DAVID SCHEFFER: Utvrđivanje istine o onome što se događalo 1992. u BiH, i ko je za to odgovoran, cilj je vrijedan da se za njega bori u dvoranama u kojima se donosi pravda

24 Mar 2017

"Zakon i pravda i dalje imaju ključnu ulogu u međunarodnim poslovima"

Prvi američki ambasador za ratne zločine, profesor David Scheffer, među onima je koji su pomogli osnivanje i rad Haškog tribunala. O političkim opstrukcijama i drugim problemima koji su pratili rad Haškog tribunala, ali i o njegovom značaju, profesor Scheffer je govorio i na konferenciji o dokumentiranju i procesuiranju genocida koja je održana u Sarajevu 2015. godine. Nakon toga smo objavili autorizirani referat profesora Scheffera pod nazivom “Bili smo odlučni da se kazne ratni zločinci” (http://avangarda.ba/detaljno-2.php?id=223). Kao autor dokumenta revizije u predmetu BiH protiv Srbije profesor Scheffer je pisao u svom autorskom tekstu “Just Security” (https://www.justsecurity.org/38733/realities-application-revision-bosnia-herzegovina-v-serbia) u kome je iznio svoje viđenje stava Registrara i predsjednika ICJ-a, govorio o činjenicama koje je bh. tim koristio u reviziji, kao i o legitimitetu bh. agenta Sakiba Softića. No, kako se oko zahtjeva za reviziju i dalje pojavljuju oprečni stavovi i tvrdnje da se uopće nije trebalo ići s tim (iako je profesor Scheffer o tome govorio i za N1, http://ba.n1info.com/a143317/Vijesti/Vijesti/David-Scheffer-za-N1-Sud-je-pogrijesio-ovo-nije-kraj.html) zamolili smo ga za intervju i odgovore na neka pitanja koja još uvijek izazivaju nedoumice (dijela) javnosti. Iako smo ga našli na putu, profesor Scheffer je pristao da odgovori na naša pitanja među kojima i o tome da li je danas pravno mišljenje iznad ljudskih prava, značaju rada Haškog tribunala, opstrukcijama Srbije da uhapsi Karadžića i Mladića prije izricanja presude ICJ-a 2007. godine, presudama ICTY-a Perišiću i Stanišiću, te o radu na reviziji

Profesore Scheffer, bili ste jedan od osnivača ICTY-a i davali ste podršku za formiranje i drugih međunarodnih sudova. Smatrali ste da je provođenje pravde u slučajevima ratnih zločina više nego bitno za međunarodni mir i sigurnost u modernom svijetu, i da kao takvo, kako ste jednom rekli, “ostaje zajednička obaveza svih nas”. Ako imamo u vidu sve što se zadnjih godina dešava u svijetu, mislite li još uvijek da su pravo i pravda bitan preduvjet za politiku mira i sigurnosti koja, čini se, zadnjih godina ozbiljno ugrožava međunarodno pravo, odnosno pravo i pravdu? I smatrate li da se daje prednost obavezi pravnog mišljenja u odnosu na ljudska prava?

Scheffer: Zakon i pravda i dalje imaju ključnu ulogu u međunarodnim poslovima. Ljudska prava su pod opsadom, danas možda više nego posljednjih godina. Autoritarni režimi, čak i neke demokratski izabrane vlade podrivaju poštivanje temeljnih ljudskih prava. U svijetu se poslije 11. septembra, antiterorizam i sigurnosni ciljevi često previše olako koriste kao izgovor za gušenje drugačijeg mišljenja i ograničavanje ljudskih prava. Dok je vladavina zakona na polju zaštite ljudskih prava pod udarom represivnih vlada i dalje se čuju snažni glasovi u mnogim strukturama, među njima i u Ujedinjenim nacijama, koje se bore protiv ove plime skepticizma i poricanja. Danas postoji veliki interes da se proširi sudska praksa Međunarodnog krivičnog suda i uspostave novi hibridni tribunali za situacije, poput one u Siriji, kojima je MKS spriječen da se bavi.

U ime predsjednika SAD-a, Billa Clintona, potpisali ste osnivanje ICC-a, a bili ste i vođa američkog tima za pregovore u kojem je bio i Theodor Meron. Mislite li da je taj potpis odredio Vašu dalju karijeru, s obzirom da ste po dolasku Bushove administracije sklonjeni iz američkog prijedloga da budete sudija ICTY-a, i umjesto Vas je 2001. godine imenovan Theodor Meron?

