Sinagoga u Bradfordu je posljednjih godina izgubila veliki broj vjernika i suočavala se sa ozbiljnim finansijskim problemima, sve dok muslimanska zajednica u tom gradu nije pružila finansijsku podršku jevrejskog zajednici, piše Haaretz.

U gradu, koji je 2010. godine proglašen „otvorenim gradom za sve imigrante iz cijelog svijeta“, živi značajna zajednica Jevreja i muslimana.

Iako je sinagoga samo 500 metara udaljena od džamije, Jevreji i muslimani u tom gradu nisu imali blisku saradnju.

Prema pisanju Haaretza, to je trajalo sve dok se krov na sinagogi nije počeo obrušavati, nakon čega je muslimanska zajednica Bradforda sakupila i donirala novac za obnovu krova sinagoge.

Čelnik sinagoge Rudi Leavor je kazao da je “to veliko djelo i neprocjenjiv poklon od muslimanske zajednice”.

Sinagoga je bila pred zatvaranjem nekoliko puta do sada, jer se jevrejska zajednica u Bradfordu svake godine smanjuje i trenutno broji blizu 40 porodica.

‘Primjer za saradnju’

Međutim, sekretar Muslimanskog vijeća u Bradfordu Zulfi Karim je kazao da je bio šokiran kada je saznao da se sinagoga u tom gradu zatvara.

“Odmah sam organizirao ostale muslimane u gradu kako bi pomogli jevrejskoj zajednici da sačuvaju sinagogu. Za samo nekoliko dana smo skupili i donirali im potrebni novac”, rekao je Karim.

Istakao je da islam i judaizam imaju mnogo toga zajedničkog u vezi s čim se može graditi jačanje saradnje.

“U obje vjere postoje tradicija pomaganja i solidarnosti i snažne vrijednosti u obavljanju posla, porodici i čitavoj zajednici”, rekao je Karim.

Nakon što su muslimani u Bradfordu pomogli jevrejskoj zajednici da sačuvaju sinagogu, grupa Jevreja je prvi put posjetila džamiju u tom gradu, dok je jedna skupina muslimana uzvratila posjetom sinagogi.

Predstavnici dvije vjerske zajednice su se dogovorili da u narednom periodu organiziraju međureligijske ručkove u džamiji i sinagogi.

Muslimani i Jevreji Bradforda se nadaju da ovim činom solidarnosti mogu biti primjer za saradnju i međusobno poštivanje jevrejskim i muslimanskim zajednicama širom svijeta.

(Al Jazeera)

U ovom trenutku 54 odsto Britanaca podržava gej-brakove. U toj zemlji za sada nije bilo masovnih protesta protiv zakona, poput onih u Francuskoj koja je tokom vikenda postala 14. zemlja sveta u kojoj su dozvoljeni istopolni brakovi. Pred Vestminsterskom palatom bilo je tek nekoliko desetina demonstranata, nosili su srca u kojima je pisalo „Man and Woman“. „Ovo je podrška tradicionalnoj definiciji braka. Svako dete biološki ima majku i oca, a brak to treba da oslikava“, rekla je Rejčel koja je učestvovala u protestima.

Da li kraljica sme da bude lezbejka?

Odluka donjeg doma nikako nije kraj debate, jer zakon sada ide pred lordove – gornji dom Parlamenta koji okuplja zemaljske plemiće i crkvene velikodostojnike, gde će posebno ovi potonji lobirati protiv zakona. Očekuje se da Dom Lordova odluči tokom juna ili jula, a u slučaju da zakon prođe, prvi gej brakovi bi se sklapali sledećeg leta. Do tada će biti vremena za debatu o svim aspektima, pa i onom kojeg se cinično dosetio bivši konzervativni ministar Norman Tebit: „Ako neka naša kraljica bude lezbejka, pa se venča sa nekom damom, a onda odluči da uzme doniranu spermu i rodi dete – da li je to dete legitiman prestolonaslednik?“

(Nemanja Rujević, Deutsche Welle)

»Rekla je da bi radije umrla nego me prihvatila ovakvog i da dok smo živi neće to prihvatiti kao nešto normalno«, prisjeća se Damir, momak u ranim dvadesetim godinama koji živi u jednom malom gradu u Federaciji.

