BORO STJEPANOVIĆ: Kako sam pucao na Sarajevo

Aug 10 2012

Rafal u vrata, a onda: ‘Neka izađu svi muškarci!’ Sišao sam sa sinom. Ispred zgrade su već bile okupljene ostale komšije. Postrojili su nas, rasporedili: Srbe na jednu, Hrvate i Bošnjake na drugu stranu

Za svojih šezdeset i šest godina života i nešto malo manje od pola vijeka glumačke karijere, Boro Stjepanović je uspio da odigra više od stotinu pozorišnih i filmskih uloga, da sarađuje sa najvećim jugoslovenskim rediteljima, dobije više značajnih nagrada, bude profesor na četiri škole glume – beogradskoj, sarajevskoj, cetinjskoj i osječkoj – napiše četiri knjige o glumačkoj umjetnosti, osnuje dvije pozorišne akademije – u Sarajevu i na Cetinju…; da preživi jedan rat, bude nasilno mobilisan, doživi raspad svoje zemlje i opsadu Sarajeva. I da dâ tako malo intervjua.

“Ne volim intervjue”, kaže Boro Stjepanović. “Uostalom, šta bih tako važno imao da kažem? Zašto bi neki glumac, sam po sebi, morao da bude zanimljiv? Pored toga, to stalno prisustvo u javnosti, ta banalnost komentarisanja svega i svačega dovodi vas u situaciju da razmišljate i o tome hoćete li onim što izgovorite nekoga povrijediti. U Bosni kažu – meščini. Onda i ja: meni se čini da je tako; ako nije, ako ne mislite kao ja, nemojte da vas moj stav vrijeđa. A vrijeđao je… Jednom sam govorio o svojoj profesiji i novinar me je pitao – volim li glumce.

‘Glumce?!’, začudio sam se. “Taman posla! Zašto bih volio glumce? I među nama glumcima ima baraba. Ne volim nikoga generalno, na gomili – ni Hrvate, ni Srbe, ni Bošnjake, ni glumce, ni djecu, ni životinje. Volim konkretne ljude, sa imenom i prezimenom.’

To su mi mnogi zamjerili.

Glumci, inače, imaju ogromnu glad za javnošću koju onda pokušavaju da zadovolje na različite načine…”

“VREME”: Kako vi zadovoljavate sopstvenu glad za javnošću?

BORO STJEPANOVIĆ: Tako što svakog mjeseca igram po pet, šest predstava; pored toga, na taj način i svoj organizam, svoju ličnost štitim od bespotrebnog trošenja. Dugo se bavim pedagoškim radom i najteže mi je da svakoj novoj generaciji studenata glume objasnim kako je veličina glumačke umjetnosti – mnogo više od premijera, predstava, crvenih tepiha i nagrada – sadržana u sposobnosti da se istražuje, da se uživa u probi; ili na filmu: od “akcija” do “stop”.
Gluma je, kaže Arto, neposredna bezrazložnost. I to je tačno. Igrati neposredno, bez ikakvog konkretnog razloga… Često svojim studentima kažem kako će samo jedan od njih deset ili dvanaest postati glumac.

Odmah znate ko će to biti?

Sa umjetnicima nikada ne znate kada će se otvoriti; zato sam spreman da čekam. Jednom su nekog profesora na moskovskoj ili petrogradskoj akademiji pitali kako, među tolikim prijavljenim kandidatima, prepozna pravi talenat.

“Kada me obuzme…”, odgovorio je.

Ljudi misle – čovjek se pojavi, izdeklamuje i vi znate da je to to. Ne!

U knjizi Blistavo i strašno, Bekim Fehmiu kaže kako je beogradski Fakultet dramskih umjetnosti upisao ne znajući ni riječ srpskohrvatskog.

Glumački talenat ne prepoznajete u jeziku… U školama glume, na prvoj godini, studenti uvježbavaju radnju bez govora. Prije svega, glumac mora da prepozna radnju. Na prijemnom sam imao slučaj da kandidat govori pjesmu Ciganin hvali svoga konja, ali nikako da odgovori na pitanje: šta radi Ciganin.

Kako to?

Naprosto, ne prepoznaje radnju. U tome mu donekle mogu pomoći pisac, reditelj, kolega – uradi, kažu mu, to i to.
“Glumac hvata u letu”, kaže Stanislavski.

Zato je Bekim Fehmiu prošao… Moj prijatelj iz Sarajeva, reditelj Mladen Matarić, po tom je modelu napravio odličnu predstavu…

Tetovirano pozorište?

Tako je… Poznato je da Čehovljevi junaci, govoreći, više skrivaju nego otkrivaju.

Misli se da glumac, dok igra, sebe poništava, da se uživljava u lik…

Što nije tačno?

Nije. I Platon je vjerovao da glumci lažu, da uobražavaju da su neko drugi, pa ih je zbog toga izbacio iz idealne države. Isto je učinio i Žan-Žak Ruso. A glumac, kako to kaže Stanislavski, samo pravi partituru radnji; po njoj svira, a vi to onda prepoznajete kao Hamleta, Ofeliju, Trepljeva ili Don Kihota…

“Od glumaca tražite da budu što više svoji”, rekao je jedan engleski teoretičar.

Svaka uloga je zanimljiva ukoliko je posebna i moja i najmanje je važno prikazati čovjeka; važnije je da kroz likove koje igramo ispričamo priču o revolucijama, o smjeni vlasti, porodičnoj tragediji, o životu i smrti…

Kako ste postali glumac?

Rođen sam i odrastao u Varešu, u Bosni i Hercegovini. U srednjoj školi smo imali sjajnog profesora koji nas je učio da glumimo, da režiramo, da pišemo. U vareškoj biblioteci slučajno sam naletio na Sistem Stanislavskog; bio sam oduševljen. Knjigu sam zadržao; zapravo – ukrao sam Stanislavskog. Znate, ako ima sreće, čovjek se pronađe, shvati da ga nešto vuče na tu stranu. Poslije gimnazije, došao sam na studije u Beograd i najprije upisao Filološki fakultet, Grupu za jugoslovensku i opštu književnost; istovremeno, počeo sam da glumim. U početku amaterski, u “Krsmancu”. Tamo sam, recimo, upoznao sjajnog glumca, budućeg reditelja, Ljubišu Ristića.

Sjajnog glumca?!

Da, da… Ljubiša je bio odličan glumac, bolji od svih, bolji od mene. U Jugoslovenskom dramskom pozorištu sam 1971. igrao u njegovoj diplomskoj predstavi, Buba u uhu; u onoj prvoj postavci.

Nakon “Krsmanca”, činilo mi se logičnim da pokušam glumu na beogradskom Fakultetu dramskih umetnosti. Prošao sam. Ipak, prvu godinu sam pauzirao…

Zašto?

Klasu je vodio profesor Minja Dedić koji mi, onako strog i agresivan, nije odgovarao. Ali, Dedić me je sačekao na trećoj godini i veoma mi pomogao da se opustim, da se otvorim, da savladam pojedine tehnike…

Šta ste spremili za prijemni, sjećate li se?

Molijerovog Tvrdicu i Hanu Oskara Daviča.

Čim sam joj video prsa nad vagom kraj izloga
Između presečene narandže i sapuna
zavoleh je što je najlepša, zavoleo sam je stoga,
što je sva bila hranjiva, sva kao usta puna“…

Poslije prijemnog, prišao mi je Dragan Nikolić.

