DUBRAVKO LOVRENOVIĆ: Misliti u Sarajevu i Beogradu

24 Oct 2016

Neophodnost interdisciplinarnog i regionalnog zajedničkog istraživanja u polju društvenih i humanističkih nauka

Budu?i da je društveni zna?aj humanisti?kih nauka znatno opao, naro?ito u eri globalizacije, a u južnoslavenskim zemljama posebno jer im je prošlost optere?ana ratnim projektima i svime onim što takvu prošlost prati, neophodno je upravo ovim (društvenim i, posebno, humanisti?kim) naukama vratiti zna?aj koji im objektivno pripada i koji su nekad, ne tako davno, imale. Op?i je trend, s obzirom na dominantne neoliberalne prakse i ono što one donose, da se u prvi plan stavljaju ekonomija, prirodne i tehni?ke nauke, ?ime se humanistici znatno sužava životni prostor. To, nažalost, nije samo slu?aj u jugoisto?noj Evropi, ve? i u svijetu. No, kad govorimo o jugoistoku Evrope, odnosno o zemljama bivše Jugoslavije, ne može se ne primijetiti da je istraživanje ovog regiona (ovaj pojam upotrebljavam u smislu makro regiona) znatno opalo. Dovoljno je u tom smislu pogledati samo kako stoje slavistike (s akcentom na južnoj slavistici) danas širom evropskih i ameri?kih univerziteta. Njihov status je unižavaju?i u odnosu na sve druge slavenske regione Evrope. Ništa bolje nije s historiografijom, smještenom na marginu znanstvenih istraživanja kojima se bave još samo pojedinci nošeni više inercijom svojih ranijih projekata i li?nom znatiželjom, nego sistemski osmišljenim i dugoro?no zasnovanim potrebama. Istina je i to da kod nas, na južnoslavenskom prostoru, pojedinci objavljuju kriti?ke studije prema najvišim znanstvenim standardima, me?utim percepcija njihovih istraživanja daleko zaostaje za poplavom etnonacionalisti?ke historiografije, oficijelne po definiciji. Drugim rije?ima, oni egzistiraju samo kao subverzivni incidenti, osim toga daleko od zvani?nih školskih programa ?ijim sadržajima su ve? zatrovane cijele generacije mladih. Taj fenomen je u BiH dobio i svoj naziv: „U?ionice mržnje“. Paralelno s ovim, ra?a se drugi fenomen: Etni?ki ?isti zatvori.

S jedne strane insistira se na neophodnosti ulaska u Evropsku uniju, a s druge se jako malo ?ini na uspostavljanju stvarnih preduvjeta za to: na stvaranju kompatibilnih struktura. Tu, prije svega, mislim na prevazilaženje stanja tranzicije kao prepreke da se naše zemlje integriraju u Uniju, dakako pod uvjetom da je to jedini legitiman politi?ki cilj koji ne poznaje alternativu. Drugim rije?ima, da bismo sami uspostavili strukturu i institiucije civilnog društva, morali bismo opsežno, komparativno istražiti sve aspkete života naših tranzicijskih društava. Pritom, odrediti šta su nam prioritetni projekti, a šta bismo mogli odrediti kao dugoro?no istraživanje. Morali bismo kona?no nešto nau?iti i iz grešaka koje pravi sama Unija, ?esto sa svojim Janusovim licem. Naime, svi njeni politi?ki predstavnici isti?u pluralnost kultura kao nešto što je najve?a evropska vrijednost, dok je, naro?ito zadnjih godina jasno da ta pluralnost i ne funkcionira baš onako kako bi morala, s obzirom na strukturu stanovništva EU, pa se ?ini da je takva politika više na razini simbola i trenutnog pragmatizma, a manje na razini stvarnog pluralizma kultura. Uostalom, nisu li politi?ari vode?ih evropskih država proglaslili kraj multikulturalnosti? I to multikulturanosti koje u Evropi, u onom obliku u kojem je postojala kod nas, nikad ne bijaše, pogotovo ne one iz razdoblja Jugoslavije koju su samo ljudska stvorenja lišena razuma – na stranu sve ostale vanjske i unutrašnje okolnosti – mogla najprije dovesti u pitanje a zatim vandalski uništiti.

