DUBRAVKO LOVRENOVIĆ: Misliti u Sarajevu i Beogradu

24 Oct 2016

Neophodnost interdisciplinarnog i regionalnog zajedničkog istraživanja u polju društvenih i humanističkih nauka

Budući da je društveni značaj humanističkih nauka znatno opao, naročito u eri globalizacije, a u južnoslavenskim zemljama posebno jer im je prošlost opterećana ratnim projektima i svime onim što takvu prošlost prati, neophodno je upravo ovim (društvenim i, posebno, humanističkim) naukama vratiti značaj koji im objektivno pripada i koji su nekad, ne tako davno, imale. Opći je trend, s obzirom na dominantne neoliberalne prakse i ono što one donose, da se u prvi plan stavljaju ekonomija, prirodne i tehničke nauke, čime se humanistici znatno sužava životni prostor. To, nažalost, nije samo slučaj u jugoistočnoj Evropi, već i u svijetu. No, kad govorimo o jugoistoku Evrope, odnosno o zemljama bivše Jugoslavije, ne može se ne primijetiti da je istraživanje ovog regiona (ovaj pojam upotrebljavam u smislu makro regiona) znatno opalo. Dovoljno je u tom smislu pogledati samo kako stoje slavistike (s akcentom na južnoj slavistici) danas širom evropskih i američkih univerziteta. Njihov status je unižavajući u odnosu na sve druge slavenske regione Evrope. Ništa bolje nije s historiografijom, smještenom na marginu znanstvenih istraživanja kojima se bave još samo pojedinci nošeni više inercijom svojih ranijih projekata i ličnom znatiželjom, nego sistemski osmišljenim i dugoročno zasnovanim potrebama. Istina je i to da kod nas, na južnoslavenskom prostoru, pojedinci objavljuju kritičke studije prema najvišim znanstvenim standardima, međutim percepcija njihovih istraživanja daleko zaostaje za poplavom etnonacionalističke historiografije, oficijelne po definiciji. Drugim riječima, oni egzistiraju samo kao subverzivni incidenti, osim toga daleko od zvaničnih školskih programa čijim sadržajima su već zatrovane cijele generacije mladih. Taj fenomen je u BiH dobio i svoj naziv: „Učionice mržnje“. Paralelno s ovim, rađa se drugi fenomen: Etnički čisti zatvori.

S jedne strane insistira se na neophodnosti ulaska u Evropsku uniju, a s druge se jako malo čini na uspostavljanju stvarnih preduvjeta za to: na stvaranju kompatibilnih struktura. Tu, prije svega, mislim na prevazilaženje stanja tranzicije kao prepreke da se naše zemlje integriraju u Uniju, dakako pod uvjetom da je to jedini legitiman politički cilj koji ne poznaje alternativu. Drugim riječima, da bismo sami uspostavili strukturu i institiucije civilnog društva, morali bismo opsežno, komparativno istražiti sve aspkete života naših tranzicijskih društava. Pritom, odrediti šta su nam prioritetni projekti, a šta bismo mogli odrediti kao dugoročno istraživanje. Morali bismo konačno nešto naučiti i iz grešaka koje pravi sama Unija, često sa svojim Janusovim licem. Naime, svi njeni politički predstavnici ističu pluralnost kultura kao nešto što je najveća evropska vrijednost, dok je, naročito zadnjih godina jasno da ta pluralnost i ne funkcionira baš onako kako bi morala, s obzirom na strukturu stanovništva EU, pa se čini da je takva politika više na razini simbola i trenutnog pragmatizma, a manje na razini stvarnog pluralizma kultura. Uostalom, nisu li političari vodećih evropskih država proglaslili kraj multikulturalnosti? I to multikulturanosti koje u Evropi, u onom obliku u kojem je postojala kod nas, nikad ne bijaše, pogotovo ne one iz razdoblja Jugoslavije koju su samo ljudska stvorenja lišena razuma – na stranu sve ostale vanjske i unutrašnje okolnosti – mogla najprije dovesti u pitanje a zatim vandalski uništiti.

