BRANKO TOŠOVIĆ: Pitanje da li su nam jezici zajednički nije lingvističko, već političko

26 nov 2018

"Mišljenja sam da vrijeme za deklaracije usmjerene na zajedničke dogovore još nije pogodno. Neke od njih koje su se pojavile u posljednje vrijeme u osnovi potvrđuje ono što je nauka kazala – da se radi o jednom jezika, da postoje, naravno, razlike između njih, ali da one nisu tolike da se može govoriti o razlikama u klasičnom smislu"

U Novom Sadu u novembru mesecu održan je Simpozijum o Branku Ćopiću, što smo iskoristili i kao priliku za razgovor sa Brankom Tošovićem, profesorom emeritusom Univerziteta u Gracu.

Bilo bi dobro da na početku porazgovaramo o tome kako je do Ćopićevog projekta došlo i kako će se on završiti?

Ovaj projekat započet je prije nekoliko godina, tačnije 2011, odnosno 2010, kada sam zatražio od zadužbine Branka Ćopića pri SANU da mi odobri da se u Gralis-korpus, koji je tada već bio razvijen u okviru drugog projekta, unesu svi tekstovi Branka Ćopića radi istraživanja. Tada, koliko mi je poznato, nije postojao nijedan sličan korpus jednog našeg pisca.  Gralis-Korpus finansirao je Austrijski fond za naučna istraživanja (uloženo je oko 100.000 evra od nekih 170.000 koliko je dobijeno za čitav Projekat). Stvorenu infrastrukturu upravo sam htio da iskoristim za formiranje dvaju korpusa – jednog za Iva Andrića, drugog za Branka Ćopića. Od Ćopićeve zadužbine dobio sam traženu saglasnost. Da bi se sačuvala autorska prava, u Gralisu nisu dostupni kompletni tekstovi, već samo pojedine rečenice koje se u pretraživanju dobijaju po ključnim riječima.

Zašto baš Branko Ćopić?

Pa to je vrijeme kada je Branko Ćopić bio u maloj ili većoj nemilosti. Bio je prilično zapostavljen (da ne upotrijebim jaču riječ). Čak se u njegovoj rodnoj Krajini to dešavalo. Smatrao sam da je neobično da je jedan tako veliki pisac malo ili potpuno nepoznat široj naučnoj javnosti pa i onoj užoj na Zapadu. Stoga sam pokušao da stvorim istraživački tim koji bi kompleksno analizirao stvaralaštvo Branka Ćopića.

Znači sedam zbornika dosadašnji je rezultat Projekta.

Da, uz Korpus, koji predstavlja srce Projekta i u koji je uključeno oko 90 odsto Ćopićevih tekstova (između ostalog svi romani) tu su još  sedam zbornika i osam simpozijuma. Za svaki skup unosili smo ona Ćopićeva djela koja su odgovarala tematici. I evo za ovaj simpozijum u Novo Sadu pripremili smo 44 nove pripovijetke koje će do kraja ovog mjeseca biti dostupne za pretraživanje. Dakle, kao najvažniji proizvod, pored zbornikâ, Ćopićev projekat dao je elektronski online korpus toga pisca. On se koristi ne samo u istraživanjima u okviru ovog projekta nego i za druge individualne i kolektivne projekte, posebno lingvističke. Za književna proučavanja takođe je značajan jer nudi mogućnost da se za bilo koji pojam (npr. zavičaj) automatski dobije neophodna građa (nije potrebno da se „pješke“ vade primjeri iz štampanih tekstova).

Dobija se konkordansa.

Da, dobija se konkordansa. To je velika stvar.

Projekat je zamišljen kao četverogodišnji, međutim interesovanje je bilo zaista veliko i ja sam ga svake godine produžavao pa smo ovdje u Novom Sadu došli do osmog simpozijuma. To govori i o tome da je javnost prihvatila projekat ali i da Branko Ćopić postepeno zauzima svoje pravo mjesto. U nekim reakcijama koje sam pročitao u sredstvima masovnog informisanja provlačila se misao, mišljenje o tome da je ovaj Projekat na neki način vratio Branka Ćopića na ono mjesto koje on zaslužuje kao pripovjedač, pisac, umjetnik. Ako je tako, to je jedan od najvećih uspjeha Projekta.

