BOSNA KRVARI: Medijska okupacija BiH

25 Dec 2014

Podsetnik: Kako je to izgledalo 1992. godine

Serijom tekstova portal „Autonomija“ vas podseća na ratne i krvave, namerno zaboravljene devedesete godine. Ponovo objavljujemo priloge iz štampanih medija iz Srbije i zemalja bivše SFRJ. Tekst „ BOSNA KRVARI: Medijska okupacija BiH “ objavljen je u sarajevskom listu „Nedjelja“ 29. marta 1992. godine. Autor teksta je Mensur Čamo.

Zašto nema tv izvještaja o bitkama koje ovih dana eskaliraju širom BiH

Bosna i Hercegovina gubi životno važnu bitku.

Tokom rata u Sloveniji i Hrvatskoj, zvanična bh. politika je uz snažnu pomoć (ili možda diktat?) masmedija imala vrlo benevolentan – mada je široko uvriježeno mišljenje da je riječ o mirotvorstvu – pristup ključnom pitanju svakog rata: ko je krivac, a ko žrtva. Zato su i hrvatska i srpska strana bili potpuno u pravu kad su se ljutili na BiH ”što se ne izjašnjava”, zato je zbunjenost građana, pa i nekih političara, dosegla tragične dubine kad je ovaj sukob prekinut. No, i to se preživjelo: ožiljci koji su se u tijelo BiH urezali za budućnost (samo) su moralne prirode.

Ovaj put je, ipak, drugačije. Nije u pitanju moralni, već goli biološki integritet ove države i ljudi koji je naseljavaju. Ovaj put se bitke vode na tlu BiH. Sarajevo, Mostar, Neum, Goražde, Bosanski Brod, Doboj, Vlasenica – gore gradovi širom BiH, i to očito po planu konstruisanom u nekim zločinačkim glavama, a tendecije jednake krivice i jednake odgovornosti ponovo počinju da se bude, nakon što su uspavane otužnim vonjem memle palanačkog kukavičluka od ulaska siledžije u našu malu avliju.

Od građana BiH se očekuje da povjeruju da su sve češći i sve žešći oružni incidenti na ovom tlu rezultat apsurdnih svađa militantnih i besprizornih paravojnih grupa. Iako se neki incidenti tehnički odvijaju upravo tako – kao kavga nesretnika koji za tuču nemaju ni pravi razlog ni pravo opravdanje – krivica može biti podjednaka baš koliko su podjednako krivi pit-bulterijer, ubica stvoren genetskim inženjeringom, i vučjak, disciplinovani, plemeniti i snažni pas, koji se međusobno bore.

Krivica je u namjerama vlasnika, psi su samo egzekutori.

Pobijediće siledžija

Ergo, ukoliko BiH propusti da povuče radikalan, ali prijeko potreban potez – da krivicu za otpočinjanje rata nedvosmisleno adresira, uz apsolutno političko amnestiranje naroda koji se obično smatra demokratskim pokroviteljom tog krivca – ishod rata je već sad izvjestan: pobjeđuje siledžija.

Kako bi, međutim, i mi izbjegli zamku u kojoj je država BiH već počela da se batrga, izričemo otvoreno: krivac je SDS BiH.

nedjeljaBosna krvariEfikasna pravna država – recimo Amerika, Francuska ili Britanija – sa hiljadu stvari bi iznijansirala ovaj sud, ali bi na kraju on ipak ostao netaknut. Postavite pitanje svakom stručnjaku za Rimsko pravo koliko bi zapadni pravosudni sistemi čekali da organizaciju kakva je SDS stave van zakona.

Nakon sarajevskih barikada, neke delegacije međunarodnih institucija ovu stranku su čak i prozvale terorističkom.

Imaju li trenutni oružani sukobi na tlu BiH neku svoju logiku? Najpopularnije objašnjenje je preuzeto iz Karadžićevog brevijara političkog marketinga i glasi: tamo gdje nisu izvršena etnička razgraničenja teritorijalni odnosi među nacijama su najeksplozivniji i tu prvo izbijaju sukobi.

To je, naravno, još jedna Karadžićeva ”ubleha”. Odnosi među različitim nacijama su u etnički heterogenim sredinama oduvijek bili harmoničniji i delikatniji negoli u onima gdje dominira jedan narod. Dakako, ovakve su sredine ujedno i mnogo osjetljivije na pokušaje remećenja te harmonije. Zato je Karadžić u pravu ako pomenutim stavom želi, zapravo, da kaže da su u etnički heterogenim sredinama u BiH odnosi među nacijama poremećeni, samo što u tom slučaju mora reći i ko ih je poremetio.

Mi znamo ko!

Strategija haosa

Vojno osvajanje teritorija za koje bilo ko od lidera smatra da su njegove, ne dolazi u obzir. Ukoliko se JNA upusti u realizaciju avanturističke politike SDS (bombardovanje Bosanskog Broda u noći utorak na srijedu ove sedmice budi crne slutnje), biće to neslavan kraj i nje kao institucije i mnogih njenih pripadnika.

