DAŠA DRNDIĆ: Događa se ozbiljna regresija ljudskog mozga

31 Oct 2017

Svi mi imamo na desetke identiteta i gotovo je uvredljivo svesti bilo koga na jedan identitet - nacionalni, hrvatski

Pro?itala sam što je Herta Miler, u “Jugoslovenskom dramskom pozorištu”, rekla o “NATO” intervenciji u Srbiji 1999. i da je dio publike negodovao, ?ak napustio salu.

Nije lako suo?iti se s negativnom slikom o sebi, bez obzira na to što se ta slika može temeljiti na koliko-toliko ?vrstim argumentima. Ali, suo?avanje s prošloš?u imperativ je za nastavak relativno zdravog života u budu?nosti. Koliko ?e vremena trebati da se prihvati istina o genocidu u Srebrenici? Dok se, na primjer, i to ne dogodi, teško da ?e odnosi me?u novonastalim državicama postati zdraviji i perspektivniji. Ali, to, ta dugotrajna i planirana “akcija”, nije posao pojedinaca ili skupina, nego onih na vlasti, onih koji posjeduju politi?ku i ekonomsku mo?. Sada još uvijek živimo u zaga?enom, zagušljivom prostoru koji ne pruža uvjete za “zdraviju” budu?nost. Njema?ka sedamdeset godina službeno radi na stvaranju uvjeta za katarzu na nacionalnoj osnovi. A na prostoru bivše Jugoslavije, u glavama povijesnih revizionista, nacionalista, klerofašista i ostalih fanatika, burgija orvelovska ideja o tome kako je rat mir, a mir rat, ideja koja negira napredak i usmr?uje budu?nost – kaže za “Danas” književnica Daša Drndi?. Njena najnovija knjiga “EEG” (“Fraktura”, 2016) bi?e predstavljena u petak, 27. oktobra, u “Narodnoj biblioteci Srbije” uz u?eš?e Seida Serdarevi?a, Vladimira Arseni?a i autorke. Kao i u prethodnom romanu “Belladonna”, i sada je glavni junak Andreas Ban, koji nije uspeo u pokušaju samoubistva, ve? je ostao da se bori s avetima prošlosti i sadašnjosti. On i dalje nemilosrdno secira društvo i svoju okolinu, kao i njegova tvoriteljka – Daša Drndi?.

* Sa kakvim ose?ajem danas dolazite u Beograd? Da li se vaš odnos prema ovom gradu promenio za poslednjih nekoliko godina, kada ste ?eš?e tu, budu?i da od 1992. do 2000. niste uopšte dolazili?

– To je dvojni odnos. Postoje više Beograda u meni. Jedan je Beograd prethodnog života u kojem figuriraju neki bliski prijatelji koji su mi ostali i danas bliski i u kojem figuriraju neki bivši prijatelji koji zbog raznih politi?kih situacija više nisu bliski. To je Beograd koji je dio mog života. To je skoro 40 godina mog života. I postoji Beograd koji se urušava i politi?ki i ekonomski i kulturno… A to se doga?a i drugim gradovima na ovim prostorima uslijed sve agresivnijeg prodora rudimentarne, necivilizirane desnice na politi?ku, ekonomsku i kulturnu scenu. Takav Beograd ne prija. U svakom slu?aju dolazak u Beograd može biti višestruko uzbudljiv. Istovremeno uznemiruju?i, utješan i uzbudljiv. Bolan i veseo.

* Kada bismo mogli da uradimo EEG mozga tog društva iz 1992. koje ste vi napustili ili bolje re?i iz kog ste morali da odete, šta bi on pokazao?

– Nisam morala oti?i; otišla sam u znak protesta ali i u znak podrške napadnutim gradovima bivše Jugoslavije, iako, naravno, ni taj protest ni ta podrška nikome nisu bili potrebni osim meni. A “EEG” tog vremena pokazao bi zastrašuju?e oscilacije i amplitude na monitoru. Bile su to godine koje su grani?ile s ludilom, godine histerije i opasnog, ubita?nog apsurda. Godine pomahnitalog nacionalizma s krvavim iskeženim o?njacima. Danas taj nacionalizam nije nestao, “upristojio se”, poprima razne oblike, maskiran u kvazi demokratske procese. Nažalost, globalno. Uz mlaku i neodlu?nu, ?ak kompromisersku ljevicu, desnici je otvoren put ka opasnom terenu. U svojoj knjizi “April u Berlinu” spominjem njema?kog novinara Štefana Luksa koji se na plenarnoj sjednici “Lige naroda” 1936. ubio jer je prije toga obaveštavao svet o tome što se doga?a (i što nacionalsocijalizam sprema), a svijet nije reagirao. Švicarske novine sljede?eg su dana donijele škrti izveštaj o neprimjerenom djelu “psihi?ki labilnog” Štefana Luksa. ?ista?ice su oprale krvavi pod i nakon pauze rad plenarne sjednice “Lige naroda” mogao se nastaviti. Kao i 1936. ima malo onih koji danas upozoravaju što se doga?a i malo tko reagira. Ne znam što ?e se dogoditi, da li ?e do?i do nekakve krvave revolucije, ali situacija u svijetu priziva užase.

* Vaš junak Andreas Ban jedan je od onih u manjini koji voli da imenuje stvari i da podse?a na zaboravnost koja postoji. Je l’ to usud intelektualca da je uvek u manjini?

