BRANKA PRPA: Aleksandar Vučić sudjelovao je u ubojstvu Slavka Ćuruvije

29 Jan 2014

Nijedno društvo ne može naprijed ako se ne suoči sa svojom historijom

Tog 11. travnja 1999. godine, u jeku NATO-ova bombardiranja Srbije, dok je s tadašnjim suprugom Slavkom Ćuruvijom ulazila u svoju beogradsku zgradu, splitska povjesničarka dr. Branka Prpa nije mogla znati da će koju sekundu potom postati dio povijesnog događaja koji do danas opterećuje srpsko društvo.

Miloševićevi ubojice ispalili su u njezina muža 17 metaka i ubili ga na licu mjesta: tako se fašistički režim obračunao s jednim od svojih najžešćih kritičara – Ćuruvija je bio vlasnik i glavni urednik Dnevnog telegrafa i tjednika Evropljanin, nezavisnih listova koji su raskrinkavali zlu suštinu režima.

Tako je historičarka postala objekt historije. S dr. Prpom razgovaramo u kontekstu podizanja optužnice u “slučaju Ćuruvija“, nakon što je potpredsjednik Vlade Srbije Aleksandar Vučić obznanio kako je mozaik Ćuruvijina ubojstva napokon složen te kako su 15 godina nakon tog ubojstva srpskom pravosuđu konačno poznata imena nalogodavaca i izvršitelja.

Za početak, jeste li Splićanka ili Beograđanka?

– Rekla bih da sam Splićanka koja živi u Beogradu.

Split napuštate 1972. i odlazite na studij povijesti u Beograd. Kako su roditelji reagirali na tu vašu odluku?

– Potpuno je jasno da su moji roditelji bili zapanjeni mojom odlukom da idem u Beograd, jer sam u Zagrebu imala i tete i barbe i sve ono što je normalno za nekog tko živi u Splitu. A u Beogradu nisam nikad dotad bila, niti sam znala ikoga, niti su ikoga u Beogradu poznavali moji roditelji. Stoga je razumljivo da su bili puni strepnje za svoju 19-godišnju kćer koja se odlučila za Beograd.

Zašto ste se intimno odlučili za Beograd? Zašto ne Zagreb?

– Spadam u onu splitsku generaciju koja je počela ozbiljno intelektualno propitkivati ideološki monizam tadašnjeg društva i političko jednoumlje. Kad su 1968. bile studentske demonstracije u Beogradu, mi smo u Splitu išli u kino gledati TV žurnale, koji su se prikazivali prije filmske projekcije, jer se jedino tamo moglo vidjeti i čuti nešto o tim demonstracijama. Onda smo gledali film “Rani radovi“ Želimira Žilnika, tako da je za mene Beograd bio najliberalnije mjesto u tadašnjoj Jugoslaviji: grad koji problematizira stvari, grad studentskog bunta.

Gdje ste živjeli u Splitu?

– Na Bačvicama. Tamo je i dandanas moj stan, tamo su mi živjeli roditelji.

I u ratu ste često dolazili u Split?

– Svake godine, da obiđem roditelje.

Kako je to izgledalo?

– Uvijek sam roditeljima govorila, ako sam i imala nekih grijeha, da sam ih okajala na tim križnim putovanjima od Beograda do Splita i natrag, preko Mađarske, gdje se čovjek uvijek osjeća kao “dvostruki neprijatelj“ – na srpskoj granici znaju da idete u Hrvatsku, a na hrvatskoj da dolazite iz Srbije. Nije bilo lako.

Kako ste živjeli 90-ih u » Beogradu, s obzirom da ste došli iz “neprijateljske sredine“ i kritizirate Miloševićev režim?

– Bilo je jako teško biti Hrvat u Srbiji tih godina, moram to reći. A najteže je bilo to što nas se naš domovinski prostor, dakle Hrvatska, na neki način odrekao. Bili smo tuđinci. Nekako smo opstali, zahvaljujući i dovoljno velikom krugu Srba koji su smatrali da je progon Hrvata u Beogradu i Srbiji neprihvatljiv.