O razgovoru sa ocem nikad nije ni razmišljao.

»On je više puta izjavio da su pederi bolesnici koje treba sve poubijati i da bi i sam učinio isto kad bi znao nekog ko je takav«, nastavlja Damir, gledajući u pod.

Ovakve reakcije nisu neobične u zemlji u kojoj su lezbijke, gejevi, biseksualci i transvestiti, LGBT osobe, i dalje marginalizirana i skoro nevidljiva grupa.

U proteklih nekoliko godina desio se niz incidenata iza kojih stoji homofobija, a javne ličnosti otvoreno govore protiv LGBT osoba. Mnogi kažu da, u poređenju sa drugim društvenim i ekonomskim problemima sa kojima se Bosna i Hercegovina suočava, prava homoseksualaca nipošto nisu prioritet.

»Riječ peder ovdje uvijek označava nešto loše. Kod nas u Bosni peder je sudija koji je igraču dao crveni karton, peder je onaj što je snizio penzije, a da ne govorim koliki je peder onaj činovnik na šalteru koji uvijek traži neke dodatne papire«, kaže Damir.

On dodaje da ne može ni zamisliti kakav bi njegov život bio da se otkrije njegova seksualna orijentacija.

Predrasude postoje i u privatnim i u javnim sferama. Stručnjaci kažu da su LGBT osobe često žrtve nasilja unutar porodice, ali u većini slučajeva plaše se da prijave zlostavljanje vlastima. Umjesto toga, svoju traumu drže u sebi.

Neki svakodnevno trpe zlostavljanje i ponižavanje, bivaju izbačeni iz svojih domova, ili ih ucjenjuju da će njihove kolege i rodbina saznati za njihovu seksualnu orijentaciju, što bi im uništilo živote.

U ovakvim okolnostima, najsigurniji način komunikacije i druženja su internet stranice.

»Svoje potrebe moram ispunjavati komunicirajući na internetu s drugim gej ljudima koji, kao ni ja, nemaju izbora«, kaže Damir.

Na pitanje da li gej osobe u Bosni i Hercegovini mogu ostvariti kvalitetnu vezu, Damir odgovara da mogu, iako nije lako.

»Često se moramo skrivati i lagati, ili objašnjavati prijateljima i porodici ko je ‘taj dečko’ s kojim nas tako često viđaju«, kaže Damir. »Na javnim mjestima se ponašamo kao drugovi, dva momka koja su izašla na pivo.«

Damir ističe da su intimnosti na javnom mjestu nezamislive.

»Ako ne želiš stvarati probleme, takve stvari drži dalje od očiju javnosti. Znamo da bismo zbog toga dobili batine i ko zna šta još. Društvo je ovdje takvo. Možda za par godina neće biti, ali sada jeste«, dodaje on.

BORCI ZA LJUDSKA PRAVA IZLOŽENI RIZIKU

Ni aktivisti koji se bore za prava LGBT zajednice u BiH nisu sigurni.

„Na javnim mjestima se ponašamo kao drugovi…“

Članovi udruženja Okvir, koje je osnovano 2011. i nudi podršku LGBT zajednici, nedavno su napadnuti ispred zgrade bh. Predsjedništva u centru Sarajeva.

24. marta, desetak mladića između 18 i 25 godina napalo je grupu aktivista Okvira koji su demonstrirali ispred Predsjedništva. Uzvikivali su uvrede poput »Ubij pedere!« dok ih konačno nije zaustavila policija.

Bosanski mediji jedva da su izvijestili o ovom incidentu.