A Evropa je, da podsjetim, upravo unija regija. Iz ?ega bi moralo proizlaziti da u takvom odnosu ne bi smjelo biti odnosa Centra i Periferije, pogotovo Periferije koja, evropeiziraju?i se, sve dublje tone u etnofašizam. Nažalost, iskustvao naše svakodnevice potvr?uje nam upravo to. I zemlje bivše Jugoslavije nisu, naj?eš?e, samo Periferija u odnosu ne evropske centre kulture, nego periferija Periferije. To dodatno, uz gubitak politi?kog subjektiviteta, otežava artikulaciju i organiziranje nau?nih projekata iz oblasti humanisti?kih nauka koje bi olakšalo našim, tranzicijskim i postkonfliktnim društvima uklju?ivanje u Evropu regija, a pomoglo bi i samoj Uniji u osmišljavanju integracije ovih regija, pomo?i da se prevazi?u negativni u?inci ratnih i poratnih tranzicijskih projekata. Pervertirana tranzicija i sve pogubno što je iz nje proizašlo i prelilo se na društvene i humanisti?ke nauke regionalni je problem, pa bi i regionalni pristup bio najbolji metodološki okvir u istraživanju razli?itih nau?nih fenomena, kao i života svakodnevice.

Tako?er, sve naše, regionalne discipline pate od istih nedostataka koje bi se mogle sažeti u nekoliko karakteristika, i to:

1. Bijeg od aktivne i bilo kakve konstruktivne uloge u aktuelnom društvu. Glavna odlika je takvih istraživanja, u cijelom regionu, bježanje od važnih i nužnih oblasti. Potpuno distanciranje zna?i konformizam, što jednako ubija humanistiku kao i ideološko pristajanje uz projekte koji ne vode suštinskoj promjeni statusa perferije Periferije.

2. Aktivno služenje divljem kapitalizmu nastalom tokom i nakon ratnih sukoba pod kojim se podrazumijeva pristajanje akademskog dijela zajednice uz divlji kapital. Projekti unutar ovog kruga obilježeni su aktivnim podržavanjem transformacije naših društava na na?in koji nije rezultat ozbiljnog i osmišljenog istraživanja, što zna?i zatvaranje o?iju pred problemima koji prijete potpunom dezintegracijom društva i njegovom oštrom podjelom na bogate i siromašne. Njihov je cilj obi?no kratkoro?na dobit i zadržavanje statusa quo. Tako da bi se ovaj pristup mogao jednostavnije opisati sintagmom ancila ideologije, budu?i da se svojim djelovanjem atribut divlji teško razdvaja od kapitalizma kao drušveno-ekonomskog poretka. Problem ovog pristupa je u dugogodišnjem aktivitetu, pa su se u dobroj mjeri prakse proizašle iz aktivnog služenja divljem kapitalizmu institucionalizirale. Potrebna je zajedni?ka i velika energija da bi se suprotne prakse osnažile i postale društveno relevantne. Veliku prepreku na tom putu predstavljanju postjugoslavenske paradržave kojima, kao privatnim posjedom, upravljaju kleptomanske i nepotisti?ke politi?ke „elite“.

3. Otvoreno suprostavljanje ideološkim matricama i mitološkoj zloupotrebi u humanistici te aktivno u?eš?e koje bi podrazumijevalo dominantno analiti?ki pristup našoj svakodnevici u širem i užem smislu. Kao što je navedeno u prethodnom pristupu, potrebna je ogromna snaga da bismo aktivno uklju?ili ovaj prostor u Evropu regija, a to je jedino mogu?e zajedni?kim, zdravim snagama. Kriti?kim istraživanjima o svim aktuelnim problemima koji su nam zajedni?ki onoliko koliko nam je zajedni?ka prošlost. Ono što se ve? duži vremenski period odigrava pred našim o?ima – masovani odlazak mladih u jednome smjeru – prijete?i je signal koji suspendira svaku perspektivu i zatvara horizont izgledne budu?nosti.

Solidno polazište za budu?a istraživanja mogla bi biti strategija samodefiniranja. Koliko je ona nužna i životno potrebna možda najre?itije pokazuju brošure s kojima su na podru?je bivše Jugoslavije dolazili pripadnici tzv. mirovnih snaga, u kojima smo opisani kao da se radi o ratobornim i zava?enim afri?kim plemenima, izgubljenim za civilizaciju. A one su trebale predstavljati, i tako jesu tretirane, kondenzirano „znanje“ o jednom prostoru i ljudima koji ga stolje?ima naseljavaju i dijele. Sukladno tom „brošuriranom znanju“ naši su nas „mirotvorci“ i tretirali a rezultati su vidljivi na svim stranama. To što smo sami pristali na takav tretman aktualizira englesku poslovicu: „Ako se ponašaš kao dijete, bi?eš tretiran kao takav“.

