DINKO GRUHONJIĆ: Biljana Kovačević Vučo ili Osmijeh koji ne umire

23 Apr 2010

Nikada nisam volio da pišem nekrologe. A sahrane su mi se manje-više smučile još kao klincu, kada smo ukopavali veo…

Dinko GruhonjićNikada nisam volio da pišem nekrologe. A sahrane su mi se manje-više smučile još kao klincu, kada smo ukopavali veoma dragu tetku pa se poslije svega podigla raja da pjeva i zbija viceve, kao na kakvoj svadbi. Kasnije ću shvatiti: nek im je prosto, jer ljudi na sahrane i idu ne da bi ožalili onoga kome je svakako svejedno da li ga neko žali ili ne, već da bi se nacerili smrti u oči i na kraju slavili to što su oni još uvijek među živima, što nisu oni ti koji su upravo ukopani ili spaljeni.

Iskreno, svejedno mi je i kad vidim mrtvo tijelo, ma koliko mi ono drago bilo, jer nekako znam i duboko osjećam da to tijelo zapravo nije više taj čovjek ili ta žena. Ali, nije mi svejedno “samo” zbog jedne stvari. Nije mi svejedno zbog one rupe u grudima koja ostane kada ti ode neko toliko drag ili neko toliko nezamjenjiv, ili, da zlo bude najveće, i veoma drag i nezamjenjiv.

Sjećam se, dok su mi roditelji bili još uveliko živi, slušao sam samo na jedno uho one koji su izgubili, recimo, jednog roditelja. Pričali su da, i kada prođe vrijeme, ostane tuga. Jedna duboka, fermentirana tuga, koja nikada ne prolazi i koja se fizički i ne može iskazati, sem možda kao rupa u grudima koju vazda osjećaš i krzo koju puše i promaja i koja katkad baš i boli. I kroz koju šibaju sjećanja. Sjećanja na djetinjstvo, na tople, ušuškane, bezbrižne i zaštićene dane. Sjećanja na strah od smrti rdoditeljske, koja će neminovno doći. I koja će neminovno napraviti tu rupu, ma koliko se pripremao za taj čas. A ja sam se baš pripremao, baš sam razmišljao koliko će godina moji roditelji poživjeti, a koliko ću godina imati ja, kada jednog dana odu. I, sjećam se, sekirao sam se jer su me rodili “pod stare dane”, i jer sam znao da će, sem ako u međuvremenu ne izmisle lijek protiv smrti, oni otići prebrzo. Ne znam za druge, ali za mene svakako – prebrzo.

S tim u vezi sjećam se i kako sam kao klinac negdje pročitao da su Volta Diznija zaledili i da će ga odlediti 2000. godine, kada pronađu lijek za njegovu bolest. I da će on onda oživjeti i nastaviti da crta moje omiljene junake. I sjećam se kako sam požurivao vrijeme, da što prije prođe i da stigne ta okrugla godina. Stigla i prošla ali Diznija ne odlediše. Ili sam ja propustio da pročitam tu vijest?

Sve u svemu, izvan roditeljskog kruga i kasnijih briga i sekiracija kad i sam postaneš roditelj, postoje tek malobrojni čije se smrti pribojavam. I za čiju sam smrt siguran, još za njihova života, da će biti nenadoknadiva. Smrt Biljane Kovačević Vučo još je teža, jer takav ishod zapravo nikada i nisam uzeo u razmatranje. Bio sam, dakle, potpuno nepripremljen, jer ona je bila prepuna života.

Znao sam za njenu tešku borbu sa bolesnim bubrezima. I bio sam jako sretan kada je Duško u januaru, sav ozaren, rekao da nas Biljana pozdravlja i da se izvinjava što ne može doći na neku našu proslavu, ali da je na oporavku od operacije. Pronašli su joj, naime, novi bubreg! I presadili su joj ga! Bili smo i mi presretni i “uvažili” smo Biljanino opravdanje.

Da budem još iskreniji, ja slabo i da sam znao da je ona imala problema sa bubrezima. Nismo se nešto često viđali, a kada bismo se vidjeli jeste spominjala da ide u bolnicu i jeste spominjala bubrege. Ali, pričala je to onako usput, baš kao što uz popodnevnu kafu sa porodicom pričamo šta nam se od nevažnih događaja i susreta desilo toga dana. Ali je sve vrijeme bila nasmijana.

