COLIN CROUCH: Rast mržnje neviđen od tridesetih

12 okt 2018

"Klasičnih stranaka lijevog i desnog centra više neće biti"

Svijet se nalazi u veoma opasnom trenutku sa porastom mržnje na nivou neviđenom od 1930-ih godina prošlog vijeka, kaže za Radio Slobodna Evropa (RSE) Colin Crouch, profesor emeritus britanskog Univerziteta Warwick, pridruženi član Britanske akadamije nauka, autor termina „postdemokratija“ koji je u upotrebu uveo davne 2000. godine sa istoimenom knjigom „Postdemokratija“ (Coping with Post-Democracy).

Iako ukazuje na brojne opasnosti koje donosi rast desnice i populizma, Crouch je uvjeren da su oni manjina, koja nema više od trećine podrške u svim zemljama, ali da su ih mobilsali događaji poput Brexita i dolaska na vlast Donalda Trumpa. Razloga je nekoliko, propast stranka lijevog i desnog centra koje su se u potpunosti otuđile od svojih korijena i baze, te izbjeglička kriza bez presedana sa kojom se Zapad loše nosi.

Profesor Crouch, koji je i član Max Planck Instituta za socijalne studije u Kelnu, smatra i da je religija u padu iako je ekstremna desnica koristi za sopstvenu propagandu. Političari lijevog i desnog centra moraju odoljeti iskušenju da formiraju saveze sa desničarima, nove snage ljevice koje zastupaju multilateralizam i multikulturalizam imaju šanse ali samo ukoliko ponude ekonomiju budućnosti i priđu brigama i problemima velikog broja ljudi, kaže.

Klasičnih evropskih stranaka lijevog i desnog centra, međutim, više neće biti, uvjeren je Crouch, a u intervjuu za RSE je govorio i o potrebi formiranja višeslojnog identiteta modernog čovjeka te ekonomiji koja neće biti orijentisana samo na pojedine centre, nego na sve regije i koja će mlade ljude staviti u fokus.

RSE: Profesore Crouch, kako biste opisali ili procijenili svijet u kojem trenutno živimo, naročito zapadnu civilizaciju?

Crouch: Opisao bih ga kao veoma opasan trenutak. Imamo povratak neprijateljstvu između nacija, neprijateljstva prema međunarodnim organizacijama, prema etničkim manjinama i migrantima, na način na koji to zapravo nijesmo imali još od 1930-tih. I čini se da to raste gotovo svugdje.

RSE: Da li mislite da rast ekstremne desnice širom Evrope i SAD-a takođe stiže do prekretnice?

Crouch: Teško je procjenjivati gdje je prekretnica. Meni se čini da je oko trećina populacije, ne mnogo više od toga, u većini država spremna da glasa za ekstremno desničarske pokrete. Tako da ekstremna desnica zavisi od toga, da primjera radi, budu dio nečega većeg, kao što se dogodilo sa Brexitom u Britaniji ili sa pobjedom Donalda Trumpa u SAD-u ili od spremnosti drugih stranka da prave savezništva sa ekstremnom desnicom.

Poruke ekstremne desnice su poruke mržnje i odbacivanja. Veoma veliki broj ljudi to ne voli i oni uzmiču od toga. Mislim da se u društvima događa nešto katastrofično, iako se radi o manjini. Zato je na političarima lijevog i desnog centra da urade dvije stvari. Jedno je da se odupru iskušenju da sa desnicom formiraju saveze, i drugo da shvate što je dovelo da rasta ekstremne desnice i da promijene sopstveno ponašanje u skladu sa tim. Nije dobro da se ponašaju onako kako su to uvijek radili.

RSE: U vezi sa tim što ste upravo rekli, postoje, ja bih rekla, dvije uočljive stvari kada je riječ o strankama lijevog i desnog centra, naročito unutar EU. U pokušaju da se nose sa rastom ekstremne desnice, u nekim slučajevima oni počinju da se ponašaju jednako kao oni. Stvari koje su osuđivali prije samo nekoliko godina, sada postaju dijelovi njihovih sopstvenih agendi, radi političkog preživljavanja.

Crouch: Za mene je to klizav teren, kako bismo rekli mi u Britaniji. Kada kreneš prema dolje u određenom trenutku nađeš sebe u poziciji da se krećeš ka dnu brže nego što si ikad mislio i samo padaš dublje i dublje. Postoji još jedan problem sa tim pristupom, a to je sljedeće: jedna od odbrana protiv ekstremne desnice koju imamo u mnogim društvima je određena vrsta moralnog odbacivanja politike mržnje.