Možda mi je i taj moj dinarski dio, koji vučem iz naslijeđa, dao snagu da se borim protiv režima Slobodana Miloševića i da sudjelujem u građanskim protestima protiv tog režima, od raznih međunarodnih konferencija na kojima sam sudjelovala, preko osnivanja Europskog pokreta za Srbiju 1992. godine, do osnivanja Beogradskog kruga koji je okupljao stotinjak intelektualaca kritičnih prema Miloševiću.

S kime ste se u Beogradu družili tih godina?

– Moram reći da sam u tim ratnim godina promijenila okruženje za nekih 60 posto. Mnogi prijatelji postali su bivši prijatelji, jer rat nije akademsko pitanje, nego etičko. Nisam mogla biti prijatelj s ljudima koji su opravdavali rat. Stoga su nastala nova prijateljstva na političkim principima, u cilju zajedničke borbe protiv zloćudnog režima.

Godine 1998. današnji potpredsjednik Vlade Srbije Aleksandar Vučić, tada ministar informiranja, donosi zakon o informiranju koji drastično sužava slobodu tiska i omogućava progon medija. Na udaru su naročito novinari, među njima i vaš tadašnji suprug. Kako se to prelamalo na vaš osobni život? Čitamo ovih dana da su vam u stan upadali i ovrhovoditelji?

– To je bilo dramatično razdoblje, tako nešto smo dotad čitali samo u literaturi. Ne samo što je trebalo proći sva ta suđenja, nego vam u jednom trenutku specijalci blokiraju cijelu zgradu i upadnu u stan da zaplijene vašu privatnu imovinu, nakon što su već prije zaplijenili kompletnu imovinu redakcije.

Naime, taj Vučićev zakon, koji su zajednički donijeli stranka JUL Mire Marković i Šešeljeva Srpska radikalna stranka, omogućavao je da se novinama odrežu ogromne novčane kazne koje treba platiti u roku od 24 sata, inače se zapljenjuje ne samo redakcijska imovina, nego i privatna, kao što se dogodilo direktoru Evropljanina, kojemu su uzeli stan. Mi smo živjeli na zadnjem, četvrtom katu zgrade, a specijalci poredani na stepeništu s automatskim puškama, kao u “Matrixu“.

Dvorište puno novinara, moj rođeni sin ne može ući u kuću jer ga ne puštaju, i nama telefonom jave da se dole nalazi Jiri Dienstbir, tadašnji izvjestitelj Savjeta Europe za ljudska prava. A u našem stanu za to vrijeme sjede Vuk Drašković i njegova žena Danica, koji su došli nekim stotim povodom.

I?

– I ja kažem: “Idem po Jirija.“ A Slavko se prepao: “Gde ćeš, jesi luda?“ I tad Danica kaže: “Branka, idi po njega!“ I ja se spustim u dvorište, dođem do policijskog kombija i kažem zapovjedniku: “Vi ćete sada otvoriti vrata i pustiti moga gosta unutra!“ On je bio toliko zaprepašten i zabezeknut da je samo kimnuo glavom, i ja sam uvela Jirija u stan, a on je odmah telefonski počeo davati izjave svjetskim medijima.

Nakon ubojstva vašeg supruga današnji predsjednik Srbije Tomislav Nikolić, tada dopredsjednik Šešeljevih radikala, izjavljuje na TV-u da mu “nije žao što je Ćuruvija ubijen“. Kako vam je to bilo čuti?

– On je to rekao u emisiji Olje Bećković, a Šešelj je u parlamentu nakon ubojstva izjavio da Dnevni telegraf nisu novine, nego toalet-papir. Vrijeđanje Slavka iz redova Srpske radikalne stranke bilo je normalno u to vrijeme, a Nikolić je ovo izjavio nakon 5. oktobra, što je po meni još gore.

Prošlo je 15 godina, Nikolić i Vučić danas su najmoćniji ljudi Srbije. Kako vam je živjeti u toj zemlji, s obzirom da njome vladaju ljudi koji su prije 15 godina bili suodgovorni za Ćuruvijino ubojstvo ili su nad njim javno likovali?

