BORIS DEŽULOVIĆ: Srpski pacijent

– Mislite li da je čitava ova priča u Srbiji poljuljala poverenje ljudi u lekare? – pitala je nedavno novinarka Večernjih novosti ministra zdravstva u srpskoj vladi.

– Nijednog trenutka ne mogu da budem nezadovoljan ponašanjem građana – odgovorio je ministar Tomica Milosavljević. – Oni su se ponašali onako kako se racionalan i razuman čovek ponaša. Dobijali su različite poruke, a Srbi po definiciji ne veruju vlastima.

Upadljivi nesporazum između ministra zdravstva Tomice Milosavljevića, čitatelja Peščanika i njihovog povjerenja u domaće ljekare objašnjiv je činjenicom da je intervju u Novostima star tri mjeseca, i da se „čitava ova priča“ koju novinarka spominje ne odnosi, kako ovako istrgnuta iz historijskog konteksta može izgledati, na aferu s ministrovom operacijom u Njemačkoj, nego na već zaboravljenu – o tempora, o virus! – masovnu histeriju oko svinjske gripe i podijeljenih mišljenja srpskih ljekara oko prirode pandemije i potrebe za cijepljenjem građana.

Ovako, naime, otrgnuti iz konteksta, „racionalni i razumni građani“ kojima ministar „ne može da ne bude nezadovoljan“, izgledaju kao da ih rođeni ministar zajebava: samo tri mjeseca nakon što je u Novostima izrazio svoje zadovoljstvo njihovim ponašanjem i povjerenjem u domaće zdravstvo, ministar zdravstva se, na nesreću, razbolio, i na sreću – pun povjerenja u svoj resor i „domaće lekare“ – u posljednji čas otputovao na operaciju u München.

Ministar zdravstva operaciju je, jasna stvar, platio iz svog džepa, i ničeg spornog tu ne bi bilo da on, na onu svoju nesreću, nije upravo – ministar zdravstva. Između njega kao takvog, i njegova bezgraničnog povjerenja u njemačko zdravstvo kao takvo, stoji naime nešto što se kolokvijalno naziva političkom i profesionalnom etikom.

Postavimo stoga pitanje ponešto preciznije. Poput, recimo, novinarke B92:

– Kada ste postavljeni na mesto ministra zdravlja, prvo što ste poručili građanima i pacijentima bilo je da ćete promeniti taj osećaj koji pacijenti imaju, osećaj bespomoćnosti kada uđu u bolnicu – podsjeća ministra Milosavljevića novinarka B92.

– Tom porukom sam hteo u stvari da kažem da će svaki konkretan korak koji napravimo biti usmeren pre svega ka tome da vratimo dostojanstvo pacijentu – odgovara samopouzdano ministar Milosavljević. – Jer imam utisak da je u stvari najtragičnija posledica krize zdravstvenog sistema upravo to odsustvo poverenja bolesnog čoveka u njegov zdravstveni sistem.

KBC Zvezdara

Upadljivi nesporazum između čitatelja Peščanika, ministra Tomice Milosavljevića i njegovog utiska o nepovjerenju bolesnog čovjeka u zdravstveni sistem, objašnjiv je činjenicom da je intervju televiziji B92 star gotovo osam godina, i da se taj ministrov „utisak“ ne odnosi, kako ovako istrgnut iz historijskog konteksta može izgledati, na aferu s ministrovom operacijom u Njemačkoj iz 2010. – iz vremena dakle „najtragičnijih posledica krize zdravstvenog sistema“ – već na stanje u srpskom zdravstvu 2002. godine, kad je preuzeo mandat za „konkretne korake“.

Postavimo stoga pitanje još preciznije. Ovaj put poput, recimo, novinarke Blica:

– Gospodine ministre – pita ga tako u još jednom nedavnom intervjuu novinarka – verujete li da ćemo dočekati dan da Lekarska komora javno u novinama prozove nekog lekara?

– Sigurno je da hoćemo, zato što je ona upravo zbog toga i napravljena – odgovara ministar glasom koji zvuči kao da bez ostatka vjeruje u ono što priča. – Ne smete da pođete od toga da su doktori Supermeni bez mane. I oni su ljudi satkani od ljudskih kvaliteta i slabosti. Samo što u našem poslu postoji nešto što se zove profesionalna etika koja postoji u svakom poslu. U ovim vremenima, profesionalna etika počinje da liči na fraziranje, isprazna je i nema pokriće.