A Evropa je, da podsjetim, upravo unija regija. Iz čega bi moralo proizlaziti da u takvom odnosu ne bi smjelo biti odnosa Centra i Periferije, pogotovo Periferije koja, evropeizirajući se, sve dublje tone u etnofašizam. Nažalost, iskustvao naše svakodnevice potvrđuje nam upravo to. I zemlje bivše Jugoslavije nisu, najčešče, samo Periferija u odnosu ne evropske centre kulture, nego periferija Periferije. To dodatno, uz gubitak političkog subjektiviteta, otežava artikulaciju i organiziranje naučnih projekata iz oblasti humanističkih nauka koje bi olakšalo našim, tranzicijskim i postkonfliktnim društvima uključivanje u Evropu regija, a pomoglo bi i samoj Uniji u osmišljavanju integracije ovih regija, pomoći da se prevaziđu negativni učinci ratnih i poratnih tranzicijskih projekata. Pervertirana tranzicija i sve pogubno što je iz nje proizašlo i prelilo se na društvene i humanističke nauke regionalni je problem, pa bi i regionalni pristup bio najbolji metodološki okvir u istraživanju različitih naučnih fenomena, kao i života svakodnevice.

Također, sve naše, regionalne discipline pate od istih nedostataka koje bi se mogle sažeti u nekoliko karakteristika, i to:

1. Bijeg od aktivne i bilo kakve konstruktivne uloge u aktuelnom društvu. Glavna odlika je takvih istraživanja, u cijelom regionu, bježanje od važnih i nužnih oblasti. Potpuno distanciranje znači konformizam, što jednako ubija humanistiku kao i ideološko pristajanje uz projekte koji ne vode suštinskoj promjeni statusa perferije Periferije.

2. Aktivno služenje divljem kapitalizmu nastalom tokom i nakon ratnih sukoba pod kojim se podrazumijeva pristajanje akademskog dijela zajednice uz divlji kapital. Projekti unutar ovog kruga obilježeni su aktivnim podržavanjem transformacije naših društava na način koji nije rezultat ozbiljnog i osmišljenog istraživanja, što znači zatvaranje očiju pred problemima koji prijete potpunom dezintegracijom društva i njegovom oštrom podjelom na bogate i siromašne. Njihov je cilj obično kratkoročna dobit i zadržavanje statusa quo. Tako da bi se ovaj pristup mogao jednostavnije opisati sintagmom ancila ideologije, budući da se svojim djelovanjem atribut divlji teško razdvaja od kapitalizma kao drušveno-ekonomskog poretka. Problem ovog pristupa je u dugogodišnjem aktivitetu, pa su se u dobroj mjeri prakse proizašle iz aktivnog služenja divljem kapitalizmu institucionalizirale. Potrebna je zajednička i velika energija da bi se suprotne prakse osnažile i postale društveno relevantne. Veliku prepreku na tom putu predstavljanju postjugoslavenske paradržave kojima, kao privatnim posjedom, upravljaju kleptomanske i nepotističke političke „elite“.

3. Otvoreno suprostavljanje ideološkim matricama i mitološkoj zloupotrebi u humanistici te aktivno učešće koje bi podrazumijevalo dominantno analitički pristup našoj svakodnevici u širem i užem smislu. Kao što je navedeno u prethodnom pristupu, potrebna je ogromna snaga da bismo aktivno uključili ovaj prostor u Evropu regija, a to je jedino moguće zajedničkim, zdravim snagama. Kritičkim istraživanjima o svim aktuelnim problemima koji su nam zajednički onoliko koliko nam je zajednička prošlost. Ono što se već duži vremenski period odigrava pred našim očima – masovani odlazak mladih u jednome smjeru – prijeteći je signal koji suspendira svaku perspektivu i zatvara horizont izgledne budućnosti.

Solidno polazište za buduća istraživanja mogla bi biti strategija samodefiniranja. Koliko je ona nužna i životno potrebna možda najrečitije pokazuju brošure s kojima su na područje bivše Jugoslavije dolazili pripadnici tzv. mirovnih snaga, u kojima smo opisani kao da se radi o ratobornim i zavađenim afričkim plemenima, izgubljenim za civilizaciju. A one su trebale predstavljati, i tako jesu tretirane, kondenzirano „znanje“ o jednom prostoru i ljudima koji ga stoljećima naseljavaju i dijele. Sukladno tom „brošuriranom znanju“ naši su nas „mirotvorci“ i tretirali a rezultati su vidljivi na svim stranama. To što smo sami pristali na takav tretman aktualizira englesku poslovicu: „Ako se ponašaš kao dijete, bićeš tretiran kao takav“.

