DINKO GRUHONJIĆ: Biljana Kovačević Vučo ili Osmijeh koji ne umire

23 Apr 2010

Nikada nisam volio da pišem nekrologe. A sahrane su mi se manje-više smu?ile još kao klincu, kada smo ukopavali veom…

Dinko Gruhonji?Nikada nisam volio da pišem nekrologe. A sahrane su mi se manje-više smu?ile još kao klincu, kada smo ukopavali veoma dragu tetku pa se poslije svega podigla raja da pjeva i zbija viceve, kao na kakvoj svadbi. Kasnije ?u shvatiti: nek im je prosto, jer ljudi na sahrane i idu ne da bi ožalili onoga kome je svakako svejedno da li ga neko žali ili ne, ve? da bi se nacerili smrti u o?i i na kraju slavili to što su oni još uvijek me?u živima, što nisu oni ti koji su upravo ukopani ili spaljeni.

Iskreno, svejedno mi je i kad vidim mrtvo tijelo, ma koliko mi ono drago bilo, jer nekako znam i duboko osje?am da to tijelo zapravo nije više taj ?ovjek ili ta žena. Ali, nije mi svejedno “samo” zbog jedne stvari. Nije mi svejedno zbog one rupe u grudima koja ostane kada ti ode neko toliko drag ili neko toliko nezamjenjiv, ili, da zlo bude najve?e, i veoma drag i nezamjenjiv.

Sje?am se, dok su mi roditelji bili još uveliko živi, slušao sam samo na jedno uho one koji su izgubili, recimo, jednog roditelja. Pri?ali su da, i kada pro?e vrijeme, ostane tuga. Jedna duboka, fermentirana tuga, koja nikada ne prolazi i koja se fizi?ki i ne može iskazati, sem možda kao rupa u grudima koju vazda osje?aš i krzo koju puše i promaja i koja katkad baš i boli. I kroz koju šibaju sje?anja. Sje?anja na djetinjstvo, na tople, ušuškane, bezbrižne i zašti?ene dane. Sje?anja na strah od smrti rdoditeljske, koja ?e neminovno do?i. I koja ?e neminovno napraviti tu rupu, ma koliko se pripremao za taj ?as. A ja sam se baš pripremao, baš sam razmišljao koliko ?e godina moji roditelji poživjeti, a koliko ?u godina imati ja, kada jednog dana odu. I, sje?am se, sekirao sam se jer su me rodili “pod stare dane”, i jer sam znao da ?e, sem ako u me?uvremenu ne izmisle lijek protiv smrti, oni oti?i prebrzo. Ne znam za druge, ali za mene svakako – prebrzo.

S tim u vezi sje?am se i kako sam kao klinac negdje pro?itao da su Volta Diznija zaledili i da ?e ga odlediti 2000. godine, kada prona?u lijek za njegovu bolest. I da ?e on onda oživjeti i nastaviti da crta moje omiljene junake. I sje?am se kako sam požurivao vrijeme, da što prije pro?e i da stigne ta okrugla godina. Stigla i prošla ali Diznija ne odlediše. Ili sam ja propustio da pro?itam tu vijest?

Sve u svemu, izvan roditeljskog kruga i kasnijih briga i sekiracija kad i sam postaneš roditelj, postoje tek malobrojni ?ije se smrti pribojavam. I za ?iju sam smrt siguran, još za njihova života, da ?e biti nenadoknadiva. Smrt Biljane Kova?evi? Vu?o još je teža, jer takav ishod zapravo nikada i nisam uzeo u razmatranje. Bio sam, dakle, potpuno nepripremljen, jer ona je bila prepuna života.

Znao sam za njenu tešku borbu sa bolesnim bubrezima. I bio sam jako sretan kada je Duško u januaru, sav ozaren, rekao da nas Biljana pozdravlja i da se izvinjava što ne može do?i na neku našu proslavu, ali da je na oporavku od operacije. Pronašli su joj, naime, novi bubreg! I presadili su joj ga! Bili smo i mi presretni i “uvažili” smo Biljanino opravdanje.

Da budem još iskreniji, ja slabo i da sam znao da je ona imala problema sa bubrezima. Nismo se nešto ?esto vi?ali, a kada bismo se vidjeli jeste spominjala da ide u bolnicu i jeste spominjala bubrege. Ali, pri?ala je to onako usput, baš kao što uz popodnevnu kafu sa porodicom pri?amo šta nam se od nevažnih doga?aja i susreta desilo toga dana. Ali je sve vrijeme bila nasmijana.

