Deminerka mekog srca

04 Sep 2014

Mina te ubija fizički, a moj grad me ubio duševno

Nezavisno društvo novinara Vojvodine i Udruženja BH novinari sprovode zajednički projekat “Živeti zajedno”, koji se bavi temama rata na prostorima bivše Jugoslavije kroz pozitivne ljudske priče, koje pokazuju da je i posle svega moguće živeti zajedno. U sklopu projekta biće urađeno pet dokumentarnih filmova i 10 tekstova, koje ćemo objaviti tokom letnjih meseci, kao medijski partner u Srbiji. Donosimo priči o hrabroj i plemenitoj Davorki Vrgoč iz Livna.

Tekst i foto: Željka Mihaljević (Livno)

Činjenica da vam je 51 godina, da ste dva desetljeća samohrana majka šestero djece, teška je sama po sebi. A kada se na sve to dodaju teška ratna i poratna vremena, pa i današnja kroz koja BiH skupa sa svojim stanovništvom prolazi, onda sve to treba pomnožiti nebrojeno puta. I kao da sve to nije bilo dovoljno za junakinju naše priče, jedini posao koji je mogla dobiti je po život opasni posao deminera.

Zbog rada na različitim područjima svako malo je po mjesec-dva izbivala iz kuće, za djecu se brinula njena ostarjela majka, a životne nedaće, poput bolesti djece, pa i one najteže, sustizale su je nesmiljeno. I sami biste se, da ste imali tu (ne)sreću u životu, zapitali „što sam ja komu zgriješila, pa da mi se ovako vraća?“, a svjesni ste da niste zgriješili ništa, naprotiv. To se svako malo zapita i Davorka Vrgoč, Livanjka koja je rodni kraj branila s puškom u ruci, ali i pomažući nevoljnicima.

DAVORKA VRGOC Foto:Z. Mihaljevic

Davorka Vrgoč: Deminerka i humanitarna radnica

Kućni odgoj i vjera nisu joj dopuštali da ljude dijeli ni po naciji, ni po tomu na koji se način mole Bogu, te su njenu humanost i pomoć kroz četiri ratne godine (a i kasnije) osjetili i Hrvati izbjeglice, i Srbi koji su čekali na razmjenu, izbjegli Bošnjaci a i oni domaći, susjedi „u potrebi“. Rekli bismo – ništa neuobičajeno za normalne ljude, no, kada to stavimo u nenormalni kontekst ratnog kaosa, povampirenih strasti i izama svake vrste, te sve to začinimo Davorkinom pripadnošću HOS-u, ta kombinacija gotovo da je nezamisliva i sa sadašnjeg stanovišta, a kamoli ondašnjeg, ratnog, jer je to, na žalost za veliki broj ljudi, bilo ravno veleizdaji.

 

Bez posla i razumijevanja u rodnome gradu

Upravo to je i po Davorkinu mišljenju jedan od osnovnih razloga što u svom rodnom gradu ni nakon rata nije mogla dobiti nikakav „normalan“ posao, a valjalo je prehraniti obitelj. „Normala“ se ogledala u bilo kakvom, pa i fizičkom poslu, samo da majka ostane kod kuće, uz svoju djecu, četiri kćeri i dva sina.

„Shvatila sam da ne mogu dobiti posao u Livnu, zbog mojeg načina života. Gledala sam uvijek čovjeka kao čovjeka. U humanitarnom radu nikada ni kune, ni marke, nisam zaradila. Hvala Bogu, vjerojatno mi se to vraća na način da, premda iz dana u dan idem među mine, preživljavam. Vjerojatno mi i Bog plaća na taj način“, bile su njene riječi koje nam je izrekla, sada već davne 2003. godine. Umorna od nerazumijevanja i odbijenica za posao, patnja ove nesretne žene ogledala joj se na licu, a riječ zastajala u grlu.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Davorka na zadatku, Kupres 2007. godine

Godinama kasnije ponovno razgovaramo na istu temu. Kaže, da kada je prije sedamnaest godina (1997.) otišla na dvomjesečni tečaj pri UN-u, mislila je da će se deminerskim poslom baviti samo par mjeseci… „Tečaj su stranci plaćali po 1.200 maraka mjesečno, što nisu bili mali novci u ono vrijeme. A ja sam trebala novac kako bih opremila djecu u školu. Dolazila je i zima, pa sam samoj sebi govorila neka me još malo, treba nabaviti zimnicu i sve druge potrepštine za kuću… i eto, već sedamnaest godina sam s minama.“

Vraćamo se ratu. Davorka se okružila slikama, pismima, uspomenama… Ne zna koje prije da pokaže, a prve izbjeglice bile su iz Karlovca, pa onda iz Vukovara… u Hrvatskoj je bjesnio rat, u BiH se „ljuljalo“, a Davorka se sa skupinom žena organizirala u Udrugu žena protiv rata. Potom je planulo u BiH, te jadu, nesretnim ljudima, spaljenim ognjištima, egzodusu izbjeglih…, nije bilo kraja. A ni ljudskoj zloći, činilo se, no, na sreću ni ljudskoj dobroti.