Svakako je taj rezultat zahvaljujući Vašem nastojanju, upornosti, dobroj volji, volonterskom radu bez financija poslednjih nekoliko godina, obrazovanju kadrova za istraživanje, podsticaju studentima i studentkinjama doktorskih studija.

Moje sledeće pitanje bilo bi kolika je uloga pojedinca sa vizijom u razvoju naše lingvistike, nauke o jeziku  pa i nauke o književnosti s obzirom na naše profesije.

Na to se može odgovoriti ako se odgovori na šire nelingvističko pitanje: kolika je uloga ličnosti u istoriji. O tome se lome koplja i ističe se da je  uloga ličnosti ogromna. Pogledajmo samo velike istorijske ličnosti šta su učinile, počev od onih pozitivnih koji su se borili za mir, pa do  negativnih kao što je Hitler. Slična je situacija i u nauci, odnosno u lingvistici. Dosta zavisi od pojedinca. Posebno od onih koji se ne vode konjukturnim razlozima. Najbolji je primjer Nikola Tesla koji je imao velike patente, a umro je kao siromah u nekom sitnom hotelu u Njujorku.

Hoćete da kažete da nam predstoji lepa budućnost, Vama i meni.

Ne, nego govorim o tome da se pravi naučnik kao što je Nikola Tesla nikad primarno ne rukovodi  nečim što je izvan nje, a što može da strašno negativno utiče na istraživačke tokove. Uzgred: Nikoli Tesli je ideja o naizmjeničnom motoru pala na pamet tokom jednog predavanja koje je slušao na Višoj tehničkoj školi u Gracu gdje je studirao. A druga interesantna stvar koju, koliko je meni poznato, niko nije dovodio u vezu sa Teslom i sa njegovom  strujom, jeste podatak o tome da najviše gromova u Austriji puca upravo u Gracu i njegovoj okolini. I Tesla dolazi iz Smiljanja, gdje su ga ti gromovi i potakni da se bavi strujom, dolazi u Grac, boravi izvjesno vrijeme…

Sada bih povela razgovor  o zajedničkom jeziku u regionu. Ima dosta otpora u svakoj od zemalja toga područja. Kako vidite nove predloge za jezičku politiku u regionu.

Znate,  imao sam trogodišnji međunarodni projekat (koji je zatim produžen za još jednu godinu) o razlikama između srpskog, hrvatskog i bosanskog/bošnjačkog jezika. Ovo naučno istraživanje bilo je više usmjereno na sistemsku lingvistiku, dakle ne da se istražuju neki sociolingvistički aspekti, problemi oko jezika, nego upravo da se u jednoj konkretnoj analizi stručnjaka iz različitih zemalja na neutralnom terenu kao što je Grac, utvrde činjenice ( zbog spekulacija, s jedne strane, da su razlike ogromne, s druge da razlika nema) na konkretnom materijalu kolike su te nepodudarnosti.

Zagovornici Deklaracije o zajedničkom jeziku na tribini na festivalu Egzit

Mi smo upravo za taj projekat formirali paralelni online korpus sa tekstovima na ta tri jezika (to „jezika“ možemo i da pod navodnicima stavimo), a onda smo došli do zaključaka koji su više intralingvističke prirode, a manje ekstralingvističke prirode. Pošto je Vaše pitanje ekstralingvističkog karaktera, nakon toga višegogodišnjeg rada na projektu (u četvrtoj i petoj godini njegovog trajanja izašli su nacionalni pogledi na datu temu u obliku posebnih zbornika – pet srpskih, dva hrvatska, jedan bošnjački; pripreman je i crnogorski, ali u Crnoj Gori nije pokazana zainteresovanost za njegovo objavljivanje).

