Dinko Gruhonjić za BH Dane: Zlo se vratilo kući

02 Mar 2013

Nacionalisti mrze sopstvenu naciju

Sa jačanjem nove vlasti u Srbiji jačaju i radikalne snage koje postaju sve glasnije protiv onih koji misle drugačije i zagovaraju tzv. Drugu Srbiju, a pogotovo protiv onih koji se usude kritizirati Nikolića ili Vučića. Jedan od takvih, Dinko Gruhonjić za Dane govori o razlozima zašto je postao meta nacionalista te opasnosti da Vučić u Srbiji zavede – diktaturu

Dinko Gruhonjić: “Ne znam zašto je toliko problematično ako neko kaže: okej, majstore, lijepo je to što ti pričaš o borbi protiv korupcije, ali hajdemo sačekati rezultate te borbe, pa da vidimo da li je ona bila iskrena, ili je možda bila samo populističko sredstvo u daljem zaluđivanju gladnog naroda”

DANI: Misliš li da je zaista tvoj (izvrsni) novogodišnji tekst “Srbija je Mordor” o djeci koja se igraju petardama, a na Facebook profilima drže sliku Ratka Mladića, koji je za njih najveći srpski heroj, stvarni povod za žestoke napade koji su uslijedili, kao što to u svom tekstu za “Frankfurtske vesti” tvrdi Ratko Dmitrović koji te optužuje da si “hodajuća mržnja prema Srbiji i Srbima”, odnosno “jedan od idejnih kreatora i motora najnovijeg projekta odvajanja Vojvodine od Srbije”?

GRUHONJIĆ: Moguće je da je tekst samo povod, ali uzroci su mnogo dublji, a u stvari uvijek isti: etnonacionalizam koji je i dalje apsolutno dominantna matrica u Srbiji. Mi kao da neprestano živimo “dan mrmota”, samo što se sada zlo vratilo kući, nakon što je po komšiluku pobilo i popljačkalo šta je stiglo. A stvari su dodatno krenule unatrag onoga momenta kada su eksponenti ratne politike iz devedesetih godina tobož zaogrnuli u “mirotvoračko” odijelo i predstavili se kao Srpska napredna stranka.

Ako su možda i prevarili dio građanske Srbije, koja je radije otišla u apstinenciju nego da glasa za Borisa nejakog Tadića, “naprednjaci” svakako nisu prevarili svoje tvrdokorne birače. Ti birači su, naime, dolazak SNS-a na vlast prepoznali kao signal za osvetu “petooktobarskoj” Srbiji. Dakle, ako hipotetički možemo zamisliti da je Aleksandar Vučić zaista najozbiljnije odlučio da se pokaje za ono što je radio za vrijeme dugog radikalskog staža – što nije lako zamisliti ali hajde da pokušamo – stranka koju on vodi je po vertikali, dubinski još uvijek prepuna radikalskih kadrova koji bi da se svete “izdajnicima”, “Hrvatima”, “balijama”, itd.

A ja im se tu uklapam svakojako: em se sumnjivo zovem, em ne pristajem na njihovu mjeru “patriotizma”. Pa se onda prepoznaju u mojim tekstovima, što je sasvim logično, i meni je veoma drago što se prepoznaju. Ali, onda pokušavaju u istu ravan staviti moju kritiku srbijanske današnjice i nedavne prošlosti pa tvrde kako ja, tobože, mrzim cijeli srpski narod. Oni na taj način zapravo vrijeđaju prije svega sopstveni narod, jer oni su ti koji kažu da se patriotizam mjeri ratnim zločinima, etničkim čišćenjima, genocidom, ratnim profiterstvom… Ali, to je potpuno logično, jer niko više od nacionalista ne mrzi sopstvenu naciju. Ili kao što reče nedavno jedan moj prijatelj, govoreći o “ocu nacije”, Dobrici Ćosiću: “Šta znači njegova rečenica da Srbi izgube u miru ono što dobiju u ratu? Da li je to poruka da su Srbi hrabri, ali glupi?” Eto, tako razmišljaju nacionalisti o sopstvenoj naciji. I zato će nastaviti raditi sve što je u njihovoj moći da sopstvenu naciju i unište, jer se ne uklapa u neku njihovu budalastu, ali zlu i opasnu viziju “natčovjeka”.

