka da on nije svemo?an. I kažem joj: “Vama, o?igledno, polazi za rukom ono što bogu nije polazilo. Ja sam ro?en u Duvnu, jer kad sam ja ro?en – to je bilo Duvno, i šta ?u ja. A vi biste sad da naknadno promijenite i da ja budem ro?en u Tomislavgradu. Što se mene ti?e – bujrum”.

Imali ste li?no iskustvo rata. Kako ljudska zajednica funkcioniše u tim neljudskim okolnostima i strahotama, ima li tu mjesta za razumijevanje, za ljubav, za knjige, za ?itanje?

Najprije jedna konstatacija. Mi nikada ne upoznamo sami sebe, dok ne do?emo u te takozvane grani?ne situacije, jer u normalnim okolnostima svi mi ra?unamo sa bontonom, pristojnoš?u… U grani?nim situacijama se prikazuje kakav je ko. I, recimo, u uvjetima opsade Sarajeva, oni koji su dobri, postaju još bolji. I oni koji su opaki, postaju opakiji. Ispliva iz vas ono što ni vi sami u sebi uop?e niste slutili. Ljudi ne bi vjerovali, ali mi smo se u ratu strašno mnogo smijali. Život ?uva svoju kompleksnost. Ti trenuci smijeha postaju izuzetno važna duhovna hrana. U avgustu 1992. ja sam ko fol pomagao, a u stvari smetao u bolnici. Na trenutak je došla struja i ja zgrabim telefon i nazovem svog prijatelja Alberta Goldštajna, izdava?a i prijatelja u Zagrebu, tek toliko da mu kažem da smo živi. I on meni onako pateti?no kaže: “Dževade moj, sretoh ju?e Zupu, Vjerana Zupu na ulici i on mi kaže: ‘Jesi li ?uo najtužniju vijest, poginuli Mujo i Suljo, vicevi više nisu mogu?i”. A ja mu kažem: “Idi, Berti, u pizdu materinu, i ti i tvoj Zupa, jebo te on!” I prekinem. Ali, ostaje bol u želucu. Popodne idem na Akademiju i studenti su navikli da ja dižem napetost, da pravim atmosferu. A taj dan ja nikakav, vu?em se, ne da mi se govoriti i oni pitaju šta mi je. Ja kažem: “Ništa”, a oni opet pitaju šta je i na kraju ja im ispri?am. “E”, kažu, “neka ste mu vala rekli, idiot!” I onda mi preko sat vremena pri?aju viceve koji su nastali tokom rata u Sarajevu, pod opsadom.

Razumijete me, život ?uva kompleksnost, život nikada ne može biti jednostavan, jednozna?an. Zajednica funkcionira i dalje, uspostavljaju se razli?ite zajednice koje se me?usobno komentiraju, sukobljavaju i ponekad prožimaju. Ali, zakoni zajednice ostaju. Nikad ne?ete doživjeti onoliko spremnosti na žrtvu, onoliko želje i potrebe da se pomogne, onoliko solidarnosti…, koliko smo mi iskusili za vrijeme opsade u Sarajevu. Naravno, nikad ne?ete vidjeti svojim o?ima toliko proždrljivosti, primitivne grabežljivosti, koliko tada. Najružnije u takvim vremenima je upravo to što u njima, nažalost, upoznate ljude. Istovremeno, vjerujete mi, nikad ne?ete dobiti priliku da se osvjedo?ite o ljudskoj dobroti, veli?ini, uzvišenosti, kao u tim zlim vremenima.

Dinko Gruhonji?

(naslovna fotografija, kao i sve ostale sa književne ve?eri: Jelena Dukari?

Podelite ovu stranicu!