Čita pismo Đane Kapetanović iz Jajca. Prisjeća se susreta s njom, u rujnu 1992.

„Mojoj Antoniji je bio rođendan, nosila sam tortu u rukama. Htjela sam počastiti žene s kojima sam u našoj udruzi humanitarno radila. Naišao je vojni policajac i zamolio me da pomognem njenoj obitelji. Đana je bila s mužem i troje djece. Upoznali smo se na ulici. Sjela sam s njima, djeca su plakala, pojeli smo tortu na ulici, što ću…i odvela sam ih do Azre Feta u njezin stan. Primila ih je dok ne nađu smještaj, a na kraju sam ih odvela svojoj kući u Rapovine. Bili su kod mene nešto malo preko mjesec dana, sredila sam im papire, izbjegličke kartone, tako da su otišli u Hrvatsku (Orebić), a iz Orebića mi se javila pismom i rekla, Davorka, dolazi po mene odmah…“

“Nigdje Bosne i bosanskog naroda nema…”

Pokazuje Đanino pismo od 12. 10. 1992. Na samom početku pita „Kako si ti, djeca, muž i baka. Mnogo si me oduševila i uvijek si mi na umu kako i na koji način da ti uzvratim. Ovdje sam sa djecom sama, nedostaje mi neko poput tebe da me oraspoloži. Pokušala sam te nazvati telefonom, ali još nisu uspostavljene linije sa Bosnom…“

-Éanino pismo, 1. str. kojim se javlja Davorki da je stigla u Orebi-ç

Đanino pismo Davorki: “Ovdje smo stranci…”

Piše Đana dalje o prilikama u kojima živi, redukciji struje, upisu djece u školu, da bi voljela raditi bilo što samo da djecu prehrani a onda dodaje: „Ovdje se vrlo teško snaći, pravi smo stranci, ljubavi, pažnje i dobrodošlice među ovim narodom nema. Nigdje Bosne i bosanskog naroda nema, samo kod vas u Livnu…,“ onda još zahvale za sve što je za nju učinila, molba da joj piše, adresa, te ispod svega: „Đana, dođi odma Davorka.“ (skenirano pismo Đanino iz Orebića 1. i zadnja stranica)

Kad smo već spomenuli Livanjku Azru Feta, kod koje je u početku bila Đana, nju smo s Davorkom vidjeli ovoga kolovoza 2014. u srdačnom pozdravu i priči pred vratima njenog prizemnog stana. Kaže da joj je Davorka u tim teškim ratnim vremenima humanitarno puno pomogla. Bila je nestašica svega, nedostajalo je hrane, plaća nije bilo…a onda je došlo do bošnjačko-hrvatskog sukoba i sve je bilo još gore.

„Ja sam s obitelji otišla u Norvešku. Ostali su roditelji. Nikada neću zaboraviti to što se Davorka o njima brinula, možda i bolje nego što bih ja mogla. Bila im je u svemu pri ruci, pa i kad ih je trebalo voditi doktoru, donosila im je hranu, lijekove… oni su izbjegli iz Glamoča. Nikad joj ne mogu zaboraviti tu dobrotu, kad god dođem na odmor, vidimo se, popričamo…“, priča Azra. (fotografija: susret Azre Feta i Davorke pred njenim stanom u Livnu).

Ratne 1993. godine u kolovozu mjesecu, kada joj sinu Stipi nije bilo ni 40 dana, Davorka se ponovno sa ženama „bacila“ u humanitarni rad. Tada je Bugojno „palo“ i valjalo je primiti izbjegle. Kod tog „palo“, malo se zamislila i rekla: „Ovisi kako tko gleda, uglavnom Hrvati su bježali iz grada u kojemu je sve pozicije držala Armija BiH, a logori i zatvori nicali jedan za drugim. Tada sam primila obitelj Vidović, bilo ih je petoro, a uz njih i obitelj Pejak, dvije sestre, drugi dio obitelji ostao im je zatočen u Bugojnu. Preko obitelji Vidović upoznala sam i Mariju Pilić, s kojom sam se sprijateljila. Puno mi je draga, bila je i krizmana kuma mojoj Antoniji. Kasnije sam i nju uključila u humanitarni rad.“ Davorka pokazuje slike na kojima je bila gotovo nerazdvojna trojka – ona, Marija i Zdravka Špirić.