“Momak, čestitam!”, rekao je. “Jedini si koji igra sa dve ruke!”

Kažu da na sceni glumci često ne znaju šta će sa rukama.

To je ogroman problem! Moj profesor Mata Milošević u knjigama Moja gluma i Moja režija napisao je kako je, prilikom gostovanja Moskovskog hudožestvenog teatra u Beogradu 1922, gledao Čehovljevog Galeba i kako je kasnije, u Akademskom pozorištu, docnijem “Krsmancu”, pokušao da odigra Trepljeva po uzoru na Stanislavskog i MHAT.

“Bili ste sjajni, gospodine Miloševiću”, govorili su mu. “Ipak, čini se da ste se previše pridržavali za namještaj.”

Kada Stanislavski govori o “datim okolnostima” i “kad bi”…

To glumcu pomaže da odabere partituru. “Kad bi” je uobrazilja; “date okolnosti” su okvir, koordinate u kojima se umjetnik kreće.

Nemoguće je opisati to što glumac radi, koje asocijacije budi kod gledaoca, koje dubine, emocije, kakva se tu čuda događaju. Zato ljudi iz pozorišta izlaze ispunjeni i neku predstavu ili ulogu pamte, nose je kroz cio život.

Šta vi nosite?

Nosim neke rumunske predstave sa ondašnjih BITEF-a… Ili Krejčine Tri sestre… Često mislim da je gluma najveća umjetnost. Doduše, to tvrdi i Hegel. Drama je radnja, sukob.

U nj’ ratuje duša sa tijelom,

U nj’ ratuje more s bregovima“, kaže Njegoš.

To je svemir. Iz tog sukoba ne proizlazi ništavilo, nego harmonija.

Šta je u glumi harmonija?

Gledate na filmu Dastina Hofmana: izašao je iz zatvora i namjerava da se osveti bivšem prijatelju koji ga je potkazao policiji; traži ga; drama se zahuktava, mijenja mu se izraz lica, počinje da se znoji; bivšeg prijatelja pronalazi u automobilskoj radnji, prilazi mu i vi pratite – sve u istom kadru – taj strašni unutrašnji sukob glavnog lika, njegove promjene raspoloženja, psihološkog stanja… Bezbroj puta sam gledao tu scenu… Ne razumijem kako to uspijeva…

Zaista ne razumijete?

Ne. Teško je razumjeti, znate… Psihotehnika je ključni pojam kod Stanislavskog: svjesnom tehnikom doći do podsvjesnog stvaralaštva. Ili, kako kaže Hamlet, držanje, sve sa svojom maštom dovesti u sklad. To je idealan glumac. A takvoga nema.

Često se kaže kako je glumac samo čovjek koji reprodukuje tuđi tekst…

To nije tačno. Karel Čapek je jednom rekao da reditelji i pisci misle da su najvažniji; ipak, biraju da im u komadima igraju najbolji glumci, jer znaju da bez njih nema dobre predstave. Kada napravi partituru radnji, kada posloži sve slojeve lika, glumac se trudi da svaki put to što preciznije odigra kako biste, što kaže Didro, tačno znali kada će krenuti suza – i meni kao glumcu i vama kao gledaocu. To je izračunato. Suze dolaze iz glave. Ako nema glave, ako ona to nije dobro odabrala, posložila, uvježbala i izvela, džaba Šekspir, džaba Molijer.

Gledala sam vas i u pozorištu i na filmu; jeste li nekada dobili glavnu ulogu?

Ne, pogotovu u početku. Tek od svojih pedesetih sam počeo da igram veće uloge iz svjetskog repertoara, pa i veće uloge na filmu… Glumcu nije cilj glavna, nego dobra uloga. Dok sam bio student, Voja Brajović, Cvijeta Mesić, ja, naša klasa, u Jugoslovenskom dramskom pozorištu smo imali status “Bojanovih beba”…

Bojana Stupice?

Tako je. Kao student sam, u JDP-u, u Šekspirovom Koriolanu, igrao baštovana. Neko bi rekao – mala uloga. Međutim, sjutradan nakon predstave, stojeći ispred pozorišne oglasne table, osjetio sam da mi je neko prišao s leđa, uhvatio me, stegao i podigao. Bojan Stupica!

“Vidiš, jebem ti, koliko je važno igrati male uloge!”, rekao mi je. “Svi me pitaju – ko je taj mali, ko je taj mali… Bravo!”

U glumi, ali i u svemu što čovjek radi, nisu važne glavne uloge, nagrade, novac – to je beznačajno; važna je – izvrsnost!

Pored Vojislava Brajovića i Cvijete Mesić, ko je još bio sa vama na klasi?

Ivan Laurenčić, Marko Nikolić, Vladimir Jevtović… Budući da sam godinu dana ranije položio prijemni, na grupi nikoga nisam poznavao. Sjećam se prvog časa: najstariji i već proćelav, sa očevom akten-tašnom u ruci, ušao sam u učionicu; svi su ustali. Mislili su da sam profesor.

Klasu je vodio Predrag Bajčetić. Zvao me je – najveći teoretičar privatne glume.

Šta to znači?

To znači da sam sebi stalno nešto mrsio u bradu, da se tekst koji sam izgovarao nije čuo ni na metar udaljenosti, da je to što sam govorio bilo bez ekspresije i bučnosti koju zahtijeva scena… Igrao sam, recimo, u predstavi Kad su cvetale tikve i Bora Drašković me je uvijek opominjao da govorim glasnije. Nisam mogao. U pitanju je tehnika koju sam tek kasnije savladao.

Rusi su svoje oslobađanje od komunizma nazvali glasnost: došli su u stanje da konačno progovore glasno, ozvučeno, da ih cio svijet čuje.

Kada ste rekli da ste imali status “Bojanovih beba”…

Nas je u JDP doveo Bojan Stupica. Bio je sjajan, prodoran, svojeglav, autoritativan, imao svoju viziju… Sve što kod drugih nije moglo, kod njega je bilo normalno. Jednom je u JDP primio nas četrdeset mladih glumaca. Strepjeli smo hoće li nas zadržati, šta će se dogoditi ako Stupica ode, pa smo, zahvaljujući intervenciji profesora Minje Dedića, u jednom trenutku odlučili da ipak pređemo u Beogradsko dramsko pozorište. Bio sam zadužen da tu odluku saopštim Bojanu Stupici.

“Neka uđe taj drekavac!”, čuo sam ga u hodniku kako govori sekretarici.

Ušao sam skrušeno.

“Šta je to, šta to čujem?! Prelazite u BDP?”, pitao je.

“Nude nam angažman, bojimo se da nam je ovdje nesigurno…”

“Šta vam to nude, da čujem?”

“Nude nam stalni posao i platu od pedeset hiljada.”

“E, pa ja vam nudim pedeset i pet! Je li u redu?”

Naravno da je bilo u redu.

Kasnije, kada je u maju 1971. Bojan Stupica umro, stvari su se iskomplikovale. U septembru je došao novi upravnik…

Milan Đoković?

