DANI: Knock-out desničarskom revizionizmu

14 Feb 2010

U knjizi “Četništvo i četnička propaganda u južnoslovenskim zemljama u Drugom svjetskom ratu”, F

zlocin.jpgU knjizi “Četništvo i četnička propaganda u južnoslovenskim zemljama u Drugom svjetskom ratu”, Fadil Ademović je sakupio kako propagandni materijal, tako i interne korespondencije četničkih oficira međusobno i sa svojim vrhovnim komandantom Dražom Mihailovićem. Kada se ovo dvoje uporedi, jasno je da je moderna predodžba generala Mihailovića u Srbiji i RS-u zapravo izgrađena na četničkoj propagandi iz Drugog svjetskog rata uz potpuno negiranje istorijskih činjenica. Prenosimo tekst iz sarajevskih “Dana”

Propaganda i propagandno djelovanje uvijek su među glavnim aktivnostma svake političke opcije ili pokreta. Služe, najprije, za pridobijanje ljudstva i kreiranje stvarnosti kakva pogoduje sprovođenju političkog programa. Sadržaj propagande ne mora se, međutim, uvijek poklapati sa stvarnim političkim programom nekog pokreta ili organizacije. Dvotomno kapitalno djelo bosanskohercegovačkog znanstvenika, novinara i publiciste Fadila Ademovića, Četništvo i četnička propaganda u južnoslovenskim zemljama u Drugom svjetskom ratu, govori nam o varijacijama propagande JVuO Draže Mihailovića u cilju ostvarivanja projekta velike, odnosno homogene, etnički čiste Srbije; ona propaganda, na osnovu koje su u Srbiji i Republici Srpskoj rehabilitirani Mihailović i njegov ekstremno-nacionalistički pokret. Ademović citiranjem ogromnog broja, kako propagandnih tako internih dokumenata JVuO, dekonstruira i noviju propagandu, kojom se Draža Mihailović želi predstaviti “prvim gerilcem Evrope”, a njegov pokret antifašističkim “pokretom otpora”, koji je u svojim redovima iskreno želio imati pripadnike svih nacionalnosti i konfesija u porobljenoj Jugoslaviji. Prvi tom nosi naziv Sudionici velikih obmana, a drugi Drama istorijskog zaokreta. U njima je kvislinška i zločinačka priroda četničkog pokreta sagledana sa svih aspekata i, što je posebno važno, kroz prizmu prelamanja interesa velikih savezničkih sila Velike Britanije, SAD-a i SSSR-a na Bakanu.

Kako zapravo izgleda revizionistički pristup historiji Drugog svjetskog rata na tlu Jugoslavije? Dražina Jugoslovenska vojska u otadžbini, kao jedina legalna vojna formacija u okupiranoj zemlji, kreće u borbu protiv Nijemaca još u maju 1941., dok je partizanski ustanak tek strateški potez Moskve, kako bi se barem donekle amortizirala njemačka invazija na SSSR, započeta 22. juna 1941. Prema ovoj koncepciji, mudri Mihailović nastoji očuvati srpski etnički korpus ionako desetkovan ustaškim genocidom od uzaludnog rata protiv nadmoćnijeg Wehrmachta, dok komunisti na čelu s Titom ne žale bilo kakvu žrtvu, a naročito srpsku, kako bi stvorile sovjetsku republiku, koja bi bila satelit SSSR-a. Ovakvo viđenje događaja koje je u savremenoj Srbiji i Republici Srpskoj već odavno postalo općeprihvaćena Mihailovićeva apologija, od njega je stvorila mistično-vizionarsku figuru s oreolom mučenika. Ademovićeve knjige, s druge strane, nisu nikakva apologija. One su na prvom mjestu zbir historijskih dokumenata, njemačke, talijanske, ustaške i četničke provenijencije. Na jednom mjestu Ademović je sakupio kako propagandni materijal, tako i interne korespondencije četničkih oficira međusobno i sa svojim vrhovnim komandantom Dražom Mihailovićem. Kada se ovo dvoje usporedi, jasno je da je moderna predodžba generala Mihailovića u Srbiji i RS-u zapravo izgrađena na četničkoj propagandi iz Drugog svjetskog rata uz potpuno negiranje historijskih činjenica.