Shvatio sam da još nije došlo vrijeme za neke dogovore, iako velika većina i stručnjaka i običnih ljudi polazi od toga da je to jedan (zajednički) jezik i da bi trebalo izlaziti iz divergencije, koja je dominirala u posljednje dvije decenije,  i kretati se u pravcu konvergencije. Mišljenja sam da vrijeme za deklaracije usmjerene na zajedničke dogovore još nije pogodno. Neke od njih koje su se pojavile u posljednje vrijeme u osnovi potvrđuje ono što je nauka kazala – da se radi o jednom jezika, da postoje, naravno, razlike između njih, ali da one nisu tolike da se može govoriti o razlikama u klasičnom smislu.

Umjesto na deklarativnom treba mnogo više raditi nakonkretnom planu – na uspostavljanju što veće i intenzivnije međusobne komunikacije i što češćih kontakata, iz kojih bi, možda, moglo da nešto konkretno proizađe.

Zajedničko.

Da. Jer pitanje koje postavljate nije u suštini lingvističko, već političko. Mi moramo da odgovorimo na pitanje da li je politika spremna na ono za šta su (ili mogu biti) spremni lingvisti i, možda, neka šira javnost. Ja sada ne vidim ni u Srbiji, ni u Hrvatskoj, ni u Bosni Hercegovini, ni u Crnoj Gori jačih osnova za neki pomak koji bi išao u pravcu dogovaranja o zajedničkim jezičkim pitanjima. I onda se postavlja pitanje: ako je takva situacija, da li ta pitanja treba čačkati, dirati ili pustiti da sve ide kako je krenulo. Ja nemam jasnog odgovora, ali smatram da je vrijeme deklaracija bio 19. i 20. vijek i da je sada došlo vrijeme konkretnog tihog rada na uspostavljanju kontakata, na međusobna pozivanja, bez bilo kakvog  kontraproduktivnog iritiranja. To ne znači da ne treba u tome pravcu djelovati ali smatram da treba preuzimati one akcije koje su produktivne, koje vode obnavljanju i jačanju komuniciranja. Iskustvo sa navedenog Projekta kroz koji je prošao veliki broj stručnjaka za jezik, prije svega sa štokavskog govornog područja,  bez radikalnih pristalica ove ili one opcije (oni su dobili priliku da u zbornicima posvećenim nacionalnim pogledima iskažu svoje mišljenje, što su neki od njih i uradili) pokazuje opravdanost i svrsishodnost takve orijentacije.

Vi uvažate razlike i želite to da podelite sa drugima. Vaša cirkularna elektronska pisma uvek imaju i ćirilicu i latinicu, ekavicu i ijekavicu itd.  Razvili ste jednu vrstu modela za komunikaciju u sva četiri regiona.

Pa ja imam dosta projekta i nikoga ne želim da nepotrebno iritiram. Meni je važnije da u njih privučem što više sa svog štokavskog područja (i šire). Da razgovaramo, komuniciramo, razmjenjujemo iskustva itd. To je cilj takve pismene komunikacije  sa prijavljenim na projekte. Ponekad pomoću zagrada pokušavam da upotrijebim sve jezičke izraze karakteristične za područje bivšeg srpskohrvatskog jezika pa se u istome tekstu pojavljuje i izraz tipičan za srpski, za hrvatski, i za bošnjački. Ali  ne polazim od ustavnih kategorija svih novostvorenih zemalja. Jer ako bismo od njih polazili u svakoj sredini i u svakoj situaciji, morali bismo neka rješenja prihvatiti  koja su teško prihvatljiva ili zvanično nisu prihvatljiva u drugim sredinama. Konkretno, imam u vidu naziv jezika Bošnjaka. Prema Ustavu Federacije BiH u službenoj upotrebi je bosanski jezik. Republika Srpska predlaže drugo rješenje. Ja se držim Prve odluke Odbora za strandardizaciju srpskog jezika kojom se preporučuje da Srbi jezik Bošnjaka nazivaju bošnjačkim. Na srpskoj strani postoje i radikalnija orijentacija, recimo da se taj jezik naziva srpskim bošnjačkim  i sl. Zbog navedene pozicije imao sam i oštre razgovore na nekim naučnim skupovima.

