BORIS DEŽULOVIĆ: Amnezija Aleksandra Vučića

16 May 2014

Gluho doba: Od amnezije do amnestije

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, pitalo dete Aleksandra Vučića koja je razlika između amnezije i amnestije. “Amnezija je kad zaboraviš šta si juče radio”, odgovori ovaj. “A amnestija je kad to šta si juče radio zaborave svi oko tebe.”

Praktična je stvar ta, kako se zove, amnezija, amnestija, štagod. Svaki dan čovjek otkriva svijet oko sebe i sebe usred svijeta, cijeli mu život kao ona bombonjera iz Forrest Gumpa. Naročito je amnezija praktična u politici. Zato ćete često čuti političare gdje govore ono, “zaboravite prošlost”. To je njihov poziv na amnestiju: amnestija je, shvatili ste, kolektivna amnezija. Zašto bi, uostalom, samo njima život bio bombonjera?

Nezgodno je jedino ostane li to “šta si juče radio” negdje zapisano. Dogodilo se tako da su usred Vučićeve prijateljske posjete Sarajevu neka zlopamtila otkrila kako u Beloj knjizi, programu SNS-a objavljenom na službenom sajtu stranke, pod točkom dva, stoji i doslovno ovo: “Borba za pravo na život, sopstvеnu imovinu i povratak na svoja ognjišta Srba izbеglih iz Rеpublikе Srpskе Krajinе i Hrvatskе bićе jеdno od osnovnih oprеdеljеnja srpskih naprеdnjaka. Istovrеmеno, političko približavanjе i еkonomsko jеdinstvo sa Rеpublikom Srpskom, prеdstavlja rеalnu politiku koja ćе u budućnosti, mirnim putеm i poštovanjеm voljе naroda, stvoriti uslovе za formiranjе zajеdničkе ili jеdinstvеnе državе srpskog naroda i svih ostalih građana koji živе na tеritoriji Srbijе i Rеpublikе Srpskе.”

Pohvalno je, dakako, što se Vučić odrekao Velike Srbije do linije Karlobag-Karlovac-Virovitica, pa je kao realan čovjek i političar sveo Veliku Srbiju na Malo Manju – recimo tako Srednju Srbiju – do linije Trebinje-Nevesinje-Kostajnica. Nezgodno je, međutim, ispalo što nije bio u posjeti do jučer Velikoj Srbiji, već do jutros Srednjoj. Kako pak nije u duhu najboljih diplomatskih običaja kad vam u programu stranke stoji kako zemlji kojoj ste u službenoj prijateljskoj posjeti planirate anektirati polovicu teritorija, tako je Aleksandar Vučić odmah nazvao mobitelom Beograd i naredio da se sa službenog web-sajta stranke izbriše točka programa s planom Srednje Srbije.

Promijenio Vučić tako stranački program kao da mijenja programe na daljinskom upravljaču, pa kad je provjerio na internetu i uvjerio se da je Srednja Srbija nestala iz programa, đilitnuo se i stao mahati Belom knjigom u kojoj, eto, ničega takvog nema. Ali avaj – sporna točka, ocajojebem, ostala u latiničnoj verziji teksta!

I dok je tako predsjednik Srpske napredne stranke u Sarajevu na ćirilici biglisao kako dolazi kao “prijatelj” i “predstavnik zemlje koja poštuje teritorijalni integritet BiH”, dotle je njegov prethodnik, predsjednik Srbije Tomislav Nikolić, u Beogradu na latinici ponavljao kako je “sve više očigledno da Bosna i Hercegovina ne može da opstane”. Komplicirano je, kako vidite, to sa dva službena pisma.

Osim pitanja vjerodostojnosti stranke koja svoj program mijenja ovisno o tome gdje joj predsjednik tog trenutka jede ćevape, ovo je aferče postavilo još jedno: što je u stvari prošlost? Lijepo od Vučića što kaže “zaboravimo prošlost” – zašto bi, rekoh, samo njemu život bio bombonjera – ali prije nego pohrlimo u bratsku amneziju, valjalo bi ipak opreza radi definirati prošlost.

Kad su zlopamtila tako izvukla kako je kao najmlađi poslanik u Skupštini Srbije za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini pozivao da se za svakog ubijenog Srbina ubije stotinu muslimana, Vučić je odgovorio kako prošlost treba zaboraviti, a to je bilo davno, prije dvadeset godina.

Kad su zlopamtila izvukla kako je bio vjerni vojnik Slobodana Miloševića i ministar informisanja za najcrnje ere u historiji srpskog novinarstva, kad su sve nezavisne novine i televizijske stanice bile zabranjene, a Slavko Ćuruvija likvidiran, Vučić je odgovorio kako prošlost treba zaboraviti, a to je bilo davno, prije petnaest godina.

Kad su zlopamtila izvukla kako je bio i vjerni vojnik Vojislava Šešelja, i kako mu je “crveni vojvoda” bio i vjenčani kum i krsni kum njegove djece, Vučić je odgovorio kako prošlost treba zaboraviti, a to je bilo davno, prije deset godina.

Kad su zlopamtila onda izvukla kako je srpsku Skupštinu proglašavao “sigurnom kućom za Karadžića i Mladića”, a Bulevarom Zorana Đinđića lijepio table s natpisom “Bulevar Ratka Mladića”, Vučić je odgovorio kako prošlost treba zaboraviti, a to je bilo davno, prije pet godina.

Kad su mu zlopamtila konačno izvukla kako kako u programu njegova SNS-a, objavljenom na službenom sajtu stranke, stoji i “jеdinstvеna država srpskog naroda i svih ostalih građana koji živе na tеritoriji Srbijе i Rеpublikе Srpskе”, Vučić je odgovorio kako prošlost treba zaboraviti, a to je bilo davno, prije pet minuta.

Priznajte, nije li divna stvar ta, kako se zove, amnestija? Ona čovjeka oslobađa odgovornosti za sve što govori i radi, jer čim nešto kaže ili uradi, on je to već – nije li divna stvar ta gramatika? – rekao i uradio, dakle u prošlom svršenom vremenu. “Prošlost” – ona dakle koju treba zaboraviti – po Vučićevoj je definiciji tako sve ono što je, kako sama reč kaže, prošlo. U širem smislu, to je zbir događaja koji su se dogodili od nastanka svijeta do početka rečenice koju Aleksandar Vučić tog trenutka izgovara, a u užem smislu i sve ono što se dogodilo od početka te rečenice do trenutka kad srpski premijer na kraju kaže: “I zato prošlost treba zaboraviti.”

– U kom smislu? – pitate vi onda razumljivo zbunjeni.

– U kom smislu šta? – pita onda zbunjeno i Vučić.

(Oslobođenje)

Podelite ovu stranicu!