DAVOR GJENERO: Hrvatskoj nedostaje korak pokajanja

04 Aug 2015

Dvadeset godina nakon 'Oluje' dalje smo od konsenzusa o toj operaciji nego neposredno nakon nje

Operacija „Oluja“ sigurno je povijesni događaj na koji će se u „regiji“ gledati različito.

Za Hrvatsku to je vojna akcija koja je dovela do velikog sloma kvislinškoga okupacijskog sustava u odnosu na Miloševićev režim, za Bosnu i Hercegovinu združena akcija njenih oružanih snaga i oružanih snaga Hrvatske, koja je omogućila deblokadu bihaćke regije, a za Srbiju to je samo etničko čišćenje i progon hrvatskih državljana srpske nacionalnosti iz njihovih domova u Kninskoj krajini, Baniji, Kordunu i Lici.

Kad je riječ o „Oluji“, u Hrvatskoj se o njoj govori isključivo kao o legitimnoj vojno-policijskoj operaciji, a ne i o kućama izbjeglih hrvatskih Srba, koje su počele gorjeti odmah nakon oslobođenja ovog prostora, ne spominju se niti civilne žrtve, uglavnom starci koji nisu otišli u zbjeg, a onda su bili pljačkani, maltretirani, pa čak i pobijeni.

Osvetu je bilo teško kontrolirati, pogotovo zato što su u jedinicama, koje su oslobađale dotad okupirano područje, bili i ljudi koji su 1991. ili 1992. bili izgnani s tog područja, obitelji su im stradale, a imovina uništena.

Njihovo stradanje organizirale su „paravlasti“, uspostavljene okupacijom Miloševićeva režima i njegovih kolaboracionista, a ni „susjedi“ se uglavnom nisu ljudski odnosili prema onima koji su zbog „pogrešne nacije“, zato što nisu bili Srbi, postali žrtvom režima.

Maltretiranje civila

Unutar Hrvatske vojske tijekom operacije „Oluja“ bile su dvije prepoznatljive struje: jedna koja je poslu oslobađanja domovine pristupila profesionalno, pa je vodila računa i o pravima civilnog stanovništva, i druga, koja je akciju vidjela kao priliku za istovremenu osvetu i uspostavljanje „poželjnoga etničkog stanja“.

Srpsko stanovništvo, uglavnom staračko, koje je ostalo, tako je svjedočilo dvjema posve različitim praksama odnosa HV-a prema njima, već prema tome kojoj je „struji“ pripadalo zapovjedništvo jedinice ili cijela jedinica s kojom su se susreli.

Jedni su ih „tolerirali“ ili im čak pomagali u osnovnim životnim potrebama, a drugi su ih pljačkali, maltretirali, pa i ubijali.

Kolikogod je onima prvima, profesionalnima, bilo neugodno zbog ponašanja onih drugih, i to još tijekom akcije, moć je bila na strani drugih i vlasti se nisu pobrinule da se maltretiranje civila spriječi, zaustavi ili da se barem drastično kazne počinitelji.

Posljedica je ovakve prakse bila činjenica da je u međunarodnoj zajednici zavladao strah od toga do kakvog bi tek vala osvete moglo doći u Bosni i Hercegovini, nastavi li se združena operacija hrvatskih i bosansko-hercegovačkih snaga i oslobađanjem Banje Luke, pa je ta operacija zaustavljena, zamrznut je sustav okupacije Miloševićevih kvislinga nad pola BiH, a uspostavljen je „hladni mir“, uskoro kodificiran Daytonskim sporazumom.

U Srbiji se govori isključivo o tome da je velik prostor Hrvatske „etnički očišćen“, a prešućuje se karakter režima, uspostavljenoga u okupiranoj hrvatskoj regiji.

Prešućuje se i to da je Miloševićev režim bio pripremljen na to da će se hrvatska oslobodilačka operacija dogoditi i da će srpsko stanovništvo pred njom izbjeći s područja koje je tradicionalno nastanjivalo.

Miloševiću je tada bio potreban „genetski materijal“ i za nastanjivanje područja u Bosni pod srpskom kontrolom, iz kojih su istjerani Bošnjaci i Hrvati, ali i za operaciju koju je pripremao na Kosovu.

Slavljenje kraja rata

Dva su okidača bila ključna za to da je operacija pokrenuta u zoru 4. kolovoza 1995: odbijanje vlasti na okupiranom području da prihvate Plan Z4 što ga je izradila ambasadorska kontaktna skupina, a Hrvatska nevoljko prihvatila, jer je stvarao svojevrstan „daytonski obrazac“ na njenom teritoriju, i činjenica da su paravojne formacije Srba iz Hrvatske sudjelovale u agresiji Mladićeve vojske na bihaćku regiju.