Strategija samodefiniranja podrazumijeva da se na ovoj periferiji Periferije stvara i artikulira novo znanje koje koristi prvenstveno ovom prostoru, ali i nauci op?enito. Takav bi pristup morao podrazumijevati objektivnost kojoj nije bitna „politi?ka klima“ ni „politi?ko uvjerenje“, odnosno „politi?ka korektnost“ istraživa?a. Ili, kako kaže Andri? u Travni?koj hronici, da parafraziram, rije?ima jednog od njegovih junaka iz Bosne – zašto bi moja misao u Bosni bila manje vrijedna od iste takve misli u Rimu, Be?u ili Carigradu? I zaista, zašto bi naše misli u Sarajevu ili Beogradu bile manje vrijedne od takvih i sli?nih misli u Strasbourgu ili Berlinu? Naše samodefiniranje moralo bi postepeno dovesti do promjene stereotipne slike o Balkanu kao buretu baruta, uostalom nametnute izvana. Prava samoartikulacija morala bi dovesti do druga?ijeg pozicioniranja upravo u Evropskoj uniji regija. U prvom planu takvih istraživanja morala bi biti širina, informativnost i obuhvatnost jer dok ispravno i objektivno ne opišemo ono što živimo ne možemo ga ni savladati na ispravan na?in. Takvi projekti su nam potrebni kao neka vrsta mentalne i elementarne higijene. Oni moraju do?i do onog društvenog sloja koji je teško podložan promjenama, i koji se ne ?uje ili se gubi u kakofoniji neoliberalne tranzicije. Do sada smo uglavnom bili u prilici da ?itamo i dijelimo teorije o nama pa bi bilo krajnje vrijeme da po?nemo stvarati naše teorije. Teorije naše regije, koje bi Uniji mogle koristiti, a nama pomo?i da (politi?ki) „odrastemo“. Sve to povezano je sa „identitetom otpora“ koji prema Manuellu Castellsu, „formiraju subjekti koji se nalaze ili su se nalazili u položajima u kojima su obezvrije?eni logikom dominacije zbog ?ega se ovi subjekti grupiraju u neku vrstu emigranata unutar vlastite društvene formacije“.

S druge strane, potrebna nam je hitna promjena matrice koju je stvorio tranzicijski divlji kapitalizam, a ona predstavlja stvoreni obrazovni, kulturni i nau?ni ideološki okvir u kojem je mogu?e marginalizirati i atomizirati ve?inu. Sredstva su ista u svim dijelovima svijeta. To su prije svega mediji. Bilo svojim ?injenjem ili ne-?injenjem. I, ina?e, divlji kapitalizam kao posljedica kriminalne tranzicije destruirao je sve institucije, a u kombinaciji sa nacionalizmom i etnicizmom stvorena je društveno-politi?ka klima i prakse koje ve?inu drže sasvim izvan procesa kreiranja društvenog djelovanja. Promjena koja je nužna, dakle, može do?i jedino iz polja humanistike. Zato je naša odgovornost najve?a, pa naši napori moraju biti organizirani i ujedinjeni. Osnovni cilj bi nam morao biti relativizirati smisao odnosa Centra i Periferije, odnosno periferije Periferije. Sve dok je ovaj odnos važan, ova teorija je mogu?a i kreira naš pristup drugima i pristup drugih nama. Naši budu?i regionalni projekti moraju biti takvi da se ovaj odnos u?ini bespredmetnim, da se u?ini nemogu?im. Tek tada ?emo stvoriti prostor za samodefiniranje i stvaranje znanja koje ?e nam pomo?i jer zaista – znanje je mo?. To dobro znaju kreatori sadašnjih okolnosti koji cijeli južnoslavenski svijet drže u stanju „samoskrivljene malodobnosti“. Istina i naše fatalisti?ko ne?injenje ide im na ruku.

Kad budemo imali svoje znanje, ali takvo da ne?e biti nikakav stereotip, koje ?emo izvoziti, na koje ?e se drugi u pristupu našem regionu pozivati, onda ?emo imati i svoju mo?. No, to je samo prvi korak. Drugi korak bi morao podrazumijevati da se ta mo? koju stvaramo smjesti na naš prostor, da ta mo? ne bude izvan znanja onih kojih se ti?e, koji su toj mo?i podložni.

Jedan od mo?nih mehanizama stvaranja regionalne saradnje je promjena postoje?eg diskursa u kojem se ostvaraju naše humanistike. Zato bi u toku rada na našim projektima saradnici morali imati više prostora za me?usobnu razmjenu ideja kako bi se projekti stalno širili lokalno i regionalno. To podrazumijeva uklju?ivanje razli?itih fenomena, kao i regionalnog širenja, u smislu stalnog uklju?ivanja novih zemalja na odre?enim projektima, kao i u cilju formiranja doma?ih baza podataka o pojedinim fenomenima, koji bi se onda mogli u budu?nosti interdisciplinarno istraživati. Drugi odgovor na postoje?e stanje od ovog u kojem su se našle naše zemlje nije mogu?e tražiti i na?i, a da on bude dugoro?no funkcionalan i da ima pozitivan ishod. Tako?er, to je put koji omogu?ava transformaciju institucija u cilju ublažavanja i dokidanja prostorne i socijalne segregacije. Rezultat budu?e regionalne nau?ne saradnje mora dovesti do toga da Jugoistok Balkana razvije novu, vlastitu politiku života, koja bi se primjenjivala na lokalnom i širem nivou.

