BRANKA PRPA: Aleksandar Vučić sudjelovao je u ubojstvu Slavka Ćuruvije

29 Jan 2014

Nijedno društvo ne može naprijed ako se ne suoči sa svojom historijom

Tog 11. travnja 1999. godine, u jeku NATO-ova bombardiranja Srbije, dok je s tadašnjim suprugom Slavkom ?uruvijom ulazila u svoju beogradsku zgradu, splitska povjesni?arka dr. Branka Prpa nije mogla znati da ?e koju sekundu potom postati dio povijesnog doga?aja koji do danas optere?uje srpsko društvo.

Miloševi?evi ubojice ispalili su u njezina muža 17 metaka i ubili ga na licu mjesta: tako se fašisti?ki režim obra?unao s jednim od svojih najžeš?ih kriti?ara – ?uruvija je bio vlasnik i glavni urednik Dnevnog telegrafa i tjednika Evropljanin, nezavisnih listova koji su raskrinkavali zlu suštinu režima.

Tako je histori?arka postala objekt historije. S dr. Prpom razgovaramo u kontekstu podizanja optužnice u “slu?aju ?uruvija“, nakon što je potpredsjednik Vlade Srbije Aleksandar Vu?i? obznanio kako je mozaik ?uruvijina ubojstva napokon složen te kako su 15 godina nakon tog ubojstva srpskom pravosu?u kona?no poznata imena nalogodavaca i izvršitelja.

Za po?etak, jeste li Spli?anka ili Beogra?anka?

– Rekla bih da sam Spli?anka koja živi u Beogradu.

Split napuštate 1972. i odlazite na studij povijesti u Beograd. Kako su roditelji reagirali na tu vašu odluku?

– Potpuno je jasno da su moji roditelji bili zapanjeni mojom odlukom da idem u Beograd, jer sam u Zagrebu imala i tete i barbe i sve ono što je normalno za nekog tko živi u Splitu. A u Beogradu nisam nikad dotad bila, niti sam znala ikoga, niti su ikoga u Beogradu poznavali moji roditelji. Stoga je razumljivo da su bili puni strepnje za svoju 19-godišnju k?er koja se odlu?ila za Beograd.

Zašto ste se intimno odlu?ili za Beograd? Zašto ne Zagreb?

– Spadam u onu splitsku generaciju koja je po?ela ozbiljno intelektualno propitkivati ideološki monizam tadašnjeg društva i politi?ko jednoumlje. Kad su 1968. bile studentske demonstracije u Beogradu, mi smo u Splitu išli u kino gledati TV žurnale, koji su se prikazivali prije filmske projekcije, jer se jedino tamo moglo vidjeti i ?uti nešto o tim demonstracijama. Onda smo gledali film “Rani radovi“ Želimira Žilnika, tako da je za mene Beograd bio najliberalnije mjesto u tadašnjoj Jugoslaviji: grad koji problematizira stvari, grad studentskog bunta.

Gdje ste živjeli u Splitu?

– Na Ba?vicama. Tamo je i dandanas moj stan, tamo su mi živjeli roditelji.

I u ratu ste ?esto dolazili u Split?

– Svake godine, da obi?em roditelje.

Kako je to izgledalo?

– Uvijek sam roditeljima govorila, ako sam i imala nekih grijeha, da sam ih okajala na tim križnim putovanjima od Beograda do Splita i natrag, preko Ma?arske, gdje se ?ovjek uvijek osje?a kao “dvostruki neprijatelj“ – na srpskoj granici znaju da idete u Hrvatsku, a na hrvatskoj da dolazite iz Srbije. Nije bilo lako.

Kako ste živjeli 90-ih u » Beogradu, s obzirom da ste došli iz “neprijateljske sredine“ i kritizirate Miloševi?ev režim?

– Bilo je jako teško biti Hrvat u Srbiji tih godina, moram to re?i. A najteže je bilo to što nas se naš domovinski prostor, dakle Hrvatska, na neki na?in odrekao. Bili smo tu?inci. Nekako smo opstali, zahvaljuju?i i dovoljno velikom krugu Srba koji su smatrali da je progon Hrvata u Beogradu i Srbiji neprihvatljiv.