Scheffer: Ja te događaje iz prošlosti posmatram kao “vodu što protiče ispod mosta”. Bio sam počašćen što me je predsjednik Clinton nominirao za sudiju MKSJ-a i ja sam morao prihvatiti jednu drugačiju realnost u pogledu vlastite budućnosti, kada je Bijela kuća u vrijeme predsjednika Georgea W. Busha, povukla moju nominaciju. Kako mi je tada rekao jedan kolega: “Izbori su važni.”

“Ljudska prava su pod opsadom, danas možda više nego posljednjih godina. Autoritarni režimi, čak i neke demokratski izabrane vlade podrivaju poštivanje temeljnih ljudskih prava. U svijetu se poslije 11. septembra, antiterorizam i sigurnosni ciljevi često previše olako koriste kao izgovor za gušenje drugačijeg mišljenja i ograničavanje ljudskih prava”

Gospođa Madeleine Albright, u to vrijeme ste bili savjetnik u njenom timu, koja je podržala osnivanje ICTY-a, kasnije je na saslušanju na ICTY rekla da niko nije vjerovao da će ICTY ikada profunkcionirati. Zbog čega ste Vi smatrali da treba da pomognete osnivanje i rad ICTY-a?

Scheffer: Stvaranje MKSJ-a je bio čin bez presedana s kojim je započela moderna era međunarodne krivične pravde. Ali, u to vrijeme, 1993. godine, niko nije s izvjesnošću znao da li će on opstati. Taj Tribunal je zahtijevao vodstvo i predanost, iz godine u godinu, kako bi se osigurala održiva podrška vlada i Ujedinjenih nacija. Moj zadatak u prvim godinama, kada sam bio viši savjetnik ambasadora Sjedinjenih Američkih Država u UN-u, dr. Madeleine Albright, kao i tokom mojih godina dok sam bio na položaju ambasadora Sjedinjenih Država at large za pitanja ratnih zločina, bio je da osiguram kontinuiranu podršku svoje zemlje za Haški tribunal i da ubijedim druge vlade da mu pomognu. Ovaj zadatak je uključio strategije hapšenja optuženih bjegunaca i njihovo dovođenje pred lice pravde u Hagu.

Vijeće sigurnosti UN-a rezolucijom o osnivanju ICTY-a naložilo je i državama bivše SFRJ obaveznu suradnju s ICTY koja, najčešće, ničim nije uslovljavana. Koliko je suradnja tih zemalja bila važna za rad ICTY-a?

Scheffer: Mnogo je godina trebalo da se postignu različiti stepeni suradnje Srbije i Hrvatske tokom trajanja Haškog tribunala, unatoč njihovoj obavezi da surađuju. Ta kašnjenja u suradnji država sa Haškim tribunalom utjecala su ne samo na to da se postigne da Haški tribunal donese pravdu u vezi sa njegovim optuženicima-bjeguncima, već i da pravdu donese Međunarodni sud pravde. To je značilo duge vremenske periode koji su protekli prije no što su bjegunci od pravde koje je Haški tribunal već bio optužio, bivali uhapšeni u Srbiji, a pogotovo da im se sudi na Haškom tribunalu. Čovjek se može upitati zašto je Srbiji toliko vremena trebalo da uhapsi Ratka Mladića i Radovana Karadžića, do čega je došlo tek nakon presude Međunarodnog suda pravde 2007. godine u predmetu Bosna i Hercegovina protiv Srbije, i koji su toliko dugo odlagani kako bi se izbjeglo da Međunarodni sud pravde uzme u obzir i konačne presude Haškog tribunala u tim slučajevima po pitanju genocida u okviru desetogodišnjeg roka za podnošenje zahtjeva za reviziju kako nalaže Statut Međunarodnog suda pravde.

“Stvaranje MKSJ-a je bio čin bez presedana s kojim je započela moderna era međunarodne krivične pravde. Ali, u to vrijeme, 1993. godine, niko nije s izvjesnošću znao da li će on opstati. Taj Tribunal je zahtijevao vodstvo i predanost, iz godine u godinu, kako bi se osigurala održiva podrška vlada i Ujedinjenih nacija”

Oštro ste kritizirali presude Gotovini, Perišicu, i Stanišiću i Simatoviću, navodeći da ICTY ne može ostaviti u naslijeđe to da se najviši nivoi odgovornosti amnestiraju uvođenjem novih standarda na ICTY.