U Projektu o razlikama dao sam u naslovu dva rješenja odvojena kosom crtom: bosanski/bošnjački želeći da time zadovoljim i one koji insistiraju na nazivu bosanski jezik i one koji smatraju da je korektnije govoriti o bošnjačkom jeziku. Dakle, dao sam svakome mogućnost da se pronađe u izrazu.

Studentima u nastavi, a njih je bilo iz svih krajeva bivše Jugoslavije, uvijek sam govorio: „Vi možete kako god hoćete da nazivate taj jezik, to je vaše legitimno pravo i meni ne smeta da birate i onaj naziv koji ja ne koristim“.  Ako idemo po  analogiji da je jezik Srba srpski, jezik Hrvata hrvatski, onda bi logično bilo da i jezik Bošnjaka bude bošnjački.

Međutim, apsolutno sam protiv toga da se Bošnjacima nameće naziv bošnjački jezik jer se moraju poštovati ljudska prava svakog pojedinca da se sam lično odredi  prema nazivu svoga jezika. Ali se, s druge strane, ne može Srbima i Hrvatima nametati ono rješenje koje njima ne odgovara, odnosno i njima treba dati mogućnost da nazivaju taj dio zajedničkog jezika na zajedničkom prostoru onako kako oni smatraju, ali da to ne bude uvredljivo za Bošnjake (odrednica bošnjački zaista ne bi trebalo da kod njih izaziva odbojnost zbog svoga značenja koje nije nimalo pejorativno). Jezik Slovenaca Srbi nazivaju slovenačkim (sa istim sufiksom -čk- kao i za jezik Bošnjaka: bošnjački), a Hrvati slovenskim, pa Slovencima uopšte ne smeta to dvojno rješenje (i Beč ima više naziva u pojedinim jezicima: Wein, Vienna, Vienne, Wean, Dunaj, Bécs,  Beč, Вена…). Ne smeta im.

Zašto i Bošnjaci ne bi dozvoli da jedni njihov jezik nazivaju bosanskim, drugi bošnjačkim? Nažalost, ovaj je prostor jako ostrašćen i ide se na iracionalna rješenja, koja su, recimo, u Austriji, na njemačkom govornom području nerazumljiva. Tamo se prije svega vodi računa o novcu zato što njima nije u interesu da uvode dvije norme – jednu za Njemačku, drugu za Austriju iako postoji podebeo rječnik austrijskog njemačkog. U njemu ima više razlika nego u bilo kome razlikovnom rječniku srpskog i hrvatskog (da bošnjački i ne spominjem), čak u onim izrazito tendencioznim kakav što je Brodnjakov (koji je zbog orijentacije da se nađe što više razlika faktički neupotrebljiv). U Gracu postoji  jedan veliki zagovornik austrijskog jezika profesor Mur (koji je učestvovao referatom i na mome Projektu).

U Jugoslaviji su bila oba pisma bila ravnopravna. U Srbiji je javnost danas podeljena u vezi sa službenom upotrebom dvaju pisama – ćirilice i latinice u smislu da je ćirilica tipično srpsko pismo. Šta Vi mislite o tome?

Čini mi se da je korektna odrednica da je ćirilica primarno srpsko pismo. Ali istovremeno smatram da je srpsko pismo i latinica. Ona ima dugu tradiciju, veoma mnogo je knjiga štampano na njoj. I kada bi se prešlo na pisanje isključivo ćirilicom, mislim da bi to za Srbe bilo kontraproduktivno. Smatram da je to njihova civilizacijska prednost (u smislu što su dvoazbučni). Čitanje je dovedeno do takvog automatizma da se i ne zapaža na kome se pismu čita, jednostavno se ne obraća pažnja na takvo kodno prebacivanje.

