DINKO GRUHONJIĆ: Dan kada se slavi smrt

09 Jan 2012

Republika Srpska - 20 godina

„Plakao sam…, to je bio jedan od posljednjih puta da sam plakao…”, priča mi, prisjećajući se kroz dim i rakiju, moj prijatelj. Sjeća se, kaže, plebiscita „srpskog naroda” u Bosni i Hercegovini, koji je organizovao Karadžićev SDS uz nesebičnu i ogromnu pomoć Srbije.

„Bio je novembar 1991, čini mi se. Jebote, već je 21 godina prošla, ne mogu da vjerujem! Ušao sam u studentsku menzu u Novom Sadu, onu glavnu, gdje je stajao sto i glasačka kutija za taj nekakav ’plebiscit’. Vukovar je do tada već bio izgorio do temelja, Dubrovnik je gorio… Vojska se premještala u moju Bosnu, pripremajući nezamisliv pakao… Prišao sam tom stolu u toj menzi. Tražili su mi ličnu kartu… Pružio sam je, a oni su mi uzvratili: ‘Ok, ti si žuti’, i pružili mi glasački listić za ne-Srbe. Za Srbe je bio plavi. Osjećao sam se kao da su mi okačili Davidovu žutu zvijezdu, osjećao sam se kao Jevrej u doba nacizma. Glasao sam, prekrižio sam taj odvratni listić, vratio se u studentsku sobu i – jecao…”

Ispostavilo se: taj je jecaj bio rekvijem za život kojim smo do tada živjeli, za život kao takav, za život uopšte. Po nas je došla smrt, vijala nas gore-dolje, mi smo joj bježali kako smo znali i umjeli pa tako i moj prijatelj. Uspio je da joj umakne. Iako su ga stalno tražili, da ga povedu u rat, pa makar bio i „žuti”, jer im je zafalilo topovskog mesa.

„Tako ‘žut’ sigurno bih završio kopajući rovove na prvim linijama fronta. Ili bi mi oni već osmislili neku groznu i bolnu smrt. Zakleo sam se da me neće uhvatiti… Niko me u rat neće odvesti. Preživjeću! I zakletvu sam održao”, priča on, prstiju žutih od duhana.

Danas se, eto, odvija groteskna proslava u Bosni i Hercegovini, u tom njenom entitetu nastalom na genocidu. Slavi se 9. januar, dan kada je proglašena „Republika srpskog naroda u Bosni i Hercegovini”. Od toga dana pa naredne četiri godine, nezamislivi su zločini počinjeni u ime te „republike”. Danas, 20 godina kasnije, slavi se, dakle, smrt.

„Sjećam se, u februaru 1992. došao sam u Banjaluku, po posljednji put prije rata. Dok je autobus vozio kroz Brčko, saginjali smo se u strahu od snajpera. Izašao sam kasnije sa bivšim drugovima iz srednje škole. Jedan od njih, nekada glavna faca u razredu, sportista i bistar mladić (tako mi se onomad činilo) za pojasom je nosio pištolj. Pitao sam ga šta će mu to, kog vraga?! Pogledao me zakrvavljenih očiju i rekao: ‘Ne znaš ti šta se ovdje sprema’. Jebi ga, zaista i nisam znao šta su spremali on i njemu slični. Jer, čak sam i pokojnom starom tada donio Kuran na poklon. Onako, fore radi, iako nikakav vjernik on nije bio. Pogledao me smušeno, prestrašeno i, kao, zahvalio mi. Kasnije mi je ispričao da mu je bilo žao da ga baci, jer se knjige ne bacaju, pa ga je sakrio u podrum…”

Poslije toga oca i majku nije vidio četiri godine. Majka, „pravovjerna”, čuvala je oca cijeli rat. I sačuvala. A on, moj prijatelj, je u međuvremenu plakao još jednom.

„Jula 1992, dok sam bježao okolo po Vojvodini od mobilizacija, javili su mi se ti neki bivši drugovi iz srednje škole. Stigli su do Beograda, nakon što je ‘probijen koridor’, odnosno nakon što je etnički očišćena Posavina. ‘Šta je, pičko, što te nema u Banjaluci? To što pričaju tvoja mater i sestra, to ništa nije istina, sve te lažu’, rekao mi je jedan od njih preko telefona. Opsovao sam ga, prekinuo vezu, zavukao se u ćošak i suze su mi lile niz obraze. Shvatio sam da su se ljudi – ti isti ljudi s kojima sam toliko noći proveo, toliko piva popio i toliko pjesama otpjevao – pretvorili u krvoločne životinje. Mogao sam preko telefona da osjetim kako bazde na zločin… I od tada, od tog ljeta 1992, mislim da nisam više nikad ko čovjek zaplakao. Ni kad su mi mama i tata umrli. Jednostavno, nešto je puklo u meni…”

Gledam mu te velike, iskrene oči, koje uzalud traže smisao u besmislu propasti, u ludosti, u sveopštoj gluposti. Koje traže neko filozofsko objašnjenje za banalno zlo. Koje uzalud traže da im neko nadoknadi sve te godine koje su uništili fašisti. Koje uzalud traže kaznu za zločine, koja bi bila kakva-takva, a u stvari itekakva satisfakcija za uništene i umrle živote.

„Najviše od svega me boli to što, kad se rat završio i kad sam moje pitao ko im je najviše pomogao tokom rata, oni su se zamislili… Što, eto, znači da im praktično niko nije pomogao. A prva asocijacija koju u meni budi Republika Srpska je – smrt. Mislim da je to zapravo i jedina asocijacija na to besmisleno ime. Pa se onda pitam: kakvi su to ljudi koji slave smrt? I sve se nadam da nisu baš svi takvi, da se neki – ipak – i stide zbog ovog slavlja. Pred bogom ili pred ljudima, nije ni važno, samo nek ima nekih koji se toga stide…”, priča dok prolazimo pored Safikadinog groba i potom provirujemo kroz ogradu na radove na Ferhadiji, čiji se minaret polako ali sigurno opet sprema da stremi visoko, visoko iznad naših glava. Poslije gledamo sa Novog groblja na onu kotlinu nepojamnih zločinstava, koje ni sve banjalučke rijeke, potoci i izvori ne mogu saprati, još dugo i predugo.

(Autonomija)

Podelite ovu stranicu!