Upadljivi nesporazum između Tomice Milosavljevića, čitatelja Peščanika i njihovog povjerenja u profesionalnu etiku ministra zdravstva, objašnjiv je činjenicom da je ovaj intervju Blicu star gotovo četiri godine, i da se „profesionalna etika“ koju ministar spominje ne odnosi, kako ovako istrgnuta iz historijskog konteksta može izgledati, na aferu s ministrovom operacijom u Njemačkoj iz 2010. – iz vremena dakle kad ministrova „profesionalna etika počinje da liči na fraziranje“ – već na afere koje su srpsko zdravstvo potresale još 2006. godine.

Postavimo stoga pitanje krajnje i brutalno precizno. Poput, recimo, novinarke Blica u istom intervjuu:

– Ko leči ministra zdravlja? – pita ona te 2006. ministra Milosavljevića, kratko i jasno.

– Hvala bogu, ministar je zdrav – odgovorio je tada ministar Milosavljević. – Kada mi treba lekarski savet, onda pitam suprugu koja je takođe lekar. Kod kuće sami sebe lečimo, obično – loše.

Sada konačno znamo i kako su stvari krenule po zlu. Ono što je ministar u zajebanciji dao naslutiti – da za „lekarski savet pita suprugu koja je takođe lekar“, što znači da „kod kuće sami sebe lečimo“, što znači „obično – loše“, što opet stvara „utisak da je najtragičnija posledica krize zdravstvenog sistema odsustvo poverenja bolesnog čoveka u njegov zdravstveni sistem“, jer Srbi, da podsjetim, „po definiciji ne veruju vlastima“ – ostvarilo se na nezgodan način četiri godine kasnije.

E sad, je li zaista „za savet pitao suprugu koja je takođe lekar“, jesu li njih dvoje „sami sebe lečili“, dakle kao i „obično – loše“, nije poznato. Tek, ministar je, nakon svih onih uvjeravanja u „profesionalnu etiku“, „vraćanje dostojanstva pacijentu“ i „poverenja bolesnog čoveka u njegov zdravstveni sistem“, po vlastito zdravlje otišao u – Njemačku. Što je otprilike kao kad bi ministar financija štedio u austrijskoj banci, kad bi ministar poljoprivrede u Mercatoru kupovao kineski pasulj i turski praziluk, ili kad bi se sin ministra prosvjete školovao u Kanadi. Ili kad bi žena ministra vanjskih poslova ljetovala, šta ja znam, u ustaškoj Hrvatskoj.

Nije poznato štedi li srpski ministar u stranim bankama, ne znamo ni kupuje li ministar poljoprivrede kineski pasulj, niti gdje studiraju djeca ministra prosvjete. Znamo, međutim, gdje ljetuje supruga ministra vanjskih poslova Vuka Jeremića.

– U Opatiju sam s roditeljima dolazila često kao dete, a poslednji put pre osamnaest godina, u društvu drugarica. Sada mi se ukazala prilika za kraći odmor, pa smo odabrali Opatiju. Opatija je meni uvek divna, ostala je nekako ista i odgovara mi mir koji ovdje vlada – izjavila je novinarima riječkog Novog lista Nataša Jeremić, novinarka RTS–a i supruga šefa srpske diplomacije, uhvaćena u opuštenom ćaskanju s roditeljima na terasi opatijskog hotela Ambasador.

Zašto zaboga, pitate se vi, Nataša Jeremić ne bi smjela ljetovati – dobro, proljetovati – u Hrvatskoj? Postavimo stoga to pitanje preciznije. Recimo, njenom suprugu, ministru vanjskih poslova.

– Da li biste se vi odazvali na poziv da letujete u Hrvatskoj? – pita Vuka Jeremića novinar Pressa. – Mora da ste primetili njihovu turističku kampanju?

– Mene lično nisu uverili – kratko odgovara ministar.

– Znači, nećete da letujete u Hrvatskoj? – inzistira novinar.

– Mislim da građani Srbije treba da idu na odmor na ono mesto koje je u skladu sa njihovim, pre svega, materijalnim mogućnostima – pojašnjava Jeremić da ne bi bilo zabune – ali i tamo gde se osećaju bezbedno i gde su dobrodošli.

Upadljivi nesporazum između čitatelja Peščanika, ministra vanjskih poslova Vuka Jeremića, njegove supruge Nataše i njihovog povjerenja u hrvatski turizam objašnjiv je činjenicom da je intervju Pressu star godinu dana, da datira iz ljeta prošle godine, i da se „osećaj bezbednosti“ i „materijalne mogućnosti“ koji ministar spominje ne odnosi – kako ovako istrgnut iz historijskog konteksta može izgledati – na ljupku afericu s ministrovom suprugom na odmoru u Opatiji, nego na lanjsku hrvatsku turističku kampanju i podsmješljiv Jeremićev prezir prema „osećaju bezbednosti“ i „materijalnim mogućnostima“ srpskih turista u Hrvatskoj, „tako lijepoj i tako blizu“.