Strategija samodefiniranja podrazumijeva da se na ovoj periferiji Periferije stvara i artikulira novo znanje koje koristi prvenstveno ovom prostoru, ali i nauci općenito. Takav bi pristup morao podrazumijevati objektivnost kojoj nije bitna „politička klima“ ni „političko uvjerenje“, odnosno „politička korektnost“ istraživača. Ili, kako kaže Andrić u Travničkoj hronici, da parafraziram, riječima jednog od njegovih junaka iz Bosne – zašto bi moja misao u Bosni bila manje vrijedna od iste takve misli u Rimu, Beču ili Carigradu? I zaista, zašto bi naše misli u Sarajevu ili Beogradu bile manje vrijedne od takvih i sličnih misli u Strasbourgu ili Berlinu? Naše samodefiniranje moralo bi postepeno dovesti do promjene stereotipne slike o Balkanu kao buretu baruta, uostalom nametnute izvana. Prava samoartikulacija morala bi dovesti do drugačijeg pozicioniranja upravo u Evropskoj uniji regija. U prvom planu takvih istraživanja morala bi biti širina, informativnost i obuhvatnost jer dok ispravno i objektivno ne opišemo ono što živimo ne možemo ga ni savladati na ispravan način. Takvi projekti su nam potrebni kao neka vrsta mentalne i elementarne higijene. Oni moraju doći do onog društvenog sloja koji je teško podložan promjenama, i koji se ne čuje ili se gubi u kakofoniji neoliberalne tranzicije. Do sada smo uglavnom bili u prilici da čitamo i dijelimo teorije o nama pa bi bilo krajnje vrijeme da počnemo stvarati naše teorije. Teorije naše regije, koje bi Uniji mogle koristiti, a nama pomoći da (politički) „odrastemo“. Sve to povezano je sa „identitetom otpora“ koji prema Manuellu Castellsu, „formiraju subjekti koji se nalaze ili su se nalazili u položajima u kojima su obezvrijeđeni logikom dominacije zbog čega se ovi subjekti grupiraju u neku vrstu emigranata unutar vlastite društvene formacije“.

S druge strane, potrebna nam je hitna promjena matrice koju je stvorio tranzicijski divlji kapitalizam, a ona predstavlja stvoreni obrazovni, kulturni i naučni ideološki okvir u kojem je moguće marginalizirati i atomizirati većinu. Sredstva su ista u svim dijelovima svijeta. To su prije svega mediji. Bilo svojim činjenjem ili ne-činjenjem. I, inače, divlji kapitalizam kao posljedica kriminalne tranzicije destruirao je sve institucije, a u kombinaciji sa nacionalizmom i etnicizmom stvorena je društveno-politička klima i prakse koje većinu drže sasvim izvan procesa kreiranja društvenog djelovanja. Promjena koja je nužna, dakle, može doći jedino iz polja humanistike. Zato je naša odgovornost najveća, pa naši napori moraju biti organizirani i ujedinjeni. Osnovni cilj bi nam morao biti relativizirati smisao odnosa Centra i Periferije, odnosno periferije Periferije. Sve dok je ovaj odnos važan, ova teorija je moguća i kreira naš pristup drugima i pristup drugih nama. Naši budući regionalni projekti moraju biti takvi da se ovaj odnos učini bespredmetnim, da se učini nemogućim. Tek tada ćemo stvoriti prostor za samodefiniranje i stvaranje znanja koje će nam pomoći jer zaista – znanje je moć. To dobro znaju kreatori sadašnjih okolnosti koji cijeli južnoslavenski svijet drže u stanju „samoskrivljene malodobnosti“. Istina i naše fatalističko nečinjenje ide im na ruku.

Kad budemo imali svoje znanje, ali takvo da neće biti nikakav stereotip, koje ćemo izvoziti, na koje će se drugi u pristupu našem regionu pozivati, onda ćemo imati i svoju moć. No, to je samo prvi korak. Drugi korak bi morao podrazumijevati da se ta moć koju stvaramo smjesti na naš prostor, da ta moć ne bude izvan znanja onih kojih se tiče, koji su toj moći podložni.

Jedan od moćnih mehanizama stvaranja regionalne saradnje je promjena postojećeg diskursa u kojem se ostvaraju naše humanistike. Zato bi u toku rada na našim projektima saradnici morali imati više prostora za međusobnu razmjenu ideja kako bi se projekti stalno širili lokalno i regionalno. To podrazumijeva uključivanje različitih fenomena, kao i regionalnog širenja, u smislu stalnog uključivanja novih zemalja na određenim projektima, kao i u cilju formiranja domaćih baza podataka o pojedinim fenomenima, koji bi se onda mogli u budućnosti interdisciplinarno istraživati. Drugi odgovor na postojeće stanje od ovog u kojem su se našle naše zemlje nije moguće tražiti i naći, a da on bude dugoročno funkcionalan i da ima pozitivan ishod. Također, to je put koji omogućava transformaciju institucija u cilju ublažavanja i dokidanja prostorne i socijalne segregacije. Rezultat buduće regionalne naučne saradnje mora dovesti do toga da Jugoistok Balkana razvije novu, vlastitu politiku života, koja bi se primjenjivala na lokalnom i širem nivou.

