BORIS PAVELIĆ: Klaonica

04 Mar 2012

Jedan grad, vrlo slično Vukovaru i Sarajevu, nestaje u krvi civila, pod jezivim udarima granata. Kako pomoći – sada je jedino pitanje

To nije rat. To je pokolj. Tamo se bez razlike ubijaju muškarci, žene i djeca. Tako je britanski fotograf Paul Conroy opisao situaciju u sirijskome gradu Homsu, gdje je nedavno ranjen, a potom ipak spašen. »Srednjevjekovna opsada, klaonica«, dometnuo je Conroy. Odnekud poznato? Vukovar, Sarajevo, Srebrenica, istočni Mostar… Pokolj, opsada, klaonica.

»Pucalo se po svemu. Nema struje, nema vode, stotine ljudi tamo samo čekaju da umru«, svjedočio je Conroy. Ondje mu je poginulo dvoje kolega, reporterka Marie Colvin i francuski fotoreporter Remi Ochlick. Hrvatska i BiH također pamte imena ubijenih novinara, inozemnih i domaćih. Martin Bell je preživio; i sam ranjen u Sarajevu, osobno je svjedočio »klaonici« i »pokolju« Vukovara i Sarajeva.

Iz raznih izvora stižu identične vijesti o grozotama Sirije. Human Rights Watch jučer je objavio da je u 27 dana bombardiranja poginulo 700 ljudi. U jedan sat, na Homs padne stotinu granata. Turski i talijanski ministri vanjskih poslova Ahmet Davutoglu i Giulio Terzi jučer su ustvrdili kako režim Bashara al-Asada čini ratne zločine. U prosvjedima protiv vlasti – temeljnome građanskom pravu, dakle – za manje od godine ubijeno je više od sedam tisuća ljudi.

Analitičari izvješćuju kako je Assad na Homs poslao elitnu Četvrtu oklopnu diviziju, najuvježbaniju postrojbu u zemlji. Sami sebe zovu »čudovištima«. Zapovijeda im Assadov brat. Ubijaju tenkovima. U Homsu je i deset skupina komandosa, ukupne snage jedne divizije.

Režim ubija vlastite građane, baš kao devedesetih u Jugoslaviji. Tvrdi se da otpor pružaju skupine nezadovoljne dugogodišnjom diktaturom, članovi obitelji žrtava ubijenih u sličnome brutalnom nasilju prije tridesetak godina, koje je iz sličnih razloga pokrenuo Assadov otac Hafez al Assad, i još neke skupine protivnika režima.

Ali sve to, zapravo, sada nije važno. Važno je da jedan grad, vrlo slično Vukovaru i Sarajevu, nestaje u krvi civila, pod jezivim udarima granata. Kako pomoći – sada je jedino pitanje.

Hrvatska uistinu ne može mnogo. Ali može, i mora, razumjeti o čemu je riječ, pojmiti potrebu solidarnosti s nezaštićenim ljudima. Sjetiti se kako su ovdje odjekivale površne ocjene o »građanskome ratu«, pa se čuvati sličnih stereotipa, koje mogu koristiti samo diktatoru, jer obeshrabruju intervenciju i pomoć. Hrvatska se može i stidjeti zapanjujućih priloga u medijima, čak i onima najutjecajnijim, koji, namjerno ili ne, zagovaraju režim, ili dezinformacije režima prenose kao vjerodostojne informacije.

Ministrica vanjskih i europskih poslova Vesna Pusić ponudila je u subotu pomoć Hrvatske izbjeglicama iz Sirije. To je pohvalna, ali nedovoljna gesta. Članica smo NATO-a i nadomak EU: u Bruxellesu treba jasno reći o čemu je u Siriji riječ. To zahtijevaju pravda i sloboda: jer nema bitne razlike između Siniše Glavaševića i Marie Colvin.

(Tportal)

Podelite ovu stranicu!