Scheffer: Ne pretendiram da bilo što od onoga što sam rekao u prošlosti ima utjecaja na Haški tribunal. Ali sam bio ohrabren da, nakon tih konkretnih presuda Haškog tribunala, obrazloženja data u nekim od njih nisu preživjela daljnju sudsku provjeru u nekim drugim slučajevima. Žalbeno vijeće Haškog tribunala, Žalbeno vijeće Međunarodnog krivičnog tribunala za Ruandu, Žalbeno vijeće Specijalnog suda za Sierra Leone i Vanredno Vijeće sudova za Kambodžu, odbacilo je obrazloženje o odgovornosti za pomaganje i poticanje koje je Haški tribunal dao u predmetu Perišić te – na nivou Sudskog vijeća – u predmetu Stanišić i Simatović, i to u relativno kratkom vremenskom razmaku. Srećom, rezultat je da se predmet Stanišić i Simatović ponovo vodi u Haškom tribunalu, ali, nažalost, presuda o oslobađanju Perišića i dalje se temelji na onome što ja smatram pogrešnim pravnim rezoniranjem, koje su kasnije presude u drugim slučajevima odbacile.

Zbog čega ste prihvatili da radite na reviziji presude po tužbi BiH protiv Srbije? Ovo pitam u kontekstu prakse ICJ-a koja je i prije podnošenja revizije, a na šta su upozoravali neki pravni stručnjaci, bila osuđena na propast, jer sudije ICJ-a nikad nisu poništile svoju odluku.

Scheffer: Činjenica da sudije Međunarodnog suda pravde nisu u prošlosti revidirale nijednu presudu na osnovu zahtjeva za reviziju irelevantna je za bilo kakvu odluku da se podnese zahtjev za reviziju u predmetu Bosna i Hercegovina protiv Srbije. Mi smo čvrsto vjerovali da smo imali, i da još uvijek imamo, jake argumente za reviziju na osnovu ukupnosti dokaza o genocidu u 1992. godini, što je utvrđeno u predmetu Mladić pred Haškim tribunalom do decembra 2016. godine. Bilo bi neodgovorno ignorirati taj razvoj događaja i dopustiti da presuda Međunarodnog suda pravde u ovom predmetu iz 2007. godine ostane neosporena.

“Čovjek se može upitati zašto je Srbiji toliko vremena trebalo da uhapsi Ratka Mladića i Radovana Karadžića, do čega je došlo tek nakon presude Međunarodnog suda pravde 2007. godine u predmetu Bosna i Hercegovina protiv Srbije, i koji su toliko dugo odlagani kako bi se izbjeglo da Međunarodni sud pravde uzme u obzir i konačne presude Haškog tribunala u tim slučajevima po pitanju genocida u okviru 10-godišnjeg roka za podnošenje zahtjeva za reviziju kako nalaže Statut Međunarodnog suda pravde”

Da li je po Vama problem presude ICJ-a iz 2007. godine, kojom nije utvrđeno da je Srbija odgovorna za genocid počinjen u BiH, u dokazima ili pravnim standardima koji su tada primjenjeni u ICJ?

Scheffer: Naš stav je da je Međunarodni sud pravde utvrdio actus reus (u međunarodnim tribunalima se upotrebljava kao kategoriziranje elemeneta zločina genocida; actus reus se može razlučiti na djelo, posljedicu i okolnosti, prim.aut.) genocida počinjenog u Bosni i Hercegovini tokom 1992. godine, ali da neuspjeh Međunarodnog suda pravde da utvrdi mens rea (genocidna namjera, prim.aut.) specifične namjere izvršenja tog genocida zahtijeva ispravku u svjetlu 10-godišnjeg suđenja pred Haškim tribunalom, koje je uslijedilo nakon odluke donesene 2007. godine. Mi vjerujemo da su dokazi o specifičnoj namjeri da se počini genocid izneseni u sudnicama Haškog tribunala i da Međunarodni sud pravde treba razmotriti te dokaze kako bi došao do realističnije slike, i obrazloženije procjene onoga što se stvarno desilo 1992. godine. Ukoliko Međunarodni sud pravde zaključi da se u određenim općinama Bosne i Hercegovine genocid 1992. godine doista desio, onda treba utvrditi i da li je Srbija snosila bilo kakvu odgovornost za taj genocid počinjen 1992. godine. Međunaodni sud pravde je već bio “postavio stol” za tu analizu u svojoj presudi iz 2007. godine, a mi smo iznijeli posljednji “tanjir” dokaza kako bi tom Sudu omogućili da dođe do bolje presude o pitanju genocida, odluke zasnovane na boljem poznavanju činjenica.