A sadržaj takve politike života bio bi, prije svega, ne tolerancija o kojoj se toliko govori, već istinski život s drugim koji nije sasvim drugačiji, nego je malo drugačiji, s kojim se dijeli životni prostor, u najmanju ruku, a negdje i mnogo više. Tako da bi u okviru ovakvih istraživanja došlo na red i obnavljanje onih praksi koje su nekad već postojale, ali su ratnim dejstvima prekinute, kao što su spoznaje sistema vrijednosti jednih o drugima, sistema koji su nekad mogli biti i jesu bili kompatibilni. Kako je Evropska unija ustvari ujedinjenje različitih evropskih regija, onda bismo imali šansu obnoviti, i čak dograditi ono što je prije rata bilo, što je egzistiralo bez velikih problema.

Naši projekti mogli bi i morali biti temelji za različite kolektivne i individualne strategije suprostavljanja ideologiji, politici isključivanja i gubljenja kritičkog razmišljanja. Naše uloge i odgovornosti trebale bi biti podijeljene jednako u tom osvajanju moći unutar globalnog društvenog sistema, kao i u drugim podsistemima, kojima ne možemo i ne bismo smjeli izmaći.

Jedan takav projekt, jer je prentendirao na svjetsku „zlatnu medalju“ koji se smatrao velikim zalogajem, i koji doista jest predstavljao izazov, ali na kojem smo pokazali svoju kreativnost je projekt Nominacije stećaka – srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika – na Listu svjetske kulturne baštine UNESCO-a, u kojem su sudjelovale četiri zemlje regiona: Bosna i Hercegovina, Srbija, Hrvatska i Crna Gora. Formalno pod zvučnim pokroviteljstvom četiriju država i resornih ministarstava, projekt se odvijao najviše zahvaljujući entuzijazmu kolega različitih struka i naučnih usmjerenja, osim toga uz minimalna financijska ulaganja, ako se ona tako uopće mogu nazvati. Nakon šest i po godina rada (2009-2016) stećci su na sjednici Komiteta za svjetsku kulturnu baštinu UNESCO-a, na sjednici održanoj u Istanbulu, 15.07.2016. zvanično uvršteni na Listu svjetske kulturne baštine. Iako primarno bosanskohercegovački, ovaj kulturni fenomen zastupljen je i u susjednim državama, što znači da nadrasta samu BiH i postaje južnoslavenski, jedinstven u srednjovjekovnoj sepulkralnoj praksi Evrope i Bizanta. Kao takav je prepoznat i uvršten među najznačajnija ostvarenja na području kulture Svijeta. U jednom svom tekstu sam ironizirao pa sam mu, govoreći o stećcima, dao podnaslov: „S mrtvima u Evropu“. Mrtve smo učlanili, još samo da učlanimo i žive, ili treba čekati da oni umru da bi ostvarili „članstvo“? Za nekih 500-600 godina!

Primjer stećaka koji su stekli svoju svjetsku „slavu“ mogao bi potaknuti i brojne druge, slične projekte ne samo iz oblasti kulture koja se na južnoslavenskom području, unatoč svim objektivnim razlikama, razvijala u duhu komplementarnosti koja se u međuvremenu izgubila iz istraživačkog obzorja i postala persona non grata. Naša uloga „vječne granice“, najnezahvalnija od svih, može se međutim pretvoriti u prednost, o kojoj se trenutno ne može ni sanjati, ali je to mogućnost koja postoji i koja čeka na svoju operacionalizaciju. U suštini – radi se o izboru: O insistiranju na razlikama ili na zajedničkim crtama kulture/kultura. Ono što je najvažnije – komunikacijski jezik/jezici nisu niti mogu predstavljati prepreku, osim ako ih se apsolutizira u smislu „demonizacije malih razlika“.

Konačno. Ne bi bilo dobro, naprotiv bilo bi pogrešno, misliti da će aktualne države čijim su klijentelističkim „elitama“ bliži nedovršeni ratovi nego stvaranje mirnodopskog ozračja, na bilo koji način podržati ovakve i slične projekte. Oni mogu nastati prvenstveno kao izraz „identiteta otpora“.

*Tekst je nastao u okviru projekta „Promišljanje angažmana, angažovanje mišljenja“ koji KPZ Beton kao partner realizuje sa Institutom za filozofiju i društvenu teoriju, uz podršku Regional Research Promotion programa (RRPP) Švajcarske agencije za razvoj i saradnju (SDC).

(Beton)