Sada, čim etablirane političke partije počnu da prihvataju dio te agende onda to vodi do slabljenja tog moralnog osjećaja i legitimisanja nečeg mnogo ekstremnijeg i mislim da je to na djelu. Naime, nakon glasanja u Britaniji za Brexit, nakon izbora Donalda Trumpa, nakon ulaska Lige u vladu Italije, u porastu su zločini iz mržnje i ubistva sa rasnim motivima.

Iako te stranke same nijesu pozivale na te stvari, ali svaki put kada legitimizujete pomjeranje u određenom smjeru, onda ekstremizam postaje pravilo, tako da mislim da je to zaista opasna strategija.

RSE: Dakle, Vi mislite da je rješenje pronaći uzroke i pronaći način kako da se najbolje nose sa tim. Željela sam da Vas pitam o propadanju socijaldemokratske ideje širom svijeta, naročito unutar EU, ali sam vidjela da Vi ne mislite da je samo riječ o njima, već i o propadanju desnog centra. U kom smislu su ti procesi slični, a u kojem različiti?

Crouch: Mislim da su velike hrišćansko-demokratske stranke, kao i socijaldemokratske, koje su dominirale u većini evropskih država, mada ne u svima, u većini drugog dijela XX vijeka zavisile u svojim korijenima i javnom identitetu, od klase, religije i sjećanja na stara trvenja oko klase i religije. U prvom dijelu XX vijeka te borbe su vrlo često bile i gorke i užasne i na kraju su došle do dvije, različite strane, ali one koje prihvataju jedni druge i uvažavaju pravo na postojanje, i ti identiteti ostaju veza koju su obični ljudi imali sa političkim sistemima.

Primjera radi, neko će reći ja sam rimokatolik evo stranke za mene. Isto će neko drugi reći, ja sam iz radničke klase i evo stranke koja je prava stranka za mene. Sa protokom godina ove veze su postale mnogo slabije. Djelimično zato što je u Evropi, ne i u SAD-u, značaj religije smanjen, dijelom i zato što je stara klasa industrijskih društava nestala, ali i zato što su se same stranke odvojile od svojih korijena. Stoga su ti korijeni koji su povezivali politički sistem sa životima običnih građana, postajali sve slabiji i slabiji. Prosto, bilo je logično da se to dogodi.

A istorija je nama u zapadnom dijelu Evrope dala određeni set institucija koje su na kraju podržale masovnu demokratiju, ali to je bila slučajno, bio je to „incident“ istorije, a istorija se mijenja. Tako da mislim da je to ono što zaista stoji iza njihovog slabljenja.

RSE: Moram da Vas pitam u vezi sa ocjenom da je i religija takođe u opadanju. Kako je to moguće kada ekstremno desni populisti vole da definišu sami sebe kao zaštitnike hrišćanske bijele Evrope?

Crouch: Da, to je zanimljiv novi razvoj događaja koji smo vidjeli u Italiji sa Ligom, vidjeli smo u Mađarskoj sa Fidesom, kao i u Poljskoj. Ove grupe imaju problem u korišćenju religijskog simbolizma, naročito katoličkog simbolizma, a sama Rimokatolička crkva ne želi da ima ništa sa njima. Tako da iako mislim da ekstremna desnica koristi religiju kao dio generalnog oblikovanja antiislamskih i antimodernih identiteta, oni imaju problem u svom odnosu sa crkvom.

Opet sa druge strane, možemo takođe vidjeti nešto slično ali na drugi način kod različitih grupa na političkoj ljevici, koje pokušavaju da se vrate i budu stranke industrijske radničke klase. Vidimo to u Britaniji sa Laburističkom partijom, vidjeli smo to sa pokretom (Jean-Luc) Melanchona u Francuskoj, vidimo i u Njemačkoj sa „Ljevicom“ (Die Linke).

Sve ove grupe su poslale i šalju poruku da im hrišćanske grupe okreću leđa, prilično racionalno rekao bih, i pokušavaju da ožive stare veze i oni to mogu uraditi, ali to rade sa manjinom populacije. Oni naročito mogu biti uspješni među onima koji su zapostavljeni, a grupe koje osjećaju da su ostavljene po strani, ne vide se kao dio budućnosti. I kod mnogih od tih grupa preovladava snažan osjećaj orijentisanosti prema prošlosti.

Povezati moderno građanstvo i regione izostavljene iz budućnosti

RSE: Vidjela sam tu vašu tezu u kolumni za Social Europe. Pokušali ste da objasnite zašto se ljevica mora oduprijeti želji da preuzmu dio ksenofobnih akcija desnice. Da li mislite da se upravo to dešava sada i na koji način se oduprijeti?