Nakon odbijanja zahtjeva za reviziju rekli ste da je “procedura pobijedila pravdu”. Šta ste time konkretno mislili? Koji su bili argumenti Registrara ICJ-a za odbijanje zahtjeva, a šta je bila argumentacija bh. tima? Je li Vam bilo poznato da je ICJ već ranije osporio legitimitet bh. agenta?

Scheffer: Izjava predsjednika Međunarodnog suda pravde odražava poziciju Međunarodnog suda pravde. Ja vas upućujem na moj tekst “Just Security” (“Samo sigurnost“) na https://www.justsecurity.org/38733/realities-application-revision-bosnia-herzegovina-v-serbia/, gdje ćete naći argumente bosanskog tima. Mi smo bili upoznati sa pozicijom Registrara, ali to ne znači da je ona odgovorila na cjelokupnost pitanja za koju vjerujemo da ga trebaju razmotriti sudije Međunarodnog suda pravde, a ne samo Registrar po dostavljanju zahtjeva za reviziju. Ja ne mogu govoriti o tim pitanjima u ime Registrara; morat ćete njih pitati.

“Žalbeno vijeće Haškog tribunala, Žalbeno vijeće Međunarodnog krivičnog tribunala za Ruandu, Žalbeno vijeće Specijalnog suda za Sierra Leone i Vanredno Vijeće sudova za Kambodžu, odbacilo je obrazloženje o odgovornosti za pomaganje i poticanje koje je Haški tribunal dao u predmetu Perišić te – na nivou Sudskog vijeća – u predmetu Stanišić i Simatović, i to u relativno kratkom vremenskom razmaku”

(Iz teksta “Just Security”: “…Aplikacija za reviziju presude je dostavljena registraru u Palači mira u Haagu 23. februara 2017. godine. Agent BiH koji je predao aplikaciju bio je Sakib Softić, koji je na tu poziciju imenovan odlukom Predsjedništva BiH 4. oktobra 2002. godine. Četvrtog novembra 2002. godine, kada je počelo iznošenje usmenih podnesaka zbog zahtjeva za reviziju iz Srbije, Sud je, bez oklijevanja, tretirao Softića kao agenta BiH. Softić je predstavljao BiH tokom procesa revizije i nisu postojale indicije da bi, ukoliko gospodin Softić dostavi aplikaciju za reviziju u spornom slučaju, njegovo imenovanje zahtijevalo novu odluku Predsjedništva BiH. Drugim riječima, Sud je prihvatio odluku Predsjedništva BiH od 4. oktobra 2002. godine i u slučaju revizije koja je pokrenuta iz Srbije, a Srbija to nije dovodila u pitanje. Iz perspektive Ustava BiH i procedura Predsjedništva BiH, uloga gospodina Softića u tim procedurama revizije je bila savršeno legitimna. Gledajući iz iste te perspektive, ne postoji razlog da gospodin Softić ne bude legitiman agent i u situaciji u kojoj BiH traži reviziju. Na to smo podsjetili registrara ICJ-a tokom diskusije 23. februara 2017. godine, te u daljoj komunikaciji sa Sudom. Snaga ovog argumenta bi mogla biti razlog zbog kojeg predsjednik ICJ-a nije eksplicitno naglasio pitanje imenovanja u svojoj izjavi od 9. marta…

…Međunarodni sud pravde je odbio aplikaciju za reviziju presude od 26. februara 2007. godine, kojom bi se ponovo otvorio jedan od najvažnijih slučajeva genocida u BiH tokom rata 90-ih godina. Pismo Registrara, Philippea Couvreura, upućeno 9. marta, te odgovarajuća izjava predsjednika ICJ-a, Ronnyja Abrahama, površni su istupi kojim se nisu uspjeli objasniti pravni razlozi na osnovu kojih su donijeli svoje zaključke. U izostanku takvog rasuđivanja, vjerovatno će biti nesuglasica i velikog broja dezinformacija u vezi sa stvarnim događajima vezanim za najvažniji slučaj genocida u zemljama bivše Jugoslavije…