Možda mi je i taj moj dinarski dio, koji vu?em iz naslije?a, dao snagu da se borim protiv režima Slobodana Miloševi?a i da sudjelujem u gra?anskim protestima protiv tog režima, od raznih me?unarodnih konferencija na kojima sam sudjelovala, preko osnivanja Europskog pokreta za Srbiju 1992. godine, do osnivanja Beogradskog kruga koji je okupljao stotinjak intelektualaca kriti?nih prema Miloševi?u.

S kime ste se u Beogradu družili tih godina?

– Moram re?i da sam u tim ratnim godina promijenila okruženje za nekih 60 posto. Mnogi prijatelji postali su bivši prijatelji, jer rat nije akademsko pitanje, nego eti?ko. Nisam mogla biti prijatelj s ljudima koji su opravdavali rat. Stoga su nastala nova prijateljstva na politi?kim principima, u cilju zajedni?ke borbe protiv zlo?udnog režima.

Godine 1998. današnji potpredsjednik Vlade Srbije Aleksandar Vu?i?, tada ministar informiranja, donosi zakon o informiranju koji drasti?no sužava slobodu tiska i omogu?ava progon medija. Na udaru su naro?ito novinari, me?u njima i vaš tadašnji suprug. Kako se to prelamalo na vaš osobni život? ?itamo ovih dana da su vam u stan upadali i ovrhovoditelji?

– To je bilo dramati?no razdoblje, tako nešto smo dotad ?itali samo u literaturi. Ne samo što je trebalo pro?i sva ta su?enja, nego vam u jednom trenutku specijalci blokiraju cijelu zgradu i upadnu u stan da zaplijene vašu privatnu imovinu, nakon što su ve? prije zaplijenili kompletnu imovinu redakcije.

Naime, taj Vu?i?ev zakon, koji su zajedni?ki donijeli stranka JUL Mire Markovi? i Šešeljeva Srpska radikalna stranka, omogu?avao je da se novinama odrežu ogromne nov?ane kazne koje treba platiti u roku od 24 sata, ina?e se zapljenjuje ne samo redakcijska imovina, nego i privatna, kao što se dogodilo direktoru Evropljanina, kojemu su uzeli stan. Mi smo živjeli na zadnjem, ?etvrtom katu zgrade, a specijalci poredani na stepeništu s automatskim puškama, kao u “Matrixu“.

Dvorište puno novinara, moj ro?eni sin ne može u?i u ku?u jer ga ne puštaju, i nama telefonom jave da se dole nalazi Jiri Dienstbir, tadašnji izvjestitelj Savjeta Europe za ljudska prava. A u našem stanu za to vrijeme sjede Vuk Draškovi? i njegova žena Danica, koji su došli nekim stotim povodom.

I?

– I ja kažem: “Idem po Jirija.“ A Slavko se prepao: “Gde ?eš, jesi luda?“ I tad Danica kaže: “Branka, idi po njega!“ I ja se spustim u dvorište, do?em do policijskog kombija i kažem zapovjedniku: “Vi ?ete sada otvoriti vrata i pustiti moga gosta unutra!“ On je bio toliko zaprepašten i zabezeknut da je samo kimnuo glavom, i ja sam uvela Jirija u stan, a on je odmah telefonski po?eo davati izjave svjetskim medijima.

Nakon ubojstva vašeg supruga današnji predsjednik Srbije Tomislav Nikoli?, tada dopredsjednik Šešeljevih radikala, izjavljuje na TV-u da mu “nije žao što je ?uruvija ubijen“. Kako vam je to bilo ?uti?

– On je to rekao u emisiji Olje Be?kovi?, a Šešelj je u parlamentu nakon ubojstva izjavio da Dnevni telegraf nisu novine, nego toalet-papir. Vrije?anje Slavka iz redova Srpske radikalne stranke bilo je normalno u to vrijeme, a Nikoli? je ovo izjavio nakon 5. oktobra, što je po meni još gore.

Prošlo je 15 godina, Nikoli? i Vu?i? danas su najmo?niji ljudi Srbije. Kako vam je živjeti u toj zemlji, s obzirom da njome vladaju ljudi koji su prije 15 godina bili suodgovorni za ?uruvijino ubojstvo ili su nad njim javno likovali?

