“Čovjek zbog kojeg smo ostali živi…”

28 Aug 2014

Spas od koljača na tavanu

Nezavisno društvo novinara Vojvodine i Udruženja BH novinari sprovode zajedni?ki projekat “Živeti zajedno”, koji se bavi temama rata na prostorima bivše Jugoslavije kroz pozitivne ljudske pri?e, koje pokazuju da je i posle svega mogu?e živeti zajedno. U sklopu projekta bi?e ura?eno pet dokumentarnih filmova i 10 tekstova, koje ?emo objaviti tokom letnjih meseci, kao medijski partner u Srbiji. Autonomija donosi pri?u o ?oveku koji je spasao tridesetak komšija od sigurne smrti.

Piše: Marko Rogi?evi? (Banja Luka)

Prvi put nakon 22 godine, Dragan Ivelji? je na istom tavanu, odakle je kao devetogodišnjak gledao ubistva komšija, javno ispri?ao sve što je vidio tog kobnog dana. To je, kaže, pri?a o zlo?inu, ali i prije svega o ?ovjeku, Dušanu Radulovi?u, na ?ijem je tavanu Dragan pronašao spas od sigurne smrti, zajedno sa tada petnaestogodišnjom sestrom i roditeljima. Osim njih, na tavanu ku?e Dušana Radulovi?a tri dana krilo se još nekoliko hrvatskih porodica.

Krvavi pir nad Hrvatima iz Rašljana i Briševa kod Ljubije po?eo je 23. jula 1992. godine. Ubijeno je tih dana na desetine civila. Jedina oaza spasa za Hrvate iz sela bili su mali tavan i velika srca Terezije i Dušana Radulovi?a. Dragan Ivelji? držao je u sebi tešku tajnu, ratnu trauma iz djetinjstva 22 pune godine, a sad želi da, kako re?e, skine ljagu sa obraza pokojnog komšije, koji je u ratu spašavao živote nevinih a potom bio neopravdano optužen da je ubica.

SELOSelo Rašljani nalazi se u prijedorskoj opštini u Bosni i Hercegovini. Na nešto manje od 500 metara nadmorske visine dominira prijedorskim krajem. Sa trome?e, koju ?ini sa selima Briševo i Zecovi, grad Prijedor vidi se kao na dlanu. Do tih sela vodi krivudav, uzak, jednim dijelom asfaltirani put iz pravca Ljubije. Tek po koja srušena ku?a, sakrivena u tišini koju samo vrijeme i priroda mogu da naprave kada nema ljudi, svjedo?i o teškom zlo?inu koji se tu odigrao ratne 1992. godine. Na ku?nim pragovima, njivama…, u samo dva dana ubijeno je na stotine civila, djece i žena.

Dragan Ivelji? je sa sestrom i roditeljima, samo pukom sre?om i zbog ?ovje?nosti komšija, preživio tri dana pakla koji se bio spustio na njegovo selo. Zatekli smo ga u malom šumskom gaju na trome?i sela Raljaš, Zecovi i Briševo. U šortsu i majici, naslonjen na lopatu, dobacio mi je da je on Dragan za kojeg pitam. Oko njega su se vrzmala ?etiri njegova drugara, tridesetpetogodišnjaka, zauzeta spremanjem izletišta. Bio je i jedan mladi? od dvadesetak godina koji nije mogao da sakrije radoznalost ko sam i šta radim u njegovom selu. Dobro, i usta su mu ostala malo otvorena kada sam pred svima pitao Dragana da mi ispri?a šta zna o doga?ajima u selu sa kraja juna 1992. godine. Dragan je spustio lopatu sa kojom je do mog dolaska ure?ivao mjesto za vatru i pokazao prstom u pravcu jedne ku?e pored puta. Rekao mi je: “Oti?i kod Dulini?ine ku?e, do?i ?u za 10 minuta.”

“Kada do?em u Raljaš, prvo do?em kod Dulinice, zagrlim je, poljubim, pitam za zdravlje, tako da bi i ovaj razgovor trebao tako po?eti”, govori mi Dragan dok ulazi u dvorište Tereze Radulovi?. Grli je, ljubi. Pita za zdravlje. Pokazuje mi rukom prema vanjskim stepenicama na ku?i i govori: “„Na tom tavanu sam spavao tri dana, ja i još bar dvadeset komšija”.