“Najgora je bila po sebe…”

Davorka i Marija Pili-ç, Livno 1993.

Davorka i Marija Pilić, Livno 1993.

U telefonskom razgovoru s Marijom Pilić, koja danas živi u svom Bugojnu, doznajemo kako je ona sa suprugom i kćerkom u Livno došla s vrećicom u ruci. „Na nama su bile jedne te iste majice, nismo se imali u što presvući… a onda smo upoznali Davorku i sve je bilo lakše. Smjestili smo se u jednu kuću, a ona nam je bila oslonac u svemu. Stvarno je bila jedna nesebična osoba. Nije nas razdvajala od svoje djece, ta ogromna dobrota pomalo mi je počela i smetati, znate. Prelazila je svaku granicu. Uvijek sam joj govorila da treba biti i svoja, misliti više na sebe i na svoju djecu. Najgora je bila po sebe… ali ne, ona nije znala stati. Govorila sam joj: ‘Davorka ne možeš tako, ja tebi priznam da imaš veliko srce i sve, al’ opet…’ Ne znam kako bih vam to objasnila, to je za mene bio njen veliki nedostatak, jer i ja volim ljude, volim pomoći. Sve to volim, ali sve u svojim granicama, a Davorka nije imala granica. Ona je vukla i od sebe i od svoje djece, pa davala nama i drugima…“

„Kad je iz Bugojna sa svojom obitelji izašla moja prijateljica Zdravka Špirić, nisu imali gdje. Smjestila sam ih kod sebe“, priča Davorka. Zdravka danas živi u Americi. S njom smo uspostavili kontakt mailom. Ne želi o Davorki pričati ovako, bezlično… doći će, kazala je, na odmor u kolovozu, želi vidjeti i Davorku, pa će doći iz Bugojna i u Livno. Onda ćemo o svemu govoriti. O Davorki i njenoj dobroti ne smije se šutjeti, ljudi moraju znati kakva je bila… No, Zdravku su njeni obiteljski problemi spriječili u dolasku, a o njoj i njenoj obitelji razmijenili smo koju s Marijom i Davorkom.

„Sa Zdravkom sam se upoznala, točnije, ona je mene našla na preporuku svojih Bugojanaca jer joj je trebao smještaj i hrana za djecu. Bilo je to 1994. Zdravku (Hrvatica) i njenog muža Boru (Srbin) i dvoje djece nisu blagonaklono gledali, uvjetno rečeno, ni s jedne strane. S njima je bila još jedna četveročlana srpska obitelj. Čekali su razmjenu i nisu imali kud. Bili su u mojoj rodnoj kući u Kablićima, a sa njima i moja majka.“

Pitamo, kako su, s obzirom na rat, na sve to gledali seljani, njeni susjedi.

Davorka i Azra Feta, Livno, kolovoz 2014.

Davorka i Azra Feta, Livno, kolovoz 2014.

„A kako? Možeš i sama pretpostaviti. Nisu baš gledali dobro na to prihvatanje i primanje Srba u kuću. Bilo je i prijetnji od nekih ljudi, neću ih imenovati, pa sam dovela svoje četvero djece da budu s njima i majkom, kako bi im dokazala da su sigurni kod mene“, govori Davorka i prisjeća se pokojnog fra Marka Gele, koji je od samih početaka rata pomagao i Srbima i Bošnjacima, pored svoga naroda, naravno.

Kaže da je čuo da ona skrbi i dvije obitelji, a osmero usta je trebalo nahraniti, pa je ponudio svoju pomoć. Zdravka je išla kod njega u Caritas po pakete, koje je on odvajao za njih. Kaže kako im je dao i nešto novaca, no da nikada nije pitala ni kada ni koliko.

„Za fra Marka nema dovoljno riječi kojima bi ga se moglo nahvaliti i opisati što je on za nevoljnike i ratne stradalnike, kao i za svoje susjede druge nacionalnosti radio”, dodaje Davorka i nastavlja priču. Četveročlana srpska obitelj nakon izvjesnog perioda otišla je u razmjenu u Bijeljinu, a Zdravka je sa svojima pošla u razmjenu, kod Zadra.

