BORIS DEŽULOVIĆ: Osamnaest ruža za devetnaest žrtava

09 Dec 2014

Od hiljadu putnika samo je Tomo Buzov imao hrabrosti da vikne, da pokuša da spreči odvođenje putnika iz voza u Štrpcima

Prije tri dana, u Srbiji i Bosni i Hercegovini – vidjeli smo kraji?kom oka u novinama kratku vijest – uhapšeno je petnaest ljudi odgovornih za ratni zlo?in u isto?noj BiH prije gotovo dvadeset dvije godine, kad su na jednoj maloj željezni?koj stanici u jugoisto?nom korneru Bosne pripadnici srpske paravojske zaustavili vlak iz Beograda, izveli iz njega sve muslimane, pa ih nakon okrutnog mu?enja hladnokrvno likvidirali i bacili u Drinu. Bilo je predavno da bismo pamtili, bilo je predaleko da bismo znali, bilo je predavno i predaleko da bi nas se uop?e ticalo.

Bila je to, naime, posve interna stvar izme?u Srba i Bošnjaka, kao što je njihova i danas, kad tužiteljstva Srbije i BiH novinarima daju izjave o spektakularnoj zajedni?koj akciji, sugra?ani i obitelji zlo?inaca u Republici Srpskoj protestiraju zbog hapšenja, a obitelji davnih bošnja?kih žrtava pristižu na tužan do?ek pravde. Kao što su se na uzaludnim do?ecima okupljali svih ovih godina, u malom gradu Prijepolju na jugu Srbije, dokle devetnaest ubijenih nikad nije stiglo. I posljednje velja?e, na godišnjicu otmice, okupili su se tamo uglednici bošnja?kih udruga i ?lanovi obitelji, izmolili fatihu za svoje o?eve, bra?u i sinove, i – kao svake godine – bacili u Drinu osamnaest ruža.

Strah na stanici

Da, bilo je osamnaest ruža za devetnaest žrtava: za jednu od njih nije bilo ni ruže ni molitve.

Tomo Buzov bio je, naime, statisti?ki Hrvat, iz Rudina u Kaštel Novom, od velikog i poznatog roda Buzovih. Tamo ga, me?utim, slabo pamte: kao kapetan prve klase u onoj vojsci, u Novom Beogradu je do?ekao i penziju i rat. Imao je pedeset tri godine i sina Darka na odsluženju vojnog roka u Crnoj Gori, u Podgorici. Tamo se i bio uputio, da posjeti sina, kad je u subotu 27. velja?e 1993. u deset ujutro sjeo u vlak 671, popularni Lov?en na liniji Beograd-Bar.

Ve? na polasku vlak je kasnio sat vremena, jer su se stanicom i vagonima muvali policajci i naoružani neki muškarci u maskirnim uniformama. Sljede?ih nekoliko sati policajci su obilazili kupee zajedno s kondukterom, koji je od svakog od tisu?u putnika, koliko ih je bilo u vlaku, tražio putnu kartu i osobnu iskaznicu. Nikad to nije bilo, da se uz putnu kartu traži i legitimacija – šaptom su se ?udili putnici, a policija ih je smirivala objašnjenjem kako se „pojavio neki šverc“.

Koju minutu prije ?etiri poslijepodne vlak se uz škripu zaustavio u Štrpcima, jedinoj stanici na svih ?etiri stotine sedamdeset šest kilometara slavne srpsko-crnogorske pruge koja se nalazi u Bosni i Hercegovini. Mala je to stanica, nikad se tu Lov?en zaustavio nije, pa su nelagoda i strah brzo ispunili zagušljive, zatvorene kupee. Onda su se iz daljih vagona za?uli žamor i glasna zapomaganja, odrješiti muški glas izvikivao je bošnja?ka prezimena, i nije prošlo dugo prije nego su putnici u vlaku shvatili što se doga?a.