Ovako, naime, otrgnuti iz konteksta, isti oni Milosavljevićevi „racionalni i razumni građani“ koji po njegovom kolegi Jeremiću „treba da idu na odmor na ono mesto koje je u skladu sa njihovim, pre svega, materijalnim mogućnostima, ali i tamo gde se osećaju bezbedno i gde su dobrodošli“ – načelno, dakle, tamo gdje treba i da se liječe – izgledaju kao da ih rođeni ministar zajebava: samo godinu dana nakon što je u Pressu s indignacijom odbio mogućnost ljetovanja u Hrvatskoj, i izrazio svoju zabrinutost nad „bezbednošću“ srpskih turista u Lepoj Njihovoj, šefu srpske diplomacije supruga se, na nesreću, umorila, i na sreću – puna povjerenja u svoj „osećaj bezbednosti“, ali i „materijalne mogućnosti“ – u posljednji čas otputovala na odmor u Opatiju, dakle usred Hrvatske.

Žena Vuka Jeremića odmor u Opatiji platila je, jasna stvar, iz svog džepa – ili iz njegovog, svejedno – i ničeg spornog tu ne bi bilo da joj muž, na onu svoju nesreću, nije ministar vanjskih poslova, i da iz te fotelje Srbima ne preporučuje ljetovanje u Hrvatskoj. Između njega kao takvog, i njegova bezgraničnog nepovjerenja u hrvatski turizam kao takav, stoji naime nešto što se kolokvijalno naziva političkom i, hm, bračnom etikom.

Postavimo stoga pitanje krajnje i brutalno precizno.

– Gde letuje ministar spoljnih poslova? – pitamo 2010. Vuka Jeremića, kratko i jasno.

– Hvala bogu, ministar letuje tamo gde mu to dozvoljavaju osećaj bezbednosti i materijalne mogućnosti – odgovorio bi ministar Jeremić. – Kada treba da putujem, onda pitam suprugu koja takođe voli da putuje.

Sada, shvatili ste, konačno znamo i kako su stvari krenule po zlu. Ono što je ministar u zajebanciji dao naslutiti – da ga Hrvati „lično nisu uverili“, što znači „da građani Srbije treba da idu na odmor na mesto koje je u skladu sa njihovim materijalnim mogućnostima“, ali i „tamo gde se osećaju bezbedno i gde su dobrodošli“, što stvara nezgodan utisak da ministar vanjskih poslova nema povjerenja u Hrvate – ostvarilo se na nezgodan već sljedećeg ljeta.

E sad, je li zaista Nataša Jeremić „za savet pitala supruga koja takođe voli da putuje“, nije poznato. Tek, ministar je, nakon svih uvjeravanja u „osećaj nebezbednosti“, „materijalne nemogućnosti“ i nepovjerenja srpskog turiste u hrvatski ugostiteljski sistem, vlastitu suprugu poslao na odmor u – Hrvatsku. Što je otprilike kao kad bi ministar zdravstva od vlastitog zdravstvenog sistema i još vlastitije žene, „takođe lekara“, pobjegao da se liječi, šta ja znam, u Njemačku.

Ispada, naime, da a) ministar Vuk Jeremić laže kad kaže da nema povjerenja u Hrvate, ili da se b) želi riješiti žene. Da odnose s Hrvatskom zaoštrava dakle zato što c) brani načela međunarodnog prava i srpske nacionalne interese, ili zato što se d) želi riješiti žene.

Kao, uostalom, i ministar zdravstva Tomica Milosavljević, koji ili e) nema povjerenja u vlastiti resor, ili f) ima ženu koja ga se želi riješiti.

Postavit ćemo stoga pitanje ponešto preciznije.

– Kada ste postavljeni na mesto ministra spoljnih poslova, prvo što ste poručili građanima i pacijentima bilo je da ćete promeniti taj osećaj koji Srbi imaju, osećaj bespomoćnosti kada idu u inostranstvo – podsjetit ćemo ministra Jeremića.

– Tom porukom sam hteo u stvari da kažem da će svaki konkretan korak koji napravimo biti usmeren pre svega ka tome da vratimo dostojanstvo Srbima – odgovorio bi samopouzdano ministar Jeremić. – Jer imam utisak da je u stvari najtragičnija posledica naše spoljne politike odsustvo poverenja srpskog turiste u hrvatski turizam.

Srbima pak koji se ponašaju „onako kako se racionalan i razuman čovek ponaša“ – pa se liječe i ljetuju kod kuće, u Srbiji – za utjehu ostaje višak povjerenja što ga, kako vidimo, kod kuće imaju njihovi ministri.

www.pescanik.net

(No Ratings Yet)

 Loading ...

Posted by admin on maj 11 2010. Filed under Pogledi. You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0. You can leave a response or trackback to this entry