Mi imamo stručnjake za jezik koji zagovaraju samo upotrebu ćirilice i pri tom imaju značajne pozicije moći u akademsoj i političkoj  sferi. Šta mislite o  vezi između naučne pozicije i pozicije u vlasti?

I to pitanje smatram političkim pa ne volim da o njemu govorim. Pitanje ćirilice može se na neki način dovesti u kontekst uvođenja u zvanično upotrebu ekavice u Republici Srpskoj prije nekoliko godina koje je neslavno završeno (pokazalo se kao promašaj). U kontekstu srpsko-hrvatskih odnosa, da je ta inicijativa uspjela, ona bi dovela do toga da bi se ijekavica (kojom je i Vuk govorio) isključivo vezala za hrvatski jezik.  Više razloga ima zašto navedeni eksepriment sa jednim većim dijelom srpskog naroda  nije uspio.

Nešto je slično i sa odnosom ćirilice i latinice. Ja sam protiv ishitrenih rješenja, za to sam da se ćirilica kao tradicionalno primarno pismo  što više njeguje, da dobije maksimalan prostor za upotrebu i funkcionisanje, ali onoliko koliko je to produktivno,  istovremeno bez odbacivanja latinice jer je i ona već sada dio kontinuiteta srpske tradicije i kulture…

Kako napraviti kompromis?

„Treba sve preduzeti da Srbi ne ostanu bez drugog pisma“

Nije lako da se zadovolje svi relevantni kriterijumi, ali treba sve preduzeti da Srbi ne ostanu bez drugog pisma. Ni u kom slučaju ne treba ići na ishitrena rješenja. Jer se može ući u neku vrstu izolacije ako se odbaci sredstvo komuniciranja koje je posljednjih nekoliko stoljeća bilo u upotrebi. Stoga je za rješavanje ovog pitanja poučna pouka sa nepromišljenim uvođenjem ekavice u BiH, pouka da  takvi eksperimenti traže trezvenost, modelovanje potencijalnih pravaca razvoja, predviđanja šta će se desiti u pozitivnom i negativnom smislu. Ukoliko se odustane od latinice, Hrvati će, između ostalog, dobiti ono što (mnogi / neki od njih) žele – da sa Srbima više ne dijele zajednički grafijski sistem, da se izvrši sinonimizacija po principu srpski jezik = ćirilica, hrvatski jezik = latinica, što može voditi još većem udaljavanju Srba i Hrvata, srpskog i hrvatskog jezika, srpske i hrvatske kulture. Smatram da za Srbe to nije povoljno rješenje i zbog izuzetne komunikacije koja se odvija u internetu. U njemu Srbi pišu i na latinici i na ćirilici.  Ako iz unutrašnje pozicije ima nekakvih razloga za delatinizaciju srpskog jezika, srpske književnosti i kulture, onda sa spoljne (u inostranstvu) ti se razlozi dosta relativiziraju. Moje iskustvo držanja nastave na univerzitetima u Njemačkoj (Manhajmu, Lajpcigu) i Austriji (Gracu) ukazuje na brojne primjere izbjegavanja u edukacijskom procesu onoga što je objavljeno na ćirilici, zbog čega trpi srpska nauka (studenti, pa i drugi, jednostavno ne žele da čitaju na ćirilici).

Ako se rukovodimo izrekom Koliko jezika, toliko i glava, onda bismo mogli kazati i Koliko pisama, toliko i civilizacijskih prednosti.

Potpuno protjerivanje latinice može voditi određenoj izolaciji iz čisto utilitarnih, pragmatičkih razloga. To, koliko mogu primijetiti, shvataju, domaći izdavači pa biraju pismo prema tome da li neka knjiga ima ili može dobiti internacionalne dimenzije te ih štampaju na latinici.

Vi se niste izjašnjavali o zalaganju da standardni jezik/jezici ima/imaju prepoznatljivu rodnu perspektivu.  Šta mislite o tome?