Članica Okvira Belma Šteta sjeća se problema koje su ona i njene kolege imali kad su htjeli unajmiti kancelarije za svoje udruženje.

»Niko nam nije htio iznajmiti stan nakon što bi saznao da smo LGBT aktivisti. Čim bi vlasnik stana čuo da je riječ o LGBT udruženju, poništio bi ugovor«, kaže ona.

Čak ni sada njihove kancelarije nisu označene logom organizacije. »Ovako je sigurnije«, objašnjava Šteta.

Predrasude sežu u mnoge sfere običnog života. U aprilu 2012, tokom akcije doniranja krvi na Univerzitetu u Sarajevu, bibliotekarka i bolničar su verbalno i fizički napali tri studenta koja su ukazala na diskriminatorski tekst formulara koji popunjavaju darovatelji. Na formularu je pisalo da je onima koji su u povremenom ili stalnom kontaktu sa homoseksualcima zabranjeno darovati krv.

Ova stavka je uklonjena iz pomenutog formulara nakon reakcija brojnih nevladinih organizacija, ali samo u Federaciji. Drugi bh. entitet, Republika Srpska, koji koristi isti formular, ovu stavku još nije uklonio.

Čak i državni službenici otvoreno govore protiv prava gej osoba.

U septembru 2007, Milorad Dodik, tada premijer Republike Srpske, a danas njen predsjednik, rekao je lokalnim medijima ‘da mu se neće pederi šetati po kabinetu’.

U julu 2009, bosanski dnevni list SAN objavio je intervju s Emirom Kadrićem, direktorom Studentskog centra Sarajevo, u kojem je on izjavio da ‘homoseksualci treba da izgrade svoje studentske domove, daleko od postojećih’.

»Ne zanimaju me homoseksualci i ne želim imati nikakve veze s njima. Ne želim ih u studentskim domovima«, prenio je SAN Kadrićeve riječi.

Događaji poput Gay Pride parade, koja je uobičajena u mnogim zapadnim gradovima, u BiH su mnogo problematičniji.

Kada su 2008. godine obznanjeni planovi za organizaciju gej festivala pod nazivom Queer Sarajevo, uslijedila su žestoke reakcije javnosti.

U intervjuu za Radio Slobodna Evropa, Bakir Izetbegović, danas član tročlanog predsjedništva BiH, uporedio je ovaj događaj sa ‘Sodomom i Gomorom’. Izrazio je negodovanje zbog planova da se ovaj događaj organizuje tokom svetog islamskog mjeseca Ramazana.

U isto vrijeme, posteri sa tekstom ‘Ubij pedere’ pojavili su se na javnim mjestima širom Sarajeva, stvarajući atmosferu koju su mnogi u LGBT zajednici vidjeli kao otvoreni poziv na nasilje protiv njih.

Kada je Queer Sarajevo konačno otvoren na Akademiji likovnih umjetnosti u septembru 2008., grupe navijača, islamskih ekstremista i huligana gađali su zgradu kamenjem, te pratili posjetioce koji su odlazili sa izložbe i napadali ih.

Nakon ovog napada, organizatori su odlučili da festival bude privatne prirode, te su promijenili lokacije nekih događaja, dok su mnoge otkazali.

»Nivo homofobije u našem društvu dodatno je izolovao LGBT zajednicu«, kaže Azra Čaušević, aktivistica Okvira. »Trenutno radimo na jačanju kapaciteta ove zajednice, kako bismo bili jači i vidljiviji kroz umjetnosti i druge aktivnosti u bh. javnom životu.«

Aktivisti kažu da bi im veoma pomoglo kad bi bar jedna poznata ličnost javno istupila i otkrila svoju seksualnu orijentaciju, ali to se još nikada nije desilo.