Još je jedna stvar u ovoj priči važna. Nezavisno društvo novinara Vojvodine u svome imenu nosi naziv “Vojvodina”, a imamo i svoj internetski portal koji opet ima nepoćudno ime “Autonomija” (www.autonomija.info). Sada je, izgleda, i Vojvodina došla na red, što je, uostalom, bilo i očekivano, jer je ovdje, u Novom Sadu, Milošević i započeo svoj pohod, kroz jogurt revoluciju, 1988. godine. Evo, baš sada smo, u nedjelju 24. februara, imali simboličku novu jogurt revoluciju, 25 godina kasnije: u insceniranom protestu ispred zgrade Vojvodine, navodno nezadovoljni poljoprivrednici (a u stvari instruisani “naprednjaci”) su prosuli stotine litara mlijeka i za aferu sa buđavim mlijekom okrivili pokrajinsku vlast, iako to nema baš nikakve veze s mozgom.

Sve što se događa u proteklih pola godine otkako je došla “nova vlast”, govori o tome da je Vojvodina na meti i da se radi na ukidanju i ovo malo autonomije koju ona ima. Prvo je Ustavni sud već u julu osporio više od 20 pokrajinskih nadležnosti. Potom je na jedan siledžijski način, ali pod svaku cijenu smijenjena gradska vlast u Novom Sadu predvođena Demokratskom strankom. Tu vlast zamijenila je koalicija predvođena “naprednjacima”, u kojoj su, između ostalih i DSS i otpadnici od Dveri, koji se otvoreno zalažu za ukidanje Autonomne Pokrajine Vojvodine kao takve, koji bi, uostalom, da izbrišu i ime Vojvodina, kao što bi Dodik da na silu zatre ime Bosna iz tog nesrećnog RS-a.

Novi Sad se na silu “ćirilizuje”, baš kao što je Karadžić onomad pokušavao uvesti ekavicu u RS. Dakle, uvijek ista priča, a ishod nije teško predvidjeti. Iako u Vojvodini ne postoji nijedna politička opcija koja se zalaže za nekakvo “otcijepljenje” od Srbije, nacionalisti kao da čine sve da je izmisle. A ako se niko i ne odazove na takav “zov”, oni će sami organizovati “separatiste” da imaju s kim ići u konflikt. Nacionalisti ne mogu bez antagoniziranja, njima uvijek treba neprijatelj, oni se hrane sukobima, i to je ono čega se građani Vojvodine opravdano plaše. Oni, dakle, neće prezati ni od srpsko-srpskog konflikta u Vojvodini, ako treba. A takve bolesne igre se nikad ne završe hepiendom.

DANI: Moram citirati dio tvog “problematičnog” teksta: “Oni ne znaju šta je ljubav, ne sećaju je se, a samim tim su prestali želeti ljubav. Oni se najbolje osećaju kada mrze. Zato sada obožavaju Gospodara Vučića. Jer on je hodajuća mržnja, on je otelotvorenje zla, on je Udaj Husein, on je Sauron. Zato ga, kao u Mordoru, prizivaju da, kao hordama orki, upravlja njima. Svetina, pučina vapi za diktaturom. I diktaturu će dobiti. Potpuno poremećeni Gospodar će nastaviti sa hapšenjima. Uhapsiće i svoga bivšeg druga Tomu. Uhapsiće na kraju i sebe. A svetina će urlikati: uhapsi mene, uhapsi mene, uhapsi mene! Pa će se potom međusobno ubijati u zatvorima. U zatvoru koji se zove Srbija.”
Jedan si od rijetkih koji je i pored “uspjeha” Aleksandra Vučića i Tomislava Nikolića ostao njihov žestoki kritičar. Jesu li hapšenja najmoćnijih tajkuna u Srbiji realna slika današnje Srbije ili medijski napadi na one koji zagovaraju “Drugu Srbiju” odbijajući da “urliču” hvalospjeve Vučiću i vlasti?