Oba ova povoda operaciji, predstavljaju je kao legitimnu, ne samo za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, nego i za međunarodnu zajednicu.

Prisutnost hrvatske vojske u BiH i zajedničko vođenje operacija dogovoreni su legitimnim političkim sporazumom, Splitskom deklaracijom iz srpnja 1995., što su je potpisali predsjednici Tuđman i Izetbegović.

Hrvatska oslobođenje Knina, koje je uslijedilo dan nakon početka vojne operacije, slavi kao Dan pobjede (i domovinske zahvalnosti).

Pobjeda, što je Hrvatska slavi, nije pobjeda nad svojim stanovništvom srpske nacionalnosti, nego nad Miloševićevim režimom. Slavljenje oslobođenja Knina zato nije slavljenje rata, nego kraja rata.

Hrvatskoj, međutim, nedostaje korak pokajanja. Izraz suosjećanja prema stradanju svojih sugrađana srpske nacionalnosti. Konačno, oni su, kao i Hrvati, od 1991. godine trpjeli poredak, što im ga je uz pomoć kojekakvih Martića, Babića, Hadžića… odreda tipova koji bi u normalnom društvu spadali u polusvijet, a ne u vladajuću elitu, koju je uspostavio Miloševićev režim.

Umjesto razumijevanja prema ljudima koji su bili, kao i ostali građani Hrvatske, ili pogotovo građani Bosne i Hercegovine, žrtve Miloševićeve agresivne politike, uspostavljen je model koji je trebao osigurati da oni, koji su otišli iz svog zavičaja, više nikad ne dođu natrag.

Katastrofalne posljedice

Posljedica te politike i danas se osjeća u katastrofalnim razmjerima. Sva područja, koja su bila zahvaćena ratom, danas imaju manje od polovine predratnog stanovništva.

Stanovnika hrvatske nacionalnosti je oko polovice predratnoga broja, a broj stanovnika srpske nacionalnosti još je više smanjen. Taj prostor ima manje od četvrtine predratnog broja radnih mjesta, a stanovništvo, koje ovdje živi, danas je uglavnom staračko.

Povratak izbjeglih Srba intenzivno se vodi od 2000. godine, ali on nije „održiv“, a novac, i onaj iz hrvatskog proračuna, a i onaj od međunarodnih donacija, često je uludo potrošen na obnovu kuća i infrastrukture u naseljima u kojima uskoro nitko neće živjeti.

Obilježavanjem „Dana sjećanja na stradale Srbe“, i to na dan kad Hrvatska obilježava slamanje Miloševićeva režima na svom teritoriju, Srbija nikako ne doprinosi poratnom pomirenju.

Tako dugo dok se stradanje civilnog stanovništva srpske nacionalnosti u Hrvatskoj ne dovede u kontekst Miloševićeve agresije, izravne krivice službenoga Beograda za to što je svoje sunarodnjake u drugoj državi gurnuo u sukob, a onda ih izručio njihovoj sudbini, cinično je njihovo stradanje obilježavati u Beogradu, a pogotovo u Banjoj Luci.

Savjest, naravno, nije čista niti hrvatskoj strani. Tako dugo dok se u Kninu ne bude odavao pijetet i civilnim žrtvama „Oluje“, uglavnom hrvatskim Srbima i dok se ne bude jasno govorilo o tome kako su plansko uništavanje imovine, da bi se opstruirao povratak, te maltretiranje i ubijanje civilnog stanovništva, koje nije izbjeglo (što ipak uglavnom nije bila organizirana politika, ali nije spriječeno i sankcionirano), golema hrvatska povijesna mrlja, nad svakom će proslavom godišnjice „Oluje“ biti ozbiljnih sjena.

Naravno, što više se u Beogradu o „Oluji“ bude govorilo kao o nelegitimnoj operaciji etničkog čišćenja, kao o zločinačkom poduhvatu, a u posljednje vrijeme čak kao o genocidu, manje će vjerojatno biti da Hrvatska napravi nužan korak naprijed i uz proslavu svoje pobjede izrazi i pijetet prema stradanju srpskih civila.

Dvadeset godina nakon „Oluje“ dalje smo od konsenzusa o toj operaciji nego neposredno nakon nje. Naime, kad se operacija dogodila, ona je predstavljala vojni poraz Miloševića i Srbije, a u međuvremenu je reinterpretirana u „epizodu stradanja srpskog stanovništva u ratovima nakon raspada Jugoslavije“.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

(Al Jazeera)

Podelite ovu stranicu!