PROVOĐENJE ZAKONA

BiH ima nekoliko zakona koji se tiču seksualnog/rodnog identiteta. Zakon o ravnopravnosti spolova zabranjuje diskriminaciju na osnovu seksualne orijentacije. Zakon o zabrani diskriminacije zabranjuje predrasude na temelju seksualne orijentacije, dok Zakon o matičnim knjigama odnedavno dozvoljava upis promjene spola.

Daleka budućnost?

Krivični zakon Republike Srpske i Brčko distrikta, nezavisne upravne jedinice, svrstava prijestupe koji su uzrokovani nečijom seksualnom orijentacijom u zločine iz mržnje. Ova odredba još nije uvedena u Federaciji, iako su izmjene zakona predložene 2010.

Vladana Vasić, koordinatorica programa Sarajevskog otvorenog centra (SOC), nevladine organizacije koja nudi pravne savjete i bilježi slučajeve diskriminacije i nasilja nad LGBT osobama, tvrdi da sami zakoni nisu glavna prepreka na putu ka promjenama.

»Pravni okvir u BiH je relativno dobar, ali najveći problem je to što se zakoni ne provode«, kaže ona.

Prema riječima Vladane Vasić, odredbe krivičnog zakona u Republici Srpskoj i Brčkom koriste se češće nego noviji Zakon o zabrani diskriminacije iz 2008., jer žrtve, advokati i sudije često ne znaju kako da novi zakon koriste.

U svakom slučaju, veoma mali broj žrtava svoj slučaj iznese pred sud, zbog straha da će im to samo donijeti dodatne probleme.

»Najveći problem je to što jako mali broj LGBT osoba želi javno govoriti o svojoj seksualnoj orijentaciji. Rijetko o tome pričaju sa svojim prijateljima i članovima porodice, a još rjeđe javno«, kaže Vasić. »Sudski proces privlači pažnju javnosti i samim tim se LGBT osoba izlaže većem riziku da će njena seksualna orijentacija biti otkrivena. Diskrimisane osobe najčešće kriju svoju seksualnu orijentaciju, pa se zbog toga nerado javno bore za svoja prava.«

Sarajevski otvoreni centar je zabilježio pet slučajeva diskriminacije LGBT osoba. U nekim su slučajevima počinioci službene osobe. Jedan proces je u toku, ali se detalji ne mogu iznositi u javnosti. Ishod preostala četiri slučaja je neizvjestan, jer žrtve ne mogu da se odluče na dalje korake zato što ne vjeruju da će pravda biti zadovoljena, ili zato što ne žele javno otkriti svoju seksualnu orijentaciju.

»VAŽNIJI PROBLEMI« OD PRAVA GEJ OSOBA

Anketa provedena među građanima Sarajeva pokazuje da mnogi od njih probleme LGBT osoba ne smatraju prioritetnim.

»Mislim da se o diskriminaciji više priča nego što je zaista prisutna«, rekao je jedan mladić.

»Smatram da ovo nije pravi trenutak da LGBT osobe traže svoja prava, a kamoli da organizuju parade«, rekao je drugi.

»Ne tiče me se ko s kim spava«, kaže treći muškarac. »Ne želim da moja djeca uče o tome [LGBT osobama] u školi ili da čitaju o njima u novinama. Ni mi heteroseksualci ne tražimo nikakva posebna prava, niti o tome govorimo, pa ne moraju ni oni.“

Jedan od anketiranih stanovnika Sarajeva je rekao: »Ja lično nemam ništa protiv LGBT osoba, ali mislim da ova zemlja ima previše problema. Prvo moramo riješiti svoje ekonomske probleme i nezaposlenost, a tek nakon toga brinuti o diskriminaciji.“

Zlatiborka Popov Momčinović, sociolog s Univerziteta u Istočnom Sarajevu, izjavila je da se neka prava u BiH još smatraju luksuzom.

»U kontekstu BiH, u uslovima ogromne stope nezaposlenosti i socijalne deprivacije, prava određenih grupa, poput invalida ili LGBT osoba, smatraju se luksuzom«, kaže ona.

