BORIS DEŽULOVIĆ: Lovor vijenac za Annu Frank

29 Jan 2017

Ravnatelju šibenske Tehničke škole nisu ‘tehnički problem’ njemački nacisti što su po nizozemskim gradovima hapsili židovsku djecu i deportirali ih u nacističke logore u Poljskoj, već samo ustaše prikazani kao ‘zločinci koji su klali Srbe i Židove’. Nije ‘tehnički problem’ Anne Frank, već Lea Deutsch

Kad bi zabrana izložbe ‘Anne Frank, povijest za sadašnjost’ u šibenskoj Tehni?koj školi bila izolirani slu?aj – a odluka ravnatelja Josipa Belamari?a da organizatorima uskrati školski prostor ukoliko ne uklone dodatnih šest panoa o stradanju Židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, da se ne zajebavamo, upravo je i doslovno školski slu?aj zabrane – kad bi dakle zabrana izložbe o Anne Frank bila tek pijani ispad jednog historijski rastrojenog javnog službenika, a ne ‘pravilo službe’, onda bi valjda i tajming toga skandala bio tek slu?ajni, pijani ispad jedne rastrojene historije.

A pritom uop?e ne mislim na službeni posjet premijera Andreja Plenkovi?a Izraelu, gdje ?e ovih dana – obilježavaju?i s doma?inima okruglu, dvadesetu godišnjicu uspostave diplomatskih odnosa – u memorijalnom centru Yad Vashem u Jeruzalemu prigodno ganut položiti i lovor-vijenac sje?anja na šest milijuna ubijenih Židova, od kojih i milijun i pol djece. A me?u njima i Anne Frank i njena sestra Margot.

Samo, eto, kad bi Belamari?evo kasnije obrazloženje – kako izložbi u školi nije mjesto jer su ‘prema tim panoima ustaše ispali zlo?inci koji su klali Srbe i Židove, i izgladnjivali djecu, a partizani cvije?e’ – bio zaklju?ak okruglog stola u gostionici na Boraji, a ne stav ravnatelja jedne državne srednje škole, bio bi valjda i datum te zabrane sasvim slu?ajan. Samo bi ?udesna igra slu?aja uredila da ravnatelj, ne nalaze?i u njoj ništa sporno, izložbu o životu i stradanju Anne Frank sve?ano otvori u utorak, 17. sije?nja, pa preko no?i promijeni mišljenje i izložbu ‘zbog tehni?kih problema’ – kako je glasilo službeno priop?enje škole – otkaže sutradan, baš dakle u srijedu 18. sije?nja.

Upravo na taj dan, naime, okrugla je, devedeseta godišnjica ro?enja djevoj?ice o kojoj je na zabranjenoj izložbi rije?.

To?no na taj dan, 18. sije?nja 1927., ro?ena je ta razigrana i izvanredno talentirana židovska djevoj?ica, koju ?e šesnaest godina kasnije zajedno s majkom nacisti uhapsiti u zadnjoj velikoj raciji, pa s posljednjih hiljadu i sedamsto preživjelih gradskih Židova potrpati u sto?ne vagone na transportu bez povratka. To?no na taj dan, na dan zabranjene šibenske izložbe, u srijedu, 18. sije?nja 2017., ta uplašena šesnaestogodišnja djevoj?ica sa žutom oznakom na kaputu – što na gradskom kolodvoru stiš?e maj?inu ruku ?ekaju?i vlak za Auschwitz Birkenau – proslavila bi svoj devedeseti ro?endan.

Da nacisti, eto – valjda zbog ‘tehni?kih problema’ – nisu ‘ispali zlo?inci koji su klali Židove’, mogu?e je da bi nesretna djevoj?ica bila živa i danas. Možda bi, tko zna, pred u?enicima šibenske Tehni?ke škole okružena praunucima otpuhala na torti svojih devedeset svje?ica – sedamdeset i ?etiri više, cijeli još jedan ljudski život – pa ispri?ala kako su idili?no djetinjstvo imale židovske djevoj?ice u Zagrebu ?etrdesetih godina. Poželjela bi na kraju ta vedra bakica, pred zadivljenim ravnateljem Belamari?em i njegovim u?enicima, da je i nesretna Anne Frank imala sre?u tih ?etrdesetih odrastati u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

U NDH? U Zagrebu?

Ah, da: židovska djevoj?ica o kojoj pri?am uop?e nije Anne Frank.

Zbunilo vas je možda, dopuštam, što je djevoj?ica o kojoj pri?am, baš kao i Anne, bila razigrano, društveno i izvanredno nadareno dijete, i što su je – baš kao Anne – nacisti u vlak za Auschwitz ugurali zajedno s majkom. S ovom djevoj?icom, me?utim, nisu pokupili i njenu stariju sestru, ve? mla?eg brata. I nije je uhapsio Gestapo u okupiranom Amsterdamu, ve? Ustaško redarstvo u Zagrebu, u zadnjoj velikoj ustaškoj raciji, kad je 3. svibnja 1943. zajedno s posljednjih hiljadu i sedamsto gradskih Židova ugurana u transport prema Poljskoj. Do Auschwitza, me?utim, zagreba?ka djevoj?ica nikad nije ni stigla, jer je – slaba srca, izmu?enog difterijom – izdahnula još na putu, u zagušljivom, prljavom sto?nom vagonu Državnih željeznica NDH.