…Iskreno smo vjerovali da Registrarov uslov nije utemeljen u Statutu, pravilima i ranijoj praksi ICJ-a. Zaista, predsjednik ICJ-a je naglasio drugačiju poentu u svojoj izjavi od 9. marta, kada je kazao da je Sud smatrao da je sadržaj sve komunikacije sa Sudom tokom 2. marta 2017. godine “demonstrirao da ne postoji odluka koju su donijele nadležne institucije u ime BiH kao države da se pokrene postupak revizije presude od 26. februara 2007. godine…” To ukazuje na drugačiju poentu: nedostatak institucionalne odluke da se podnese zahtjev za reviziju presude. Sudije su izbjegle javno odlučivati o spornom pitanju, vjerovatno zbog novina u ovom konkretnom pitanju, u kojima bi se Sud mogao pozvati na Statut, pravila i praksu i jer bi to zahtijevalo sadržajnije upoznavanje o bosanskim zakonom. Stoga su odbili ovo pitanje i odlučili da naglase nedostatak nove odluke “nadležnih institucija” za podnošenje revizije…

… Ključna tačka koja bi se mogla skrivati iza izjave predsjednika ICJ-a od 9. marta je da, kako ja shvatam, nije samo kolektivna odluka Predsjedništva BiH potrebna za donošenje odluka, već su kolektivne odluke potrebne i za izmjene ranijih zaključaka. Nije postojala takva odluka Predsjedništva BiH koja se ticala ovlaštenja Sakibu Softiću iz oktobra 2002. godine. Zbog toga pravni argumenti ukazuju da gospodin Softić ostaje ovlašteni agent. Ostaje misterija zašto je ICJ tražio novi dokaz o institucionalnoj odluci da se pokrene revizija, kada je agent imao ovlaštenje da je podnese bez novih institucionalnih odluka…

…izjava predsjednika ICJ-a od 9. marta u suštini ponavlja stavove bosanskih Srba da ne postoji kolektivna odluka “nadležnih institucija”, u ovom slučaju tročlanog Predsjedništva, da se pokrene revizija i zbog toga ona mora biti odbijena. Nedostatak takve odluke kolektivnog Predsjedništva je jasan zbog toga što srpski član Predsjedništva nikada ne bi pristao na podnošenje zahtjeva za reviziju. Pitanje koje je ICJ trebao pažljivije i transparentnije razmotriti jesu bh. zakonske regulative po kojima se imenuje agent i da li, prema bh. zakonima, to ovlaštenje pokriva i aplikaciju za reviziju presude, koja je podnesena 23. februara 2017. godine…

…Uloga Srbije u pomaganju bosanskim Srbima u tom periodu je poznata ICJ-u od ranije, ali mnogo više dokaza se pojavilo nakon 2007. godine. Međunarodni sud za ratne zločine će uskoro donijeti odluku o krivici ili nevinosti Mladića i Karadžića po optužbama za genocid tokom 1992. godine. Aplikacija za reviziju je bila pripremljena da ponudi ICJ-u potrebnu priliku da pregleda dokaze kako bi odlučili da li se genocid dogodio 1992. i da li je Srbija odgovorna za to. Historija neće blagonaklono gledati na odluku Međunarodnog suda pravde o odbijanju aplikacije za reviziju.)

Kako objašnjavate stav Registrara u drugom, posljednjem pismu, u kome se konstatira da nema odluke BiH o pokretanju revizije? Je li to utemeljeno na Statutu ICJ-a?

Scheffer: Ponovo, ne mogu govoriti za Registrar. Mi ne vjerujemo da je Registrar pružio odgovarajuće objašnjenje svoje pozicije.

Na koje opcije ste mislili kad ste nagovijestili da postoji mogućnost nastavka procesa pred ICJ?

Scheffer: Nisam u poziciji da javno raspravljam o tim opcijama.

