BORIS DEŽULOVIĆ: Kolektivna amnezija na hrvatski način

22 Jan 2015

Bilo kome tko ne pati od amnezije, da ga Sedlar, Vitez, Šeks, Tomac i Granić u oči gledaju i skandiraju „promjene!“, bilo bi jasno da ga otvoreno zajebavaju

Anterogradna amnezija spada u razmjerno neistražene tajne ljudskog mozga. Prvi sustavno dokumentirani slu?aj bio je onaj iz 1957., kad se Amerikanac Henry Molaison zbog epilepsije podvrgnuo lobektomiji, pa izgubio sposobnost pam?enja više od nekoliko posljednjih minuta. Još je, me?utim, rije?i i neistraženiji fenomen kolektivne anterogradne amnezije. Najpoznatiji takav, i najbolje dokumentiran, jest slu?aj jednog malog europskog naroda, Hrvata, ?ija historijska memorija traje jedva nekoliko mjeseci.

Mito i korupcija

U sije?nju 2015., recimo, na hrvatskim predsjedni?kim izborima – nota bene, s rekordnom izlaznoš?u – pobijedila je kandidatkinja stranke koja je samo devet mjeseci ranije zbog korupcije pravomo?no osu?ena kao zlo?ina?ka organizacija. Jesu li to Hrvati neobi?no tolerantni na mito i korupciju?

Ne, naprotiv: samo tjedan dana pred izbore objavljeni su rezultati istraživanja Transparency Internationala, prema kojemu Hrvati svoju državu vide jednom od najkorumpiranijih na svijetu – od svih podru?ja javnog života daleko najkorumpiranijima pri tom smatraju?i upravo politi?ke stranke – pa ipak su sedam dana kasnije hladnokrvno izabrali kandidatkinju stranke pravomo?no osu?ene zbog korupcije.

Medicinskim laicima prizor je morao biti nadrealan, ali rije? je bila o školskom primjeru anterogradne amnezije: u izbornom stožeru HDZ-a u kongresnoj dvorani zagreba?kog Hypo Centra – kao u nekoj parodiji Romerove No?i živih mrtvaca – Jakov Sedlar, Zlatko Vitez, Božidar Ali?, Mate Grani?, Zdravko Tomac, Miroslav Tu?man, Luka Bebi? i Vladimir Šeks skandiraju: „Promjene! Promjene!“.

Nedostajali su, eto, samo Pašali?, Canjuga, Milas, Krpina i još možda dvojica-trojica, pa da sastav Tu?manova VONS-a iz devedeset osme bude kompletan. Da nije Kolinde u drugom krugu predsjedni?kih izbora, ja ne bih ni znao da, recimo, Zlatko Vitez još postoji: tek valjda strogi europski protupožarni propisi sprije?ili su da se te ve?eri na ledini pred Hypo centrom zavrte ražnjevi s volovima, a društvo unutra svejedno je orno skandiralo „Promjene, promjene“!

Bilo kome tko ne pati od anterogradne amnezije, da ga Sedlar, Vitez, Šeks, Tomac i Grani? u o?i gledaju i skandiraju „promjene!“, bilo bi jasno da ga otvoreno zajebavaju. Ni komunisti nisu bili tako okrutnog smisla za humor: kad je onomad drugovima kona?no dosadilo, pa su druga Tita na kraju drugog desetogodišnjeg mandata proglasili „predsjednikom Republike bez ograni?enja trajanja mandata“, u Saveznoj Skupštini barem nitko nije skandirao „Promjene! Promjene!“.

Srbin, a Hrvat

A toliko žu?ene promjene nastupile su istu ve?er. Ve? u prvom obra?anju hrvatska je predsjednica u politi?ki jezi?ni standard uvela posve novi vokativ „Hrvatice i Hrvati“, a onda – promjene!, promjene! – proglasila Bosnu i Hercegovinu „drugom domovinom hrvatskog naroda“ i najavila materinsku pažnju za „Hrvate u Vojvodini i Srbiji“, da bi ve? sutradan, jednakom valjda materinskom pažnjom za Srbe u Hrvatskoj, sve hrvatske gra?ane predsjedni?kim dekretom proglasila Hrvatima: „Po meni je Hrvat i onaj tko živi u Hrvatskoj, a pravoslavne je vjeroispovijesti i Srbin po nacionalnosti.“

Kao da je netko rastvorio sva vrata i prozore, val promjena zapljusnuo je tako Hrvatsku, i u javni prostor hrabro su zakora?ili novi neki, moderni mladi ljudi, posve neoptere?eni prošloš?u. „Bogu hvala da je pobijedila gospo?a Grabar Kitarovi?, protiv ove protiv udbaške, srbofilske i ?etni?ke struje“, hrabro tako pred kamerama HTV-a recitira mladi glumac Božidar Ali?, dok hrvatska mladost iza njegovih le?a pjeva „Zovi, samo zovi“, „Moju domovinu“, „Vilu Velebita“ i ostale najnovije hitove. „Mi moramo re?i istinu o Hrvatskoj od 1945. do 1990.“, dodaje ove subote u Splitu HDZ-ov mladi lav Tomislav Karamarko: „Pred nama je novi Domovinski rat!“

Samo stariji i mudriji zabrinuto vrte glavama, uplašeni za nerazumnu mladost što goloruka nestrpljivo juri u rat protiv protiv krvožednih komunista.

– Ne znaju mladi što je Udba. Ne?e srpska Partija tek tako pustiti hrvatsku državu – vrte glavama njihovi roditelji. – Možda je ipak trebalo najprije i?i na labavu konfederaciju.

– Ali Hrvatska je nezavisna država ve? dvadeset pet godina, ve? drugu godinu punopravna ?lanica Europske unije – oprezno onda doda psihijatar.

– Eh, da jest – sažaljivo ga onda pogledaju Hrvati.

– Ali iz vaših usta u Božje uši.

Kako se to i zašto doga?a, znanost pouzdano ne zna. Anterogradna amnezija još je, rekoh, neistraženi misterij, pa kako ne zna ni kako to?no nastaje, nije medicina na?isto ni kako da joj dosko?i. U mra?nom psihološkom trileru Memento, gledali ste možda, glavni junak jednako ne može zapamtiti više od posljednjih nekoliko minuta, pa rekonstruira svoje sje?anje vode?i bilješke i snimaju?i svakodnevnicu Polaroidom, ?ak i tetoviraju?i važne informacije na vlastito tijelo.

Pokušali su tako i Hrvati, televizijskim kamerama snimali sve važnije doga?aje, zapisivali imena i datume u novine, ?ak i tetovirali hrvatske grbove na nadlaktice, ali sve džabe: svake nedjelje na dan izbora – lokalnih, parlamentarnih, predsjedni?kih, svejedno – oni se bude ustreptali od nestrpljenja da okon?aju tiraniju korumpiranih beogradskih komunista i zaokruže HDZ.

Svaki put oni tako iznova otkrivaju sebe, i oko sebe Jugoslaviju, svaki izbori njima su „promjena!“, svako jutro novi po?etak. „Sunce žarko sjeda i skoro ?e sjest“ – u novu hrvatsku zoru pjeva Petar Preradovi?, pjesnik mla?e generacije – „stalna na tom svijetu samo mijena jest“. Preciznije definicije hrvatske anterogradne amnezije ja nikad nisam ?uo.

(Slobodna Dalmacija) 

Podelite ovu stranicu!