Zaklah joj sina Jovana… “Propaganda mora biti jednostavna i zanimljiva”, bio je stav Mihailovićevih propagandista. Kao takva, ona je imala poslužiti glavnim četničkim ciljevima formuliranim u projektu Homogena Srbija, banjolučkog advokata Stevana Moljevića i Mihailovićevog štabskog intelektualca Dragiše Vasića. Radilo se o velikoj Jugoslaviji i u njoj etnički očišćenoj Velikoj Srbiji, koja bi obuhvatila Srbiju, Crnu Goru, Makedoniju, Bosnu i Hercegovinu, Dalmaciju i veći dio Slavonije. Evo šta je Moljević 1942. o četničkim ciljevima pisao Dragiši Vasiću: “Što se tiče našeg unutrašnjeg razgraničenja sa Hrvatima, tu držimo da treba odmah, čim se ukaže prilika, prikupiti sve snage i stvoriti svršen čin: (a) zaposesti na karti označenu teritoriju; (b) očistiti je prije nego li se iko pribere.” Evo kako on zamišlja: “Zaposedanje bi se, mislimo, moglo izvesti samo tako ako bi se u jakim odredima zaposela glavna čvorišta i to: Osijek, Vinkovci, Slav. Brod, Sunja, Karlovac, Knin i Šibenik, te Mostar i Metković, a onda iznutra pristupiti čišćenju zemlje od svih nesrpskih elemenata. Krivci bi imali da budu na mestu kažnjavani, a ostalima bi valjalo otvoriti put – Hrvatima u Hrvatsku, a muslimanima u Tursku (ili Albaniju).” Dokumentacija koju je prikupio i obradio Ademović dokazuje da je tobožnje odustajanje od ove politike krajem 1943. i početkom 1944. bilo uzrokovano isključivo jačanjem NOP-a i potpunim rasulom Ravnogorskog pokreta, kojeg nije mogao spasiti ni Svetosavski kongres u selu Ba! O tome da je svijest o unutrašnjoj slabosti, a ne napad filantropije bio razlog četničkog navodnog “zaokreta”, svjedoči i pismo Dušana Radovića, komandanta Zlatiborskog korpusa poručniku Simi Mitroviću, komandantu četničke Leteće brigade Tara iz 1944., u kojem se, između ostalog, kaže: “Što nećemo postati belogardejci, šoferi taksija, izmećari, makroji, besprizorni i slično nije velika šteta, ali zato će nas prokleti Bog i srpski narod… Što su izvesni probisveti i moralna trulež Peko Dapčević i komp. stvorili VOJSKU u pravom smislu te reči, iako laici u poslu, naša je oficirska bruka.” “Naređeno je”, nastavlja Radović pismo, “da se danonoćno izvodi obuka sa celokupnim ljudstvom u vojničkim veštinama po planu – obuka se izvodi samo u pevanju i to nakaradnih pesama kao što je ona Zaklah joj sina Jovana!” Citiranjem ovog dokumenta, Ademović je jasno ukazao zbog čega je Mihailović počeo upućivati proglase populacijama koje je do jučer namjeravao istrijebiti i “humano preseliti”. To nije bilo zbog toga jer je bio “antifašist”, kakvim ga revizionisti žele prikazati, već očajnik, čija vojska nije bila ništa drugo do, pozovimo se opet na Simu Mitrovića, “rulja ili gomila čeljadi koju vodimo sa sobom planinskim bespućima”.