… Odmah je predložio da pređemo u drugo pozorište. Otišao sam u Atelje 212. Pozvao me je Ljubomir Muci Draškić. Hladan, cinik, čovjek koji se klonio mistifikacija…

Iako sam 1977. iz Ateljea prešao na FDU i tamo radio kao asistent do preseljenja u Sarajevo 1981, Ateljeu sam se uvijek vraćao sa radošću. Čak i 1992, kada sam iz opkoljenog Sarajeva stigao u Beograd. Bez prethodne najave, bez proba, uletio sam u Mucijevog Cvećara.

“Hoćeš da igraš”, pitao me je.

“Mogu, dok se ne vratim u Sarajevo”, rekao sam.

“Nećeš se ti nikada vratiti, zapamti!”, nasmijao se. “Nego, hoćeš li da igraš?”

Bukvalno me je iz bifea uveo na scenu: držeći tekst u rukama, našao sam se licem u lice sa Petrom Kraljem. Gledajući nas, Muci je uživao.

“Vas dvojica se tako dobro kršite“, govorio je. “Igrate iz petnih žila, sa strašću i to se oseća.”

Koliko je glumcu važan dobar partner?

To je neobično važno. Glume nema bez razmjene, bez povezivanja. Branko Gavela je to zvao – suigra. Slušao sam kako pojedini glumci tvrde da suigra nije važna, da na sceni čekaju šlagvort i, kada izdeklamuju svoje, isključe se; prisutni su, kažu, samo mehanički. A ja mislim da pravi glumci nikada ne prestaje da igra.

Uta Hagen je svojevremeno nastupala na Brodveju i, shvativši da je napravila grešku, nakon predstave je otišla kod svog partnera u garderobu da bi mu se izvinila.

“Izvinite, bila sam malo odlutala; mislila sam da ste završili svoje, pa sam…”

“Dušo, ja nikada ne završavam”, odgovorio je njen partner. “Igram dok ne padne zavjesa.”

Pored Ljubomira Draškića, sa kim ste još voljeli da sarađujete?

Sa Zoranom Ratkovićem, recimo; kasnije, u Crnoj Gori, sa Milanom Karadžićem… Naravno, volio sam Živka Nikolića. Nedavno sam na nekoj televiziji gledao insert iz Živkovih Oriđinala i danas, poslije toliko godina, naprosto osjećam koliko mi je čovjek iza kamere blizak, koliko je drag… Pričao mi je kako su ga u njegovoj Crnoj Gori omalovažavali, povređivali, dovodili u pitanje sve što je radio. E, a danas hoće da mu dižu spomenik! Ne volim te posthumne parade; muka mi je od tog licemjerja.

Kasnije, kada je bolest poodmakla, sa Živkom sam se često viđao u Budvi; znali smo da, bez ijedne izgovorene riječi, satima šetamo gradom. Izmučen bolešću, više nije mogao da govori. Ali smo se i tada razumjeli…

Igrali ste u gotovo svim filmovima Živka Nikolića?

Jesam. Sjećam se, jednom sam ispred Hotela “Crna Gora” u Titogradu sreo Živka i njegovu suprugu Vesnu Pećanac. Živko mi je rekao kako je, ugledavši me, na vrijeme “upozorio” Vesnu:

“Bježi, eno ti muža!”

I zaista, ne zna se u koliko sam filmova bio Vesnin muž.

Živko je bio skroman čovjek, senzibilan, pomalo zatvoren u sebe. Veliki reditelj! Uopšte, Jugoslavija je imala sjajne reditelje, glumce, pozorišta, kinematografiju. Zahvaljujući poslu kojim se bavim, proputovao sam cijeli svijet; gdje god da smo otišli, bili smo svjetska klasa, svuda priznati i uvaženi. A danas? Danas se grozno osjećam zbog načina na koji je Jugoslavija nestala. Kada govorim o toj velikoj zemlji, smijem se da ne bih plakao. Ali, nisam jugonostalgičan.

Niste?

Ne. Iz te velike nostalgije, iz tobožnje ljubavi prema Jugoslaviji i borbe za njen opstanak, napravljeni su ogromni zločini. Nostalgični smo, volimo tu zemlju, pa ćemo ubijati one koji je, po našem mišljenju i našim kriterijumima, ne vole? Nemojte, molim vas!

U Ničijoj zemlji Danisa Tanovića čitam vijesti i kažem:

“Uh, bogati, kakvo sranje u Ruandi!”

Eto, zamislite, i to sam izgovorio! A kod nas, u tom trenutku, još gore: najveći broj ubica po kvadratnom metru!

Tokom rata u Bosni, moja žena i ja smo sebe hvatali kako, idući Terazijama, zagledamo lica prolaznika i u sebi se pitamo – je l’ bi me ovaj granatirao, da li bi me ubio… Počeo sam da se bojim ljudi, da im ne vjerujem… Postao sam mizantrop!

Baš – mizantrop?

Baš mizantrop! Gledao sam sa kakvom lakoćom gađaju Sarajevo, kako lako ubijaju nedužne ljude… I sam sam jednom umalo stradao od snajpera. Pretrčavao sam ulicu, metak mi je prozviždao za desnom petom.

“Snajper je bio postavljen na Hotelu Bristol”, pričao sam, nakon rata, prijateljima u Sarajevu.

“Nije tačno!”, skočio je jedan moj kolega. “Naši nisu imali snajper!”

“Jesu, jesu; i ‘vaši’ su imali snajper!”, rekao sam.

Kada je počeo rat…

Da, bili smo u Sarajevu… Prvih četrdeset dana gotovo da nismo izašli ili iz stana ili iz podruma. Onda je, sredinom juna 1992, neka srpska vojna ili policijska formacija provalila u naš stan i sina i mene nasilno mobilisala. Sina sam kasnije nekako uspio da izvučem…

Kako su vas mobilisali?

Kako?! Rafal u vrata, a onda:

“Neka izađu svi muškarci!”

Sišao sam sa sinom. Ispred zgrade su već bile okupljene ostale komšije.

“O, pa i ti si tu”, prepoznao me je jedan od njih. “Ko ti je ovo?”

“Sin”, rekao sam.

“Dobro, pređite obojica na onu stranu.”

Svrstao nas je među svoje, među Srbe.

Šta da radim? Da vičem da nisam Srbin?! Jer, nisam…

Kako niste?

Nisam! Naprosto, ne osjećam se tako. Dio sam hrvatske ili crnogorske kulture više nego srpske; a opet, nisam ni Hrvat, ni Crnogorac. Izjašnjavao sam se kao Jugosloven…

Znate, ne bih više nikoga da plašim sobom. Šta sam? Ništa! Ja sam ja, Boro Stjepanović, ma kako da sam rođen. Kod Šekspira, to kaže jedan kopilan. Svejedno… Nemam nacionalno osjećanje. Eto, znam da mi je etničko porijeklo crnogorsko: moji su iz Nikšića – Riđani, nekakvi Ugrenovići starinom; jedni otišli ka Risnu, drugi u Bosnu, treći u Rusiju. Ta ruska porodica je dala sedam generala. Ma ko da su, njima se baš i ne ponosim…

Šta se dogodilo kada su vas izveli iz stana?

Postrojili su nas, rasporedili: Srbe na jednu, Hrvate i Bošnjake na drugu stranu. Sjećam se, Nikola Šupica – ogroman, krupan čovjek u nekim razvaljenim papučama, magistar ekonomije, govori četiri strana jezika – pobunio se kada su ga izveli:

“Ja sam Jugosloven!”, rekao je. “Neću sa vama!”

