DAVOR GJENERO: Zašto sam toliko zasmetao Vučiću?

29 May 2016

Napad na medije, u kome se poigrao mojim imenom, vjerojatno je tek reminiscencija na devedesete, kad je Aleksandar Vučić u političkoj areni Srbije igrao posve drukčiju ulogu

Godinama nikad ne odbijam dati izjavu kolegama novinarima kad god da me nazovu. Pritom mi je posve svejedno zovu li me iz utjecajnih globalnih medija, ili iz lokalnih radio-stanica i regionalnih portala. Svejedno mi je javljaju li mi se “novinarske zvijezde”, ili po?etnici. Više nego za ostale, veseli me govoriti za medije iz susjedstva – za slovenske, zato da imam priliku govoriti “materinjim jezikom”, za bosanskohercegova?ke, zato što mislim da svi i u susjedstvu, i u Europskoj uniji, imamo golem dug prema toj državi i njenom društvu, a ni za što ne bih propustio svaku priliku da u Srbiji poduprem one koji zagovaraju europeizaciju svoje zemlje.

Uvijek nastojim govoriti otvoreno i ne razmišljam o osobnim koristima, ne pokušavam medijskim izjavama otvoriti neku tržišnu nišu i “uloviti” nekog politi?ara ili stranku kojima bih nudio svoje konzultantske usluge. Svatko od nas je sujetan, pa si i sâm ostavljam prostor za samouvjerenost te mislim da me upravo zbog toga kolege iz medija ?esto zovu.

Izjava Radio-televiziji Srbije, o šansi da do kraja nizozemskog predsjedništva EU-a budu otvoreni pregovori o Poglavlju 23 i da Hrvatska povu?e svoje rezerve, jedna je od takvih koje nikad ne bih propustio. S kolegama s RTS-a imam ugodna iskustva suradnje. Novinari te televizije, kad god su me zvali, redovito su bili dobro pripremljeni, poznavali su problem o kome su izvješ?ivali, pitanja su im bila korektna, a kad sam vidio ono što je objavljeno (to je, doduše, bilo relativno rijetko), nisam stekao dojam da je moja izjava bila zlorabljena.

To što sam izjavu, koja je razljutila premijera Aleksandra Vu?i?a, dao RTS-u tek dva-tri sata prije nego što sam te no?i u kriti?nom stanju završio u jednoj zagreba?koj klinici, vjerojatno je svojevrsni dokaz da sam uvijek spreman razgovarati s medijima iz susjedstva, a poruka koju sam htio poslati doista je bila dobrohotna: u pristupnom procesu u EU uvijek se javljaju problemi s nekom od ?lanica, njih odmah treba rješavati dijalogom, a ne pokušati protiv ?lanice lobirati pri Europskoj komisiji, Predsjedništvu EU-a ili “utjecajnim ?lanicama”.

Kao politi?ar starog stila

Kad ste potpuni outsider, ni na koji na?in ne možete utjecati na to ho?e li i kada ?e mediji objaviti ono što ste im rekli, a naravno, niti ho?e li to biti u uvodnim minutama informativnih emisija, ili prvim stranicama novina, ili tek negdje na marginama.

Kad nemate niti politi?kih ambicija, niti pekunijarnih motiva za javne nastupe, kad ih iskorištavate samo za to da biste promovirali vrijednosti liberalne demokracije, europeizaciju i uspostavljanje trajnog pravednog mira u regiji, reakcija poput ove premijera Vu?i?a, koji s uzvišenim podsmjehom najavljuje da ?e [ruskog predsjednika Vladimira] Putina upozoriti kako na Balkanu postoji “stru?njak” koji je važniji od njega, može vas tamo rastužiti.

Volio bih da je bivši ameri?ki diplomat William Montgomery u pravu kad ovih dana tvrdi da je Vu?i? politi?ar spreman donositi teške i nepopularne odluke kako bi osigurao napredak Srbije. Montgomery, koji nije neovisni analiti?ar, nego lobist, pritom Vu?i?a uspore?uje sa Zoranom ?in?i?em, tvrde?i da poslije ?in?i?a, pa do Vu?i?a, u Srbiji nije bilo takvog politi?kog aktera.

Nažalost, u napadu na ure?iva?ki koncept RTS-ova Dnevnika, u kome sam ja iskorišten kao argument nekredibilnosti te ure?iva?ke politike, jer da mi se daje zna?enje ve?e nego Putinu, Vu?i? se nikako ne predstavlja kao “donosilac teških odluka”, nego kao politi?ar starog stila, koji vrlo teško prikriva svoju nezajažljivu ambiciju za kontrolom nad medijima.

Pritom, naravno, nije izuzetak – niti u regiji, niti bitno šire, a na?in na koji to radi ipak je nešto “šarmantniji” nego na?in na koji medije kritiziraju neki njegovi kolege na usporedivim položajima u susjednim državama. Malo je teže razumjeti zašto je Vu?i?u toliko važan publicitet njegova “neslužbenog” susreta s ruskim predsjednikom, s kojim se, navodno, sastao slu?ajno, i to ne kao premijer, nego kao mandatar za sastavljanje vlade.

