BORO KONTIĆ: Andrić bi bio zgrožen kičem Dodika i Kusturice

15 Aug 2011

O Andriću 40 godina posle

U okviru Festivala bh. filma na ovogodišnjem SFF-u u ponedjeljak, 25. jula bit ?e prikazan dokumentarni film Bore Konti?a Bez naslova, posve?en Ivi Andri?u. Film govori o Andri?evoj posljednjoj posjeti Travniku 1972, Sarajevu 1974, na?inu na koji se Andri? danas doživljava u regiji u odnosu na decenije ranije. Konti?evi sagovornici su ljudi koji su imali priliku upoznati se sa Andri?em, razgovarati sa njim ili pisati o njemu:

Presudna je bila hronologija njegovih posljednjih posjeta Travniku, Višegradu, Sarajevu i Mostaru izme?u oktobra 1972. i juna 1974. ali i nevjerovatno bogata literatura o Andri?u te njegovo stalno prisustvo u ovdašnjoj javnosti. Za razliku od ve?ine ovdašnjih umjetnika, o Andri?u se danas mnogo više piše, razgovara i polemiše nego tokom njegovog stvarala?kog života. Doima se vrlo živo za nekog ko je umro prije skoro ?etiri decenije”, kaže Boro Konti? za Žurnal.

Od 90-ih godina po?inje relativizacija Andri?evog djela, u dijelu BiH po?asti se zamjenjuju kritikama, pored ostalih i kako se svojom literaturom teško ogriješio o Bošnjake. Profesor književnosti iz Sarajeva Munib Maglajli? u filmu precizno potcrtava šta je to što se Andri?u “stavlja na teret”.

Osim o filmu, Boro Konti?, izuzetan poznavalac Andri?evih, ali i djela o Andri?u, za Žurnal govori i o obilježavanjima važnih godišnjica u vezi sa Andri?em, tretmanu koji danas ima u regiji, ali i na?inu na koji je Republika Srpska monopolizirala Andri?ev lik i djelo.

Podsje?amo da se ove godine obilježava 50. godišnjica otkako je Ivo Andri? dobio Nobelovu nagradu za književnost. U Republici Srpskoj, uglavnom u Višegradu, obilježava se na razli?ite na?ine, još od februara. U Federaciji BiH, ako ne ra?unamo napore travni?kih entuzijasta za koje o?ito I nema mnogo razumijevanja, godišnjicom se tek rijetki ponose.

Koliko je trajala priprema i snimanje filma?

– Film je ra?en u periodima izme?u oktobra 2010. i aprila 2011 godine. Po?eli smo u Travniku tokom manifestacije Andri?evi dani a završili u Muzeju književnosti BiH, gdje se u jednom sefu ?uva original teksta romana “Na Drini ?uprija”. Sama priprema trajala je nekoliko mjeseci ali je predistorija bitnija i duža. Davno sam, ?itaju?i Jandri?evu (Ljubo Jandri?) hronologiju susreta sa Andri?em zapamtio upe?atljiv momenat kada osamdesetdvogodišnji pisac sugeriše da još jednom prošetaju “razlivenim ulicama Baš?aršije” i da se tako “oprosti od Šehera” jer “možda je ovo moj posljednji boravak u Bosni”.

Na koji na?in ste pronalazili sagovornike?

– Osim jednog, sve ostale sam ranije pronašao u dokumentima. Radi se o ljudima koji su se sa Andri?em sretali posljednjih godina njegovog života ili su o njemu i njegovoj literaturi pisali i imali stav. Dakle, presudna je bila hronologija njegovih posljednjih posjeta Travniku, Višegradu, Sarajevu i Mostaru izme?u oktobra 1972. i juna 1974. ali i nevjerovatno bogata literatura o Andri?u te njegovo stalno prisustvo u ovdašnjoj javnosti. Za razliku od ve?ine ovdašnjih umjetnika, o Andri?u se danas mnogo više piše, razgovara i polemiše nego tokom njegovog stvarala?kog života. Doima se vrlo živo za nekog ko je umro prije skoro ?etiri decenije.

Da li Vas je neko od sagovornika odbio i zašto?

– U tom smislu mogu pomenuti samo jedan duži i inspirativan razgovor sa profesorom Esadom Durakovi?em, koga sam želio uklju?iti u film povodom njegovih tekstova o “Andri?u u tokovima evrocentrizma”. Nismo se dogovorili. Odlu?ivala je logika filma u kojoj nema prostora za duže eglene, a i predubje?enje sagovornika da “?im nešto kriti?ki progovorim o Andri?u eto mi za vrat njegovih branitelja koji su agresivni kada im se napada miljenik”.

Jedan od sagovornika je i Safet Kurtali?, inžinjer, danas ?uva ovce, koji govori o svom susretu s Andri?em. Kako ste došli do njega?