GRUHONJIĆ: Ne znam zašto je toliko problematično ako neko kaže: okej, majstore, lijepo je to što ti pričaš o borbi protiv korupcije, ali hajdemo sačekati rezultate te borbe, pa da vidimo da li je ona bila iskrena, ili je možda bila samo populističko sredstvo u daljem zaluđivanju gladnog naroda. Niko normalan se neće protiviti hapšenju kriminalaca, ratnih i ostalih profitera, prljavih političara, ali niko normalan ne smije na blanko povjerovati na riječ političaru, sve dok ne vidimo konkretne rezultate toga rada.

Zasad je Vučić zahvatio veoma široko, u svojim rukama je akumulirao ogromnu moć, što je potencijalno veoma opasna stvar u društvima u kojima demokratija još nije uhvatila korijena, i sve se to naravno može premetnuti i u diktaturu. Ono što naročito upada u oči je zaobilaženje institucija. On poručuje nešto u stilu da će institucije izgrađivati paralelno sa hapšenjima, ali to je veoma opasna igra, koja se može i njemu samom obiti o glavu, ali to je već njegova stvar.

Ono što je znatno opasnije je to da se može obiti o glavu ovdašnjim građanima. Jer, istina je da su ljudi željni pravde, ali ako u takvom društvu hapsite i etiketirate ljude preko različitih “tabloida”, umjesto da to radite putem policije, tužilaštava i sudova, onda građani to mogu protumačiti na sljedeći način: okej, vrijeme je da uzmemo pravdu u svoje ruke. A onda znamo šta se sve može desiti. To su opasne igre u jednom posttraumatskom i duboko podijeljenom društvu kakvo je Srbija, koje se nalazi u stanju permanentne implozije.

A što se tiče toga da sam jedan od rijetkih koji je ostao kritičar Vučića i Nikolića, mogu samo odgovoriti: ima li išta prirodnije za jednog novinara nego da kritikuje vlast? Pogotovo ako su glavni nosioci te vlasti osobe poput Nikolića, Vučića, Dačića, čije nas je djelovanje u prošlosti veoma skupo koštalo. Inače, uprkos kritici, ja im zaista želim da uspiju u onome za šta se deklarativno zalažu. Zasad imam pravo da im ne vjerujem.

DANI: Jesu li od onih, koji se ne birajući sredstva bore za srpstvo opasniji “objektivni”, kao što se javnosti predstavlja Ljiljana Smajlović, koja tvoje tvrdnje da je medijska scena Srbije “zmijsko leglo” i da su na “uredničkim mestima u većini državnih medija” i dalje “ratni huškači, saučesnici u srpskim zločinima”, izjednačava sa autorima tekstova u Pečatu optužujući Vas da i jedni i drugi nastupate “kao simpatizeri određenih političkih i finansijskih projekata”?

GRUHONJIĆ: Osobe koje nas na taj način etiketiraju zapravo, svi to znamo, i nisu novinari, već “novinari u civilu”, tako da njihovo ime ne bih ni da uzimam u usta. Oni su samo dio jednog ozbiljnijeg projekta, a taj projekat se može nazvati “intelektualizacija govora mržnje”, kako je to lijepo definisao Vukašin Obradović. Suština te priče je sljedeća, kako je to precizno definisao moj drug Nedim Sejdinović: napraviš TV emisiju, u studio zovneš ekstremistu koji opravdava genocid u Srebrenici, a kao “drugu stranu” staviš aktivistu neke građanske nevladine organizacije, koji se ogorčeno bori protiv ideje ubijanja ljudskih bića. Rezultat te emisije treba biti da se nađemo negdje “na pola puta” i da zaključimo: ubijanje ljudi u malim količinama je okej.

To je, po njima, ideja “objektivnog novinarstva”. Ista je stvar i sa tim opskurnim “medijima” i “novinarima”: oni bi mene prozivali da sam “izdajnik”, “špijun”, “Sabahudin”, “Hrvat”, nudili mene i moju porodicu kao na tacni kojekakvim entuzijastima željnim krvi, jer se i ja i oni slični meni još uvijek usuđujemo sjećati šta se dešavalo devedesetih godina prošloga vijeka na prostoru bivše Jugoslavije.

