Domoljub u automobilu beogradske registracije

13 Jun 2017

Zapis jednog Hrvata iz Srbije ili zašto je svaki patriota budala bez obzira na uzrast

Po posljednjem popisu u Srbiji je bilo 57.900 Hrvata ili 0,8%, a po popisu iz 1961. čak 189.160 ili 2,8% ukupnog stanovništva Srbije. Ekspeditivnim kontinuiranim naporima srpskih političkih rukovodstava četničke provincijencije, dvije trećine Hrvata više nije u Srbiji. Uz aktivnu podršku političara, paralelnim povećanjem broja Bunjevaca (16.706 ili 0.27%) ostvaren je politički cilj da ukupan broj Hrvata u Srbiji bude ispod “čarobne manjinske” brojke od 1%. Zanemareni i od matične zemlje već 27 godina, Hrvati ne mogu u Srbiji kupiti hrvatsku dnevnu štampu. Još 2008. godine upućena je molba hrvatskom veleposlanstvu da osigura ponovnu prodaju hrvatskih dnevnih novina u Srbiji, ali je prijedlog odbijen uz obrazloženje da to hrvatskim izdavačima nije rentabilno. Nije pomogao komentar da se u Beogradu može kupiti londonski The Economist koji stiže u nekoliko primjeraka (također nerentabilnih). Naravno, Hrvati višeg ranga u Hercegovini, dobijaju dnevne novine redovito, uključujući nerentabilne. Dosta Hrvata iz Srbije i danas čuva potvrde da su veleposlanstvu, čim je otvoreno u Beogradu, uplatili veće devizne iznose za zahtjeve da se njihovim obiteljima omogući upis među hrvatske državljane. Niti su im uplate vraćene, niti su udostojeni odgovora.

Hrvati iz Srbije imaju specifične domoljubne osjećaje kada ljeti posjećuju domovinu Hrvatsku. Veliki broj ide vlastitim kolima, koja nose, na nesreću, srpske registarske oznake. Ispraćeni neprimjetno iz Srbije kao marginalna manjina manja od 1%, nadaju se da će ih bar matična domovina Hrvatska dočekati blagonaklono. No ruke domovine ne šire se ovim sumnjivim Hrvatima koji ne čitaju hrvatsku dnevnu štampu, niti su se vratili na Tuđmanov poziv, a ni odustali da i dalje žive u Srbiji. To čista domoljubna posla nisu.

Domoljublje Hrvata u Srbiji razlikuje se dosta od domoljublja slobodnih domaćih i hercegovačkih Hrvata, ono je samozatajno, ne maše se njime javno, radost posjete rodnom kraju ili pradomovini dijele s nepoznatima na osebujan način. Po dolasku u Hrvatsku, njihovo se domoljublje neminovno sudara sa egzaltiranim hrvatskim domoljubljem na terenu. Prvi je vizualni sudar sa lijepim svedenim motivom hrvatskog grba (koji u prošlosti nije bio nepoznat ni u Poljskoj) nažalost sveprisutnog tamo gdje mu je mjesto i pogotovo gdje mu mjesto nije, pa često više podsjeti na stoljnjake iz Krležinih balkanskih krčmi s početka XX stoljeća negó na svetinju patriota. Zanimljivo je da je moderan dizajn baš u Hrvatskoj napravio ogromne i svjetski priznate prodore, a da niti jedan od tih dizajnera nije angažiran da napravi neku ukusniju stilizaciju i umanji vulgarizaciju tavajolikom uporabom atraktivnog motiva, kao što se dogodilo naprimjer sa dresovima reprezentativaca koje su ismijavali engleski mediji na mimohodu ekipa pred veliko međunarodno takmičenje. Bogobojažljiv domoljub, opterećen srpskom registracijom, naravno ne koristi vanjske znake nacionalne pripadnosti, jer niti je toliko nacionalno egzaltiran niti bi se njegovo isticanje grba, pa i stiliziranog, protumačilo drugačije negó kao nekakva ujdurma iz srpskog auta.