– Na kraju krajeva, Miloševićev režim je u Srbiji svrgnut najvećom spontanom pobunom građana u Srbiji u 20. stoljeću, što je rezultiralo dolaskom na vlast Zorana Đinđića, koji je 2003. ubijen od istih eskadrona smrti koji su ubili i Slavka Ćuruviju. Taj dio državne strukture koji ubija političke protivnike nije još u Srbiji demontiran, što nije dopušteno u jednoj humanističkoj civilizaciji, niti se može uklopiti u ono što moderna Europa predstavlja u zadnjih 200 godina.

Ako odustanemo, značilo bi da su sve naše žrtve bile uzaludne. Odustajanje je vrlo komforna pozicija. Može čovjek sebi reći: “E, dosta mi je, pojeli mi 25 godina života ovi biblijski skakavci.“ Ali što si onda radio tih 25 godina? Ta inverzija, da istim ljudima koji su sudjelovali u Slavkovu ubojstvu ja sada trebam biti zahvalna što su omogućili procesuiranje tog ubojstva, to je perverzno. Kao, sad postoji politička volja.

Što mislite o toj kategoriji “političke volje“?

– Mene politička volja ne interesira – ona ne može niti oduzeti život, niti sankcionirati one koji su to počinili. To mora raditi država, ona nam mora garantirati da se ovakvi događaji više neće ponavljati. Ovo što se povodom ubojstva Slavka Ćuruvije zadnjih 15 dana događa u Srbiji jest također jedan spektakl koji je proizvela politička volja.

Vjerujete li da će srpsko pravosuđe kvalitetno procesuirati “slučaj Ćuruvija“ i što bi to značilo za srpsko društvo?

– Suđenje će dokazati samo jednu stvar: stvara li Srbija pravnu državu i institucionalni okvir koji će garantirati vladavinu zakona? To je ono što sve nas koji smo toliko godina živjeli u bezakonju relaksira. Nijedno društvo ne može naprijed ako se ne suoči sa svojom historijom. To pitanje odgovornosti i suočenja s realnom prošlošću je jedna od ključnih stvari i zato se današnji potpredsjednik Vlade Srbije Aleksandar Vučić ne može izvinjavati što smo 14 godina čekali procesuiranje Slavkova ubojstva, nego zato što je sudjelovao u tom ubojstvu.

Ubojstvo Slavka Ćuruvije jedan je od najvažnijih događaja u novijoj historiji Srbije. Kako se, kao povjesničarka, osjećate u koži objekta suvremene povijesti? Da ironija bude veća, i radite u Institutu za noviju istoriju Srbije?

– Ta ironija je počela onog trenutka kad sam prije raspada Jugoslavije imala prijavljen doktorat na temu kako srpski intelektualci 1920-ih i 1930-ih godina vide Jugoslaviju. Onda kao historičar doživite da radite istraživanja i pišete o segmentu jedne države prije 70 godina, a gledate kako se ono o čemu pišete raspada pred vašim očima. To je i ljudski i profesionalni problem. I onda kao osoba krenete sudjelovati u događajima koji jesu historija.

To miješanje osobne i profesionalne historije je nešto što čovjek ne može zamisliti. No, ta profesionalna znanja o Jugoslaviji su mi pomogla da i prije sloma budem dobro politički orijentirana i da na samom početku detektiram indikatore raspada države. Tako sam vrlo rano detektirala Miloševića kao veliku opasnost za opstanak Jugoslavije.

Diplomirali ste na temi “Srbi u Dalmaciji“, a krajem 80-ih objavljujete i knjigu “Srpsko-dalmatinski magazin“. No, par godina poslije Srbi su otišli iz Dalmacije?

– Jest. Tako da su mi kolege u Institutu rekli: „O čemu god pišeš, to nestane kao historijska kategorija. Daj, majke ti, pa piši o Miloševiću!“

Kako ste doživjeli nestanak srpskog naroda iz Dalmacije?