Momčinović dodaje da čak i borci za ljudska prava često prava drugih marginaliziranih grupa stavljaju ispred prava LGBT osoba.

»Glavni razlog je neprosvjećenost. Diskriminacija [LGBT osoba] se prihvata kao nešto što je gotovo normalno. Tačno je da ne postoji društvo bez diskriminacije, ali to ne znači da se protiv nje ne treba boriti«, kaže ona. »Nosilac promjena je svakako civilno društvo, kao i angažirani umjetnici i mladi ljudi čija energija i entuzijazam su izvor snage za sve nas.”

Danilo Jovanović, aktivista Okvira, upozorava da nevladine organizacije i pojedinci ne mogu uvesti promjene bez aktivnog učešća vladajućih struktura.

»Dok ne bude postojala jasna politička volja da se potisne homofobija, ne može se očekivati konkretan napredak«, dodao je on.

A sve dok se ne dese promjene, većina LGBT osoba u BiH će nastaviti da vodi tajni život.

»Živim za dan kada ću moći prošetati sa svojim budućim momkom kroz park ili ulicom, držeći se bar za ruku«, kaže Damir. »Nekad su te male stvari važnije nego sve druge slobode svijeta.«

Mladen Lakić i Aleksandra Tolj izvještavaju za IWPR iz Istočnog Sarajeva.

Ovaj članak je nastao u okviru projekta Priče iz tranzicije, koji finansira Ambasada Kraljevine Norveške u Sarajevu. Projekat zajednički realiziraju Institute for War and Peace Reporting, IWPR, Sarajevo Centre for Contemporary Arts, SCCA Pro.ba i Studentski eFM radio Sarajevo.

Zakon o eliminaciji nasilja protiv žena je na snazi od 2009. godine na osnovu predsedničkog dekreta. Pred parlament je iznet na zahtev poslanice i aktivistkinje za zaštitu ljudskih prava Favzije Kofi, koja je želela da zakon bude učvršćen usvajanjem u parlamentu kako bi se sprečilo njegovo eventualno ukidanje kada na čelu države bude drugi predsednik.

Zakon, između ostalog, zabranjuje da devojčice mlađe od 16 godina stupaju u brak i praksu prodaje i kupovine žena kao način rešavanja sporova. Zakon, takođe, predviđa da žrtve silovanja ne treba da budu optuživane za preljubu.

Kofi je rekla da je razočarana što su protiv zakona glasale i neke žene. U avganistanskom parlamentu sa 352 mesta ima 60 poslanica.

Poslanica Nasirulah Sadikizada Neli smatra da bi ukidanje krivičnog gonjenja žrtvi silovanja vodilo u socijalni haos, u kojem bi žene slobodno imale seksualne odnose van braka, znajući da mogu da tvrde da su silovane ukoliko budu uhvaćene. Zakon bi, po njenom mišljenju, mogao da podstakne promiskuitet među devojkama i ženama.

(Deutsche Welle)

Posle višemesečnih protesta na ulicama francuskih gradova, Ustavno veće tako je dalo zeleno svjetlo Zakonu kojim je Francuska postala 14. zemlja u svetu koja je legalizuje istopolne bračne zajednice. Prva je to još 2001. učinila Holandija. Spor oko homoseksualnih brakova u proteklim mesecima podelio je Francusku koja je sekularna država, ali sa dominantnim katoličkim stanovništvom. Konzervativna opozicija i Katolička crkva kategorično su odbijale usvajanje Zakona, i novi veliki protest zakazan je za 26. maj.

Preduzetnici trljaju ruke

Usvajanju Zakona o istopolnim bračnim zajednicama se pored homoseksualaca posebno raduju preduzetnici koji se bave organizovanjem svadbi. U Francuskoj se do sada u svrhe organizovanja venčanja trošilo oko tri milijarde evra godišnje, ali kriza je zahvatila i ovu branšu, tako da preduzetnici sada očekuju nove prihode od sklapanja homoseksualnih brakova.