Na graničnom prijelazu na ulazu u Hrvatsku iz Srbije, Hrvat u kolima beogradskih tablica svrstava se konačno i ponosno u kolonu namjenjenu građanima Europske unije. Na to ima pravo, jer je imalac hrvatske putovnice, ali je i imalac žene/supruge koja je, bože mu oprosti, Srpkinja i nije ni usprkos tridesetak godina braka s hrvatskim državljaninom dobila časno državljanstvo Republike Hrvatske, a posljednjih desetak godina „čeka“ od Veleposlanstva odgovor na podnijeti zahtjev. Srpski pasoš gospođe prilično iznervira nadobudnog mladca na ulaznom HR/EU šalteru, pa on sa visine domoljubne pravednosti Hrvatu održi predavanje da drugi puta usmjeri auto na običan prijelaz jer mu supruga nije iz EU. No domoljubnost ovakovog stava je upitna, jer nije sigurno da li je ovim postupkom vodio računa o odredbama pravne Hrvatske države i doprinjeo budućoj zaštiti hrvatske i posebno europske granice ili je zapravo dao prioritet srpskom dokumentu.

Vožnja do Jadrana, uz stajanje samo na pumpama za gorivo na kojima ste tretirani normalno bez obaziranja na registraciju, praćena je rijeđe protestnim trubljenjem, a češće pokazivanjem srednjeg prsta kojim vas u prosjeku iz svakog desetog mimoilazećeg automóbila hrvatske registracije pozdravljaju lokalni domoljubi uz povike dobrodošlice koje naravno ne čujete nego ih samo vizualizirate. Ovim postupnicima ne treba previše zamjeriti, jer apsolutno nemaju sposobnost shvaćanja činjenice da automobil i pored beogradske registracije nije Srbin, kojem je srednji prst namjenjen, a još teže da i u automobilu registriranom u Srbiji može biti jedan ili više nesrba. Da je u BG automobilu Hrvat prosto im nije misao koju mogu razumjeti, a ako i shvate pitaju se kakav je to Hrvat – zasigurno domoljub nije. Razlikovanje nacionalnosti automobila i ljudi u automobilu, a po svemu sudeći i samo razlikovanje automobila od čovjeka nedostižan im je umni napor. I šta preostaje Hrvatu sa BG tablicama da misli i osjeća. U početku mu se vrzma po glavi izreka dr Samuel Johnsona da je “patriotizam poslednje utočište ništarija”. Ali kako putovanje traje, prednost daje Ambrose Bierce-u i njegovoj misli, citiram: “U poznatom rječniku dr. Johnsona, patriotizam se definira kao posljednje utočište nitkova. S dužnim poštovanjem prema prosvijetljenom, ali inferiornom leksikografu, preklinjem da se proglasi prvim (utočištem nitkova)“.

croatia-hrvatska

Vječita dilema: Kako hrvatski domoljub da prepozna hrvatskog domoljuba u automobilu beogradske registracije

Na privatnom parkingu u Splitu auto preko noći ostavite ispred svog hrvatskog stana u kojemu ste rođeni. Ujutro su sve četiri gume isječene, tablice drag trofej počinioca/domoljuba više nisu vaša briga, karoserija je izgrebana, stakla razbijena, a auto pretvoren u pano za promoviranje patriotskih i/ili fašističkih poruka. U policiji, kada prijavite slučaj, rutinirano i ljubezno riješe zapisnik, izdaju privremene tablice i sa novo kupljenim staklima i gumama, autom – pokretnim bilbordom domoljublja – vraćate se u zemlju „filosofije palanke“ Srbiju. Ovom pak prilikom autu srednji prst nitko ne pokazuje. Išarani auto naravno silno razveseli srpske carinike i pogranične službenike, uz redoviti komentar: “Ko vas je tero da idete tamo”.