– Safet Kurtali? je taj jedini sagovornik koji mi se otkrio tokom snimanja. Na zidnoj plo?i višegradske gimnazije još uvijek je list iz požutjelih novina gdje piše kako su dva najbolja maturanta u oktobru 1972. sa svojim nastavnikom posjetili nobelovca u Beogradu i ?estitali mu ro?endan. Safet je bio jedan iz te delegacije. Divna Vasi?, tamošnja gimnazijska profesorica, pomogla mi je u kontaktima te sam ga pronašao u selu Kurtali?i, desetak kilometara od Višegrada. Predratni sarajevski inženjer mašinstva živi u obnovljenoj rodnoj ku?i koja je zapaljena 1992 godine.

U filmu govorite o percepciji Andri?a i njegovih djela u razli?itim vremenima. Kako Vi doživljavate “tretman” koji danas ima u BiH i regionu? Šta je Ivo Andri? za BiH danas?

– Rekao bih da je u “slu?aj Andri? “ u?itana ovdašnja logika koja vlada od 1990. godine a po kojoj sve postoje?e mora da se podvede pod nacionalni predznak. Ne bih mogao biti precizniji nego što je to uradio Veselko Tenžera, koji je davno, povodom slu?aja Meše Selimovi?a pisao kako je on “unio nered u glave onih kojima je za pisanje povijesti književnosti dovoljna i osobna karta”.

Pokušali ste do?i i do odgovora šta se to ta?no zamjera Ivi Andri?u u BiH?

– Tu nema ni?ega posebno novoga tako da se nisam morao previše truditi. Postoje stare zamjerke da se u svojim knjigama teško zamjerio Bošnjacima zbog prikazivanja pojedinih likova i istorijskih neta?nosti do insistiranja na njihovoj morbidnosti i mraku. S hrvatske strane, zamjeran mu je izbor srpskog jezika i literature jer je ro?enjem Hrvat i katolik. Sa srpske strane on je manipulativno prisvojen na na?in koji je jednako izvanliteraran. I dodao bih: perfidan. Namjera mi je bila da prate?i Andri?eve posljednje posjete BiH nekoliko mjeseci prije njegove smrti (marta 1975. u Beogradu) tu sliku uporedim sa sadašnjim stanjem i u toj dvostrukoj slici pokušam predo?iti šta se promijenilo u odnosu – mi i naš pisac.

U jednom trenutku u filmu Dobrica ?osi? kaže kako bi Andri? sigurno bio “na strani svoga naroda”, a u drugom dijelu film jedan zagreba?ki direktor škole pita ko može garantovati da Andri? ne bi bio uz Tu?mana. Mislite li da ?e ponovo do?i vrijeme u kojem ?e Andri?eva književnost biti važnija od ideologije?

– ?osi?ev citat poti?e iz marta 1995. godine, dakle tokom rata u BiH, kada je u Višegradu organizovana sve?ana akademija povodom 50 godina od štampanja romana “Na Drini ?uprija” (mart 1945).  Sve se to dešava u vrijeme kada je grad ve? odavno, temeljito i zlo?ina?ki etni?ki “o?iš?en”. U prvom redu te akademije sjedi vode?i ešalon današnje haške sudnice. Ja sam taj snimak uzeo kao o?igledan dokaz manipulisanja. Sve što je tu re?eno jeste isticanje Andri?a na grudobran vlastite ideologije što više govori o ?osi?u nego o Andri?u. Drugi primjer koji navodite je iz druga?ijeg konteksta. Tu se direktor škole bori da sa?uva naziv škole koriste?i svakojaka sredstva uklju?uju?i i klju?nu lozinku tog vremena u Hrvatskoj, dakle Tu?manovo ime. Da li ?e do?i vrijeme književnosti umjesto ideologije? Ako i dalje ostane logika da je nacionalno klju?ni kriterij ovdašnje javnosti, vjerovatno ne. Ali, postoji Andri?ev tekst dostupan ?itaocima. I to je nepromijenjeno sve ove godine.

Ove godine navršava se 50 godina otkako je Andri? dobio Nobelovu nagradu. Mislite li da se ta godišnjica obilježava na adekvatan na?in u BiH?

– Kad bih znao kakav bi bio adekvatan na?in rado bih vam odgovorio. Ono što je sigurno – postoji bitna razlika unutar dva entiteta u BiH. U Republici Srpskoj to je izdignuto na nivo državne stvari. Što se kaže: kakva država takva i državna stvar. U našem entitetu je ova obljetnica prepuštena inicijativi pojedinaca i znakovitoj šutnji. Najviše “entuzijazma” pokazao je ministar kulture Republike srpske Anton Kasipovi? koji je lansirao ideju da se svakom stanovniku entiteta obezbijedi po jedan primjerak romana “Na Drini ?uprija”. Ne znam dokle se došlo sa realizacijom ali podsje?am da je za Andri?eva života u Jugoslaviji trajala akcija pod nazivom: “Knjiga po glavi stanovnika”. Kako se navodi u Jandri?evoj knjizi, Andri? je taj slogan na sebi svojstven na?in komentarisao “Bolje bi bilo knjiga u glavu stanovnika”.