Nije pomoglo; kao i nas, i njega su odvojili na srpsku stranu. Odveli su nas na Vrace, iznad Grbavice, gdje su bili smješteni srpski magacini i komanda. Zadužili smo puške.

“Napunite ih!”, naredili su.

Kako da ih napunimo, bog te vidio! Pokazali su nam i komandovali: pucaj!

Na koga?!

Eh, na koga!? Na Sarajlije, na komšije, na prijatelje, na braću…

“Samo prebacujte preko Miljacke!”, vikali su.

Dvije stotine metara ispred nas stajala je zgrada Lorisa, u kojoj se nalazila prodavnica slovenačke sportske opreme. Tamo sam jednom davno kupio najbolju Adidas trenerku… Rekli su da pucamo na zgradu. Bio sam zgranut.

“Na koga da pucam, čovječe?!”, pitao sam.

“Pucaj slobodno!”, odgovorio je komandir. “Reci da sam ti ja naredio.”

“Samo sam izvršavao naređenja” – tako su se od sopstvenih zločina branili i nacisti; tako se danas brane svi ti naši haški heroji.

Jeste li pucali?

U momentu sam uhvatio pogled svog sina: gledao me je preplašeno. Tek je bio počeo da živi, tek napunio osamnaest godina… Prestravljeno su me gledala i četvorica komšija… A nalazili smo se među “našima”, među Srbima. Čudno, je l’ da?

Shvatio sam da od mene očekuju da nešto uradim, da ih nekako spasim. Nanišanio sam i opalio u veliki, debeli dimnjak Lorisove zgrade. Odahnuvši, i ostala petorica su učinila isto… I, eto, zamislite: ipak su nas natjerali da pucamo na Sarajevo. Nismo imali izbora, znate… Mogli smo ili da pucamo u neki prozor iza koga se – kao i mi do prije sat, dva – sluđena i prestrašena krila neka sarajevska porodica; ili da gađamo u dimnjak, sigurni da nećemo nikoga ubiti.

Nakon tog psihičkog loma, odveli su nas na stražu, na prvu liniju fronta. Stajali smo tu, na ovoj strani; svi ostali su bili – tamo. S tim što sam navijao za one tamo.

Za koga ste navijali?

Za građane Sarajeva, za žrtve koje su branile cjelovitu Bosnu.

Pred početak rata, potpisao sam Deklaraciju za jedinstveno Sarajevo, zbog čega me je napao taksista koji je, kao i njegove vođe, htio da podijeli Sarajevo “kao Bejrut”. Taksi stanica mu se nalazila ispred Hotela “Zagreb”, gdje se okupljao vrh Srpske demokratske stranke.

“Šta hoće ona uštva, onaj Boro Stjepanović?!”, čuo je, rekao mi je, od njih. “Beograd mu je dao sve, a on potpisuje Deklaraciju o jedinstvenom Sarajevu!”

A u Sarajevu, u cijeloj Bosni, preko noći su napravljene granice. Bosna je podijeljena i, u toj suludoj podjeli, moj brat je ostao na Dobrinji, u muslimanskom dijelu, ja na Grbavici, u srpskom. I onda je trebalo da idem na Dobrinju i pucam na brata?!

“Ko ga jebe što je ostao kod Alije!”, rugali su se ovi sa Pala.

Znate li šta se dogodilo sa vašim komšijama – Hrvatima i Bošnjacima – koje su, kao i vas, srpske snage izvele ispred zgrade?

Postali su roblje: odvođeni su u takozvanu radnu četu. Kao i moj brat…

Šta je radna četa?

Naiđe kamion, pokupi vas i odvede na prvu liniju fronta da kopate ili rovove ili grobove.

“Šta da radimo, ubijte ih, to su vaši! Znate da su vaši. Ne bismo svoje izlagali na taj način…”, govorili su.

Ko ih je vodio na prvu liniju fronta?

Sve vojske su kupile: ako vas procijene kao Bošnjaka ili Hrvata, odvodi vas srpska vojska; i obrnuto… Pošto je odbio da uzme pušku, moj brat je, kao i mnoge Sarajlije, morao u radnu četu.

Kako ste uspjeli da oslobodite sina?

Zahvaljujući sestri od tetke moje žene koja je za dvadeset i četiri sata napravila nekakva dokumenta koja su potvrđivala da sam, kao, bolestan, nesposoban za vojsku, da je moj sin vojni obveznik Srbije, u Beograd pozvan na regrutaciju. To je fotokopirala i poslala na Pale, na faks komande srpske vojske.

Marko i ja smo otišli kod komandanta.

“Ovo vam ništa ne vrijedi”, rekao je ulazeći u džip. “Džaba!”

Sin me je pogledao… Taj pogled ne mogu da zaboravim… Onda smo otišli kod zamjenika komandanta koji je odmah potpisao.

“Slobodni ste!”, rekao je.

Obojica?

Čekajte!… Rekli su nam da moramo da prođemo još jednu provjeru. Poslali su nas na Lukavicu, gdje nas je opet dočekao komandant sa početka priče. Pored njega je sjedio komandir čete, otac dječaka koji je sa mojim Markom išao u školu.

“Marko je možda rođen u Beogradu, ali je odrastao u Sarajevu; učio je sa mojim sinom, znam!”, rekao je bijesno.

I to baš u trenutku kada se njegov šef spremao da potpiše papir koji je mom djetetu obezbjeđivao odlazak iz pakla. Komandant se dvoumio. Nekoliko puta je vadio olovku iz džepa, a onda odustajao. Ćutali smo i čekali. Kao pred giljotinom.

“Evo šta ćemo”, rekao je konačno. “Sina ćemo ti pustiti, neka ide; ali ti, ti ćeš ostati!”

Ostali ste?

Ostao. Mislio sam – samo dijete da izvučem; u januaru je bio napunio osamnaest… Sjutradan sam njega i ženu utrpao u neka kola, poslao ih, nadao sam se, na sigurno, u Beograd. Tamo su mi živjeli tast i tašta. Imaju potpisana dokumenta, izvukli su se, dobro je…

“Pravo da ti kažem, ti papiri im ne vrijede mnogo”, rekao mi je bezbjednjak iz čete. “Opšti je haos, ništa se ne zna. Svaka straža do Drine može da ga skine sa autobusa i pošalje ga u Žepu.”

Zašto u Žepu?

Žepa je bila najveće srpsko stratište. Mrtve i ranjene su dovozili kamionima… Bio sam očajan. Međutim, moja žena je, stigavši sa sinom na Pale, otišla da kupi hljeb. Nismo ga vidjeli mjesec dana. Tražeći radnju, vidjela je helikopter koji je trebalo da krene za Beograd.

“Izvinite”, prišla je pilotu, “ako ima mjesta, da li bismo sin i ja mogli sa vama?”

“Prazan sam, gospođo”, odgovorio je. “Ali…”

Šta – ali?! Odlučio je njegov kolega, oficir.

“Pusti ljude, čoveče! Prazni smo, ulazite!”, nasmijao im se.

U pola dva su stigli na Batajnicu.

Kako ste saznali da su stigli?