Popeli smo se uz stepenice. Na vratima su nas do?ekale stare i prašnjave stvari. U ?ošku je kokoška ležala na jajima. Dragan je preletao pogledom po prostoriji. Pogledao me i rekao: “Na ovom tavanu je zapravo najbitniji dio pri?e o Duli. Upravo na ovom tavanu, na kojem smo sada, Dušan, koga smo zvali Dule, spasio je 25-oro ljudi minimalno. Bilo nas je i 30-oro, što djece što staraca. Bilo nas je svih generacija. Imao sam u to vrijeme osam i po godina. Kad smo završili kod Dule na tavanu, bilo je to ta?no na ro?endan mog pokojnog tate, 25. jula 1992. godine.”

Tri dana pakla

Sve je po?elo, pri?a Dragan, 23. jula 1992. godine kada je vojska došla u selo. U selu Raljaš tada je živjelo oko 600 stanovnika. Prema popisu iz 1991. godine, više od 90 odsto je bilo Hrvata. Sli?an nacionalni sastav mještana bio je i u susjednom selu Briševo. Kako nisu nikoga provocirali, nadali su se, kaže Dragan, da ih niko ne?e dirati. Sje?a se kako majka nije htjela da posluša brata koji ih je godinu dana ranije zvao da do?u kod njega u Hrvatsku, “predosje?aju?i zlo koje se sprema BiH”.

Crne slutnje su se obistinile. Vojska je nedugo nakon što je ušla u selo po?ela da obilazi ku?e i uzima hranu i stoku. Prvo je po?injen težak zlo?in u Briševu. Pobili su 68 Hrvata. Iako se Briševo grani?i sa Raljašem, zbog tadašnje ograni?ene slobode kretanja niko u njihovom selu nije znao za ubistva civila, žena i djece. Draganu je, priznaje, tada kao malom dje?aku bilo zanimljivo gledati vojsku. Njihove uniforme, opremu, oklopna vozila. Nije ni slutio da su neki od tih ljudi u uniformama pobili njegove komšije. Svega je, kaže, postao svjestan tek kada je pred njihovu ku?u došao prijatelj starijeg brata, Milenko Radulovi?, i rekao njegovoj majci da “kupi djecu i bježi”.

“Milenko Radulovi? je došao do nekog oficira i pitao ga: ‘Je l’ ja mogu ove Ivelji?e izvesti iz ku?e da im se ne bi šta dogodilo? Odgovorio mu je: ‘Kroz deset, petnaest minuta svi Ivelji?i ?e biti mrtvi.’ On se tada rasplakao. Generacija moga brata i oni su se družili. Ušao je u naše dvorište sa jednim spskim vojnikom i rekao nam: ‘Idemo.’ A mater kao mater kaže: ‘?ekajte da zaklju?am ku?u, da dam ovcama jesti i vode…’ Ma kakve ovce, idemo odmah. Samo što smo zamakli iza ku?e, izletio je neko iz žbuna da nam jebe majku ustašku uz prijetnje da ?e nas sve pobiti. Milenko i njegov drug su ga otjerali. Tada sam prvi put osjetio šta zna?i ono kada ljudi kažu da su ti se noge odsjekle. Hodaš a jedva, kao da se tek u?iš hodati. Kada smo došli kod Dule i Dulinice ve? se tu bilo skupilo više ljudi. Mi djeca smo se po?eli igrati… ?uli smo kad je Dule rekao: ‘Dajte ljudi, nemojte da se igramo, hajte na tavan.”

Spas na tavanu i smrt Dulinog sina

DULINICA

Terezija Radulovi? na spasonosnom tavanu

Tavan ku?e Radulovi?a ubrzo je postao uto?ište za sve Hrvate koji su uspjeli da pobjegnu iz svojih ku?a prije dolaska vojnika. Iako ve? u godinama Terezija, Dulina žena, sje?a se gotovo sve i jednog detalja tih užasnih dana: “Ja hodam tuda po dvorištu u krug kad idu komšije, zapomažu. Kažu ‘o?e da ih ubiju. Ovaj Drago Žuni? nosi jednog sina, a žena mu Jela nosi drugog, manjeg. Šta je, pitam, kažu ho?e da nas pobiju. I svrate se ovdje. Mi im nismo dali nigdje dalje jer nije bilo sigurno, pobili bi ih. Uglavnom, što je do nas došlo, ostalo je živo. Što nije uspjelo do nas do?i, pobijeno je. I ovo dvoje djece Komljenovi?a, Alen i Elena. Njima je baba rekla: ‘Djeco, bježite Dulinoj ku?i.’ Došli su kod nas i rekli nam da su kod njih svi pobijeni.“