„Na svu sreću, razmjena nije uspjela. Srbi ih nisu htjeli primiti. Pitali su ih šta su do sada radili, te im rekli da su pravi Srbi bili bi ovdje (tu, kod njih, op.a.) a ne kod Hrvata. Tako da su se vratili ponovo u Livno i bila je tu sve do povratka u Bugojno, a onda je iz Bugojna s obitelji otišla u Ameriku.“

Sve to vrijeme su Zdravka Špirić, Marija Pilić i Davorka radile humanitarno, stalno bile skupa, a i nakon rata ostale u kontaktu, njegujući lijepo prijateljstvo.

U razgovoru s nama, Marija nam je govorila i o drugom bračnom paru, prijateljima iz Bugojna, srpskoj obitelji Đerić. I oni su trebali ići u razmjenu, pa su mjesec dana bili kod Marije u njenom livanjskom domu.

Davorka s pismima i slikama

Davorka sa pismima i slikama

„I oni su zavoljeli Davorku, a ja sam sa Snježom odrasla. Otišli su u razmjenu, za Novi Sad. Davorka je bila sa mnom, zajedno smo ih ispratili…, veza je ostala i danas, drago mi ih je i čuti i vidjeti”, kazala nam je Marija, a Davorka u hrpi pisama i fotografija izdvaja Snježanina pisma. Ne može ih se ni izbrojiti, njenih je najviše. Ponovno ih čita, traži što će nam pokazati, ali bez potrebe. U svakom od njih velika zahvalnost, ljubav i informacija-dvije o tome kako im je.

Prvim pismom Snježana se javila 22. kolovoza 1994. Prisjeća se rastanka i govori koliko joj je teško palo što su se onako rastali. Piše kako su došli na odredište i da joj strašno nedostaje, te da je u tom svom mukotrpnom putovanju do grada u kojemu se sada nalazi, iščekivala da će vidjeti i nju i njezin “opel”, te da će ih vratiti u Livno.

Snježana Đerić sa svojom obitelji i Zdravkin svekar, Vaso Špirić, u razmjenu su otišli preko Kupresa. Marija i ja smo došle sa njima negdje do linije razgraničenja između Šujice i Malovana. Preuzela ih je naša policija i predala Srbima. A prije toga su Đerići razmijenjeni između Bugojna i Livna, ARBiH ih je predala…“, priča Davorka i prisjeća se i starih osoba srpske nacionalnosti koje su boravile u sportskoj dvorani u Livnu, a došli su iz Glamoča, Drvara i Donjeg Vakufa. Kada su pripadnici HVO-a ušli u Glamoč i ostala mjesta, zatekli su ih i prebacili u Livno.

O njima je govorila i Marija Pilić koja kaže da se tada, po tko zna koji put, uvjerila u Davorkinu dobrotu i nesebičnost. Davorka se sjeća kako su se s njom, o tim starima, pored Crvenog križa i ostalih humanitaraca, skrbile i Marija i Zdravka i drugi Bugojanci. Kuhali su, hranili ih i presvlačili, skupljali za njih po tržnici priloge u voću i povrću. Željeli su, kako nam je objasnila, uzvratiti na taj način dobrotu tadašnjim pripadnicima srpske vojske na Kupresu koji su ih 1993. dočekali pri razmjeni iz Bugojna, nahranili ih, dali im prenoćište i sutradan predali HVO-u na duvanjsko-livanjsku stranu…

“Ljudi se plašim više nego mina!”

I puno bi toga bilo još za reći. Pitam da, kada bi se sve ovo ponovilo, bi li isto napravila? Bez razmišljanja kaže da bi i više nego što je uradila tada, jer bi sada znala kako bi neke stvari mogla odraditi i bolje!

I danas se bavi humanitarnim radom. Dugo godina kroz Misiju bez granica, pa u Udruzi Sv. Vinka Paulskog s ostalim ljudima dobra srca obilazi stare i napuštene, bez obzira na vjeru i naciju, a humanitarna je i priroda samog njenog posla, deminerke.

“Normalni ljudi danas ne mogu biti normalni…”

