Skip to main content

PAVLE RADIĆ: A sad svi u dodole!

Autonomija 04. авг 2017.
3 min čitanja

Upekla zvezda, gori nebo i zemlja. Seljačka muka, letina koja nas hrani, skoro spržena. Da nije zelenih polja – srećom vizionarski datih poljoprivredi vičnim investitorima sa peska, iz Ujedinjenih Arapskih Emirata – reklo bi se da smo skoro kao u podsaharskoj Africi. Ovako, hvala proviđenju Vučića – arapski investitori će nas spasiti. Bogami, naše paore koji ne znaju kako obrađivati blago koje su mislili da imaju – plodnu zemlju Vojvodine prebogatu vodama – i posramiti. Stolećima žive od poljoprivrede, a investitori sa peska treba da dođu da ih uče poljoprivredi. Vični, jelda, poljoprivredi, investitori sa peska sada zalivaju – onomad je objašnjeno, ma sto posto sigurno – hiljade i hiljade hektara datim im po Vojvodini. Zalivaju i po Mačvi, s tim da je izgradnja zalivnih sistema u Mačvi imala prednost, i to objašnjeno prilikom potpisivanja ugovora. Tako je naša hraniteljica poljoprivreda – ova suša to najbolje pokazuje – zahvaljujući spasiteljskim vizijama Vučića i priznatim iskustvom investitora sa peska – izašla na zelene grane. Blagoš nama, a drugi neka se češu po glavi.

Ali zakerala nikad zadovoljna. Zaziru od svakog Vučićevog spasiteljskog poduhvata. Od Er Srbije do Beograda na vodi; sumnjičavo vrte glavom na pomen superbrze pruge do Budimpešte, iako je alhemičar lično prisustvovao svečanom polaganju prvog metra pruge budućnosti (valjda na novosadskoj ranžirnoj stanici) i tom prilikom za medije dao prigodnu izjavu. Ali džabe, zlobnicima koji gledaju svojim očima, slušaju svojim ušima i misle svojom glavom – ne može se ugoditi. I to ne od danas, nego još od ratova za spas srpskog naroda i srpskih zemalja, pa evo do bitke za spas srpske ekonomije. Našli da ih sad, po ovoj božijoj vrućini, interesuje gde su ti obećavani silni zalivni sistemi; na šta sada liče – tvrdilo se da će u sred leta biti bujna i zelena – polja najbolje zemlje kažu bagatelno date navodnim arapskim investitorima pod smutnim uslovima.

Tragikomediju kojoj nema kraja na stranu, zaista kome da se obrate i od koga da traže pomoć ne samo sušom ojađeni seljaci? Zaboravila ih lažljiva vlast; ne spominju ih popovi, zabavljeni nedoučenim propovedima, krkanlukom i za njihov status uvek zahvalnom brigom za „stradalnim KiM, za naš stradalni narod“ (kako to lepo zvuči, a ne dotiče im vlastitu kožu i privilegije); ignorišu ih novine i televizije, zauzeti aktivnostima Predsednika i kamarile, klevetanjem suseda i domaće opozicije, te „šarenicama“, reprizama repriza o srećnim ljudima, napirlitanim pevaljkama… Tu je i godišnjica „Oluje“, zgodna prilika onima na binama da pred okupljenim izmanipulisanim narodom i zblanutim TV gledaocima licemerno nariču tobože za žrtavama i stradanjem naroda, a u stvari žale zbog gubitka takozvane Republike Srpske Krajine, čije je sumanito stvaranje i dovelo ne samo do „Oluje“ nego i drugih stradanja. I srpskog i drugih naroda. Brzo će i Dragačevski sabor – šatre, trubači, pečenje sa panja, svadbarski kupus, hektolitri alkohola… Srpski dert. Ko bre sad da se bavi seljačkom mukom, pogotovo vojvođanskih paora. Bogato je to, ima, preliva, ali uvek kuka. More, treba to još priteći.

A da se žale onome kome i radnici koji rade, a mesecima – neki i godinama – ne primaju plate; radnici koji u pelenama rade u subvencionisanim i pompezno otvaranim stranim kompanijama za minimalac; oni koji u urušenoj Srbiji godinama traže posla, a pristojnog posla nema, niti će ga uskoro biti. Kome da se žale građani koji muku muče sa snabdevanjem pitkom vodom, zbog zastrašujuće nebrige o otpadnim vodama koje truju reke, jezera, okoliš; kome da se žale građani zbog derutnih domova zdravlja, zastarelih i neispravnih dijagnostičkih uređaja, dugih listi čekanja za preglede i terapije, zbog nedostatka lekova novijih generacija koji se u srećnijim društvima uveliko koriste; kome da se žali medicinsko osoblje zbog nesređenog sistema u kojem rade – isto kao i u prosveti, javnoj upravi, kulturnim institucijama, u medijima, policiji, vojsci – zbog partijašenja, nepotizma, malih plata… pa najstručniji pakuju kofere i odlaze u zapadne zemlje (u hvaljenu Putinovu Rusiju ne idu čak ni najzagriženiji rusofili); kome da se svi mi obraćamo za ovo, kome za ono? Vrhovnom alhemičaru? Pa takvi i slični su nas i doveli dovde, a dokle će nas ovaj dovesti, tek ćemo videti.

Kad su nas vajni patrioti već proglasili za nebeski narod, nema nam druge nego da se obratimo najpre Patrijaršiji. Da je trgnemo iz konformizma i hedonizma, pa da onda – na čelu sa patrijarhom, svemogućim Predsednikom, sa akademicima, piscima, umetnicima, samozvanim patriotama – svi zajedno krenemo u dodole. Kad smo nebeski narod, da nas onda božja milost spasi ne samo suše nego i svih drugih muka.

Mi idemo preko polja, oj dodo, oj dodole,
a oblaci preko neba, oj dodo, oj dodole…

(Autonomija, foto: pixabay.com)