BORIS DEŽULOVIĆ: Tko tjera Mađare iz Europe?

29 Sep 2018

Eh, povijest. Ne samo da se ponavlja, nego se ponovi cijelih hiljadu godina kasnije, da te poput bumeranga opizdi u potiljak

„Moje dame i gospodo, domoljubi, Mađari diljem svijeta! Danas niti jedan jedini narod, uključujući i mađarski, ne može biti slobodan ako Europa nije slobodna. A Europa je danas krhka, slaba i boležljiva, poput cvijeta kojega izjeda crv. Europa nije slobodna, jer sloboda počinje izgovaranjem istine. Danas je u Europi zabranjeno govoriti istinu. Zabranjeno je reći da ovi koje dolaze k nama nisu izbjeglice i da imigracija za Europu predstavlja opasnost. Zabranjeno je reći da imigracija donosi zločine i teror u naše zemlje. Zabranjeno je reći da te mase ljudi koje dolaze iz drugih civilizacija dovode u opasnost naš način života, našu kulturu, naše običaje i našu kršćansku tradiciju. Zabranjeno je i ukazati na to da su oni, što su ranije došli, već izgradili svoj novi izolirani svijet za same sebe, sa svojim vlastitim zakonima i percepcijama vrijednosti, koje ruše tisućljetni ustroj Europe. Zabranjeno je reći da se iza naseljavanja tih ljudi krije namjera preoblikovanja religiozne i kulturne slike Europe, te preuređenje njenih etničkih temelja!“

Tako ovih dramatičnih historijskih dana bigliše mađarski predsjednik Viktor Orban na žičanoj barikadi slobode i europskih vrijednosti. I teško se s njim sporiti: kada Orban kaže kako su „oni što su ranije došli već izgradili svoj novi izolirani svijet za same sebe, sa svojim vlastitim zakonima i percepcijama vrijednosti“, Orban zna što govori: posljednji koji su u Europu stigli prije suvremenih imigranata s Istoka, „oni“ dakle „što su ranije došli“, bili su upravo – Mađari.

U vrijeme kad su Mađari prešli Karpate i dojahali do Dunava, kršćanska je Europa već bila dovršena, s njemačkim, francuskim i engleskim kraljevstvom, hrvatsko-srpskim Balkanom i praktički gotovom današnjom Skandinavijom. To pak da su oni, „iz druge civilizacije“, sa svojim zasebnim, ni s kim u Europi srodnim etničkim porijeklom, jezikom, kulturom i običajima, izgradili svoj, kako ono, „novi izolirani svijet za same sebe, sa svojim vlastitim zakonima i percepcijama vrijednosti, koje ruše tisućljetni ustroj Europe“, može – slažem se – zvučati rasistički i ksenofobno, ali to nije moja formulacija, nego Orbanova.

Eh, povijest. Ne samo da se ponavlja, nego se ponovi cijelih hiljadu godina kasnije, da te poput bumeranga opizdi u potiljak.
Orbanovi su ugrofinski pradjedovi, to znamo, od svih europskih naroda ovdje stigli posljednji. Široka panonska ravnica na koju su došli s dalekog Urala u to je doba bila podijeljena između Prvog Bugarskog carstva i Istočnofranačkog kraljevstva s Velikom Moravskom. I da: i njemački i slavenski starosjedioci – baš kao i Hrvati i Srbi u susjedstvu, i baš kao gotovo cijela Europa – do tada su već odavno bili predani kršćani. Novopridošli mađarski nomadi, međutim, baš i nisu: u vrijeme kad se u Splitu održavaju crkveni sabori, Mađari još uvijek drhte pred sedmoglavim zmajem Sárkányjem, i klanjaju se Stablu Života što drži nebo, Sunce i Mjesec. Dok paganska mađarska plemena prihvate vjeru svojih potomaka, slavna će se tisućljetna kršćanska Crkva već stići i raspasti, podijeljena na zapadnu i istočnu.

Uopće stoga nije teško zamisliti kakvog bugarskog ili franačkog vladara, kako zabrinutim Orbanovim glasom upozorava „krhku, slabu i boležljivu Europu“ na prljave mađarske imigrante s istoka što žive u šatorima, objašnjavajući kako „te mase ljudi iz drugih civilizacija dovode u opasnost naš način života, našu kulturu, naše običaje i našu kršćansku tradiciju“. A da su u Europu donijeli „zločine i teror“, bogami jesu. Nisu, istinabog, ni ostali prije njih bili cvećke, daleko od toga, ali Mađari su bili na osobito zlu glasu, sijući strah i trepet na sve četiri strane stare Europe, od bizantskog Konstantinopolisa pa sve do Iberskog poluotoka.