Ja se nisam za to zalagao zašto što nisam za to imao prilike. A nisam se zalagao, između ostalog, zbog toga što živim i radim u zemlji u kojoj se o tome veoma mnogo vodi računa. I insistira na jezičkoj ravnopravnosti polova.  Ali standardizirati podrazumijeva da je to ušlo u Duden [normativnu gramatiku njemačkog jezika], ali jezička ravnopravnost polova nije za sistemskolingvističku normu, već za sociolingvističke preporuke.

Na njemačkom govornom području insistira se na tome da se u svim oblastima komuniciranja vodi računa o dženderskoj komponenti. Pa kada se, recimo, nekome zvanično pismeno obraćate, podnosite zahtjev, vi strogo morate da vodite računa o tome kako vam ne bi zamjerili i, na neki način, doveli u pitanje ono što Vam je bio cilj da postignete. U njemačkom se na sreću (za razliku od srpskog i nekih drugih slovenskih jezika) vrlo lako obrazuju i koriste imenice za oznaku lica ženskog roda pomoću sufiksa -in jer se od gotovo svakog muškog parnjaka može graditi ženski. I to zaista dobro funkcioniše. Tome posebno pomaže kosa crtica koja se stavlja iza sufiksa za muški rod  (recimo -er) i ispred sufiksa za ženski (-in). Kod nas postoje velika ograničenja u upotrebi toga interpunkcijskog znaka za takve potrebe. I još nešto: jedno od obaveznih pitanja u evaluaciji nastavnog procesa i nastavnog osoblja na austrijskim univerzitetima odnosi se na to koliko profesor poštuje džendersku ravnopravnost u izražavanju. Ocjene su od jedan do pet. Na tome planu onima koji govore na srpskom i drugim štokavskim jezicima nije baš jednostavno jer je formalni sistem dženderskog variranja manje razrađen, a i tradicija igra svoju (negativnu) ulogu. Ali i tamo gdje živim dolazi do pretjerivanja pa se mehanički, čisto formalno feminizira tekst ili se on usložnjava, opterećuje paralelnom upotrebom jedinica tipičnih za oba pola. Ponekad onaj ko piše dolazi u nezgodnu situaciju jer ne zna kako da zadovolji taj kriterij a da mu istovremeno izraz bude jednostavan, jasan i maksimalno čitljiv. Stoga se prilazi drugom rješenju, recimo izbjegava  se markacija bilo kakve  dženderske komponente (i muške i ženske).

Kada je u pitanju emancipacija žene, ona ima potpuno opravdanje ako je  svrsishodna, produktivna, i realna, ako ona ženama olakšava život i ako je neophodna za potvrđivanje polnog identiteta. Ja nisam za to da žena preuzima na svoja pleća sve moguće poslove (polazim i od svoje supruge). Smatram da je njima mnogo teže da se bave naukom, njima je dvostruko i trostruko teže nego muškarcima, ali dobijam utisak da je ta emancipacija često lažna i za same žene  kontraproduktivna u tom smislu što im muškarci prepuštaju sve što one žele, a one sve to preuzimaju na sebe i postaju opterećenije od muškaraca (efekat buremanga).

Kada se npr. formira komisija za izbor novog profesora, obavezno se u nju uključuje predstavnik (iz moje prakse samo predstavnica) Univerziteta koji je zadužen da prati koliko se poštuje ravnopravnost polova.  Ako su dva kandidata potpuno jednaka u svemu, prednost se daje ženi (to i zvanično stoji u proceduri biranja).

Otišao je značajan broj talentovanih osoba za istraživanje jezika iz  zemalja našeg regiona u zemlje Evrope i sveta gde se bave i pitanjima jezika ovog regiona. To smo videli i na ovom Vašem simpozijumu ovde. Da li su Vaš i projekti  [Andrićev i Ćopićev] jedno od  mesta na kojem se oni susreću i razmenjuju svoja mišljenja i rezultate i kako uopšte mislite da nadalje objedinjujete taj mladi kadar?

