DAVOR GJENERO: Zašto Madrid bježi od političkog dogovora s Barcelonom?

29 Oct 2017

Glavni grad Španije je barem dva puta ozbiljno ušao u 'sivu zonu' represije kada je u pitanju Katalonija

U narednim ?emo tjednima saznati do koje je mjere Španjolska doista konsolidirana demokracija. Europska unija pravi se kao da se nje katalonska kriza ne ti?e i ustraje na tome da je njen jedini sugovornik vlada u Madridu, a da Unija podupire raspravu utemeljenu na „snazi argumenta“, a ne na „argumentu sile“.

Ono što španjolski premjer ?ini sve vrijeme krize, formalno je, doduše, unutar ustavnih okvira, pa je tako u ustavnim okvirima i dokidanje autonomije Katalonije, ali politika nikad, a pogotovo u kriznim situacijama, ne može biti puka primjena prava.

Kad su katalonska društvena elita, njeno gra?ansko društvo, ali i „politi?ka klasa“, dakle “Generalitet“, institucionalni sustav autonomije Katalonije, što ga ?ine Parlament, predsjednik Generaliteta i izvršna vlast, pokrenuli pitanje položaja Katalonije unutar Španjolske, pitanje stupnja njene autonomije – politi?ke i fiskalne, Rajoy se ponašao kao da je pred njim pravno, a ne politi?ko pitanje.

Ustavnom je sudu prepustio da odlu?i da referendum o neovisnosti nije u skladu sa španjolskim Ustavom, pa je Ustavni sud i zabranio održavanje referenduma. Pritom nije stao na „provo?enju zakona“, nego je, kad su policijske snage u Kataloniji odbile poslušnost središnjoj vlasti i pokušale zaštititi mirno provo?enje referenduma, odlu?io nastaviti nepoliti?ki djelovati, i to represijom nacionalne policije.

Metoda gra?anske neposlušnosti

I predsjednik Katalonije i Katalonski parlament nastojali su dodatno ne zatezati odnose i tražili su nišu za politi?ko rješavanje problema odnosa Madrida i Barcelone, ali Madrid sustavno nije pristajao na taj razgovor, ponavljaju?i, kao svojevrsnu mantru, formulaciju o pravnoj državi.

Pritom je službeni Madrid barem dva puta ozbiljno ušao u „sivu zonu“ represije – jednom kad je dan prije referenduma izveo policiju iz drugih dijelova države na ulice Katalonije, te kad je na referendumski dan primijenio stupanj represije kakva, kategorijalnim aparatom zaštitara ljudskih prava, ne bi izdržala test razmjernosti. Drugi put djelovanje Madrida ponovno je bilo „nerazmjerno“ kad je onemogu?eno djelovanje katalonske televizije i prijenos govora predsjednika Generaliteta Carlesa Puigdemonta.

Kad „ja?a strana“ u politi?kom sukobu sustavno odbija prihvatiti politi?ki razgovor, koji se uvijek može voditi ravnopravno i uz uvažavanje temeljnih interesa svih dionika, i insistira na „provo?enju zakona“ pravosu?em i represivnim aparatom, suprotnoj strani ne ostaje alternativa nego djelovanje metodom gra?anske neposlušnosti.

Temeljni problemi Katalonije, kad je rije? o odnosu prema Madridu, politi?ki su i fiskalni. Naime, u politi?kom smislu Madrid sustavno odbija priznati katalonsku politi?ku nacionalnost, i ustraje na konceptu jedinstvene španjolske nacije – države. U ekonomskom smislu rije? je, prije svega, o disproporciji u prikupljanju i potrošnji fiskalnih prihoda, jer se u bogatoj Kataloniji ubere bitno više poreznog novca nego što ga država javnom potrošnjom i investicijama vra?a u tu regiju.

Dodatan problem nastao je u toku ekonomske krize krajem prošlog desetlje?a, koju je vlada Mariana Rajoya uspješno prevladala restriktivnom fiskalnom politikom i striktnom kontrolom zaduživanja. Pritom su se sve regije, pa tako i bogata Katalonija, našle u lošem položaju, jer je mogu?nost me?unarodnog zaduživanja ostala samo središnjoj državi.

Kad je temeljni razlog neslaganja središnje države i neke regije pitanje javnog novca i njegove distribucije, racionalnim politi?arima, pogotovo u godinama gospodarskog rasta, nalaženje racionalnog rješenja dijalogom ne bi smio biti problem. Naime, za razliku od uvjeta ure?enih odnosa, koji su povoljni za o?uvanje rasta, svaki politi?ki sukob može ozbiljno ugroziti privredne tokove i time dramati?no umanjiti porezne prihode svima, i središnjoj državi i lokalnoj zajednici.

O?uvanje ekonomske stabilnosti, dakle, sve dionike u sporu jednostavno tjera na kompromise i razgovor, a nitko osim politike, niti pravosu?e, niti represivni aparat, ne mogu probleme riješiti tako da osiguraju „win – win“ situaciju, rješenje koje bi svaka od strana mogla tuma?iti kao svoju pobjedu, a koje bi ujedno bilo takvo da svima osigura ve?e prihode.

