DAVOR GJENERO: Hrvatskoj nedostaje korak pokajanja

04 Aug 2015

Dvadeset godina nakon 'Oluje' dalje smo od konsenzusa o toj operaciji nego neposredno nakon nje

Operacija „Oluja“ sigurno je povijesni doga?aj na koji ?e se u „regiji“ gledati razli?ito.

Za Hrvatsku to je vojna akcija koja je dovela do velikog sloma kvislinškoga okupacijskog sustava u odnosu na Miloševi?ev režim, za Bosnu i Hercegovinu združena akcija njenih oružanih snaga i oružanih snaga Hrvatske, koja je omogu?ila deblokadu biha?ke regije, a za Srbiju to je samo etni?ko ?iš?enje i progon hrvatskih državljana srpske nacionalnosti iz njihovih domova u Kninskoj krajini, Baniji, Kordunu i Lici.

Kad je rije? o „Oluji“, u Hrvatskoj se o njoj govori isklju?ivo kao o legitimnoj vojno-policijskoj operaciji, a ne i o ku?ama izbjeglih hrvatskih Srba, koje su po?ele gorjeti odmah nakon oslobo?enja ovog prostora, ne spominju se niti civilne žrtve, uglavnom starci koji nisu otišli u zbjeg, a onda su bili plja?kani, maltretirani, pa ?ak i pobijeni.

Osvetu je bilo teško kontrolirati, pogotovo zato što su u jedinicama, koje su osloba?ale dotad okupirano podru?je, bili i ljudi koji su 1991. ili 1992. bili izgnani s tog podru?ja, obitelji su im stradale, a imovina uništena.

Njihovo stradanje organizirale su „paravlasti“, uspostavljene okupacijom Miloševi?eva režima i njegovih kolaboracionista, a ni „susjedi“ se uglavnom nisu ljudski odnosili prema onima koji su zbog „pogrešne nacije“, zato što nisu bili Srbi, postali žrtvom režima.

Maltretiranje civila

Unutar Hrvatske vojske tijekom operacije „Oluja“ bile su dvije prepoznatljive struje: jedna koja je poslu osloba?anja domovine pristupila profesionalno, pa je vodila ra?una i o pravima civilnog stanovništva, i druga, koja je akciju vidjela kao priliku za istovremenu osvetu i uspostavljanje „poželjnoga etni?kog stanja“.

Srpsko stanovništvo, uglavnom stara?ko, koje je ostalo, tako je svjedo?ilo dvjema posve razli?itim praksama odnosa HV-a prema njima, ve? prema tome kojoj je „struji“ pripadalo zapovjedništvo jedinice ili cijela jedinica s kojom su se susreli.

Jedni su ih „tolerirali“ ili im ?ak pomagali u osnovnim životnim potrebama, a drugi su ih plja?kali, maltretirali, pa i ubijali.

Kolikogod je onima prvima, profesionalnima, bilo neugodno zbog ponašanja onih drugih, i to još tijekom akcije, mo? je bila na strani drugih i vlasti se nisu pobrinule da se maltretiranje civila sprije?i, zaustavi ili da se barem drasti?no kazne po?initelji.

Posljedica je ovakve prakse bila ?injenica da je u me?unarodnoj zajednici zavladao strah od toga do kakvog bi tek vala osvete moglo do?i u Bosni i Hercegovini, nastavi li se združena operacija hrvatskih i bosansko-hercegova?kih snaga i osloba?anjem Banje Luke, pa je ta operacija zaustavljena, zamrznut je sustav okupacije Miloševi?evih kvislinga nad pola BiH, a uspostavljen je „hladni mir“, uskoro kodificiran Daytonskim sporazumom.

U Srbiji se govori isklju?ivo o tome da je velik prostor Hrvatske „etni?ki o?iš?en“, a prešu?uje se karakter režima, uspostavljenoga u okupiranoj hrvatskoj regiji.

Prešu?uje se i to da je Miloševi?ev režim bio pripremljen na to da ?e se hrvatska oslobodila?ka operacija dogoditi i da ?e srpsko stanovništvo pred njom izbje?i s podru?ja koje je tradicionalno nastanjivalo.

Miloševi?u je tada bio potreban „genetski materijal“ i za nastanjivanje podru?ja u Bosni pod srpskom kontrolom, iz kojih su istjerani Bošnjaci i Hrvati, ali i za operaciju koju je pripremao na Kosovu.

Slavljenje kraja rata

Dva su okida?a bila klju?na za to da je operacija pokrenuta u zoru 4. kolovoza 1995: odbijanje vlasti na okupiranom podru?ju da prihvate Plan Z4 što ga je izradila ambasadorska kontaktna skupina, a Hrvatska nevoljko prihvatila, jer je stvarao svojevrstan „daytonski obrazac“ na njenom teritoriju, i ?injenica da su paravojne formacije Srba iz Hrvatske sudjelovale u agresiji Mladi?eve vojske na biha?ku regiju.