Tri dana oko trideset ljudi, žena, djece, staraca krilo se na Dulinom tavanu. Tu su jeli, spavali, preživljavali. Samo nekoliko ljudi je znalo da je Dule pružio uto?iše komšijama Hrvatima. Drugog dana uslijedio je šok, ali i strah za sve koji su se krili na tavanu. Dulu i njegovu ženu Tereziju pokosila je vijest o pogibiji sina jedinca.

“Ovdje su bili Ivelji?i, Žuni?i, Komljenovi?i, Kneževi?i i još jedni Ivelji?i. Dulin sin je pošao da obi?e komšije Antu i Josu. Sramota je, rekao je, moram ih obi?i, njihova djeca su u našoj vojsci. Tako je rekao i otišao. Nije prošlo deset minuta za?ula se pucnjava. Javljaju mrtav. Ubijen iz zasjede, od muslimana”, sje?a se Dragan.

Vijest o pogibiji Dulinog sina, pri?a, uznemirila je sve koji su se krili u njegovoj ku?i. Uplašili su se osvete. U momentu kada je stigla vijest o ubistvu doma?inovog sina na tavanu je, prisje?a se Dragan, zavladala neprirodna tišina, ?ak su i djeca prestala da pla?u: “Dulin sin Zoran ubijen je jedno kilometer od ku?e, a samo par dana ranije u Hambarinama mu je ubijen i zet. Možeš li razumiti veli?inu ?ovjeka: ubiju ti sina jedinca, a ti skrivaš, 25-30, kako su nas zvali ustaša, ?ovjek je van sebe rastrojen, da traži život za život, ali mi smo tu bili i nismo osjetili ni trenutak mržnje ili želje za osvetom. I tako skrivao nas je, a puno se o ?ovjeku blatilo poslije toga. Optužen je za ubojstvo, dvoje komšija, a to nije ta?no.”

“To Dule nije uradio…”

Nakon završetka rata u razli?itim novinama, ali i knjigama posve?enim stradanju naroda u prijedorskoj regiji, pojavile su se tvrdnje da je Dule ubio dvoje komšija. Opužbe su bile teške, pogotovo kada ih je izgovarala ?erka ubijenih. Dule je, pri?a Terezija, to teško podnosio. Opisuje nam kako je njen pokojni suprug spašavao i komšinicu Nevenku od sigurne smrti. U vrijeme dok su krili komšije oko njihove ku?e bilo je desetine do zuba naoružanih vojnika.

„Jednu ženu su vojnici htjeli izvu?i iz dvorišta, Nevenka se zvala. Jedan je lapio za ruku, vu?e je, a moj Dule za drugu i ne da. Kaže: ‘Nevenka, ovdje ostaješ, ne?e te niko dirnuti u mom dvorištu, ne ispred moje ku?e.’ Kaže njemu taj vojnik: ‘Ubi?u i tebe i ženu ti.’ A njemu Dule: ‘Hajde ubij, ali ne zaboravi imam i ja pušku, ali ja to ne?u, gubi se iz mog dvorišta.’ I ode ovaj, ostade Nevenka, ne ubiše je. On je kasnije, nakon tih optužbi samo znao re?i: ‘Znaju moje komšije i bog da nikoga nisam ubio.’ To što piše, kažu ima u nekoj knjizi, da je Dule ubio komšije, ma to je glupost, to je žalosno. On je samo govorio: ‘Sa?uvao sam koga god sam mogao. Ubio nisam nikog'”.

DUSAN RADULOVIC

Pokojni Dušan Radulovi?

Optužbe na Dulin ra?un vremenom su postale sve ozbiljnije. Umro je prije šest godina pod sumnjom za hladnokrvno dvostruko ubistvo. Njegovo ime je osramo?eno. Navodno su vojnici pred Dulu doveli dvoje starijih ljudi, muslimana, da ih ubije kao osvetu za ubistvo sina.