– Nije to usud. Pogledajte me?u nacistima bilo je vrhunskih intelektualaca. Lije?nika, pravnika, inženjera, arhitekata… Danas tako?er, me?u žestokim, ?ak retrogradnim desni?arima, nalaze se vsokoobrazovane persone. Politi?ki stavovi ne moraju imati veze s obrazovanjem, postoje vispreni i pametni manje obrazovani ljudi. Možda je to pitanje emocionalne inteligencije, možda stvar morala, možda naprosto pitanje zdravog razuma. Prosto je neshvatljivo kako te niske strasti mogu obuzeti ljude. Šta se doga?a sa razumom, logikom…

* Da li EEG ovog našeg stanja, mozga našeg društva, pokazuje da spavamo, da smo umrli ili da imamo neko oboljenje…?

– Pred “edžitusom” smo. Liberalni kapitalizam vrlo je promišljen, radi na duge staze. Postupno ljudsku vrstu pretvara u poluautomatizirana bi?a koja sve teže uspijevaju suvislo konverzirati, jer gube sposobnost složenije promišljati kako sebe, tako i svijet u koji su “okovani”. Ako samo usporedimo kulturu danas s onim što se u umjetnosti, i ne samo u umjetnosti, doga?alo po?etkom 20. stolje?a, vidjet ?emo op?e osiromašenje ideja, pojednostavljivanje misaonog i kreativnog procesa, nedostatak bunta i inovativnosti. Od 1900. do sredine stolje?a sve je prštalo od akcije i ideja. Mislilo se, znalo se govoriti, znalo se formulirati misao. Što je ovo danas? Jedno flah vrijeme, plitko i osiromašeno. Doga?a se ozbiljna regresija ljudskog mozga. Ne znam više ni da li je to zabrinjavaju?e. Doduše, možda je pogrešno oslanjati se na prošla vremena, možda ?emo se za sto godina po?eti i fizi?ki mijenjati. Možda ?e nam se glave smanjiti, a prsti postati duži. Možda tako treba biti. No, teško je suo?iti se s takvom hakslijevskom budu?noš?u. Ve? ve?ini postaje sve teže voditi sadržajne razgovore, re?enice su sve kra?e, sve jednostavnije i površnije. I to, ta simplifikacija života, reflektira se, logi?no, i na umjetnost.

* Kažete da su reakcije bile da je knjiga EEG za neke suviše komplicirana. Kakav vi utisak imate da ova sredina ima odnos prema vama kao književnici? Da li se on promenio u odnosu na ranije godine?

– U Srbiji i nema mnogo mojih knjiga. U Hrvatskoj kod kritike dobro prolaze. Vjerojatno postoji i neki krug ?italaca koji prate ono što pišem. Neki pak tvrde da nisam prijatan pisac, a ja ne znam zašto bih trebala biti prijatan pisac. Prijatan kome? Za koga? Svojim stavovima (u književnosti i mimo nje), neke ljude ljutim, ali “that’s the price you pay”. Ružne stvari su se doga?ale u književnosti u proteklih dvadeset pet godina, od purifikacije jezika, koja je dovela do njegovog osiromašenja i saka?enja, pa do op?eg pada kriterija. Onda je u hrvatskoj književnosti, po?etkom dvije hiljaditih došlo do literarnog buma, tiskana su dobra, vrlo dobra djela, na scenu su došla nova imena, lakše se disalo, da bismo se danas našli u op?oj kulturnoj regresiji zahvaljuju?i prodoru agresivne desni?arske, revizionisti?ke politike, uz jaku dominaciju pojedinih crkvenih krugova, u javni prostor.

* Da li vi sebe vidite kao hrvatsku književnicu? Može li se o tim nacionalnim okvirima govoriti unutar književnosti?

– Pre neki dan na “Facebooku” sam objavila da ne želim da me službena Hrvatska smatra svojom spisateljicom. Izlažu vas na sajmovima, neki ste kao ambasador zemlje u kojoj pišete, a onda kad ste kriti?ni, pojavljuju se komentar tipa: “Ona mrzi sve što je hrvatsko”, “Nek se vrati…”. Gdje da se vratim?! Vratit ?u se, odnosno, oti?i ?u, tamo gdje ja ho?u. Živim u Hrvatskoj, imam hrvatski pasoš. Nacionalni identiteti, to je poznato, a i Zigmut Bauman o tome odli?no piše, izmišljeni su konstrukti kojima oni na vlasti drže svoje podanike pod kontrolom. Svi mi imamo na desetke identiteta i gotovo je uvredljivo svesti bilo koga na jedan identitet – nacionalni, hrvatski. Ja sam Daša Drndi? koja trenutno piše na standardnom hrvatskom jeziku koji je razumljiv i Bošnjacima i Srbima i Crnogorcima.

* Moram da vas pitam za vašeg junaka Andreasa Bana koji imenom mnogo podse?a na Kišovog Andreasa Sama. Da li je mogu?e da se u tom nekom paralelnom svetu književnosti ta vaša dva alter ega druže kao što ste se Kiš i vi družili?

– Možda. Ne znam. Podsvijest je mo?na. Recimo da su to naprosto neki senzibiliteti koji se doti?u.

* Kiš je jedan od tih pisaca koji je imao tešku književnu sudbinu. Danas je jako važan, a tokom života?

– Na križ su ga razapinjali.

* Kako vi gledate na to što se danas svako poziva na Kiša i svako je njegov naslednik?

– To su valjda neke “normalne” stvari. Nekad pomislim, dobro što je umro, da ne gleda sve ove poganosti. Što re?e Predrag Luci?, to je agresija antitalenata, onih koji pokušavaju izbrisati u književnosti ono što je dobro. Ali Danilo i posle 28 godina od smrti stoji, ?vrsto, aktualno i moderno.

* Plašite li se da ?e se u narednim decenijama i na vas tako pozivati neki vama suprotni i daleki?

– To ja ne?u znati.

(Marija Krtini?, Danas)

Podelite ovu stranicu!