Procenjuje se da u Francuskoj živi oko 100.000 istopolnih parova. Svadbena branša računa da će veliki broj njih sada i zvanično stupiti u bračnu zajednicu, te planira posebne ponude za gej populaciju koja važi za imućniju klijentelu.

(Deutsche Welle)

Situacija se pogoršava

Sudeći po studiji koja je na Međunarodni dan borbe protiv homofobije predstavljena u Hagu, diskriminacija protiv homoseksualaca u EU još uvek je široko rasprostranjena. Agencija EU za osnovna prava (FRA) je za tu, do sada najveću studiju po tom pitanju, intervjuisala 93-000 pripadnike gej, biseksualne i transrodne populacije.

„Strah, izolacija i diskriminacija su uobičajena pojava“, navodi se u izveštaju Agencije EU za osnovna prava. Oko četvrtina svih ispitanika izjavilo je da su u poslednjih pet godina bili žrtve fizičkih napada ili pretnji. Skoro svaki drugi je prošle godine bio žrtva diskriminacije i uvreda. Tri četvrtine gej muškaraca prijavilo je da se ne usuđuju da javno pokažu svoju homoseksualnost.

Neki od ispitanika su rekli da se situacija pogoršava, čak i u tradicionalno tolerantnim državama. „Situacija je gora nego što je bila pre oko četiri godine“, rekao je jedan Belgijanac.

U Holandiji, koja je 2001, kao prva zemlja u svetu legalizovala gej brakove, 20 odsto ispitanika se osetilo diskriminisanim u sportskim klubovima, bolnicama, bankama, u potrazi za stanom ili prilikom večernjeg izlaska. Mnogi se u slučaju napada ne usuđuju da odu u policiju.

Diskriminacija

U izveštaju FRA se ističe da diskriminacija često počinju u školi, tako da mnogi mladi kasno ili nikada ne pokaže svoju seksualnu orijentaciju. „Države članice moraju da obezbede da se LGBT učenici u školi osećaju bezbedno, jer je to mesto gde negativna iskustva, predrasude i socijalna marginalizacija LGBT osoba često počinju“, navodi se u Haškom izveštaju. Komesarka Reding zaključuje da bi ti podaci trebalo da prodrmaju članice Evropske unije.

(Dijana Roščić, Deutsche Welle)

„Po dojavi obavještajne službe izvršili smo pretres kuće u Enuguu, gdje smo pronašli šest djevojčica mlađih od 17 godina, a koje smo oslobodili u ponedjeljak“, rekao je u srijedu Ebere Amaraizu, glasnogovornik policije u toj regiji.

U akciji su uhapšena dva muškaraca i jedna žena, za koje policija sumnja da su organizatori krijumčarenja djece i oni sada sarađuju s policijom, dodao je.

Najrašireniji zločin

Djevojke su namamljene u kuću obećanjem da će dobiti novac nakon poroda, dodao je Amaraizu.

„Istraga će omogućiti da se utvrde sve činjenice. Moramo saznati ko je odgovoran za njihovu trudnoću i odakle su“, rekao je.

Pet dana prije ovog otkrića oslobođeno je 17 trudnih maloljetnica i jedanaestero male djece, zatočenih u jednoj kući u Umaki u susjednoj državi Imu.

Djevojčicama je obećano da će nakon poroda dobiti između 25.000 i 30.000 naira (191 dolar), ovisno o djetetovu spolu.

UNESCO je krijumčarenje ljudi svrstao na treće mjesto najraširenijih zločina u Nigeriji, nakon korupcije i preprodaje droge.

(Al Jazeera)

Simon Constatin je u Švedsku došao tražeći bolje uvjete za život. Po zanimanju je varilac. Otkada je napustio rodnu Rumuniju pokušava doći do posla. Živi na ulici.