Sjetim se onda epizode kada smo bili na Igmanskoj inicijativi u Zagrebu i kada nam se pokvario kombi koji je prevozio nas nekolicinu. Neki od učesnika došli su automobilima, među njima i jedan naš političar, za koga sam pouzdano znao da je limuzinom došao sam sa vozačem. Nazvao sam ga i zamolio da poveze neke od naših časnih intelektualnih starina. A on? On je mrtav-hladan rekao da u kolima nema mjesta i da, uostalom, još uvijek ne želi da ide kući, jer je baš u šopingu po Zagrebu. Očajan, zvao sam potom Duška i Biljanu, koji su već odavno svojim automobilom bili na putu nazad, za Beograd. I oni su se bez sekunde razmišljanja vratili po nas. I onda smo sjedili u kolima, stisnuti kao sardine, ali se niko nije žalio na svoj “status”. I kolima je odjekivao smijeh, a u neko doba i pjesma. Partizanska, naravno!

Da, sjećam se i kada smo organizovali kampanju za bojkot referenduma za ustav 2006. godine. Na jednu tribinu smo, naravno, pozvali i Biljanu. Kada smo završili našu kampanju i kada je ustav na onakav način usvojen, zvali su iz jedne nevladine organizacije koja nije učestvovala u našoj kampanji da nas pitaju za brojeve žiro-računa. Pitao sam zbog čega to traže, iako nemam ništa protiv da mi se uplati novac, ali bih barem volio da znam zašto. Kazali su: “Znate, to je za onu javnu raspravu o ustavu, koju smo MI organizovali po vojvođanskim gradovima…” Ostao sam ukopan i zahvalio sam na novcu, rekavši da ga, što se mene tiče, mogu uplatiti u dobrotvorne svrhe. Biljana me je nazvala i jako je bjesnila u slušalicu: “Kako je moguće da postoje takvi ljudi?!”, uzaludno je pitala.

Sjećam se onda kada smo u Somboru, u Srpskoj čitaonici, organizovali tribinu na kojoj je bila i Biljana. I kada nas je publika napala zbog našeg “antisrpstva”. I kada je domaćin te Čitaonice uzeo mikrofon. A mi se ponadali da će sad on da smiri situaciju. A on, jadna mu majka, rekao, ljutito se obraćajući nama: “Da sam ja znao da ćete vi ovako pričati, ne bih vas ja nikada pustio u Čitaonicu!” I kako se onda tribina završila pa smo se svi, i “prijatelji” i “neprijatelji” tiskali u hodniku, čekajući da stane pljusak koji je više nalikovao na biblijski potop… I kako smo potom otišli u kafanu i smijali se bijednim nacionalistima.

U svim tim situacijama, kojih na žalost nije bilo puno, u sjećanju mi se urezao Biljanin osmijeh, njena gracioznost i ljepota, njena otmjenost koju je stekla rođenjem, njen britki i brilijantni jezik, njena nespremnost na kompromise sa zlom, njena bespoštedna kritika ljudske gluposti, nacionalizma i mržnje, njena jednostavnost…

Biljana Kovačević Vučo, dakle, zaista nije otišla “nakon duge i teške bolesti”. I zaista su u pravu oni koji kažu da je Biljana zapravo ubijena. Baš kao što smo svi mi ovdje, a posebno oni koji su se trudili da ostanu normalni (takvih je zastrašujuće malo!), sistematski ubijani u posljednjih dvadeset godina.

I Biljane Kovačević Vučo više nema među nama živima. Sada bi bilo lako zaključiti ovu priču patetičnim: “Ali njeno djelo će nastaviti da živi…” Hoće, nema sumnje. Međutim, ja se plašim ko će to djelo naslijediti? Ko će naslijediti to malo časnih, prepametnih i hrabrih žena i muškaraca koji su, uprkos svemu, ostali i normalni i pošteni? Plašim se da je odgovor prilično pesimističan. I plašim se da će rupa u ovom društvu, ionako ogromna, kako godine budu odmicale a časni, prepametni i hrabri se polako budu selili na ahiret, početi da zjapi kao crna rupa koja u sebe sve usisava. I koja će jedan prostor, već odavno iskrivljen, i zvanično pretvoriti u ništavilo. Ili možda neće, dok god ima nas koji se sjećamo Biljaninog osmijeha?

Podelite ovu stranicu!