Da se španjolski premijer Rajoy ponaša ciljno racionalno, ne bi zabranio održavanje referenduma i nakon njega ne bi „tjerao mak na konac“ svojim zahtjevom o jasnom odre?ivanju katalonskog Generaliteta u odnosu na ishod referenduma koji Španjolska ne priznaje.

Inertnost Evropske unije

Umjesto proglašavanja neovisnosti, katalonski Generalitet, predsjednik Puigdemont i Parlament, htjeli su s Madridom pokrenuti razgovor o pitanju priznavanja statusa katalonske nacije unutar jedinstvene, ali asimetri?ne španjolske države i raspravljati o druk?ijem, za regiju povoljnijem modelu diobe fiskalnih sredstava.

Time bi se osigurao socijalni mir i o?uvanje dobrih ekonomskih pokazatelja, a „prazna“ politi?ka napetost Barcelonu i Kataloniju, ali i Madrid i cijelu Španjolsku, u?inila bi samo dodatno turisti?ki atraktivnom.

Europska unija ponovno je inertna i ne želi razmišljati o tome što se doga?a na spoju Pirineja i ostatka kontinenta. Doista, na po?etku krize Španjolska je djelovala kao demokratska država, a Katalonci su bili integrirani u španjolski politi?ki sustav. Imali su, doduše, svoje sukobe i napetosti s Madridom, nastojali su se nacionalno emancipirati i posti?i priznanje katalonske nacionalnosti i popraviti fiskalnu poziciju svoje regije, ali njihovo pravo na autonomiju i samoupravu nije bilo dovedeno u pitanje, jednako kao što nisu bila dovedena u pitanje njihova temeljna gra?anska i politi?ka prava.

Primjenjuju?i ustavnu soluciju preuzimanja izravne uprave nad državom Katalonijom, Madrid ulazi u proces ?iji je kona?ni ishod nepoznat. ?inilo se da bi sadašnji Generalitet Katalonije i Madrid mogli posti?i kompromis i da bi sam predsjednik Puigdemont mogao raspisati nove parlamentarne izbore i tako omogu?iti novi po?etak razgovora s Madridom, s novom politi?kom ve?inom koja bi imala provjereni izborni legitimitet.

Tu je soluciju Madrid, me?utim, tako?er odbacio i ?ini se da sve ide prema „stavljanju Generaliteta izvan zakona“. Formalno se ve? tjednima politi?kim vo?ama Katalonije prijeti krivi?nim progonom, a progon aktivista gra?anskog društva za neovisnost, ali i javnih službenika, koji su otkazali poslušnost Madridu, ve? je zapo?eo.

Nepristajanje na komunikaciju

Odlu?i li se Madrid za radikalan nastavak puta kojim je krenuo, vrlo bi se brzo moglo pokazati da Katalonci nemaju samo „animus“, dušu ili volju za neovisnost, nego da bi oni mogli stvoriti i „corpus“, a corpora te neovisnosti mogla bi biti postoje?a tijela koja bi otkazala pokornost Madridu i ostala vjerna Generalitetu, iako je ovaj stavljen izvan zakona.

To bi bio po?etak vrlo širokog fronta „gra?anske neposlušnosti“, a takva bi neposlušnost mogla dovesti i do široke primjene represije. Ve? se na referendumski dan pokazalo da Madrid nije sposoban kontrolirati represiju i da mu „test razmjernosti primjene represije“ ne ide od ruke.

To bi u kona?nici moglo dovesti do toga da temeljna ljudska prava pripadnika katalonske nacije ozbiljno do?u u pitanje, da zapo?ne proces njihova politi?kog isklju?ivanja, a tada primjena neovisnosti više ne bi bila opcija koja dovodi u pitanje cjelovitost i jedinstvo španjolske države, nego, prije svega, borba za o?uvanje politi?kog identiteta i temeljnih ljudskih prava. A kad su na vagi, s jedne strane, državni suverenitet, a s druge zaštita temeljnih ljudskih prava, ona uvijek mora prevagnuti na stranu zaštite ljudskih prava.

Najgore, što se Španjolskoj može dogoditi, nastavak je sadašnjeg stanja nepristajanja na komunikaciju s Kataloncima i na razgovor s dionicima u procesu koji je zapo?eo referendumom o neovisnosti.

Politi?ki dijalog uvijek osigurava mogu?nost nalaženja kompromisnih rješenja, a sukob uvijek zaoštrava odnose oko alternative – ili neovisnost ili pokoravanje središnjoj državi. Ako se takav diskurs nastavi, izgubit ?e svi, a samo je pitanje vremena kad ?e i katalonska strana, koja sada još uporno nudi dijalog, prestati biti spremna za politi?ke razgovore.

(Al Jazeera)

Podelite ovu stranicu!