Sjetim se onda epizode kada smo bili na Igmanskoj inicijativi u Zagrebu i kada nam se pokvario kombi koji je prevozio nas nekolicinu. Neki od u?esnika došli su automobilima, me?u njima i jedan naš politi?ar, za koga sam pouzdano znao da je limuzinom došao sam sa voza?em. Nazvao sam ga i zamolio da poveze neke od naših ?asnih intelektualnih starina. A on? On je mrtav-hladan rekao da u kolima nema mjesta i da, uostalom, još uvijek ne želi da ide ku?i, jer je baš u šopingu po Zagrebu. O?ajan, zvao sam potom Duška i Biljanu, koji su ve? odavno svojim automobilom bili na putu nazad, za Beograd. I oni su se bez sekunde razmišljanja vratili po nas. I onda smo sjedili u kolima, stisnuti kao sardine, ali se niko nije žalio na svoj “status”. I kolima je odjekivao smijeh, a u neko doba i pjesma. Partizanska, naravno!

Da, sje?am se i kada smo organizovali kampanju za bojkot referenduma za ustav 2006. godine. Na jednu tribinu smo, naravno, pozvali i Biljanu. Kada smo završili našu kampanju i kada je ustav na onakav na?in usvojen, zvali su iz jedne nevladine organizacije koja nije u?estvovala u našoj kampanji da nas pitaju za brojeve žiro-ra?una. Pitao sam zbog ?ega to traže, iako nemam ništa protiv da mi se uplati novac, ali bih barem volio da znam zašto. Kazali su: “Znate, to je za onu javnu raspravu o ustavu, koju smo MI organizovali po vojvo?anskim gradovima…” Ostao sam ukopan i zahvalio sam na novcu, rekavši da ga, što se mene ti?e, mogu uplatiti u dobrotvorne svrhe. Biljana me je nazvala i jako je bjesnila u slušalicu: “Kako je mogu?e da postoje takvi ljudi?!”, uzaludno je pitala.

Sje?am se onda kada smo u Somboru, u Srpskoj ?itaonici, organizovali tribinu na kojoj je bila i Biljana. I kada nas je publika napala zbog našeg “antisrpstva”. I kada je doma?in te ?itaonice uzeo mikrofon. A mi se ponadali da ?e sad on da smiri situaciju. A on, jadna mu majka, rekao, ljutito se obra?aju?i nama: “Da sam ja znao da ?ete vi ovako pri?ati, ne bih vas ja nikada pustio u ?itaonicu!” I kako se onda tribina završila pa smo se svi, i “prijatelji” i “neprijatelji” tiskali u hodniku, ?ekaju?i da stane pljusak koji je više nalikovao na biblijski potop… I kako smo potom otišli u kafanu i smijali se bijednim nacionalistima.

U svim tim situacijama, kojih na žalost nije bilo puno, u sje?anju mi se urezao Biljanin osmijeh, njena gracioznost i ljepota, njena otmjenost koju je stekla ro?enjem, njen britki i brilijantni jezik, njena nespremnost na kompromise sa zlom, njena bespoštedna kritika ljudske gluposti, nacionalizma i mržnje, njena jednostavnost…

Biljana Kova?evi? Vu?o, dakle, zaista nije otišla “nakon duge i teške bolesti”. I zaista su u pravu oni koji kažu da je Biljana zapravo ubijena. Baš kao što smo svi mi ovdje, a posebno oni koji su se trudili da ostanu normalni (takvih je zastrašuju?e malo!), sistematski ubijani u posljednjih dvadeset godina.

I Biljane Kova?evi? Vu?o više nema me?u nama živima. Sada bi bilo lako zaklju?iti ovu pri?u pateti?nim: “Ali njeno djelo ?e nastaviti da živi…” Ho?e, nema sumnje. Me?utim, ja se plašim ko ?e to djelo naslijediti? Ko ?e naslijediti to malo ?asnih, prepametnih i hrabrih žena i muškaraca koji su, uprkos svemu, ostali i normalni i pošteni? Plašim se da je odgovor prili?no pesimisti?an. I plašim se da ?e rupa u ovom društvu, ionako ogromna, kako godine budu odmicale a ?asni, prepametni i hrabri se polako budu selili na ahiret, po?eti da zjapi kao crna rupa koja u sebe sve usisava. I koja ?e jedan prostor, ve? odavno iskrivljen, i zvani?no pretvoriti u ništavilo. Ili možda ne?e, dok god ima nas koji se sje?amo Biljaninog osmijeha?

Podelite ovu stranicu!