Bio sam pod utiskom razgovora sa bezbjednjakom. Ne javljaju se, mislim, nemamo kontakt; ko zna šta je… Veze su bile u prekidu… Ipak, histerično sam okretao beogradski broj: 322XXXX. Nakon bezbroj pokušaja, čuo sam slab zvuk.

“Zorica i Marko su krenuli za Beograd, stići će…”, vikao sam u slušalicu.

“Stigli su, već su stigli”, prekinula me je tašta i ispričala šta se dogodilo.

Slušalicu je preuzela Zorica.

“Kako je tamo?”, prošaputao sam molećivo.

Zapravo, tražio sam da mi kaže kako je u svijetu u kome ti na glavu svakodnevno ne padaju granate, u kome postoji nekakav život. Ili – njegova imitacija. Gušile su me suze… Nalazio sam se na mjestu gdje se bez prestanka pucalo, gdje se ginulo i gdje molite boga da barem na sekund zastanu, da čujete tišinu.

Kada ste vi izašli iz Sarajeva?

Nakon desetak dana. Vodili su me okolo, pokazivali vojnicima…

“Hej, majstore, hoćemo li jednoga dana o ovome snimati filmove?”, pitali su me.

Nisam smio da kažem, iako sam znao da nikada neće biti snimljen ni jedan pošten kadar o tom sramnom ratu, o toj sramnoj opsadi. Dramska struktura mora biti zasnovana na nečem pozitivnom, herojskom; film bi trebalo nešto da afirmiše. Šta ovo da afirmiše?! Kako da snimite film veličajući sopstveni zločin?! Ne može!

Ubrzo, ona ista rođaka moje žene napisala je molbu koju su potpisali dekani tri sarajevska fakulteta, rektor, profesori svih vjera i nacija, u kojoj se od komande na Palama traži da mi dozvole da se sa svojim studentima prebacim u Beograd.Pismo je poslala Nikoli Koljeviću.

Koljevića ste poznavali odranije?

Nikolu Koljevića sam svojevremeno angažovao da, kao poznati šekspirolog, predaje na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti, na kojoj sam bio i dekan i profesor. Sada sam čekao da me Koljević pozove. Nije se javio. Nekako sam izmolio da me puste da odem kod njega na Pale, da pitam šta je sa mojom molbom.

Sastanak sa Koljevićem zakazala mi je Mira Nogo sa kojom je moj brat nekada radio u Izvršnom vijeću BiH; kada je počeo rat, prešla je na Pale.

Nije u srodstvu sa slavnim prezimenjakom, Rajkom?

Ne, ne… Mislim da nije. Mira mi je obezbijedila i prevoz do hotela u kome se nalazio Nikola Koljević. Vozač je bio odnekud sa juga Srbije, došao na Pale da se bori… Na njegovoj glavi sam prvi put vidio crvenu beretku.

“Ratovao sam u Hrvatskoj, u Vukovaru”, brbljao je. “Evo, sada i u Bosni, u Sarajevu… Ali, veruj, jedva čekam da pukne na Kosovu pa da se Šiptarima najebem majke.”

Koljević me je primio hladno…

U kakvim ste odnosima sa Koljevićem bili prije rata?

Normalnim: nikada pretjerano bliskim, ali – pristojnim. Sada kao da se trudio da mi stavi do znanja da sve što je nekada bilo više ne važi. Pita – šta se dogodilo.

“Ništa”, kažem, “dobili ste, pretpostavljam, moja dokumenta… Znate, ipak bih da se bavim svojim poslom.”

U momentu sam shvatio da sam rekao nevjerovatnu glupost.

“Svi bismo mi da se bavimo svojim poslom!”, skočio je od stola kao oparen. “Ali, šta ćemo sa srpstvom?! Neko ovde mora da se bori za srpstvo! Nama dolaze ljudi sa svih strana sveta; juče je došao čovek iz Amsterdama, a vi biste da se bavite svojim poslom! Drugim rečima, hoćete da bežite?”

“Ma, ne, ne…”, pravdao sam se. “Porodica mi je u Beogradu… Htio bih da izađem sa svojim studentima…”

“Rešili smo da zadržimo sve svoje vredne ljude”, prekinuo me je nervozno. “U deset imamo zakazano Predsedništvo, izneću vaš problem, pa – šta odluče! Javite se sutra predsedniku vlade.”

Ko je bio predsjednik vlade?

Vjerujte da se ne sjećam… Koljević mi je dao do znanja da je razgovor završen. Do svijesti mi je doprlo da su me smjestili među svoje “vredne ljude”. Osjećao sam se bijedno. Da, pitao me je i da li imam još nekog u Sarajevu.

“Na Dobrinji mi je ostao brat sa porodicom”. rekao sam.

“I moj brat je ostao dole!”, prosiktao je. “Nekoliko puta sam ga pozivao, obezbedio mu da izađe, ali nije hteo. E, više ne mogu za njega da odgovaram!”

Inače, prije rata se znalo: Nikolica Koljević – tako su ga zvali – bio je američki đak, doktorirao u SAD; njegov brat Svetozar takođe profesor Univerziteta – poznati srpski nacionalista! E, sada je Svetozar odbio da izađe iz opkoljenog Sarajeva; a Nikolica je otišao na Pale.

Kako ste to razumjeli?

Nikako! Samo se sjećam da sam, kada je krenula opsada Sarajeva, u mislima svakodnevno pisao pismo Nikoli Koljeviću.

Zašto baš njemu?

Zato što nisam očekivao da će se pretvoriti u to; ipak smo se poznavali, rekao sam vam…

I dok su moji sin i žena sa komšijama silazili u podrum – na čije smo prozorčiće, čuvši da bi to moglo zadržati metke, bili postavili sunđere – ja sam ostajao u stanu; tačnije – u hodniku, jedinoj prostoriji u kojoj se kako-tako moglo živjeti. Na zid sam bio dovukao plakar, na drugi – biblioteku; knjige će nas, vjerovali smo naivno, zaštititi od granata. E, tu, u tom hodniku sam ležao na dušeku i čitao Šekspira. Ponovo ću ga pročitati, mislio sam; cijelog, vama u inat!

Kome?

Koljeviću, Paljanima, bezumnicima, ratu… Neka bombarduju, govorio sam sebi, ne mogu mi ništa! Čitaću Šekspira i, sve i da poginem, neću biti na gubitku. Tako sam, čitajući sa olovčicom u ruci, došao do Mletačkog trgovca, do Šajloka, koga ovih dana igram…

Jevrejine, imaš pravo na svoji funtu mesa; to ti dozvoljava venecijanski zakon. I, kada već insistiraš, uzmi je – kaže Porcija. Ali, ovdje piše i još nešto: ne smiješ proliti kap krvi. Jer, ako je proliješ, visićeš!

Taj dio sam bijesno podvlačio, u glavi pišući pismo Nikoli Koljeviću. Zanimljivo, u hrvatskom prevodu se ne kaže – visićete, nego – molićete boga da presudite sebi… Tako nešto. Upravo se to dogodilo Nikoli Koljeviću. Nažalost, ne zbog griže savjesti, to se zna…

Šta se zna?

Zna se zbog čega se Nikola Koljević ubio, kako, ko mu je donio pištolj…

Ko?

Radovan Karadžić. Ali, ne bih to, pustite…

Za razliku od ostalih Sarajlija koje su četrdeset i četiri mjeseca proveli pod snajperima i granatama, ubrzo sam izašao iz grada. Ipak, nikada neću zaboraviti naredbu Ratka Mladića; slušao sam je sopstvenim ušima:

“Rastresite im mozak! Rastresite im mozak!”

