Deklaracija o zajedničkom jeziku: Protiv segregacije i mržnje

30 Mar 2017

Identifikacija nacije i jezika je proizvela "nacionalistički kič", koji je moguć "kada izgubite moć svog jezika"

Deklaraciju o zajedničkom jeziku koja je rezultat dvogodišnjeg rada beogradskog Udruženja Krokodil, Udruge Kurs iz Splita, podgoričkog Centra za građansko obrazovanje (CGO) i PEN centra BiH iz Sarajeva, on-lajn je potpisalo oko dve hiljade osoba od kako je sinoć objavljena na internetu, rečeno je danas na zvaničnom predstavljanju tog dokumenta u Sarajevu.

“To dokazuje da je to pitanje koje nas grebe, jer je količina reakcija na Deklaraciju ogromna”, rekao je na konferenciji za novinare pisac iz Srbije Vladimir Arsenijević iz udruženja Krokodil.

On je istakao da se u Srbiji, Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori govori jednim jezikom koji svi razumeju, a da je to opet jezik koji je “formalizovan kao četiri nezavisna jezika”.

Arsenijević je ocenio da je rasprava o ovom pitanju bila sveobuhvatna i da je na kraju to pitanje svedeno na konstataciju “car je go”, odnosno na činjenicu da “svi znaju o čemu se radi, ali da svi iz različitih razloga, iza kojih stoje politički motivisani razlozi, pristaju na realnost koja ne odgovara elementarnoj logici”.

Prema njegovim rečima, ova Deklaracija je namenjena pre svega mladima, kako bi se u budućnosti desile pozitivne promene u društvima četiri države.

Ivana Simić-Bodrožić, linvgistkinja i književnica iz Hrvatske, kazala je da iza ove inicijative ne stoji nijedna politička institucija niti bilo čija finansijska podrška, već “ubeđenje i kredibilitet” ljudi koji su inicirali donošenje Deklaracije o zajedničkom jeziku.

Ona je istakla da “ako se međusobno razumemo, onda to znači da se radi o jednoj lingivističkoj osnovici i da niko nikome ne želi uskratiti ili zabraniti jezik”.

“Postoje četiri standardne varijante jezika i svako ima pravo da ga zove kako želi”, naglasila je Bodrožić.

Prema njenim rečima, namera Deklaracije nije da se “narod čiste od nečega”, dodavši da se jezici vrlo često ne podudaraju sa nacijom.

“U Austriji govore nemački jezik, što ne čini Austrijance manje Austrijancima. Svi znamo šta se dogodilo nakon rata, a meni se na neki način čini da se jezik kojim smo govorili raspao. Bili smo prisiljeni paziti da budemo čisti”, ocenila je Bodrožić.

Ona je naglasila da namera ove inicijative nije “rušenje ustava ili represivno uvođenje nečega” niti pokušaj uvođenja “jezičke anarhije”, već “senzibiliranje javnost da postoje drugi modeli poimanja jezika”.

Borka Pavićević, direktorka beogradskog Centra za kulturnu dekontaminaciju, istakla je da je “jedno država, a drugo je jezik”.

“Identičnost države i jezika dalo je mogućnost da se nacionalizmi umnožavaju“, ocenila je ona.

Prema njenim rečima, identifikacija nacije i jezika je proizvela “nacionalistički kič”, koji je moguć “kada izgubite moć svog jezika”.

“U Beogradu nemate kafića koji se zove srpski, svuda je internešnal, svuda je biznis. Od granice do granice imate postkolonijalni jezik kojim se danas govori”, istakla je Pavičević.

Balša Brković, publicist i novinar iz Crne Gore, ocenio je da su reakcije na Deklaraciju pokazale da su “nacionalisti iritirani”, što je, kako je naveo, “zabavno i sjajno”.

Prema njegovim rečima, Deklaracija aktivira svest o zajedničkom jeziku, ali je takođe i način da “sačuvamo najbolje u svom duhovnom nasleđu“.

“Pristajanjem na fiktivne jezike, pristaje se na gubljenje duhovnog nasleđa. Deklaracija je prvi korak ka buđenju svesti, Deklaracija novi emancipatorski duh”, kazao je Balša.

Enver Kazaz, profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, rekao je da su sve četiri postojeće varijante jezika u četiri države ravnopravne i nijedna ne može značiti potiranje druge.

“Danas su deca u BiH u obrazovnom sistemu izložena nacionalističkoj, ideološkoj mržnji”, kazao je on.

Kazaz je rekao da to dokazuje i izjava ministarske za kulturu Srednje-bosanskog kantona, koja je sinoć detetu srpske nacionalnosti iz Jajca poručila da ide u Banjaluku, odnosno da ga “retorički etnički očisti”, jer to dete ne može učiti na svom standarnom jeziku u jajačkoj školi.

“Deca u BiH su u obrazovnom procesu izložena jezičkom rasizmu, do kojeg dovode oni politički moćnici i nacionalistički lingvisti, koji isključivo vide školu kao visoko ili srednje ili osnovno mentalno obrezivanje ili lobotomiju u cilju formiranja rigidnog reduktivnog mentalnog nacionalnog identiteta, iz kojeg izbija mržnja”, ocenio je Kazaz.

Prema njegovim rečima, Deklaracija pomaže BiH da shvati da jezik ne sme biti ideološko sredstvo, već da je jezik ontološki i komunikacijski, kulturni prostor i prostor humanizma i vrednosti koje vode ka novim horizontima znanja.

Kad bi se to shvatilo, naš prostor ne bi bio diskriminatorski i segregacijski“, zaključio je Kazaz.

Deklaraciju o zajedničkom jeziku je prethodno podržalo 200 ličnosti kulturnog i javnog života Srbije, Hrvatske, BiH i Crne Gore.

(Beta)

Podelite ovu stranicu!