„Tako je teško pronaći vlastiti put, otići. Pet godina sam beskućnik i pokušavam svakog dana. Ali sistem mi ne dozvoljava“, kaže Simon.

Trećina beskućnika u ovoj zemlji spava na ulici ili u prihvatilištima, a pojedini imaju privremeni smještaj. Broj ugroženih povećan je toliko da je Vlada imenovala posebnog koordinatora koji se bavi ovim problemom.

Pomoć volontera

„Ne možemo pomoći imigrantima koji nemaju dokumente. Uskoro ćemo usvojiti zakon koji će im osigurati zdravstvenu zaštitu. Ali neće moći ostvariti ostala prava koja uživaju Šveđani“, kaže koordinator Michael Anefur.

Zbog toga postoji Stockholm Soup Kitchen. Ova grupa je osnovana prije godinu, nakon što je primijećen sve veći broj beskućnika na ulicama Stockholma. Volonteri svakog mjeseca u centru grada dijele hranu i odjeću ljudima kojima su potrebne.

„Problem bi trebao biti u programu svake stranke. Svima bi cilj trebao biti njegovo rješavanje, jer ovo je veoma bogata zemlja i mogli bismo uraditi mnogo više“, kaže Elin Jakobsson iz Stockholm Soup Kitchena.

Simon, uprkos teškim životnim uvjetima, ne namjerava odustati.

„Zaista se ne želim vratiti u Rumuniju. Želim ostati i pronaći bolji život za sebe, za svoju budućnost. Zbog toga se moram nastaviti boriti“, kaže.

U Švedskoj ima 34.000 beskućnika. Svaki četvrti je imigrant.

(Al Jazeera)

Istraživanje je provedeno 2012. godine među policajcima Uprave policije Crne Gore, a provela ga je nevladina organizacija Juventas, jedna od aktivnijih na polju prava LGBT populacije.

Svaki treći policajac smatra da se seksualna orijentacija može promeniti lečenjem, a većina je protiv održavanja Parade ponosa.

Anketa ukazuje i da preko 70 odsto policajaca smatra da policija treba da štiti učesnike parade, a svaki peti bi voleo da bude u obezbeđenju skupa takve vrste.

Mali procenat anketiranih opravdava verbalno nasilje nad pripadnicima drugačije seksualne orijentacije, dok bi velika većina njih, 86 odsto, zaštitila napadnutog homoseksualca.

Vlada je nedavno usvojila strategiju za unapređenje kvaliteta života LGBT populacije kojom namerava da se bori protiv svih oblika diskriminacije osoba drugačije seksualne orijentacije.

(Beta)

Ovu vest je saopštio ministar za tekstilnu industriju Abdul Latif Sidiki, upravo na dan kada je javljeno da se broj mrtvih u urušvanju petospratnice sa tekstilnim radionicama u predgrađu Dake povećao na 1.126.

Rušenje petospratnice, do kojeg je došlo 24. aprila, skrenulo je pažnju celog sveta na izuzetno loše uslove rada bangladešanskih tekstilaca i veoma niske plate koje primaju.

Novu minimalnu cenu nadnice predložiće, u roku od tri meseca, komisija sastavljena od predstavnika vlasnika fabrika tekstila, tekstilnih radnika i Vlade Bangladeša. Potom će Vlada odlučiti da li će prihvatiti taj predlog, rekao je Abdul Latif Sidiki.

Spasioci su uspeli da izvuku 2.438 preživelih, među njima i 19-ogodišnju Rešma Begum koja je nađena u petak, 17 dana nakon nesreće.

U trenutku rušenja 28. aprila u zgradi je bilo više od 3.000 ljudi. Najmanje 12 ljudi je uhapšeno uključujući vlasnika srušene zgrade i vlasnike radionica u kojima se šila garderoba za brojne svetske marke.

(Slobodna Evropa)