Dakle, on meni i mom djetetu hoće da rastresa mozak. Zašto? Tu sam valjda pukao… Zauvijek sam se distancirao… U tom smislu, donekle razumijem Emira Kusturicu: kao i mene Srbi, i njega su “njegovi” htjeli da posvoje. Nije se dao, ali je ušao u drugu klopku…

Mislite da je riječ o upadanju u klopku?

Vjerujete, iz mjesta bih preskočio tu temu. Nema se tu šta dodati. Sve je jasno… Mi smo dva svijeta. Nikada mi, recimo, ne bi palo na pamet da prelazim iz vjere u vjeru, niti da se dičim bilo kojom vjerom; ne bi mi na pamet palo da postanem biznismen, da gradim gradove, da se viđam sa Slobodanom Miloševićem, Vojislavom Koštunicom, Miloradom Dodikom, Ivicom Dačićem… A nekada smo odlično sarađivali…

Igrali ste Cvikeraša u Sjećaš li se Doli Bel…

Prije toga, u Bifeu Titanik… Emir Kusturica je bio bistar, pametan, izuzetno talentovan reditelj. I fer, korektan čovjek, vaspitan. Poslije Oca na službenom putu, ponudili su mu mjesto redovnog profesora na sarajevskoj Akademiji. Odbio je.

“Nema smisla da Boro Stjepanović ostane vanredni profesor, a ja, njegov asistent, budem unaprijeđen u redovnog”, rekao je.

Nakon snimanja, uvijek bi me svojim kolima vraćao kući. Kasnije, Kusturica je iz Pariza Abdulahu Sidranu poslao otvoreno pismo u kome je objasnio zašto Sidranu granate padaju na glavu, zašto ih je zaslužio… Smučilo mi se… Znate, tokom ratova na prostoru bivše Jugoslavije, često sam tražio odgovor na pitanje zbog čega su jugoslovenski pisci i reditelji ispali tako loši, pogani ljudi…

Hoćete da kažete da glumci nisu?

U tim gadostima je bilo najmanje glumaca. Zašto? Jedan od ključnih elemenata glumačkog talenta je saosjećanje; ne tugovanje nad sobom, nego:

“Šta je Hekuba njemu il’ on Hekubi da plače za njom?”

Ništa mu nije, ali on Hekubu razumije. E, to glumac može. Većina ima tu plemenitu emociju i ona nas je, po mom mišljenju, sačuvala, pomogla nam da ne ispadnemo gadovi. Uostalom, zar jedan glumac-amater nije dao svoj život braneći komšiju muslimana? Govorim o Trebinjcu Srđanu Aleksiću.

Jeste li, nakon rata, nekada razgovarali sa Emirom Kusturicom?

Ne. Poslednji put smo razgovarali negdje 1991, pred njegov put u Ameriku, kada mi je, kao jedine autentične glumce, u nebesa dizao naturščike. Rastali smo se negdje kod knjižare “Svjetlost”; nakon nekoliko koraka, čuo sam kako viče za mnom:

“Ej, ne rekoh ti ko mi igra u filmu! Džoni Dep i Fej Danavej!”

A, mislim se, što ne uze nekog naturščika ako su toliko dobri? Kasnije, slučajno, u Herceg Novom sam ga vidio kako mi ide u susret; brzo sam zabio glavu u izlog, a on je naglo počeo da objašnjava nešto čovjeku koji je išao pored njega. Očito, obojica smo htjeli da izbjegnemo susret. I onda, krajem devedesetih, vidio sam ga na otvaranju obnovljenog Crnogorskog narodnog pozorišta. Iako sam vodio prvu i jedinu glumačku školu u Crnoj Gori, kao prvi profesor glume, dobio sam mjesto na trećoj galeriji. Za razliku od mene, Emir Kusturica – iako u to pozorište nikada nije ušao – govorio je na otvaranju. Družio se sa tadašnjim političkim establišmentom, možda zato. Poslije je organizovan prijem, ali sam Mladena Nelevića zamolio da me obavijesti kada Kusturica izađe iz prostorije da bih mogao da uđem.

Zašto?

O čemu bismo nas dvojica imali da razgovaramo?! Doduše, volio bih nekada da popričam sa nekim ko misli drugačije, ko vjeruje da je nacija sve i svja. Imam isječak iz sarajevskog “Oslobođenja”, saopštenje SDS-a za Banjaluku:

“Braćo Srbi, niko nas ne voli, ali svi nas se boje!”

Čekaj, bog te tvoj! Čovjek koji kaže da ga niko ne voli, a da ga se svi plaše, ko govori u tim apsolutnim kategorijama, taj je, u najboljem slučaju – lud. Ili Nikolica Koljević:

“Sve je prolazno samo su nacije večne!”

Jadni moji obožavani stari Grci, gdje su oni? Nema ih! Kako su nestali ako je nacija vječna? Ko to može da ugrozi vječnost?

Šta se dogodilo nakon razgovora sa Nikolom Koljevićem? Kako ste konačno stigli u Beograd?

Jutro nakon susreta sa Nikolom Koljevićem, u hotelu na Palama sreo sam premijera Republike Srpske kome smo, skrušeno i snishodljivo, prišli Mira Nogo i ja. U ruci sam nosio dva papagaja – Miću i Peru – koja sam iznio iz svog sarajevskog stana i kutiju za cipele punu disketa sa bilješkama iz kojih će kasnije nastati moje knjige Gluma I, II i III.

To ste iznijeli iz svog doma?

To! Žena i sin su uzeli zamorca i kompjuter, ja te dvije kutije… Premijer nije bio naročito raspoložen za razgovor.

“Gospodine predsjedniče, da vas upoznam: ovo je naš poznati glumac, Boro Stjepanović…”, počela je Mira.

Pružio sam mu ruku. Nije je prihvatio.

“Znam sve”, rekao je, ne pogledavši me. “Napravićemo… Slobodni ste!”

I, zaista, paljanski ministar pravde mi je, na haubi svog automobila, ubrzo potpisao papire kojim mi je odobren rad na pravljenju Srpskog narodnog pozorišta RS, data dozvola za angažovanje glumaca, putni nalog za Srbiju, dnevnice…

Dali su vam i kola ili…

Pošto su sa mnom na put krenuli i paljanski novinari-propagandisti koji su imali zadatak da po Srbiji “šire istinu o ratu u Bosni”, da prikupljaju donacije, krenuli smo kolima. Čim smo prešli Drinu, zastali smo u nekoj kafani da se odmorimo, da popijemo kafu.

“Šta to radite, Bosanci, što ste se posvađali sa komšijama i braćom?”, dočekao nas je gazda kafane. “Dajte, mirite se! Nema to smisla…”

Slično je bilo i u Rumi: došao je mještanin, raspitivao se šta se događa u Bosni, pitao jesmo li normalni.

“Rumu je skoro posetio nekakav pop po kome su građani bacali cveće”, pričao nam je. “Srbin sam ali, znate li šta sam tog momenta osetio? Osetio sam da to ne osećam; nije to moje…”

“To je Srbija!”, rekao sam trijumfalno svojim saputnicima. “I, gdje ćete vi…”

Bili su zgranuti. Eto, tako sam izašao. Polovinu onih dnevnica sam uzeo za sebe, a polovinu sam ostavio Miri Nogo da odnese mom bratu Dušku…

Je li i on izašao?