Preko tih pri?a i sve ozbiljnijih optužbi nije mogao da pre?e Dragan Ivelj?. Želja za istinom bila je ja?a od traume sa kojom živi od svoje devete godine: “Ovdje ima jedan mali prozor, nije bilo ovog drveta ispred prozora. Ja i sestra gledali smo, ta?no se vidjela njihova njiva i ku?a. Ti su ljudi, koje smo zvali ?ulov i ?ulovica, imali više od sedamdeset godina. Izveli su ih iz ku?e. ?ovjek je bio star i bez noge, imao je drvenu nogu. Mi smo vidjeli da ih oni vode od ku?e preko njive prema nama. Ja i sestra gledali smo kroz prozor. Dovedoše ih na livadu, do?e taj oficir, stade pred njih… Ne ?uješ šta pri?aju. Ono što sam video je kako ima futrolu sa pištoljem za pojasem. Samo je stao na metar od njih, potegao je pištolj i u ?elo – bum, bum, jedno pa drugo. Oni su u tom trenutku pali. Tijela su ostala, oni su otišli. Za ta ubistva optužili su Duleta. Ja i sestra vidjeli smo, to nije Dule uradio.”

Dok nam otkriva do tada svoju najve?u tajnu, Dragan proviruje kroz prozor sa kojeg je gledao taj užasni zlo?in. Nevješto skriva suzu u oku. Živi u Karlovcu, u Hrvatskoj. Tamo je završio školu, zaposlio se, oženio i osnovao porodicu. U Rodno selo Raljaš dolazi samo u avgustu, na okupljanje izbjeglih iz sela. “Mi smo se prije ovdje svi družili, evo pokušavamo to oživjeti. Imamo eto i taj turnir u fudbalu, nogometu, kako ho?ete. Ne gledamo na vjeroispovjest, dolaze ekipe iz svih sela. Ho?emo pokušati zaboraviti, ali kako je moja majka pokojna govorila: ‘Ja i mogu oprostiti, ali zaboraviti ne?u nikada.”

Kada ?e zlikovci odgovarati?

Izbjegli iz Raljaša i Briševa svake godine se okupljaju u selu. Ve?ina prvo što uradi kada do?e, ode da obi?e i poljubi Tereziju Radulovi?. Kako je prije rata u tom kraju živjelo gotovo 1.000 ljudi, a sada svega stotinjak, mjesto je pusto i zaboravljeno. Me?utim, djelo Dušana Radulovi?a živi u mislima spašenih i njihovih porodica.

SUSRET

Susret: Terezija i Dragan

“Dolaze svake godine kod nas. Nikad ne pro?u da ne svrate. Kad je u mene Dule umro, pa kad su svi što su izbjegli iz Hrvatske krenuli na sahranu, na granici ih pitalo: ‘Ko vam je to umro kad vas toliko ide na sahranu?’ A ovaj Žuni?, što ih je sedmoro bilo na tavanu, rekao im: ‘?ovjek je kao figura mali, ali je visok, velik i jak, jer samo zbog njega smo ostali živi.”

U napuštenim selima ku?e se polako obnavljaju. Vra?aju se predratni stanovnici, ali uglavnom stari i nemo?ni. Uništena u ratu, katoli?ka crkva obnovljena je prije nekoliko godina. Na dan stradanja, koji se obilježava 25. jula, Briševo i Raljaš posjete razne delegacije i zvani?nici, od hrvatskog predsjednika Ive Josipovi?a do predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika. Mještani su im zahvalni na pažnji, ali se pitaju kada ?e zlo?inci kona?no da odgovaraju za zlodjela. Najmla?a žrtva iz Briševa je ?etrnaestogodišnji Goran Matanovi?. Najstariji Stipo Dima, koji je imao 82 godine kada je mu?ki ubijen. Ubijeno je tad i 14 žena.

Kada sam odlazio iz Raljaša, Dragan me je zamolio za jednu stvar: “Nemoj da taj tvoj ?lanak ili reportaža, kod gledalaca ili ?italaca podstrekuju mržnju i bijes, jer time se hrani zlo.”

eu zastava(Tekst je nastao kao deo projekta „Living Together“, koji sprovode Nezavisno društvo novinara Vojvodine i BH novinari, a koji je finansiran sredstvima Medijskog fonda „Ja?anje medijske slobode u Srbiji“ Evropske unije, Delegacija Evropske unije u Srbiji. Sadržaj priloga je isklju?ivo odgovornost realizatora projekta i ni na koji na?in ne odražava stavove i mišljenje Evropske unije.)

Podelite ovu stranicu!