Kako bih potkrijepila priču o Davorkinoj dobroti, zajedno s njom sam otišla u Bijeljinu. Trebale smo se naći sa ženom kojoj je, zajedno s njenom obitelji, Davorka također pomogla. I našli smo se. One su se pozdravile, izljubile… Objasnila sam joj što me zanima, kakav je projekt u pitanju, pripremila fotoaparat i snimač zvuka, i na tom je i ostalo. Ni fotoaparat, a ni snimač nisam upotrebila. Zaustavile su me isprike i molba da ne objavljujem ni identitet, a ni fotografiju… “Ne želim biti ni u novinama, ni igdje, oprosti. Najrađe bih otišla, da ne budem prosta, znaš već gdje… jer normalni ljudi danas ne mogu biti normalni. Danas je sve politika, razumijete. Nisam podobna ni ja ni moja obitelj, i zbog toga moj muž, unatoč struci, unatoč tomu što je inženjer, nema posla… Došla sam naći se s tobom i Davorkom zato što je volim. Nemoj se, ljubim te ljutiti, ja nju jako puno volim, i ona to zna. Ja to ne mogu zaboraviti. Moja su vrata njoj uvijek otvorena. Hoću mir, meni je potreban mir, previše sam se napatila i nailazila na svakakve ljude… Jedno dijete mi je u svijetu, drugo ovdje. Ne želim da imaju problema. Nisam pobornik toga da se ljubav nečija objavljuje po novinama, televiziji i sl… Daleko od toga da ovdje nema dobrih ljudi – ima, ali ima i onih koji su vas spremni ‘kazniti’ zbog priče o onim ‘drugim’ čestitim i dobrim u vrijeme rata. A na svu sreću bilo ih je, jer da nije, ne bi bilo ni mene danas ovdje. Valjalo je preći ratne linije u Bosni, stići do Livna, dočekati razmjenu i biti ovdje…”

I evo nas ponovno na početku priče. Radila je po cijeloj BiH, pa i Makedoniji, „čistila“ zemlju kako bi se neka druga djeca mogla slobodno igrati na svojim ognjištima, a njezina se bez nje snalazila u Livnu. Jedan od težih terena bio joj je Bratunac, blizu granice BiH sa Srbijom. Tamo je mjesec i pol radila bez ijednog dana odmora. Sjećanja na to razdoblje i danas su živa.

Davorka Vrgo-ì i Zdravka +ápiri-ç, 1994.

Zdravka Špirić i Davorka Vrgoč, 1994. godine

„Prije našeg dolaska na to područje više od deset godina nije ušla ljudska noga. Sve je zaraslo u korov, šikaru…bilo je puno mina, zmija… Namnožile se, valjda, bez ljudskog prisustva. Po teškom terenu, u zaštitnom odijelu sa šljemom na glavi i nesnosnim ljetnim temperaturama, valjalo je na leđima iznijeti kompletnu opremu, tešku i do 50 kg.“

Pitamo čega se više plaši, mina, zmija, ili nečeg trećeg? „Pa, pravo da ti kažem, našeg naroda. Nemoj me shvatiti pogrešno, ali iskusila sam svašta. Mine ne ubijaju čovjeka u onom smislu u kojem ga ubijaju ljudi… Mina te ubija fizički, tjelesno, a mene je moj grad ubio duševno. Najveća rana koju nosim je ona ljudska… Mina se uopće ne bojim, vjeruj mi! Od njih bi stradala samo ja, moja obitelj vjerojatno ne bi, a dobili bi valjda i neku odštetu…“

Za Davorku je najlakše ući u minsko polje. Tada se isključi od svega, onoliko koliko može, naravno. Dogode se krize, no tada zatvori oči, isključi razmišljanje i postaje robot. Braneći svoje, brinući za druge, promaklo joj je da se pobrine za sebe, pa premda je završila srednju ekonomsku školu, položila cijeli niz tečaja, od onog za računare, do deminera i osobe koja može educirati djecu i odrasle o opasnostima koje kriju neeksplodirane naprave, nije „na vrijeme“ osigurala radno mjesto.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Davorka i Ivo Miro Jović: Političari dođu, slikaju se i zaborave…

Neriješen radni status u različitim deminerskim firmama bacao ju je s jednog kraja zemlje na drugi. Kada je sa svojim timom 2007. „čistila“ Kuprešku visoravan, bili su na „zgodnoj“ lokaciji za posjete različitih izaslanstava. Čestitali su im na predanom radu i hrabrosti, upoznavali se sa ženom-deminerkom, obećavali pomoć za pronalazak drugog posla, ili rješenje radno-pravnog statusa kompletne populacije bh. deminera…, a jedino što je bilo i ostalo izvjesno su mine.

eu logo

(Tekst je nastao kao deo projekta „Living Together“, koji sprovode Nezavisno društvo novinara Vojvodine i BH novinari, a koji je finansiran sredstvima Medijskog fonda „Jačanje medijske slobode u Srbiji“ Evropske unije, Delegacija Evropske unije u Srbiji. Sadržaj priloga je isključivo odgovornost realizatora projekta i ni na koji način ne odražava stavove i mišljenje Evropske unije.)

 

Podelite ovu stranicu!