Nije, poginuo je… Od srpske granate. A na nekom srpskom sajtu piše kako je moj brat bio žrtva muslimanskog terora u Sarajevu. Zamislite koji je to cinizam!

Njegova žena i dvije kćeri – jedna sedamnaest, druga pet godina – do Dejtona su ostale u Sarajevu. Doživjele su užas, šikaniranje.

Ranjenog Duška su odvezli na Koševo, u bolnicu, a onda odmah operisali. Njegovoj ženi su rekli da ide kući, da ne čeka.

“Dođite ujutro…”

Sjutradan ga nije našla u sobi.

“Gdje je?”, pitala je.

“Nema!”, rekao joj je doktor. “Uspješno je operisan, bio priključen na vještačka pluća, a onda su vaši sa Pala isključili struju.”

“Naši?! Koji – naši?! Koji su to – naši?!”, vikala je moja snaha.

Uzalud. Od tog momenta, još više se gnušam svrstavanja među “vaše” i “naše”… Ja sam – ničiji!

Kakva je to pozicija?

Predivna. Izolovanost i samoća su mnogima nepodnošljivi; naprosto, ljudi imaju potrebu da se multipliciraju u nekakvu masu, u “mi”… “Mi” je ono pomoću čega egzistiram. Ne u smislu neidentifikovane gomile, nego u smislu neposredne veze individua. Samo to priznajem.

Moj brat je, inače, mogao da izađe iz Sarajeva; obezbijedila mu Mira Nogo. Ali, odlučio je da ostane…

A vi? Kako ste sebi objasnili to da iz Sarajeva dolazite baš u Beograd?

Ne znam, vidite… Bilo je i onih koji su mi to zamjerili. Čim sam došao, Petar Luković me je pozvao da za Vreme napišem tekst o Sarajevu. Pisao sam o Beograđanima koji su se čudili i nikako nisu mogli da shvate – ko to puca po Sarajevu!

Nažalost, i danas, poslije svega, mnogi to odbijaju da shvate…

Znam… Redakcija “Vremena” je mom tekstu dala naslov: Ko to tamo puca! Naravno, bilo je i drugačijih primjera: beogradski glumci su, u znak protesta protiv granatiranja Sarajeva, sjeli ispred Jugoslovenskog dramskog i blokirali ulicu Maršala Tita. To je bila velika hrabrost.

A moj dolazak u Beograd… Bio je to izbor između dva zla. Mogao sam ili da ostanem u Sarajevu i pucam na svoje sugrađane ili da odem u Beograd koji je one koji pucaju instrumentalizovao. Ne znam… Bilo je valjda logično da odemo kod tasta i tašte… Kasnije su došli i moji roditelji; bilo nas je kao Vilotića.

Jednom je moj otac, čitajući novine, zamišljeno promrmljao sebi u bradu: “Vidiš, pokazalo se: svaka ptica svome jatu.”

To me je razbijesnilo.

Zašto?

“Kojem si ti to jatu doletio?”, pitao sam ga. “Ko je tvoje jato?”

“Ih, kojem jatu?! Pa, srpskom, jeb’o ga ti!”

“Nisi ti došao Srbima, došao si meni! Ni sam nisam došao Srbima, niti u Beograd; došao sam tastu i tašti. Da su u Zagrebu, išao bih u Zagreb. Da sam se zatekao u Prištini, došao bi u Prištinu. Ne bi išao Albancima, nego meni!”, govorio sam sve više padajući u vatru. “Uostalom, jesu li Jelena i Ivana tvoje jato?”

“Jesu, šta me pitaš gluposti? Đed sam im…”

“E, pa nisu, ako gledaš na taj način. Njihova baba je Barbara, a majka napola Hrvatica. Jesu li one tvoje jato?”, ponavljao sam.

“Jašta su! I zašto ja uopšte sa tobom o tome pričam?!”, rekao je, odmahnuvši rukom.

Žao mi je što majci nikada nisam uspio da objasnim da njenog sina nisu ubili muslimani, nego Srbi.

Kako je poginuo vaš brat?

Pekli su hleb iza zgrade… Bili su izašli… Brat se tokom rata izvještio, pravio je odličan hljeb… Pala je granata…

I onda taj idiotizam da su muslimani sami na sebe pucali, da su žrtvovali ljude da bi napakostili srpskoj strani. Čudo jedno kako su Srbi, svako put kada bi granata promašila cilj, priznavali da je njihova; kada bi pogodila, onda su “muslimani napravili pokolj”! Jeste, brate, bio sam tamo, vidio sam kada ste gađali i ubijali!

A majka nije vjerovala. Branila se, do smrti…

“Verujem ti”, rekao mi je jednom moj profesor sa Akademije, Bata-duša Mihajlović, “ali to ne smem sebi da priznam. Jer, ako bih priznao, morao bih da zaključim da smo najgori narod na svetu.”

“Bato, ne govorim o narodu!”, rekao sam. “Riječ je o konkretnim ljudima, sa imenima i prezimenima!”

Koliko dugo ste živjeli u Beogradu?

Godinu i po, tako… Kada sam vidio da se uskoro neću vratiti u Sarajevo, bio sam odlučio da idem u Crnu Goru. Onda su me pozvali sa Cetinja i rekli kako planiraju da osnuju fakultet dramskih umjetnosti; pitali su da li bih im pomogao. Tako sam otišao. Obećali su mi stan… Kasnije sam crnogorskog ministra kulture pitao šta je sa obećanjem. Slegao je ramenima.

“Dakle, prevarili ste me?”, pitao sam.

“Prevarili!”, odgovorio je.

Pokajali ste se što ste došli u Crnu Goru?

Ne, nisam… Zanimljivo, kada sam iz JDP-a prešao u Atelje 212, svi su se čudili, pitali jesam li lud; isto se dogodilo kada sam napustio Atelje i postao asistent na FDU, kada sam iz Beograda otišao u Sarajevo ili iz Sarajeva na Cetinje… Mislili su da padam, da idem nadolje. Ne, nisam to doživljavao na taj način. Možda tako djeluje iz te “mi” vizure. Vjerujem da sam uvijek odlazio na bolje, za većim izazovima. Najzad, u međuvremenu sam uradio knjige o glumi… A da li sam se pokajao?

“O, da mi je ne misliti na to!”, kaže Hamlet.

O čemu ne želite da mislite?

Da mi je ne misliti da sam ikada radio u toj školi na Cetinju! Kažu da se neki crnogorski ministar spoljnih poslova svojevremeno raspitivao ko vodi cetinjsku Akademiju, ko sam, odakle… Rekli su mu da sam jedan od najboljih u toj oblasti na prostoru bivše Jugoslavije.

“Šteta što nije naš!”, rekao je.

I, kada bolje razmislim, skoro sve što sam radio na Cetinju bilo je protiv mojih principa. Trudio sam se, recimo, da na Akademiju, kao obavezan predmet, uvedem lutkarstvo, vjerujući da se bez njega gluma ne može savladati. Naime, kada se zavjesa spusti, glumac želi da kaže – evo, nisam lik koga sam do prije pet minuta tumačio; majstor sam koji ga je, zahvaljujući svom talentu, takvog napravio. E, to je lutkarstvo! Ima li boljeg dokaza da je vaš proizvod izvan vas? Jedva sam uspio da taj predmet uvedem, a onda, čim sam otišao u penziju, ukinuli su ga. I mislite da se zbog toga pobunio neko iz jedinog lutkarskog pozorišta u Crnoj Gori?

