DINKO GRUHONJIĆ: Kako nacionalisti strasno i strašno mrze sopstvenu naciju

11 Apr 2012

Šta bude kada zlo pobijedi

Prošlo je, eto, obilježavanje dvadesete godišnjice početka opsade Sarajeva. U Srbiji se o tome tu i tamo nešto šuškalo. Uglavnom iz usta i pera onih koji su i sada, kao i prije dvadeset godina, “čuvari vatre” i sjećanja na i danas nezamisliv zločin koji je odavde projektovan. I neki njihovi mlađi sljedbenici. Sve u svemu, kao i prije dvije decenije, i danas ne da su u manjini, nego su na margini.

Iako traje predizborna kampanja, niko se od silnih kandidata nije udostojio riječ jednu reći o Sarajevu. Što možda i nije najlošiji scenario. Gore od toga moglo je biti jedino da su nešto rekli.

Zato se u „Pijemontu srpstva”, „zapadnoj prestonici” – Banjaluci – nije ćutalo. Dnevne novine tragikomičnog naziva „Glas Srpske” posvetile su izvjesna pisanija toj godišnjici. Ali, na sebi svojstven način. Naime, nazvali su to „godišnjicom početka etničkog čišćenja Srba iz Sarajeva”…

U prvi mah sam pomislio da bi možda trebalo da se iznerviram zbog toga. A onda me preplavila nekakva tuga. I inače sam tužan kad god se sjetim opsade Sarajeva. Osjećanje je slično onom koje imaš o godišnjici smrti nekog veoma bliskog. Ali, sada me tuga ophrvala zbog tih ljudi tamo, u toj mojoj rodnoj Banjaluci. Koji, jebi ga, većina njih, vjeruju u to što piše „Glas srpske”. Koji su, jebi ga, većina njih, navikli da žive u nečemu što se zove „Republika Srpska”. I koji su – što zato što su saučesnici, što zato da bi nekako podnijeli patrljke života nastalog na ruševinama genocida – sebe ubijedili da su u pravu: da su Sarajlije jurišale na okolna brda, kako bi etnički očistili Karadžića, Mladića, njihove tenkove, topove, VBR-ove i ostalo „lako naoružanje”.

Uostalom, kako je moguće zbog toga se još uvijek nervirati? Nema se šta o tome raspravljati. Jedini odgovor na takve “argumente” sastoji se u sočnoj psovci. I tu je svakoj „polemici” kraj.

Ali, kako je to živjeti u jednom kutku svijeta, jednom baš malom i nebitnom djeliću planete i vjerovati u ono u šta niko živ ne vjeruje. Jer svako živ, ko je htio da zna, mogao je znati šta se u Sarajevu dešava još 6. aprila 1992. godine. A svako ko je živ danas, može da se načita i nagleda tona i tona arhivskog materijala o smišljenom, zvjerskom ubijanju jednog grada. O ubijanju Jugoslavije gađanjem direkt u njeno geografsko i simboličko srce – u Sarajevo. O ubijanju pojma grada kao takvog. O urbicidu. I sada, svuda oko nas, Urbi et Orbi, odzvanja opominjuća poruka: da se Sarajevo nikada i nikome ne ponovi, nikad više…

Sa tom „istinom”, međutim, koja je plasirana u „Glasu Srpske”, odgajaju se mlade generacije, to im se isto plasira u školi. „Glas srpske”, dakle, samo je „na liniji” zvanične politike, koja će zarad opstanka na vlasti žrtvovati, eto, i čitav jedan narod – sopstveni. I tako još jednom potvrditi da niko tako strasno, strašno i duboko ne mrzi sopstvenu naciju kao – nacionalisti. A kako li je tek onim ljudima na obalama Vrbasa koji znaju da je sve to odvratna i otrovna laž?

Jer, šta može iznići na takvim „istinama”? Kakvo je to društvo koje se, nakon bestijalnih zločina, još i „gradi” na bešćutnim lažima? Ima li takvo društvo budućnost? Valjalo bi strahovati za budućnost takvog društva. Jer takvo društvo nije ostrvo u velikom okeanu, u čijem susjedstvu nema nikog na hiljade milja unaokolo. Takvo društvo nije ostrvo, ma koliko se upinjalo da to bude. Samim tim, valjalo bi strahovati za budućnost svih nas.

Taj mizanscen današnje „Republike Srpske” kao da se upinje da nam ponudi odgovor na pitanje: šta bi se desilo da je zlo pobijedilo u Drugom svjetskom ratu? Na šta bi svijet ličio? Odgovor potražite u „Glasu Srpske”…

(Autonomija)

Podelite ovu stranicu!