Zbog “izmjena u protokolu” tadašnji federalni ministar kulture Gavrilo Grahovac nije u januaru 2011. otišao na radni sastanak u Višegrad na kojem su dogovarani detalji obilježavanja 50. godišnjice. U Višegradu je bio i ministar kulture Srbije. Je li pregrubo re?i da se dio BiH na neki na?in odri?e Andri?a?

– Vjerovatno, ali Andri? je samo indikacija jedne sveopošte atmosfere gdje ništa izvan upotrebljivosti u idološko-etni?koj matrici, nije na cijeni. Gledao sam brojne dokumente u vezi sa Andri?em. U jednom od njih ?uveni mostarski kujundžija Sula ?elebi? pri?a kako je no? uo?i Andri?evog dolaska u Mostar ustao iza dva sata poslije pono?i i vidio svjetlo u sobi Zuke Džumhura. Sjedi Zuko. I puši. Pred njim pepeljara puna opušaka. Pita ga Sula: “Da nisi bolestan?”, a Zuko mu odgovara,: “Ama nisam ali sutra dolazi Andri? a on nije obi?an ?ovjek. Valja se dobro smisliti šta ?e se govoriti. Ne može se “bubat” bilo šta, treba se pripremiti”. Tako se Zuko pripremao za razgovor sa prijateljem, a kako se mi pripremamo da obilježimo svjetski važan dio naše književe baštine vidite i sami. Prazna pepeljara.

Da li se i vama ?ini da je Republika Srpska aktivnostima na izgradnji Kamengrada u Višegradu, ali i nekim drugim aktivnostima u vezi s obilježavanjem važnih godišnjica, monopolizirala Andri?a?

– Bez ikakve sumnje! Da ne dužim, dovoljno je da u dvostrukoj ekspoziciji spojim jednog od aktera projekta – Dodik na svadbi, raspojasan, go do pojasa, sa jagnje?om ple?kom u kadru i s mikrofonom u ruci kao pjevaljka, te taj isti Dodik, u lister i kravatu upara?en a u maniru bivšeg revnosnog ?lana literarne sekcije, smjerno gleda u Kusturicu… u smislu… upakuj im to nježno, umjetni?e. Naš je. Kao onaj janjac na ražnju Ple?ka je moja. Bubrezi Kasipovi?u.

Kako komentarišete izgradnju Kamengrada u Višegradu, s obzirom na brojne politi?ke konotacije u vezi s projektom?

– Svaki moj boravak u Travniku me podstakne da se upitam zašto Travnik bar dio svog turisti?kog potencijala ne gradi na nobelovcu koji je tu ro?en. Izgleda mi gotovo fizi?ki vidljivo kako se bezrazložno propušta šansa jedne male sredine da iskoristi svoju dobitnu kartu. Isto sam to osjetio i u Višegradu. Ali, izme?u tog “ni?ega” i ovoga što nudi dvojac Kusturica – Dodik birao bih “ništa”. Ne volim da izigravam medij u spiritualisti?kim seansama tipa “šta bi rekao da je živ” ali ovaj put moram naglasiti da nakon svega što sam pro?itao potpisano Andri?evim imenom, jesam siguran da bi i Andri? birao to “ništa”. Otmjeni i stilisti?ki neprevazi?eni Andri?, nekrunisani princ ovdašnjeg jezika bi, vjerujem, bio zgrožen nad ki?em koji se pakuje pod njegovim imenom. Posebna tema su perfidne manipulacije. U okviru ne?ega što bi trebalo nositi Andri?evo ime (podsje?am vas na naše predratna, nesretna i ki?erajska Pucareva, Kardeljeva) predvi?a se i gradnja pravoslavne crkve. Kad bismo u maniru Disneylanda i pristali na Andri?land, on ne bi mogao i bez franjeva?kog habita, džamijskog dvorišta, bez Sefarda i Aškenaza. Ovako me sve to neodoljivo podsje?a na bojovni pokli? famoznog kamiondžije iz Trebinja: “Izgradi?emo još stariji i ljepši Dubrovnik”.

Film Bez naslova bit ?e prikazan u okviru revije bh. filma na SFF-u 25. jula. Šta nakon toga, planirate li prikazivanje u drugim bh. gradovima?

– Nemam nekih posebnih planova. Volio bih kao i svi koji nešto urade da se to vidi u javnosti. Možda posebno u par gradova u BiH – Travnik, Višegrad, Mostar. Ponudi?emo ga televizijama u regiji. Petpostavljam da ?e obi?i i nekoliko festivala. Nadam se da ?e imati neku svoju recepciju ovdje jer bez toga svaki je napor uzaludan.

(Zurnal.info)

Podelite ovu stranicu!