I Karadžić dobro zna da SAD mir u BiH grantuje ne samo plavim šljemovima, već i svemoćnom mediteranskom Šestom flotom, pa bi se samo sa ludošću mogla graničiti eventualna odluka da se prednost da kojekakvim Božidarima Vučurevićima u odnosu na jasna upozorenja koja dolaze iz SAD (ako već njegova ”ne pije vode” kod Vučurućevića i ostalih, neka to bar javno prizna – time bi sebi olakšao savjest, a ovoj državi posao). Tim prije što ta upozorenja više ne šalje Stejt dipartment ili Džems Bejker, već i sam Džordž Buš. A ovo je godina u kojoj se bira budući američki predsjednik(!!!)

Pa, ukoliko već ”etnički nerazdijeljene sredine” nisu autentično i autohtono kritične, već se sukobi uvoze ili izazivaju na liniji bedastih opravdanja tipa ”bonovi za benzin kao pucnja u srce srpskog naroda”, a vojna osvajanja ”svojih” teritorija nisu moguća, šta može biti konačni cilj ovakve Karadžićeve strategije?

nedjelja MaskiraniKoliko god bio čudan u svojoj jednostavnosti odgovor već postoji: cilj Karadžićeve politike je etnička podijela BiH, a terorističke akcije aktivista SDS organizuju se kako bi se do tog cilja lakše i brže došlo.

Dijelom je ta strategija već viđena u Hrvatskoj: destabilaziranje i razaranje pravnih mehanizama države (u Hrvatskoj je sve počelo svađama oko etničkog sastava policije, kako se ovih dana pokušava i u BiH), lomljenje privredne i ekonomske kičme matičnoj republici, teroristička dejstva sa jasnom adresom i porukom (”Zar ne vidite da zajedno više ne mogu živjeti Srbi i Hrvati, Srbi i Muslimani, Srbi i Albanci…” – Karadžić već odavno u intervjuima za strane medije otvoreno govori da Srbi sa Muslimanima i Hrvatima više ne mogu i ne žele živjeti), te na kraju, ali ne i posljednje i najmanje važno, medijska invazija ”tretiranog prostora”, koja se izvodi pomoću televizije ”balkanskog Izraela”, Srbije.

Je li Velež sljedeći?

Efikasno pokrivanje ”svoga” terena elektromagnetskim kišobranom TV Srbije, za Karadžića je čak i bitnije od oružanog organizovanja ”golorukog naroda”. Osvajanje releja TV Sarajevo, prvo u krajiškom dijelu BiH, a ovih dana, evo, i centralnom i istočnom (Vlašić, koji je zasad samo okupirala na širem prostoru JNA, te trovrh kod Goražda), nisu nekontrolisani incidenti‚ nego strateški pripremani i realizovani potezi.

nedjeljaKarikaturaPotvrđuje to, ponovo, i iskustvo Hrvatske, gdje se releji HTV ili rušeni (Sljeme, Srđ) ili zauzimani i zajedno s vojnim odašiljačima korišteni za širenje ”istine” po kriterijima urednika i komesara TV Srbije. Dan-danas se u Splitu izvanredno prima program Radio-Beograda, koji jednostavno guta frenkvenciju lokalnog radija.

Ne treba biti previše pronicljiv pa s velikom pouzdanošću prognozirati sljedeći potez: relej TVSA na Veležu obezbjeđuje pokrivanje značajnog dijela istočne Hercegovine, računajući i neugodni muslimansko-hrvatski klin stolačke opštine koji se zabio u etnički čistu teritoriju. Isto se odnosi na objekat Karaotok kod Čapljine. Tako slastan zalogaj se ne ispušta iz ruku.

Medijska okupacija koja se sve više steže oko BiH svoje puno značenje i funkciju, čini se, pokazuje baš ovih dana kad BiH krvari iz mnogih rana, a na radio-televizijskim programima se vrte kojekakve idiotske zabavne emisije.

Po Brodu se valja lavina granata, a centralni dnevnik TVSA uredno i natenane registruje svaku komunalnu, kulturnu ili sportsku marginaliju. To je diverzija!

I ako već nije zbog svega ostalog, Nenad Pejić bi samo zbog ovoga morao podnijeti ostavku. Recimo, Goranu Miliću. Uspješnost posla za koji Pejić prima (?) platu u ovom trenutku je od strateškog značaja za fizičku odbranu države BiH, a on je, očigledno, veoma neuspješan (istinu za volju niko mu ne može zamjeriti da neće da ima 24. časovne izvještaje sa ratišta – on to ne može).

Bez takvih cjelodnevnih izvještaja sa fronta, stanovnici BiH će teško spoznati ko izaziva rat, a ko ga sprečava, ko napada, a ko se brani. Što debelom bojom – na žalost krvavo crvenom – podvlači pitanje o opravdanosti postojanja i same BiH kao države.

(Mensur ČAMO, NEDJELJA, broj 110, 29. mart 1992.)

Podelite ovu stranicu!