– Vrlo teško. Moram citirati mog povjesničarskog kolegu i prijatelja Ivu Banca, koji je nakon odlaska Srba iz Hrvatske rekao da je to “veliki gubitak za hrvatski narod“. Jer ne samo da je srpski narod ukorporiran u hrvatsku političku matricu, nego i u kulturnu, i zato je njihov odlazak gubitak za hrvatski narod. Mislim da je jedna od najljepših stvari koje mi s ovih prostora u životu imamo upravo to što živimo na mjestu gdje se susreću različiti civilizacijski, kulturni i konfesionalni krugovi.

Gospođo Prpa, hvala vam na razgovoru…

– Čekajte, molim vas, ako mogu još nešto reći za ono prvo pitanje, kad ste pitali jesam li Splićanka ili Beograđanka.

Izvolite.

– U Splitu su mi rođeni i preci s majčine strane, još od prve polovine 19. stoljeća, dida mi se zvao Duje Caktaš. S očeve strane sam iz Siverića, i ja sam prva osoba iz te obitelji koja je otišla na ovu stranu. I znam kako je bilo mom ocu, čija je cijela obitelj 90-ih bila u izbjeglištvu, kad su ga rođaci pitali: “Je li, Jozo, kad će ti se ćer vratit?“ A znali su da živim u Beogradu. No, satisfakcija mi je da su danas svi oni ponosni na mene. A znate kako?

Kako?

– Oni su izgleda imali nekog Prpu iz rodbine koji je živio u Srbiji, i on je njih, ne znam kojim kanalima, izvještavao o mom držanju u Srbiji i što ja to govorim i izjavljujem u javnosti. I onda su oni rekli mom ocu: “Jozo, možeš bit ponosan na ćer.“ Eto, ispada da se sad hvalim na kraju, ali važno mi je da ovo kažem.
Hvala Bogu, nikad nisam srela Miru Marković

Tvrdite da je suština priče u tome da se otkrije naručitelj ubojstva. Dosadašnji iskazi upućuju na Miloševićevu ženu Miru Marković, koja nije obuhvaćena optužnicom. Jeste li je ikada sreli i mislite li da će doći dan kad će biti optužena, a Srbija zatražiti od Rusije njezino izručenje?

– Nikad u životu je nisam srela, hvala Bogu. Zla kob koja je pratila ovu zemlju utjelovljena je i u patologiji Mire Marković. Ali ne mislim da je samo ona odgovorna, već cijeli kontekst koji državu pretvara u aktera zločina. No, ona je važan dio tog konteksta. Istraga je zasad došla do Državne bezbjednosti, ali nema smisla ako ostane na tome, jer Đinđića, Stambolića i Ćuruviju nije Državna bezbjednost ubila samoinicijativno.

Hoćemo li uraditi korak dalje od izvršitelja? Pogotovo što je u to vrijeme Državna bezbjednost bila pod direktnom komandom Slobodana Miloševića, bez ikakve kontrole parlamenta. I sad će mi netko reći da su tajni agenti svojevoljno odlučili ubiti Ćuruviju?! Neće biti.

‘Gospođo Prpa, za vas je besplatno’

U srpskim medijima znanstveno i kritički interpretirate srpsku povijest u zadnjih 200 godina. Zamjeraju li srpski nacionalisti što im povijest tumači jedna Hrvatica?

– Naravno. Imam razne komentare tipa “ustašica“ i ostalo, ali imam i poštovanje dobrog dijela javnosti. To je jedna od osobnosti Srbije i razlog zašto sam uopće mogla živjeti u Srbiji u ratu i poslije: to prihvaćanje različitih ljudi, bez isključivosti. Malo se u povijesti zna da je gomila srpskih seljaka glasala za Stjepana Radića i Hrvatsku seljačku stranku.

Pravi Srbijanci nemaju taj oblik nepoštovanja drugih. Uvijek kažem da je najveći uspjeh javnog intelektualca kad dođe kod seljaka na pazar, a on neće da vam naplati, i kaže: “Gospođo Prpa, za vas je besplatno.“ Ne znam za veći uspjeh.

(Damir Pilić, Slobodna Dalmacija / Foto: Matija Koković)

Podelite ovu stranicu!