Kada primijetimo notornu stvar da su pojedini novinari i urednici devedesetih godina bacili novinarsku profesiju pod noge i uključili se u ratnu propagandu, zbog čega im se mora suditi ili ih se barem mora lustrirati, oni će zagraktati: aha, eno ih stavljaju kolege na spiskove! To je jedna odvratna zamjena teza, jer ratni propagandisti nikada nisu i neće biti moje kolege. A to što ih pojedini čelnici pojedinih novinarskih udruženja vide kao svoje kolege, dovoljno govori o njima. I hvala im na tome što se na taj način legitimišu. Ali, ne, mi smo krivci što izvolimo primijetiti da su sve pore društva u Srbiji kontaminirane ljudima kojima savjest svakako nije mirna zbog onoga što su radili tokom devedesetih godina. E pa, mi ćemo to nastaviti primjećivati, jer u tim ratovima nismo igrali klikera, već je u njima pobijeno više od 130.000 ljudi, a milioni su raseljeni. Bez rasprave o odgovornosti za toliku nesreću, nikada neće biti sreće u ovom regionu.

Inače, nikada nisam bio član niti jedne političke stranke. Ali, imam pravo na politički stav, jer nisam idiot. Tim prije što ovdje i nije riječ o političkim, već o humanističkim, civilizacijskim načelima.

DANI: Naći se u Srbiji na meti Pečata, Dveri i sličnih podsjeća na “liste” Dnevnog avaza u Sarajevu. Prvi su protiv srpskih nacionalnih interesa, a drugi protiv bošnjačkog naroda, tačnije i jedni i drugi su protiv vlasti i uspostavljenih sistema baziranih na nacionalizmu, etničkim podjelama, mržnji prema onim drugim. Kakve šanse uopće imaju pojedinci, pa i pojedini mediji, protiv sistema kakvi su u Srbiji odnosno BiH čak i 20 godina nakon ratova na prostoru bivše SFRJ?

GRUHONJIĆ: Nacionalisti su uvijek i svuda isti, njihova matrica je jednaka ma koji etnički prefiks da nose. Jedan nacionalizam proizvodi drugi, pa ih možda možemo podijeliti na uzročne i posljedične nacionalizme, ali u krajnjem ishodištu biće jednako štetni za sopstvene nacije. A njihovi najveći neprijatelji su oni koji se zalažu za građanske vrijednosti, a takvih je ovdje, bar onih koji su glasni, sada i manje nego u vrijeme rata. Imajući to u vidu, možemo defetistički zaključiti da su nam šanse da nešto promijenimo negdje između malih i nikakvih.

Da li to znači da trebamo zaćutati i gledati samo svoje dupe? Neki su odlučili tako, pa su se pridružili “izdaji intelektualaca” i sada glume da je sve normalno, obrađuju svoj vrt i ne zabadaju previše nos u “politiku”. Ali, ne treba zaboraviti da društva nikada nisu mijenjale “široke narodne mase”, nego upravo pojedinci. Što znači da imamo šanse protiv takvih sistema, tim prije što je nacionalizam autodestruktivna ideologija, koja doduše u svojoj kulminaciji proždere sve oko sebe i napravi nezapamćeni zulum, ali potom proždere i samog sebe. Možda taj dan i nije tako daleko, makar nam se iz ove perspektive čini da kraj ovoj noćnoj mori nikada neće doći…

DANI: Kako komentiraš odnose, odnosno sukobe između Vučića i Dačića? Pojavljivanje informacija o Dačićevim kontaktima sa Šarićem i Vučićevu reakciju?