Oba ova povoda operaciji, predstavljaju je kao legitimnu, ne samo za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, nego i za me?unarodnu zajednicu.

Prisutnost hrvatske vojske u BiH i zajedni?ko vo?enje operacija dogovoreni su legitimnim politi?kim sporazumom, Splitskom deklaracijom iz srpnja 1995., što su je potpisali predsjednici Tu?man i Izetbegovi?.

Hrvatska oslobo?enje Knina, koje je uslijedilo dan nakon po?etka vojne operacije, slavi kao Dan pobjede (i domovinske zahvalnosti).

Pobjeda, što je Hrvatska slavi, nije pobjeda nad svojim stanovništvom srpske nacionalnosti, nego nad Miloševi?evim režimom. Slavljenje oslobo?enja Knina zato nije slavljenje rata, nego kraja rata.

Hrvatskoj, me?utim, nedostaje korak pokajanja. Izraz suosje?anja prema stradanju svojih sugra?ana srpske nacionalnosti. Kona?no, oni su, kao i Hrvati, od 1991. godine trpjeli poredak, što im ga je uz pomo? kojekakvih Marti?a, Babi?a, Hadži?a… odreda tipova koji bi u normalnom društvu spadali u polusvijet, a ne u vladaju?u elitu, koju je uspostavio Miloševi?ev režim.

Umjesto razumijevanja prema ljudima koji su bili, kao i ostali gra?ani Hrvatske, ili pogotovo gra?ani Bosne i Hercegovine, žrtve Miloševi?eve agresivne politike, uspostavljen je model koji je trebao osigurati da oni, koji su otišli iz svog zavi?aja, više nikad ne do?u natrag.

Katastrofalne posljedice

Posljedica te politike i danas se osje?a u katastrofalnim razmjerima. Sva podru?ja, koja su bila zahva?ena ratom, danas imaju manje od polovine predratnog stanovništva.

Stanovnika hrvatske nacionalnosti je oko polovice predratnoga broja, a broj stanovnika srpske nacionalnosti još je više smanjen. Taj prostor ima manje od ?etvrtine predratnog broja radnih mjesta, a stanovništvo, koje ovdje živi, danas je uglavnom stara?ko.

Povratak izbjeglih Srba intenzivno se vodi od 2000. godine, ali on nije „održiv“, a novac, i onaj iz hrvatskog prora?una, a i onaj od me?unarodnih donacija, ?esto je uludo potrošen na obnovu ku?a i infrastrukture u naseljima u kojima uskoro nitko ne?e živjeti.

Obilježavanjem „Dana sje?anja na stradale Srbe“, i to na dan kad Hrvatska obilježava slamanje Miloševi?eva režima na svom teritoriju, Srbija nikako ne doprinosi poratnom pomirenju.

Tako dugo dok se stradanje civilnog stanovništva srpske nacionalnosti u Hrvatskoj ne dovede u kontekst Miloševi?eve agresije, izravne krivice službenoga Beograda za to što je svoje sunarodnjake u drugoj državi gurnuo u sukob, a onda ih izru?io njihovoj sudbini, cini?no je njihovo stradanje obilježavati u Beogradu, a pogotovo u Banjoj Luci.

Savjest, naravno, nije ?ista niti hrvatskoj strani. Tako dugo dok se u Kninu ne bude odavao pijetet i civilnim žrtvama „Oluje“, uglavnom hrvatskim Srbima i dok se ne bude jasno govorilo o tome kako su plansko uništavanje imovine, da bi se opstruirao povratak, te maltretiranje i ubijanje civilnog stanovništva, koje nije izbjeglo (što ipak uglavnom nije bila organizirana politika, ali nije sprije?eno i sankcionirano), golema hrvatska povijesna mrlja, nad svakom ?e proslavom godišnjice „Oluje“ biti ozbiljnih sjena.

Naravno, što više se u Beogradu o „Oluji“ bude govorilo kao o nelegitimnoj operaciji etni?kog ?iš?enja, kao o zlo?ina?kom poduhvatu, a u posljednje vrijeme ?ak kao o genocidu, manje ?e vjerojatno biti da Hrvatska napravi nužan korak naprijed i uz proslavu svoje pobjede izrazi i pijetet prema stradanju srpskih civila.

Dvadeset godina nakon „Oluje“ dalje smo od konsenzusa o toj operaciji nego neposredno nakon nje. Naime, kad se operacija dogodila, ona je predstavljala vojni poraz Miloševi?a i Srbije, a u me?uvremenu je reinterpretirana u „epizodu stradanja srpskog stanovništva u ratovima nakon raspada Jugoslavije“.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredni?ku politiku Al Jazeere.

(Al Jazeera)

Podelite ovu stranicu!