Saradnja – nužna potreba… A kakve su bile stvarne namjere i planovi “rulje ili gomile čeljadi”? Ademovićeva knjiga definitivno satire sve revizionističke tvrdnje u stilu “Čiča je voleo Fehima” (Fehim Musakadić, jedan od malobrojnih muslimana u štabu Draže Mihailovića). Još 1941. bio je jasan Mihailovićev stav, koji je unio u svoju bilježnicu, da “svi muslimani ima da budu pokrenuti sa svojih ognjišta”. U skladu s tim, Mihailović je izdavao naredbe svojim bosanskim vojvodama Dobroslavu Jevđeviću i Jezdimiru Dangiću. Tako je Milan Šantić, jedan od hercegovačkih četničkih vođa, krajem jula 1942. u Trebinju objavio: “Srpske zemlje moraju biti očišćene od katolika i muslimana. U njima će živjeti samo Srbi. Čišćenje će se provesti temeljito. Sve ćemo ih potisnuti i uništiti bez izuzetka i bez sažaljenja. To će biti polazna tačka našeg oslobođenja. Sve to treba da se završi brzo i u jednom revolucionarnom zamahu.” Miloš N. Jovanović, komandant Ozrenskog četničkog korpusa, 13. 2. 1943., pri prenošenju Dražine naredbe Golubu Mitroviću, komandantu Zeničkog vojno-četničkog odreda, precizira kako će to biti izvršeno: “Seljački svijet i isto tako sitni radni svijet poštediti i od njih ćemo napraviti prave Srbe, koje ćemo milom ili silom prevesti na pravoslavlje.” Prevođenje na pravoslavlje Jovanović planira za sve katolike, dok za muslimane dodaje: “Nijedan musliman neće među nama ostati. One koji su se ogrešili o naš narod… uništićemo bez milosti, a seljake i ostali sitni svet preselićemo u Tursku.” Ademović jasno ukazuje da je ovakva praksa dovela do velikih prelazaka muslimana u NOP, što je zahtijevalo nešto drugačiju strategiju. Ona se otprilike da sagledati iz instrukcija Dinarske četničke divizije: “Svaka preuranjena akcija protiv muslimanskog življa pojačala bi partizane. Zbog toga oni treba da sede kod svojih kuća, pa da ih na njihovim domovima uništimo.” Četnički major Z. Ostojić u tom smislu daje uputstvo komandantu Romanijskog četničkog korpusa Miloradu Momčiloviću o tome kako vršiti propagandu prema muslimanskom stanovništvu: “Obećavajte im šta hoćete, a poslije ćemo uraditi kako treba. Glavno ih je privući i pridobiti za borbu protiv partizana, ili bar da ne priđu njima. Produžite rad, dozvoljavam sve moguće prevare, samo pametno i bez kompromitovanja.” I Danilo Slatić, jedan od hercegovačkih četničkih vođa, piše komandantu Druge sarajevske četničke brigade. Saradnja s muslimanima opisuje se kao “nužna potreba”: “Objasniti ljudima da je sada momenat da mi moramo s njima sarađivati, da bi smanjili broj naših neprijatelja. Da ih zavadimo sa Hrvatima da se oni pobiju a mi da gledamo svoja posla. Sve do datog momenta kada ćemo izvršiti svoj zadatak prema kojem u srpskim zemljama neće niko drugi živeti osim Srba.” Draža je u tom smislu često znao opominjati svoje oficire: “Ovo se ne može pisati niti javno govoriti, jer bi i Turcima došlo do ušiju.”

Pošast desničarskog revizionizma U prvom tomu svoje knjige Ademović upozorava na devastiranje savremene historijske nauke, odnosno desničarski revizionizam u udžbenicima historije u Srbiji. Kako je istakla Dubravka Stojanović, Draža Mihailović je u novom udžbeniku predstavljen kao poštovalac francuske kulture i pravi heroj otpora fašizmu i nacizmu u Drugom svjetskom ratu. “Celokupna istorija XX veka podvrgnuta je reviziji”, ocjena je historičarke Olivere Milosavljević, koju Ademović citira: “U ovom udžbeniku nema Svetozara Markovića, ali ima Pavla Đurišića (sa slikom), nema Dimitrija Tucovića, ali ima Dragiše Vasića (sa slikom), nema Ilariona Ruvarca, ali ima više od 60 raznih generala, đenerala, pukovnika i majora.” Iako Ademovićeva studija nije izašla u Srbiji, ona će zahvaljujući svojoj, već spomenutoj metodološkoj izvrsnosti, biti trajna referenca kada je u pitanju pošast desničarskog revizionizma historije.

(BH Dani)

Podelite ovu stranicu!