“Činjenica da sudije Međunarodnog suda pravde nisu u prošlosti revidirale nijednu presudu na osnovu zahtjeva za reviziju irelevantna je za bilo kakvu odluku da se podnese zahtjev za reviziju u predmetu Bosna i Hercegovina protiv Srbije. Mi smo čvrsto vjerovali da smo imali, i da još uvijek imamo, jake argumente za reviziju na osnovu ukupnosti dokaza o genocidu u 1992. godini, što je utvrđeno u predmetu Mladić pred Haškim tribunalom do decembra 2016. godine”

Ukoliko bi se u sudskoj proceduri u BiH utvrdilo da su srpski i hrvatski član Predsjedništva BiH u svojim pismima na odgovor Registrara dezavuisali i doveli u zabludu ICJ, odnosno da su lažno prikazali status i sakrili informacije o legitimitetu bh. agenta da li bi to za ICJ možda bio dovoljan razlog za revizioniranje podnesene revizije?

Scheffer: Nadati se da će svaki takav nalaz sudova u Bosni i Hercegovini dovesti do razmatranja u Međunarodnom sudu pravde.

Možete li reći nešto više o novim činjenicama, što je u bh. javnosti izazvalo velike polemike uz tvrdnje da je bilo nemoguće za samo “deset dana prije isteka roka pronaći nove dokaze”. Jeste li imali nove činjenice i koje, ili je to bio politički gest, kako su neki kritičari tvrdili?

Scheffer: Zahtjev za reviziju pruža argumente u pogledu ukupnosti dokaza, što ja kratko obrazlažem i u članku Just Security. Osim ukupnosti dokaza na kojima smo mi temeljili zahtjev za reviziju, mi nismo postupali na temelju bilo koje pretpostavke ili neke osobite nade da će prije roka biti otkriveni dodatni novi dokazi odlučujućeg karaktera. Možda ima izvjesne zabune u javnosti u pogledu prirode dokaza na koje se mi oslanjamo. To su dokazi koji su već otkriveni u sudnicama Haškog tribunala i koji su, u svojoj ukupnosti, onako kako su dosegnuti u decembru 2016, trebali, po našem mišljenju, dovesti do toga da Međunarodni sud pravde ponovo otvori svoju analizu genocida u Bosni i Hercegovini tokom 1992. godine.

“Možda ima izvjesne zabune u javnosti u pogledu prirode dokaza na koje se mi oslanjamo. To su dokazi koji su već otkriveni u sudnicama Haškog tribunala i koji su, u svojoj ukupnosti, onako kako su dosegnuti u decembru 2016, trebali, po našem mišljenju, dovesti do toga da Međunarodni sud pravde ponovo otvori svoju analizu genocida u Bosni i Hercegovini tokom 1992. godine”

Kritičari traže da se objavi sadržaj revizije. Mislite li da to treba uraditi?

Scheffer: Odluka o objavljivanju zahtjeva će se donijeti u Sarajevu.

Najveći dio žrtava s ogorčenjem je reagirao na pismo Registrara o odbijanju revizije, i pružili su podršku i pravnom timu i Vama i Izetbegoviću. Koliko Vama znači ta podrška?

Scheffer: Njihovu podršku veoma cijenim. Ovo je ozbiljan posao koji zaslužuje naša kontinuirana nastojanja.

Imate poseban odnos sa žrtvama širom svijeta. Šta oni najviše očekuju?

Scheffer: Kad se sretnem sa žrtvama u Africi, Aziji, Evropi, ili drugdje, oni mi uvijek govore o svojoj želji da se postigne pravda za užasne zločine koje su podnijeli. Nedavno sam saznao za izbjeglice koje dolaze iz Južnog Sudana i govore humanitarnim radnicima da treba stati na kraj nekažnjavanju zločina koji su nad njima počinjeni. Oni traže pravdu. U Kambodži, 40 godina nakon Pol Potovog režima, preživjeli i dalje traže pravdu i žale se da se nije postiglo dovoljno pravde.

Za rad na reviziji rekli ste da je “ovo nešto za što se vrijedi boriti”. Šta ste time mislili?

Scheffer: Utvrđivanje istine o onome što se događalo 1992. godine u Bosni i Hercegovini, i ko je za to odgovoran, očito je cilj vrijedan truda, te time i vrijedan da se za njega bori u dvoranama u kojima se donosi pravda.

(Piše: Dženana Karup Druško, Prevod intervjua: Senada Kreso, Avangarda)

Podelite ovu stranicu!