Hiljadu putnika uplašeno je gledalo u vlastite blatnjave cipele, boje?i se i proviriti kroz prozore na stanicu, gdje su izvedene Bošnjake postrojavali pored kamiona sa zelenom ceradom. Tek s vremena na vrijeme neki bi se ohrabrili pa doviknuli „Vodite ih, strijeljajte ih!“.

Mogao je odšutjeti i umirovljeni oficir, Kaštelanin Tomo Buzov. Samo da je šutio, da se udubio u novine ili pravio da drijema, da je gledao vlastite blatnjave cipele i vlastita posla – a imao je svojih, važnijih poslova, imao je na jednom kraju pruge suprugu, a na drugom sina – trgnula bi ga nekoliko minuta kasnije lokomotiva i mala stanica Štrpci zauvijek bi ostala iza zale?enog stakla na prozoru kupea. Samo, eto, da je šutio, kao ostalih hiljadu putnika u vlaku 671. Ali nije mogao. Ustao je kona?no sa svog sjedišta i glasno uzviknuo: „Stanite, ljudi, šta to radite!? Ima li u ovoj zemlji zakona?“

Bila je to – i onda je bilo jasno, a kamoli danas – posve suluda, besmislena reakcija. Nije to bila prkosna, herojska gesta: samo ljudska, dakle suluda i besmislena. Znao je i on, kao i ostalih tisu?u putnika, da ne može ništa sprije?iti, ništa promijeniti i nikoga spasiti. Nije rije? jednog penzionera mogla biti ja?a od tridesetak naoružanih policajaca i vojnika: bilo je to ja?e samo od njega.

Tako se Kaštelanin Tomo Buzov, umjesto na porti podgori?kog garnizona, u posjetu sinu Darku, te subote našao u kamionu s osamnaest Bošnjaka, koje su pripadnici paravojne grupe Osvetnici iz Višegrada odveli u selo Prelovo kraj Višegrada. U gimnasti?koj dvorani osnovne škole okrutno je mu?en i premla?en, prije nego što je i na njega došao red da u?e u jednu garažu, gdje je ?ekao vo?a Osvetnika Milan Luki?.

Bez molitve i ruže

Supruga Koviljka i sin Darko nikad nisu pokopali Tomu. Od devetnaest žrtava otmice u Štrpcima, identificirane su i sahranjene samo tri, prona?ene kasnije u jezeru Peru?ac.

Sve ostale, me?utim, u komemoracijama u Prijepolju imaju svoju množinu, kao što svoju množinu na demonstracijama u Višegradu imaju i ubojice, i kao što je svoju množinu u vlaku 671 imalo tisu?u putnika zagledanih u vlastite blatnjave cipele.

Samo Tomo Buzov nema množine i nikoga se ne ti?e. Iako je bio žrtva, nema za njega molitve i ruže na spomenu ubijenima: što se njih ti?e, nije bio statisti?ki Bošnjak. Iako nije bio statisti?ki Bošnjak, iako je bio oficir JNA na putu u posjeti sinu u istoj toj vojsci, ne pamte ga ni njegova posljednja domovina, ni njegova nekadašnja vojska: što se njih ti?e, bio je statisti?ki Hrvat. Iako je bio statisti?ki Hrvat, Kaštelanin, ne pamte ga ni Hrvatska ni Kaštel Novi: što se njih ti?e, bio je izdajnik.

Pamti ga, eto, samo poneki od tisu?u suputnika iz vlaka 671 na liniji Beograd-Bar, svjedoka koji su se na sudu sjetili ?ovjeka što nije mogao šutjeti. A nema statisti?ki tijesnije manjine, nema ve?e jednine i strašnije samo?e od one u kojoj se ne može šutjeti. Malo je takvih, statisti?ki je jedan na hiljadu. Poput zaboravljenog Kaštelanina Tome Buzova, ?ovjeka koji nije mogao šutjeti.

Jednog od hiljadu.

(Slobodna Dalmacija)

Podelite ovu stranicu!