A sadržaj takve politike života bio bi, prije svega, ne tolerancija o kojoj se toliko govori, ve? istinski život s drugim koji nije sasvim druga?iji, nego je malo druga?iji, s kojim se dijeli životni prostor, u najmanju ruku, a negdje i mnogo više. Tako da bi u okviru ovakvih istraživanja došlo na red i obnavljanje onih praksi koje su nekad ve? postojale, ali su ratnim dejstvima prekinute, kao što su spoznaje sistema vrijednosti jednih o drugima, sistema koji su nekad mogli biti i jesu bili kompatibilni. Kako je Evropska unija ustvari ujedinjenje razli?itih evropskih regija, onda bismo imali šansu obnoviti, i ?ak dograditi ono što je prije rata bilo, što je egzistiralo bez velikih problema.

Naši projekti mogli bi i morali biti temelji za razli?ite kolektivne i individualne strategije suprostavljanja ideologiji, politici isklju?ivanja i gubljenja kriti?kog razmišljanja. Naše uloge i odgovornosti trebale bi biti podijeljene jednako u tom osvajanju mo?i unutar globalnog društvenog sistema, kao i u drugim podsistemima, kojima ne možemo i ne bismo smjeli izma?i.

Jedan takav projekt, jer je prentendirao na svjetsku „zlatnu medalju“ koji se smatrao velikim zalogajem, i koji doista jest predstavljao izazov, ali na kojem smo pokazali svoju kreativnost je projekt Nominacije ste?aka – srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika – na Listu svjetske kulturne baštine UNESCO-a, u kojem su sudjelovale ?etiri zemlje regiona: Bosna i Hercegovina, Srbija, Hrvatska i Crna Gora. Formalno pod zvu?nim pokroviteljstvom ?etiriju država i resornih ministarstava, projekt se odvijao najviše zahvaljuju?i entuzijazmu kolega razli?itih struka i nau?nih usmjerenja, osim toga uz minimalna financijska ulaganja, ako se ona tako uop?e mogu nazvati. Nakon šest i po godina rada (2009-2016) ste?ci su na sjednici Komiteta za svjetsku kulturnu baštinu UNESCO-a, na sjednici održanoj u Istanbulu, 15.07.2016. zvani?no uvršteni na Listu svjetske kulturne baštine. Iako primarno bosanskohercegova?ki, ovaj kulturni fenomen zastupljen je i u susjednim državama, što zna?i da nadrasta samu BiH i postaje južnoslavenski, jedinstven u srednjovjekovnoj sepulkralnoj praksi Evrope i Bizanta. Kao takav je prepoznat i uvršten me?u najzna?ajnija ostvarenja na podru?ju kulture Svijeta. U jednom svom tekstu sam ironizirao pa sam mu, govore?i o ste?cima, dao podnaslov: „S mrtvima u Evropu“. Mrtve smo u?lanili, još samo da u?lanimo i žive, ili treba ?ekati da oni umru da bi ostvarili „?lanstvo“? Za nekih 500-600 godina!

Primjer ste?aka koji su stekli svoju svjetsku „slavu“ mogao bi potaknuti i brojne druge, sli?ne projekte ne samo iz oblasti kulture koja se na južnoslavenskom podru?ju, unato? svim objektivnim razlikama, razvijala u duhu komplementarnosti koja se u me?uvremenu izgubila iz istraživa?kog obzorja i postala persona non grata. Naša uloga „vje?ne granice“, najnezahvalnija od svih, može se me?utim pretvoriti u prednost, o kojoj se trenutno ne može ni sanjati, ali je to mogu?nost koja postoji i koja ?eka na svoju operacionalizaciju. U suštini – radi se o izboru: O insistiranju na razlikama ili na zajedni?kim crtama kulture/kultura. Ono što je najvažnije – komunikacijski jezik/jezici nisu niti mogu predstavljati prepreku, osim ako ih se apsolutizira u smislu „demonizacije malih razlika“.

Kona?no. Ne bi bilo dobro, naprotiv bilo bi pogrešno, misliti da ?e aktualne države ?ijim su klijentelisti?kim „elitama“ bliži nedovršeni ratovi nego stvaranje mirnodopskog ozra?ja, na bilo koji na?in podržati ovakve i sli?ne projekte. Oni mogu nastati prvenstveno kao izraz „identiteta otpora“.

*Tekst je nastao u okviru projekta „Promišljanje angažmana, angažovanje mišljenja“ koji KPZ Beton kao partner realizuje sa Institutom za filozofiju i društvenu teoriju, uz podršku Regional Research Promotion programa (RRPP) Švajcarske agencije za razvoj i saradnju (SDC).

(Beton)

Podelite ovu stranicu!