– Na kraju krajeva, Miloševi?ev režim je u Srbiji svrgnut najve?om spontanom pobunom gra?ana u Srbiji u 20. stolje?u, što je rezultiralo dolaskom na vlast Zorana ?in?i?a, koji je 2003. ubijen od istih eskadrona smrti koji su ubili i Slavka ?uruviju. Taj dio državne strukture koji ubija politi?ke protivnike nije još u Srbiji demontiran, što nije dopušteno u jednoj humanisti?koj civilizaciji, niti se može uklopiti u ono što moderna Europa predstavlja u zadnjih 200 godina.

Ako odustanemo, zna?ilo bi da su sve naše žrtve bile uzaludne. Odustajanje je vrlo komforna pozicija. Može ?ovjek sebi re?i: “E, dosta mi je, pojeli mi 25 godina života ovi biblijski skakavci.“ Ali što si onda radio tih 25 godina? Ta inverzija, da istim ljudima koji su sudjelovali u Slavkovu ubojstvu ja sada trebam biti zahvalna što su omogu?ili procesuiranje tog ubojstva, to je perverzno. Kao, sad postoji politi?ka volja.

Što mislite o toj kategoriji “politi?ke volje“?

– Mene politi?ka volja ne interesira – ona ne može niti oduzeti život, niti sankcionirati one koji su to po?inili. To mora raditi država, ona nam mora garantirati da se ovakvi doga?aji više ne?e ponavljati. Ovo što se povodom ubojstva Slavka ?uruvije zadnjih 15 dana doga?a u Srbiji jest tako?er jedan spektakl koji je proizvela politi?ka volja.

Vjerujete li da ?e srpsko pravosu?e kvalitetno procesuirati “slu?aj ?uruvija“ i što bi to zna?ilo za srpsko društvo?

– Su?enje ?e dokazati samo jednu stvar: stvara li Srbija pravnu državu i institucionalni okvir koji ?e garantirati vladavinu zakona? To je ono što sve nas koji smo toliko godina živjeli u bezakonju relaksira. Nijedno društvo ne može naprijed ako se ne suo?i sa svojom historijom. To pitanje odgovornosti i suo?enja s realnom prošloš?u je jedna od klju?nih stvari i zato se današnji potpredsjednik Vlade Srbije Aleksandar Vu?i? ne može izvinjavati što smo 14 godina ?ekali procesuiranje Slavkova ubojstva, nego zato što je sudjelovao u tom ubojstvu.

Ubojstvo Slavka ?uruvije jedan je od najvažnijih doga?aja u novijoj historiji Srbije. Kako se, kao povjesni?arka, osje?ate u koži objekta suvremene povijesti? Da ironija bude ve?a, i radite u Institutu za noviju istoriju Srbije?

– Ta ironija je po?ela onog trenutka kad sam prije raspada Jugoslavije imala prijavljen doktorat na temu kako srpski intelektualci 1920-ih i 1930-ih godina vide Jugoslaviju. Onda kao histori?ar doživite da radite istraživanja i pišete o segmentu jedne države prije 70 godina, a gledate kako se ono o ?emu pišete raspada pred vašim o?ima. To je i ljudski i profesionalni problem. I onda kao osoba krenete sudjelovati u doga?ajima koji jesu historija.

To miješanje osobne i profesionalne historije je nešto što ?ovjek ne može zamisliti. No, ta profesionalna znanja o Jugoslaviji su mi pomogla da i prije sloma budem dobro politi?ki orijentirana i da na samom po?etku detektiram indikatore raspada države. Tako sam vrlo rano detektirala Miloševi?a kao veliku opasnost za opstanak Jugoslavije.

Diplomirali ste na temi “Srbi u Dalmaciji“, a krajem 80-ih objavljujete i knjigu “Srpsko-dalmatinski magazin“. No, par godina poslije Srbi su otišli iz Dalmacije?

– Jest. Tako da su mi kolege u Institutu rekli: „O ?emu god pišeš, to nestane kao historijska kategorija. Daj, majke ti, pa piši o Miloševi?u!“

Kako ste doživjeli nestanak srpskog naroda iz Dalmacije?