Sigurna sam da nije. Uostalom, ko bi se usudio da se suprotstavi toj sili, tom čudu od talenta koji već duže od decenije vlada crnogorskom kulturom?!

Naravno da nisu. Predmet lutkarstvo je ukinut i u Sarajevu…

Zašto se, nakon rata, niste vratili u Sarajevo?

Nisam htio. Iako su mi vratili stan.

“Neću”, rekao sam. “Više ćete me voljeti ako sam daleko. Pored toga, kada bih se vratio, bojim se da biste svi morali jednu stepenicu niže. Svima sam vam već bio i profesor i dekan.”

A tokom rata sam pisao pisma, slao pakete… Sa nekima od prijatelja sam se čuo radio-stanicama… Tako sam saznao za brata… Zapravo, nisam direktno…

Kako ste saznali?

Imao sam predstavu u Ateljeu… Te 1993. smo kasno završili sezonu, negdje šestog, sedmog jula… Nakon predstave, požalio sam se Voji Brajoviću, mom drugu sa klase i kumu, koji mi je, kao i Dejan Mijač, tada mnogo pomagao:

“Vojo, već tri dana zaredom iz čista mira plačem… Ništa, samo plačem…”

Rekao je da dođem kod njega, da se javim da malo popričamo, da izađemo… U JDP-u su, sjećam se, radili Šćepana Malog

Poslije predstave sam došao kući. Vidim – gori svjetlo; moj sin sjedi na tom kauču na kome sam svake noći plakao. Žena je, ne pozdravivši me, samo protrčala kroz antre i nekud pobjegla… Gledao sam Marka, pitao šta je bilo.

“Javljala se Jelena”, promrsio je.

Jelena je starija ćerka mog brata.

“I?”, pitam.

“Duško je ranjen… Prevezen je u bolnicu… Operisan…”

“I?”, pitam gotovo molećivo. Iako znam…

“Ništa… Eto…”

Koliko je godina imao vaš brat?

Četrdeset… Počeo sam da šutiram stvari… Izletio sam van… Šetao… Kalemegdan, Slavija, Kalemegdan, Slavija… Plakao sam… Te noći sam se sjetio: poslednjeg vikenda pred rat, kod mene su bili tetka i Duško; komentarisali smo situaciju u Bosni, u Jugoslaviji…

“Trebalo je uvažiti srpske argumente”, rekli su.

“Šta uvažiti?! Kakve argumente?!”, vikao sam. “Imaju li Srbi vlast u ovoj opštini? Imaju! I, šta hoće? Da idu u šumu i puškama osvajaju ono što već imaju?!”

“Ako se ne usvoje srpski predlozi, zaratiće se”, rekao je Duško.

“Pa, neka se onda i zarati!”

“Lako je tebi da to kažeš”, brecnuo se. “Jer, kakav si, ti ćeš se izvući, a ja, ja ću ostati da poginem!”

Eto, to se i dogodilo. Taj bol, ta bespomoćnost strašno ponize čovjeka… Znate…

Znam…

Moj brat je nekoliko godina ležao u sarajevskom parku. Da bismo ga prenijeli na Koševo, morali smo da platimo pet, šest hiljada maraka. Kako su samo bili razradili tu industriju smrti! Danas leži na ateističkom groblju. Iznad njega su Davorin Popović i Mirza Delibašić. Eto, bar je u dobrom društvu.

I, onda vi mene pitate… Bosna je… Rekao sam: nemojte mi više nikada govoriti o dobroti nas Bosanaca… Vidjeli smo… I kasnije…

Šta ste kasnije vidjeli?

Kada smo Duška prenosili na Koševo, komšije kod kojih je moja snaha godinama ostavljala svoju djecu na čuvanje, nalakćeni na prozor, prokomentarisali su:

“Jedan četnik manje!”

Ili, kada su se, poslije rata, njegove ćerke vratile u Sarajevo i pokušale da dobiju neku bijednu očevu penziju, službenik u opštini ih je vratio, rekavši kako neće da potpiše “četnikušama”.

Trebalo bi da se stidimo… Svi! S tim što je, ma šta činio, uvijek i zauvijek u pravu onaj kome su na glavu padale granate, a ne onaj ko ih je ispaljivao. Davno sam predložio da se u Bosni, umjesto svih postojećih praznika, uvede praznik stida. Tog dana da se svi samo stidimo i da svako iznosi svoje razloge za stid.

Koji su vaši razlozi za stid?

Uvijek mislite da ste mogli da učinite više… A niste… Poslednjeg vikenda pred rat, dok su se ljudi skupljali oko Baščaršije, držali se za ruke pokušavajući da spriječe sukob, otišao sam na svoje imanje iznad Sarajeva; morao sam da sadim kruške. I šljive.

Niste vjerovali da će doći do rata?

Ne, nisam vjerovao da će se zaratiti. Kako to može?! Bosna je to! A moglo je… I to baš – onako… I, kažem vam: nikada se nakon ovoga rata neće pisati drame kakve su pisali moji stari Grci! U Poetici, Aristotel kaže da pjesnik mora živo, do potankosti da zamisli priču i da je drži u glavi; on navodi primjer dramatičara koji je, zaboravivši da mu se “ličnosti vraćaju iz hrama”, upropastio sopstveni komad. E, ovi su zaboravili na sve: na čestitost, poštenje, junaštvo, na moral. Zato su sve upropastili. Najviše naše živote.

U grčkim tragedijama ćete naći:

“Kuku, šta smo im uradili!”

Trojancima, Hekubi, roblju… Kuku, kako smo im razrušili grad, kako smo im ubijali sinove, muževe, braću, kako smo im sestre i majke vodili u roblje, pretvarali ih u kurve… E, kada svi ti veliki Srbi, Hrvati, Bošnjaci dođu do tog nivoa da kažu – kuku, šta smo im uradili…

Mislite da je tako nešto uopšte moguće?

Da, u pravu ste. Teško… Nažalost, vrlo teško!

(Tamara Nikčević, Foto: Balša Rakočević, Vreme)

Ne sviđa mi seSviđa mi se (+2 rating, 2 votes)
Loading...Loading...
Odštampajte ovaj tekst Odštampajte ovaj tekst

Pogledajte još:

Posted by on Aug 10 2012. Filed under Intervju. You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0. You can leave a response or trackback to this entry
NAPOMENA:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije internet portala Autonomija.info. Molimo korisnike da ne koriste govor mržnje i da se uzdržavaju od vređanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Autonomija.info zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja.
Neki komentatori, koji su duže prisutni na našem sajtu, imaju mogućnost objavljivanja komentara bez moderiranja. Molimo vas da ne zloupotrebljavate naše poverenje i da vaš iskazi budu primereni i uljudni.
Hvala na razumevanju!

Pretraga arhive

Pretraga po datumu
Pretraga po kategorijama
Google Pretraga

Prijatelji sajta

Log in | Designed by Gabfire themes | GoDev | Google+