Ne samo ovaj projekat (Ćopićev) nego i Andrićev, kao i projekat o razlikama između štokavskih jezika, imaju jednu od osnovnih orijentacija  na mlade.  Ali to dolazi, između ostalog, i zbog kriterijuma na osnovu kojih se može dobiti neki naučno-istraživački projekat za finansiranje. Jedan od osnovnih zahtjeva za prihvatanje projekta jeste uključivanje mladih u istraživački proces, davanje šanse da provjere svoje mogućnosti i pokažu sposobnosti a takođe da se razviju u prave stručnjake. I kada sam 2005. podnio zahtjev za projekat o razlikama Austrijsom fondu za finansiranje naučnih projekata, 90% sredstava koje sam dobio (ne računajući ona za izradu infrastrukture paralelnog korpusa) otišlo je na aktuelne ili upravo svršene studente uključene u projekat (koordinacija rada, unošenje tekstova u korpus, organizacija skupova, priprema publikacija i s.).  Pored toga, insistirao sam da studenti ravnopravno učestvuju i u držanju referata na skupovima u okviru projekta kako bi se vježbali, sticali iskustvo, kako se na javnom skupu govori, kako se komunicira.

Posebno je na Andrićevom projektu došla do izražaja ta orijentacija. Znate, sada se odvija proces smjene generacija, dolazi do pauza u istraživanjama (recimo, dvadesetak godina nije se pojavila nijedna monografija o Ćopiću; stalo se sa knjigama Voja Marjanovića). Šta je trebalo raditi? Ako se zasniva projekat sličan Ćopićom ili Andrićevom, onda se treba opredijeliti za dvije varijante: (1) formirati elitni zatvoreni istraživački tim (debatni klub) i pozivati na skupove autoritete, već oformljene, iskusne stručnjake koji su već stekli afirmaciju, ili (2) proširiti elitni krug mladima, pružiti  njima mogućnost. Kad su zasnivana oba projekta (Andrićev i Ćopićev) obje opcije bile su u opticaju, čak mi je od nekih sugerisana (da ne kažem nametana) prva opcija ali sam bio protiv zato što sam smatrao da su stariji dobili šansu, iskoristili je manje ili više, neki su se umorili, neki su prešli iz prave nauke u  politiku, politikanstvo, opterećeni na ovaj ili onaj način ratnim frustracijama. Došla je jedna nova generacija, internet generacija koja ima drugi način života, druge poglede. I ona treba da dadne nešto novo.

Rezultat (između ostalog): već imamo prvu knjigu Milane Poučki iz Novog Sada, koja je učestvovala na jednom konkursu, pobijedila na njemu i dobila sredstva za objavljivanje prve knjige (skupila je radove objavljene u okviru Andrićevog projekta).  Takvih će publikacija još da bude na mojim projektima. I možda je njihova najveća vrijednost upravo u tome što se tumači Andrić i Ćopić od strane nove generacije obrazovanih stručnjaka.

Mislim da bi trebalo nastaviti sa  vizijom XXI veka i o Andriću i o Ćopiću. Jer ova nova generacija zna o njima samo po sećanju drugih [Andrić je umro 1975, a Ćopić 1984]. Ono što je važno je omogućiti njihovo međusobno komuniciranje kao u jednoj maloj zajednici što makar stvara privid stručnjaka regiona.

A u suštini i ovi moji aktuelni projekti (Ćopićev i Andrićev) u značajnoj su mjeri u funkciji onoga prvoga o čemu sam govorio (u vezi sa zajedničkim jezikom, deklaracija i sl.). Dakle, da ne idemo na proklamacije, već na jedan tih, nenametljiv, ali prepoznatljiv i produktivan  rad na uspostavljanju kontakata između stručnjaka za jezik i književnost ovoga našega regiona. I to je upravo moja orijentacija.

Razgovarala: Svenka Savić (Autonomija, naslovna fotografija: Univerzitet u Gracu)  

Podelite ovu stranicu!