Crouch: Najvažnija stvar koju lijevi i desni centar treba da urade je da nađu svoje sopstvene načine povezivanja sa modernim građanstvom. To je veoma teško uraditi, zato što zapravo uslovi postindustrijskog života ne kreiraju snažne identitete niti snažnu lojalnost. I na neki način, dok gledamo ovu borbu koja se sada događa to je neka vrsta borbe između prošlosti i budućnosti. I naravno, jasno je da će budućnost na kraju pobijediti, ali problem je što prošlost ima mnogo snažnije emocionalne korijene i korijene identiteta nego budućnost. I stoga je to veoma težak zadatak sa kojim se ove stranke suočavaju, treba da se ukorijene tamo gdje korijene nije lako naći.

Nema magičnog odgovora, priznajem da je veoma važno za javne politike da pokušaju da osiguraju podršku, koliko je moguće, onim gradovima i regionima koji su izostavljeni iz budućnosti. Važno je poručiti da bijela radnička klasa koja je posljednjih godina zanemarivana, ima budućnosti i da se ona ne smije više zanamarivati, te je važno da se njihove brige i problemi počnu rješavati.

Prilično je lako vidjeti kakve politike treba primijeniti, ono što je mnogo teže je vidjeti šta će zamijeniti identitete koji su bili tako važni u prošlosti. To je zaista velika slagalica.

RSE: Vi se zalažete za oživljavanje multilateralizma i multikulturalizma. Moram Vas pitati šta mislite o prvim naznakama da se nešto novo kreće u tom smjeru sa DIEM 25, čije su najeksponiranije figure Janis Varufakis i Srećko Horvat. Oni su prilično povezni sa britanskim laburističkim liderom, Jeremy Corbynom i u SAD sa progresivnim senatorom Berniem Sandersom?

Crouch: Da ove su grupe interesantne, ali je važno pitanje da li sposobni da urade dvije stvari. Pod jedan, da razumiju i da predstave ekonomiju budućnosti, a ne da to bude neki pokušaj oživljavanja prošlosti. I kao drugo, da priđu problemima i brigama veoma velikog broja ljudi.

Mislim da je prilično izvjesno da u Zapadnoj Evropi nećemo svjedočiti o bloku velikih hrišansko-demokratskih i socijaldemokratskih stranaka, mislim da je taj period završen. Tako da ćemo ući u manje grupisanje. Na neki način partijske strukture u istočnoj i centralnoj Evropi mogle bi nam reći više o budućnosti nego zapadnoevropska prošlost. Dakle više fragmentirane političke strukture u kojima ima niz različitih grupa, koje će prilaziti različitim dijelovima populacije.

I u tome, neka vrsta oživljavanja socijalističke ljevice sasvim sigurno ima svoje mjesto. Nekoliko država ima takve grupe, ali ne mislim da će ikada postati većinske, one će biti među grupama koje će biti dostupne za formiranje koalicija sa različitim obrascima i u različitim državama.

Moderni građani sa višeslojnim identitetima

RSE: U Vašem pozivu na multilateralizam i multikulturalizam, rekli ste da se možda neće isplatiti odmah, ali će na duže staze voditi do većoj toleranciji, većem prihvatanju drugih i drugačijih i tako dalje. Ali šta treba da radimo u međuvremenu, imajući vidu rast desnice i ekstremno desnog populizma koji se širi i buja bez ikakve naznake da će se uskoro zaustaviti?

Crouch: Da, mislim Vašoj listi tačaka moramo dodati fenomen na šta zapravo ekstremna desnica odgovara, a to su veliki talasi izbjeglica koji dolaze u Evropu sa Bliskog istoka i Sjevera Afrike, a u okviru toga i veoma, veoma mali broj terorista. Evropska populacija je bila subjekt prilično ozbiljnog izazova posljednjih godina i djelimično se može shvatiti zašto su ljudi zabrinuti, uplašeni i ozlojeđeni. Takođe, kriza na Bliskom istoku, u Siriji i dalje istočno u Avganistanu, te ratovi na Sjeveru Afrike proizvode istinsku ljudsku krizu.

Nije to krivica nikoga u Evropi, mi nijesmo proizveli tu krizu i veoma je teško bilo kojoj instituciji da zna kako da se nosi sa tim. To je neka vrsta pritiska i naprezanja koja će se nastaviti i kojim će biti teško upravljati, ekstremno teška za djelovanje. Moramo da priznamo, prije nego što počnemo da kritikujemo vlade, da je ovo zaista veliki izazov sa kojim se moramo nekako suočiti.