Bezbrojni su povodi za sukobe dva oblika domoljublja, sukobi su česti i traju cijelo vrijeme boravka Hrvata sa srpskom registracijom u Hrvatskoj. Indikativan povod je primjer dirljive priče o Hrvatu sa BG tablicama koji je iz županijske bolnice vratio majku u rodni gradić na obali i zaustavio se na prevrućem gradskom parkingu da skokne u obližnju ljekarnu po lijekove potrebne za njeno dalje liječenje. Na praznom parkingu parkirao se na jedino mjesto u hladu, koje je ujedno i jedino mjesto rezervirano za invalide. Sin je otrčao do obližnje ljekarne, a majka stara 94 godine ostala je čekati u autu smještenom u hrvatski hlad. Dežurni patriota odmah se stvorio, pristupio automobilu i upozorio da se ni na praznom parkingu ni na tri minuta ne može parkirati na mjestu koje je hrvatska država rezervirala za invalida. Stara gospođa je objasnila da dolazi iz bolnice, da ima 94 godine, da joj jako sunce smeta, da je parking ionako prazan i da će se tu zadržati kratko. Domoljub zastupnik i zaštitnik pravne države, nije se dao smesti – to je mjesto za invalida i tu parkiranja nema. Kada se sin za točno 6 minuta vratio s lijekovima i njemu je održao pravedoljubivo predavanje pokazujući kako se u Hrvatskoj poštuje zakon, rad i red. Bio je to i inače veliki dan hrvatske pravne države. Naime, istog dana u tisku je objavljen slučaj iz Zadra kasnije potvrđen nepristrasnom sudskom odlukom: “Trgovkinja Interšpara Suzana Šešo je dobila izvanredni otkaz zato što je 17. rujna 2015. pri kraju svoje radne smjene uzela i pojela dvije fetice zimske salame s odjela za delikatese na kojem je radila kako bi ublažila glad nakon višesatnog neprekinutog rada. Nadzorne kamere snimile su je i 15 dana kasnije uprava joj je uručila izvanredni otkaz jer je konzumirala hranu poslodavca bez njegovog dopuštenja i pritom je nije ni platila, čime je grubo narušila njegovo povjerenje.” Sud je kasnije odbio žalbu ove djelatnice i još joj naplatio ogromne sudske troškove. Oba primjera govore o funkcioniranju i o obrani pravne države u Hrvatskoj od nasrtljivaca kakvim se druge slijednice bivše zemlje na mogu pohvaliti. Doduše, neki hrvatski mediji izvještavaju da to funkcioniranje i nije neselektivno, ali takve tvrdnje, navođenju primjera iz života usprkos, zasigurno potječu iz komunističkih i drugih tradicionalnih nedomoljubmih krugova.

Kako riješiti ozbiljan problem i omogućiti i Hrvatima drugog reda, onima iz Srbije, da uz manje opasnosti i trauma posjećuju i vole svoju domovinu. Moj prijedlog je da Hrvati iz Srbije dobiju od veleposlanstva ili konzulata u Srbiji osobite tablice sa šahovnicom kojima bi po prijelazu granice (privremeno) zamjenili srpske tablice. To bi povećalo sigurnost Hrvata koji posjećuju domovinu i razgalilo njihova osjećanja tom prilikom. Postoji i druga mogućnost: da se obilježe automobili srpskih registracionih oznaka u kojima nema Hrvata, preljepljivanjem posebne, naprimjer široke žute trake, pa se domoljubi nacionalisti u svojim patriotskim nasrtajima ne bi ogriješili o Hrvate iz Srbije. Vjerujem da bi ovo drugo rješenje sigurno dobilo podršku nekog od bivših hrvatskih ministara uljudbe i brojnih domoljubnih nacionalista.

Bilo prvo bilo drugo, rješenje bi važilo dok se u Hrvatskoj ne utvrdi: što tjera ljude na domoljubni nacionalizam (koji je lijepo ublaženi eufemizam za ur-fašizam), što je uzrok da je patriotizam vrlina poročnih, ili zašto je patriotska dužnost svakog čovjeka da laže za svoju zemlju, ili otkuda domoljubno vjerovanje da svi ljudi nisu ravnopravni, ili zašto je patriotizam religija pakla, ili zašto je patriotizam volja da ubijete ili budete ubijeni iz trivijalnih razloga, ili zašto je patriot budala bez obzira na uzrast, ili zašto je veza između predrasuda i patriotizma prirodna, zašto su ekstremni dogmati gotovo uvijek super-domoljubi, ili zašto je domoljublje strast budala i ujedno najgluplja od svih strasti? Da li je pojam Domovine ili Otadžbine „prirođeno“ svojstvo ili dresura? Zašto je rodoljublje često zaslijepljenost i samo jedna istina, obično pogrešna i zašto opravdava mnoga zla? I konačno zašto je lajanje psa na Mjesec religija, a lajanje na strance patriotizam?

NAPOMENA: Primjeri u tekstu dio su autentičnih svjedočanstava ispričanih autoru. U zadnjem stavu pitanja su postavili: Umberto Eco, Oscar Wilde, Alfred Adler, Tao Lin, James Branch Cabell, Bertrand Russell, Alexander Pope, Gordon Allport, Arthur Schopenhauer, Miroslav Krleža, Mirko Kovač i David Starr Jordan.

(Ime autora je domoljubno skriveno, poznato samo redakciji Autonomije, koja ga neće ni pod najvećim mukama odati.)
Foto: Pixabay

Podelite ovu stranicu!