Iz toga doba datira zgodna priča koju vam zapravo želim ispričati, o jednom ondašnjem starom Europljaninu iz španjolske Huesce, što je u ljeto 942. godine, prestravljen poput Viktora Orbana danas, upozoravao kako mađarski osvajači – u slobodnijem prijevodu – „dovode u opasnost naš način života, kulturu, običaje i tradiciju“, i kako se „iza naseljavanja tih ljudi krije namjera preoblikovanja religiozne i kulturne slike Europe, te preuređenje njenih temeljnih etničkih temelja“.

Nije danas bizarna tek orbanovska panika tadašnjih europskih starosjedioca pred neobičnim stranacima što vjeruju u sedmoglave zmajeve. Danas je bizarno to što se ondašnji vladar Huesce, zabrinut dolaskom mađarskih barbara, zvao Musa ibn Muhamed: Huesca na sjeveroistoku današnje Španjolske bila je granična utvrda slavnog Khilāfata Qurṭuba, Kalifata Córdobe, europskog dijela velikog Omejidskog kalifata. Ne samo da je onih dana kad Hrvati krune svoga Tomislava na teritoriju današnje Španjolske postojao ozbiljan kalifat – jedna od uopće najvećih europskih država toga doba – nego je Kalifat Córdoba jedna od najznačajnijih epizoda iz stvaranja Europe, od neprocjenjive važnosti za njen kulturni DNK.

Taman, recimo, da su u svojim prijevodima sačuvali antičku znanost i filozofiju, i da nisu uradili ništa drugo, Arapi su Europi sačuvali sam njezin rodni list. A ostavili su mnogo više. Kordobski kalifat bio je uvjerljivo najnapredniji dio tadašnje Europe: u trenutku kad slavna benediktinska opatija u švicarskom St. Gallenu ima cijelih stotinu knjiga, Al-Hakamova biblioteka u Córdobi broji gotovo pola milijuna naslova, a mladi kršćanski studenti hrle u tamošnje sveučilište, gdje im arapski astronomi tumače kretanja nebeskih tijela. Orbanov današnji civilizacijski užas pred izbjeglicama iz Bagdada i Damaska tek je lagani ljetni nemir u usporedbi s civilizacijskim užasom što su ga hiljadu godina ranije morali doživjeti andaluzijski vladari iz Bagdada i Damaska, osluškujući vijesti o neukim mađarskim divljacima koji vjeruju da su zvijezde samo rupice u golemoj suknenoj tendi nad Stablom Života. I koji, kako ono, „svojim vlastitim zakonima i percepcijama vrijednosti“ točno hiljadu godina poslije Isusa – pardon, Ise ibn Meryama – „ruše tisućljetni ustroj Europe“.

O, da: Arapi i muslimani sa svojim su jezikom, vjerom i tradicijom došli u Europu mnogo prije nego Mađari sa svojim, i bili su izvanredno važnim dijelom njenog srednjovjekovnog identiteta i kulture u vrijeme dok su Orbanovi pradjedovi još lovili zmajeve po Uralu. U vrijeme kad Mađari udaraju na granice Kalifata, Arapi su u Europi već dvjesto pedeset godina – ako vam je tako lakše pojmiti, gotovo jednako dugo koliko i Hrvati – i bit će tu još cijelih petsto, izgradivši za ono vrijeme izvanredno uređeno i tolerantno multikonfesionalno društvo.

Civilizirani i napredni Arapi u međuvremenu su nestali iz Europe, ostavivši joj u Španjolskoj fantastično zajedničko kulturno naslijeđe, dok su Mađari, hvala na pitanju, na panonskoj ravnici ostali do danas. I neka su. Bila bi ozbiljna civilizacijska šteta – i to bi po prilici bila pouka ove povijesne priče – da su ih Česi, Bugari, Nijemci, Arapi, Hrvati i ostali starosjedioci potjerali iz Europe onako kako danas Orban tjera suvremene arapske mađare, zajedno s njihovim nerazumljivim jezikom, kulturom i tradicijom.

Baš kao što ne bi bila ista bez arapskih brojki, Mezquite, Abu Rahima al-Birunija ili Ibn Sine rečenog Avicene, ne bi današnja Europa bila ista ni bez Béle Bartóka i Ferenca Liszta rečenoga Franza, Imre Kertésza i Györgyja Konráda, bez Béle Tarra i Istvána Szabóa, Ferenca Puskása i Judit Polgár, bez crno-bijeloga Gusztáva ili šarene kocke Ernőa Rubika.

Stoga, neka Mađara u Europi. Nije lijepo reći da „predstavljaju opasnost“, da „donose zločine i teror u naše zemlje“, „dovode u opasnost naš način života, našu kulturu, naše običaje i našu tradiciju“, „preoblikuju religioznu i kulturnu sliku Europe“, te „preuređuju njene etničke temelje“. Pa makar to govorio sam mađarski predsjednik.

(N1)

Podelite ovu stranicu!