– Vrlo teško. Moram citirati mog povjesni?arskog kolegu i prijatelja Ivu Banca, koji je nakon odlaska Srba iz Hrvatske rekao da je to “veliki gubitak za hrvatski narod“. Jer ne samo da je srpski narod ukorporiran u hrvatsku politi?ku matricu, nego i u kulturnu, i zato je njihov odlazak gubitak za hrvatski narod. Mislim da je jedna od najljepših stvari koje mi s ovih prostora u životu imamo upravo to što živimo na mjestu gdje se susre?u razli?iti civilizacijski, kulturni i konfesionalni krugovi.

Gospo?o Prpa, hvala vam na razgovoru…

– ?ekajte, molim vas, ako mogu još nešto re?i za ono prvo pitanje, kad ste pitali jesam li Spli?anka ili Beogra?anka.

Izvolite.

– U Splitu su mi ro?eni i preci s maj?ine strane, još od prve polovine 19. stolje?a, dida mi se zvao Duje Caktaš. S o?eve strane sam iz Siveri?a, i ja sam prva osoba iz te obitelji koja je otišla na ovu stranu. I znam kako je bilo mom ocu, ?ija je cijela obitelj 90-ih bila u izbjeglištvu, kad su ga ro?aci pitali: “Je li, Jozo, kad ?e ti se ?er vratit?“ A znali su da živim u Beogradu. No, satisfakcija mi je da su danas svi oni ponosni na mene. A znate kako?

Kako?

– Oni su izgleda imali nekog Prpu iz rodbine koji je živio u Srbiji, i on je njih, ne znam kojim kanalima, izvještavao o mom držanju u Srbiji i što ja to govorim i izjavljujem u javnosti. I onda su oni rekli mom ocu: “Jozo, možeš bit ponosan na ?er.“ Eto, ispada da se sad hvalim na kraju, ali važno mi je da ovo kažem.
Hvala Bogu, nikad nisam srela Miru Markovi?

Tvrdite da je suština pri?e u tome da se otkrije naru?itelj ubojstva. Dosadašnji iskazi upu?uju na Miloševi?evu ženu Miru Markovi?, koja nije obuhva?ena optužnicom. Jeste li je ikada sreli i mislite li da ?e do?i dan kad ?e biti optužena, a Srbija zatražiti od Rusije njezino izru?enje?

– Nikad u životu je nisam srela, hvala Bogu. Zla kob koja je pratila ovu zemlju utjelovljena je i u patologiji Mire Markovi?. Ali ne mislim da je samo ona odgovorna, ve? cijeli kontekst koji državu pretvara u aktera zlo?ina. No, ona je važan dio tog konteksta. Istraga je zasad došla do Državne bezbjednosti, ali nema smisla ako ostane na tome, jer ?in?i?a, Stamboli?a i ?uruviju nije Državna bezbjednost ubila samoinicijativno.

Ho?emo li uraditi korak dalje od izvršitelja? Pogotovo što je u to vrijeme Državna bezbjednost bila pod direktnom komandom Slobodana Miloševi?a, bez ikakve kontrole parlamenta. I sad ?e mi netko re?i da su tajni agenti svojevoljno odlu?ili ubiti ?uruviju?! Ne?e biti.

‘Gospo?o Prpa, za vas je besplatno’

U srpskim medijima znanstveno i kriti?ki interpretirate srpsku povijest u zadnjih 200 godina. Zamjeraju li srpski nacionalisti što im povijest tuma?i jedna Hrvatica?

– Naravno. Imam razne komentare tipa “ustašica“ i ostalo, ali imam i poštovanje dobrog dijela javnosti. To je jedna od osobnosti Srbije i razlog zašto sam uop?e mogla živjeti u Srbiji u ratu i poslije: to prihva?anje razli?itih ljudi, bez isklju?ivosti. Malo se u povijesti zna da je gomila srpskih seljaka glasala za Stjepana Radi?a i Hrvatsku selja?ku stranku.

Pravi Srbijanci nemaju taj oblik nepoštovanja drugih. Uvijek kažem da je najve?i uspjeh javnog intelektualca kad do?e kod seljaka na pazar, a on ne?e da vam naplati, i kaže: “Gospo?o Prpa, za vas je besplatno.“ Ne znam za ve?i uspjeh.

(Damir Pili?, Slobodna Dalmacija / Foto: Matija Kokovi?)

Podelite ovu stranicu!