GRUHONJIĆ: Nisam ja baš sasvim siguran da Vučić stoji iza ove kampanje protiv Dačića. A to onda može značiti samo jedno: možda predsjednik vlade i njegov prvi potpredsjednik, kao ni predsjednik države, zapravo uopšte ne drže sve konce igre u svojim rukama. A ko onda drži? E, to jeste zaista vrlo zanimljivo pitanje, ali bi ga valjalo uputiti prije svega njima dvojici-trojici. A možda bi nešto o tome znao ispričati i Boris Tadić.

DANI: Hoće li Srbiju iz blata izvući naprednjaci Nikolić i Vučić, a BiH socijaldemokrate Milorad Dodik i Zlatko Lagumdžija potpomognuti Fahrudinom Radončićem i Draganom Čovićem? Kakva je uopće budućnost regije s takvim političarima?

GRUHONJIĆ: Nije dobra budućnost regiona s takvim osobama, jer su one duboko kompromitovane po raznim osnovama. Nama u regionu treba “svježa krv”, ali ne da je prosipamo, već da imamo novu generaciju političara. To se, međutim, ne može postići tako što će milioni nas svakodnevno nezadovoljno gunđati sebi u bradu, a pritom ne poduzimati ništa protiv nenormalnosti kojima smo bukvalno iz sata u sat okruženi. Sa takvim jadnim građanskim aktivizmom i takvim javnim mnijenjem mi nećemo daleko dogurati.

Ovdašnji ljudi konačno moraju shvatiti da se ništa neće promijeniti bez njihovog aktivizma. Takođe, moraju shvatiti da dok god budu ćutke posmatrali i gunđali sebi u bradu, to ujedno znači da oni zaslužuju upravo takve korumpirane i zle političare kakve imaju. I još gore od svega: da su naši političari zapravo naš odraz u ogledalu. Ako se ne slažu sa takvim stanjem stvari, građani moraju mrdnuti dupetom, i za početak, na primjer, okrečiti fasade, haustore, zasaditi zelenilo, osvijetliti kvartove u kojima žive, nasmijati se u prodavnici, stati pješacima na prelazu, pozdraviti komšiju, prijaviti policiji horde klinaca koji maltretiraju mirnu djecu, prijaviti profesore koji katedru koriste za promociju mržnje prema drugima i drugačijima…

Pogledajte samo koliko ima tih sitnih, malih stvari za koje vam nije potreban nikakav novac, već samo malo građanske svijesti, čak ne ni hrabrosti. Bilo bi lijepo kada bi svako od nas sebi postavio ono đinđićevsko pitanje: “Ne pitaj šta tvoja zemlja može da uradi za tebe, već šta ti možeš da uradiš – za sebe!” U suprotnom, nemamo pravo ni da se žalimo, već možemo nastaviti truliti i umjesto zelenila saditi sivilo, ujedno se pitajući: ima li života prije smrti?

DANI: Najavljuje se mogućnost vanrednih izbora u Srbiji. Postoje li šanse za to i šta bi time dobili naprednjaci. Potpunu vlast i poraz Đilasa i Dačića? I šta bi to značilo za budućnost Srbije, ali i odnosa u regionu i samog regiona?

GRUHONJIĆ: Ključna stvar u ovoj godini je da li će Srbija dobiti taj datum da počne konačno pregovarati sa Evropskom unijom. To bi i u simboličnom i u praktičnom smislu značilo jako mnogo za građane ove države. Kao prvo, ušli bismo u taj voz konačno, a kao drugo, prva poglavlja koja bi trebalo da se otvore bili bi upravo vladavina prava i ljudska prava. Ukoliko Srbija dobije datum u junu, moguće je očekivati izbore u septembru, oktobru. I nakon toga, ma kako vam to bogohulno zvučalo, najbolji scenario za Srbiju bila bi koalicija “naprednjaka” i demokrata. To je maksimum koji Srbija u ovom momentu ima da ponudi, a takva koalicija bi, mislim, bila jasan signal ovima koji su sada naoštrili zube na osvetu građanskoj Srbiji da ućute i vrate se u mrak iz kojeg su izmiljeli. A to bi svakako bilo dobro i za region. Hajde da onda maštamo o tome. (smijeh)

Dženana Karup-Druško (BH Dani) 

Podelite ovu stranicu!