Neobi?no je da se mandatar sastaje s utjecajnim me?unarodnim akterom, a posebno je neugodno kad se takav susret komentira kao prigoda u kojoj utjecajni lider nastoji “potaknuti” mandatara da nekoga – pojedinca ili stranku – uklju?i u vladu ili koalicijsku ve?inu, a da nekoga izostavi.

Paradoksalno je, pak, ako su izbori u Srbiji imali za cilj stvaranje parlamentarne strukture u kojoj ?e biti mogu?a ustavna reforma (prije svega, izostavljanje preambule Ustava) nužna u pretpristupnom procesu Srbije, a da se nakon klju?nih izbora pobjednik, kao s prvim, sastaje s najistaknutijim protivnikom europske integracije, Vladimirom Putinom, i da je, povrh toga, izrazito nezadovoljan medijskim tretmanom tog susreta.

Neprihvatljivost Putinovih prijedloga

Ako me ve? apostrofira kao snažniji kontrapunkt Putinu, uzet ?u si slobodu re?i koju o navodnoj temi njegova razgovora s Putinom i priznati da, kao i svi koji su liberalni demokrati, s jedne, a euroentuzijasti, s druge strane, o sastavu budu?e Vu?i?eve vlade mislim upravo suprotno onome što misli Putin.

On, ?ini se, smatra da “prijateljskoj zemlji” može postavljati uvjete o svojim personalnim i strana?kim favoritima. To, me?utim, jednostavno nije prihvatljivo. Ako je Vu?i? doista odlu?io biti ono što o njemu pri?a Montgomery, dakle politi?ar spreman na teške odluke kako bi osigurao napredak svoje zemlje, pa i napredak u pristupanju EU, i Vu?i?u bi moralo biti jasno da onda ne smije popuštati tu?im prioritetima.

U prošlu je vladu hrabro odabrao nekoliko odli?nih suradnika, iz vlastite stranke, ali i izvan strana?kih blokova, koji su mu pomogli ubrzati put Srbije prema ?lanstvu u EU, ali i u demokratskoj i ekonomskoj konsolidaciji Srbije. Takvih ljudi u Srbiji ima mnogo, velik ih je broj spreman dati doprinos javnom dobru i ne?e mu biti teško pridobiti ih za sudjelovanje u njegovom projektu, iako, paradoksalno, ti ljudi time riskiraju više nego Vu?i?.

Demokratska konsolidacija Srbije, koju u nekim aspektima Vu?i? dobro provodi, izrazito je važna i za regiju, i za EU. Kad bi, usto, u Srbiji bila stvorena kriti?na masa potrebna za ozbiljnu euroatlantsku suradnju, sigurnosni rizici u regiji svakako bi se uvelike smanjili.

Kad progovori sujeta

Naviknut sam na to da nas, koji ne sudjelujemo u diobi politi?ke mo?i, politi?ari gledaju s visoka. Oni razboritiji ignoriraju nas, a kad nas apostrofiraju, to obi?no ne završi dobro po njih. U Srbiji je, ako je mogu?e prosuditi na osnovu komentara ispod tekstova na web stranicama novina, ve?ini jasno da Vu?i? ne progovara o meni, nego da iz njegovih rije?i govori njegova vlastita sujeta. Ne obra?a se on Putinu kako bi mu prokazao nekoga zagreba?kog bezveznjaka, nego da bi “Putinovim autoritetom” prikrio svoju sujetu u odnosu na medije.

Odlu?i li se Srbija za ozbiljnu europeizaciju, Putinov autoritet više ne?e biti u igri, jer autoritet nedemokratskoga vladara “ne igra” u državnom savezu koji se zasniva na vladavini prava, ljudskim slobodama i slobodi tržišta. “Ne igra” niti autoritet politi?kog lidera koji sustavno pokušava potcjenjivati EU, izigravati njene zajedni?ke politike, konfrontirati pojedine zemlje ?lanice poigravaju?i se energetskim argumentima.

Od srca želim Aleksandru Vu?i?u da mu ovo zazivanje Putinova autoriteta bude jedno od posljednjih u njegovoj politi?koj karijeri. To mu želim jer smatram da je europeizacija Srbije važna i za njene gra?ane, i za njene susjede, i za EU.

A ovaj napad na medije, u kome se poigrao mojim imenom, vjerojatno je tek reminiscencija na devedesete, kad je u politi?koj areni Srbije igrao posve druk?iju ulogu. Dobro bi bilo da politi?ki stil iz tog razdoblja nestane iz javnosti, da nam svima postane dalek. Psihologija pam?enja osigurava, naime, da lijepe uspomene ostaju, a da one ružne nestanu negdje na marginama.

(Al Jazeera)

Podelite ovu stranicu!