Dakle, moramo dodati, nije samo rast ekstremne desnice, već su tu i spoljni faktori koji proizvode desničarske grupe i to je veoma teško.

Ako pogledamo malo šire, moja pozicija je da nam treba moderan narod koji živi u globalizovanom svijetu sa multikulturnim društvima. Moramo da razvijemo sposobnost da imamo više slojeva identiteta, što nije tako teško. Neko osjeća, po principu, imam moj lokalni grad i ja sam veoma ponosan na moj grad i tome sam lojalan, ja sam i dio moje nacije, i veoma sam lojalan i tome. Ja sam Evropljanin, vidim sebe kao Evropljanina, vjerujem u evropske institucije, a na određenom nivou tu je i svijet do kojeg mi je takođe stalo.

Potrebno je da nam bude udobno u sopstvenoj koži i da imamo te različite slojeve identiteta. Potrebno je da ja budem evropski građani, što je nešto u šta vjerujem veoma duboko, i to ne znači da ne mogu takođe biti i ponosan britanski građanin.

Ja mislim da ljudi to mogu, naročito to mogu mlađe generacije, da ne gledaju na te različite nivoe kao prijetnju jedni drugima. Neko može biti ponosan na svoju sopstvenu kulturnu tradiciju, a da u isto vrijeme prihvata i cijeni da postoje i drugi ljudi unutar društva koji dolaze iz drugih kultura.

Imamo to naročito u zemljama kao što su Britanija, Holandija i Francuska, koje imaju dugu tradiciju emigracije i izgledalo je da nam veoma dobro to ide.

Vidjeli smo primjera radi slavljenja dostignuća fudbalera migrantskog porijekla u našim društvima ili prihvatanje muzike ili hrane migrantskih kultura i veoma ih cijenimo. Imamo istoriju uspjeha u tome.

Ono što je pošlo pogrešno u posljednjih nekoliko godina je pritisak globalizacije i posebno pritisak izbjegličke krize, unazadili su nas izgubili smo neke od tih dostignuća, ali smo to zaista radili uspješno. Negdje između 1950-tih i 1990- tih bili smo postigli mnogo na multikulturalizmu, i stoga nije nemoguće da ljudska bića žive zajedno sa različitim identitetima.

Ekonomija budućnosti za sve ne samo pojedine centre

RSE: I posljednje pitanje je o mladoj generaciji, koju ste maločas pomenuli i u koju Vi polažete puno nade. Imajući u vidu sve što se događa i da se mnogo te djece bore da nađu mjesto za sebe, dobiju odgovarajuće obrazovanje, nađu posao, dakle sa svim ovim što se događa, kako je to moguće ostvariti?

Crouch: Da, mora postojati način da se mladi ljudi uključe u ekonomiju. U mnogim zemljama imamo dijelove privrede, određene sektore i određene geografske regione gdje stvari idu dobro. I obično su ljudi u tim oblastima odoljeli skretanje ka desnici. Ako uzmete gradove kao što je Budimpešta, odoljeli su rastu Fedesa, Slobodarska partija nije prošla dobro ni Beču ni u Salzburgu, glasanje za Brexit nije imalo većinu za izlazak u gradovima sa dobrom ekonomskom perspektivom.

Takođe je veoma interesantno da je manje izgledno da žene glasaju za ekstremno desne stranke od muškaraca, zato što će u današnjem vremenu žene mnogo vjerovatnije gledati u budućnost, nego muškarci. Žene imaju osjećaj da idu naprijed, muškarci ne.

Tako se mladi ljudi koji žive u prosperitetnim zemljama mogu identifikovati sa budućnošću i nadom. Stoga je potrebno osigurati da regionalne i lokalne ekonomije, u što je moguće više regija svih zemlja imaju budućnost i da su aktivno orijentisane ka budućnosti a onda će ti mladi biti dio toga.

Problem je što su mnogi gradovi izgubljeni sa rastom postindustrijskih ekonomija. Postindustrijske ekonomije, suprotno onome što su ljudi vjerovali godinama, vodile su do koncentracije najnaprednijih aktivnosti na veoma malom broju mjesta.

Mi moramo da nađemo način na koji javne politike to mogu promijeniti i diversifikovati ekonomski uspjeh. Ja mislim da je to najvažnija stvar, da se nivo takvih politika proširi na veliki broj malih gradova i regija koje mogu dijeliti aktivnosti orijenitisane na budućnost, a mladi ljudi će biti dio toga.

(Biljana Jovićević, Slobodna Evropa)

Podelite ovu stranicu!