Baš kao Anne Frank – kad je iz Auschwitza preba?ena u logor Bergen-Belsen, da tamo pred prolje?e 1945. skon?a od tifusa – i ona je u tom ?asu imala šesnaest godina.

Baš kao Anni Frank, ni njoj se ne zna to?an dan smrti.

Baš kao Anni Frank, ni njoj se ne zna grob.

Ove srijede, 18. sije?nja 2017., bilo bi joj to?no devedeset.

Zvala se Lea Deutsch.

Lea Dragica Deutsch bila je wunderkind predratnog zagreba?kog teatra, kojoj su kulturne rubrike i društvene kronike onodobne štampe tepale kao ‘hrvatskoj Shirley Temple’. ?udesno nadarena glumica i plesa?ica, nesu?ena budu?a prvakinja Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, mala je, a velika zvijezda bila ?uvena i izvan granica svog jezika: kad je tragom toga glasa francuska kinematografska ku?a Pathé 1935. snimila o njoj filmski žurnal, Lea je – vi?ena za ozbiljnu svjetsku karijeru – dobila ponudu za stalni angažman u Parizu, ali je ipak odlu?ila ostati u Zagrebu i dovršiti operetu ‘?udo od djeteta’, koju je veliki Tito Strozzi napisao posebno za nju. Tu, na daskama zagreba?kog HNK-a, 15. ožujka 1941. odigrat ?e i svoju posljednju predstavu, ‘Živu šahovsku igru’, oprostivši se od pozornice proro?anskom replikom na kraju: ‘Evo vam vaših lovor vijenaca, s tim je naša igra završena!’

Manje od mjesec dana kasnije u Zagreb ?e umarširati Paveli?evi ustaše, ve? do ljeta donijet ?e rasne zakone i Uredbu o zaštiti narodne i arijevske kulture hrvatskog naroda, obitelji Deutsch bit ?e konfiscirana cijela imovina, a Lea ?e biti prognana iz HNK-a i hrvatske kulture. Kona?no, dvije godine kasnije, jednog svibanjskog dana 1943., Lea ?e nestati i iz vlastitog života, a njenoj zabrinutoj prijateljici jedan ?e ustaša objasniti kako je ‘otišla na izlet’. Valjda zbog ‘tehni?kih problema’, nema što drugo biti, od sedamdeset pet ljudi u njihovom sto?nom vagonu na izletu u Auschwitz Birkenau ve? na putu ?e izdahnuti njih dvadeset pet. Me?u njima i šesnaestogodišnja Lea Deutsch.

’S tim je naša igra završena.’

O Lei Deutsch je rije?, jer rije? je o njoj bila i na onih dodatnih šest panoa o životu i stradanju Židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, opisanima kroz ratne sudbine Vojka Šterka, hrvatskog Židova s izraelskom adresom, Otta Konsteina, ?ovjeka koji je preživio i Auschwitz i Bergen-Belsen, te predratnog ?uda od djeteta, ‘hrvatske Shirley Temple’ što je skon?ala kao ‘hrvatska Anne Frank’. O njoj je rije? jer, strogo ‘tehni?ki’, ravnatelju šibenske Tehni?ke škole nisu ‘tehni?ki problem’ njema?ki nacisti što su po nizozemskim gradovima hapsili židovsku djecu i deportirali ih u nacisti?ke logore u Poljskoj – to, jasno, nikakve veze s Hrvatima nema – ve? samo ustaše prikazani kao ‘zlo?inci koji su klali Srbe i Židove’.

Nije ‘tehni?ki problem’ Anne Frank, ve? Lea Deutsch.

Sedamdeset ?etiri godine, cijeli jedan ljudski život kasnije, šesnaestogodišnja Lea po drugi put je tako prognana iz hrvatske kulture, uhapšena u šibenskoj Tehni?koj školi i ugurana u sto?ni vagon za Auschwitz Birkenau. Na svoj ro?endan. U Hrvatskoj, naime, paze na protokol, ceremonije, okrugle obljetnice i ‘lovor vijence’.

I da je zabrana izložbe o njoj tek pijani ispad jednog historijski rastrojenog javnog službenika, a ne ‘pravilo službe’ – da umjesto izložbe o holokaustu Anninim i Leinim vršnjacima iz šibenskih srednjih škola država bez ikakvih ‘tehni?kih problema’ nije omogu?ila, recimo, predavanja Marka Perkovi?a Thompsona u organizaciji Katehetskog ureda Šibenske biskupije, sve uz pokli? ‘Za dom spremni!’ – ne bi ganutom poglavniku hrvatske vlade u Yad Vashemu, dok polaže vijenac za Annu Frank i Leu Deutsch, tako dobro stajao citat zabranjenog sje?anja na onu djevoj?icu sa zagreba?kog kolodvora: ‘Evo vam vaših lovor vijenaca, s tim je naša igra završena!’

(Novosti)

Podelite ovu stranicu!