BORIS BUDEN: Svijet se raspada kao SFRJ

02 Feb 2015

SFRJ je bila pod diktatom MMF-a od početka osamdesetih i zaboravljeno je da smo već bili u dužničkom ropstvu

Njegovi radovi, ali i javni istupi, nikad ne prolaze bez velike pažnje javnosti. U intervjuu za Al Jazeeru problematizira nedostatak novog pojma za ono što danas nazivamo fašizmom, izborima u Gr?koj i Hrvatskoj, Fukuyaminim predvi?anjima, precijenjenosti obrazovanja…

Boris Buden (Zagreb, Hrvatska 1958.), teoreti?ar kulture i filozof, svojim je uvidima precizno secirao mra?ne devedesete, a krizu je povezao i s dešavanjima na doma?oj sceni.

Na Zagreba?kom sveu?ilištu diplomirao je filozofiju, uz dopunske studije marksizma. Doktorirao je iz teorije kulture na Univerzitetu Humboldt u Berlinu.

Eseje je tokom devedesetih objavljivao uglavnom u Arkzinu, u kojem je bio i urednik, a kasnije su okupljeni u zbirci “Barikade”.

Na našim su mu prostorima objavljena djela “Kaptolski kolodvor”, “Vavilonska jama”, “Zona prelaska – o kraju postkomunizma”.

Nakon doga?aja u Parizu možemo li re?i da je fašizam postao naša svakodnevnica?
– ?injenica da za to što proživljavamo nemamo drugo ime do fašizma i sama je problem. Pritom smo bezrazložni optimisti. Mislimo da se ono najstrašnije ve? dogodilo prije sedamdesetak godina i da je sad najvažnije sprije?iti da se to ponovi. A što ako je najgore tek pred nama i ako u svom nadolasku ne izgleda tako strašno kao fašizam iz prošlosti? Uostalom, ni taj historijski fašizam nije izgledao strašno kada je obe?avao bolju budu?nost ve?ini, vlastitoj naciji, ujedinjenoj s onu stranu svih klasnih razlika, složnoj u borbi protiv stvarnih i umišljenih prijetnji izvana i iznutra. A tek klasa poduzetnika i bogataša, s kolikim entuzijazmom je ona pozdravila fašizam i odmah se stala koristiti svim njegovim prednostima, najprije u obuzdavanju otpora izrabljivane klase?

Nije li klasna idila koja vlada na postjugoslavenskim prostorima ve? ?etvrt stolje?a nešto što bi nas trebalo zabrinuti? Nije li lako?a privatizacije u kojoj su milijunske mase olakšane za svoje vlasništvo bez ikakva otpora, lako?a kojom su uvu?ene u nacionalisti?ke ratove, lako?a kojom su pristale na žrtvovanje svojih interesa, budu?nosti svoje djece koju su još nero?ene otjerali u dužni?ko ropstvo, nije li sve to dobar razlog da kažemo kako živimo u fašisti?koj svakodnevnici? Mislim da nije. Odnosno, još nije.

Može biti puno gore, ali upravo ta potpuna historijska, socijalna i svaka druga besperspektivnost može potaknuti ljude na radikalno preispitivanje svega što im se dogodilo u zadnjih dvadeset pet godina i na odluku da svoju sudbinu radikalno promijene nabolje. Pogledajte što se dogodilo u Gr?koj. Samo koju godinu ranije svjedo?ili smo nezaustavljivom rastu fašisti?ke Zlatne zore. Ve?ina je danas podržala radikalnu ljevicu.

A što se Pariza ti?e, važno je sagledati zna?enje tog doga?aja iz perspektive naših iskustava devedesetih. Etnokonfesionalne podjele odigrale su i još igraju klju?nu ulogu u fašisti?koj mobilizaciji masa. Nije stvar u podjelama. Podjele su potrebnije no ikad prije. Ali ne ove po kojima se raspala bivša Jugoslavija i po kojima se danas pred našim o?ima raspada stari svijet, od Libije, Sirije i Ukrajine do Pariza.

Šta se promijenilo u odnosu na 11. septembar?
– Ono što je prije desetak godina izgledalo kao ekstremni eksces u kojem ša?ica drskih fanatika provocira svemo?nu svjetsku silu pretvara se pred našim o?ima u rat izme?u velikih identitetskih blokova, s jedne strane Zapada a s druge islama ili nekakvog ne-zapada, Rusije koja je poistovje?enje s Istokom. Sli?no kao što su kod nas devedesetih ratovi legitimirani kulturnim i identitetskim razlikama. Kao naprimjer u Hrvatskoj, gdje se nije vodio nikakav oslobodila?ki rat protiv okupacije nego naš doma?i sukob civilizacija, Evrope i Balkana, kako je bio prikazan i legitimiran od strane politi?kih i intelektualnih elita.

Tako i danas vidimo kako se atentat u Parizu pretvara u sukob izme?u tzv. zapadnih vrijednosti i njihovih ne-zapadnih neprijatelja, oli?enih u islamu. Vidimo kako desetine tisu?a ljudi u Njema?koj izlazi na ulice u ime ?isto?e svoje kulture, a protiv tzv. islamizacije. Ni u Ukrajini se ne doga?a ništa bitno druga?ije. Ljudi su se pobunili, s pravom, protiv samovlasti oligarha i korupcije koju generira upravo ta privatizacijska oligarhijska elita, ljudi su se pobunili traže?i jednakost i pravdu, uklju?uju?i i socijalnu pravdu, pobunili su se u ime prava na dostojanstven život, prava koje gazi upravo taj predatorski postkomunisti?ki kapitalizam. No, svi ti razlozi njihove pobune ?ini se da su odmah nestali, rasplinuli su se kao da ih nikada nije bilo i kao da je stvar samo u jednome, samo u jednoj jedinoj odluci: ili Evropa ili Rusija. Kao da ništa drugo nije u pitanju.

To pretvaranje svih borbi, svih društvenih konflikata i proturje?ja u jedan jedini konflikt izme?u normativnih identitetskih blokova, izme?u, naprimjer, Zapada i Istoka ili islama, to je lik u kojem nam fašizam prijeti iz budu?nosti, ne iz prošlosti.

Jeste li vjerovali u ’80-im godinama u liberalizam, demokratiju i politiku bez nasilja?
– Da, nažalost. I nisam bio jedini. Ali i sami ste rekli, bila je to vjera ili, bolje, ideologija novog poretka bez ozbiljnih protivnika, bez unutarnjih proturje?ja i bez alternative. I još k tome, poretka s kraja historije. Prije 25 godina tako je Fukuyama najavio kona?nu pobjedu liberalne demokracije zapadnog tipa koja je ozna?ila kraj povijesti. Danas svi govore o povratku povijesti, o povratku Hladnog rata, o povratku fašizma i nitko više ne uzima ozbiljno Fukuyaminu dijagnozu, osim u isto?noj Evropi. Nedavno je u Guardianu on izjavio da je na postkomunisti?kom istoku Evrope, u Ukrajini i Poljskoj, još uvijek rock-star. No, taj proces, ?itava logika i teleologija post-komunisti?ke tranzicije, iscrpla je svoju energiju. A s njom je nestala i ta naivna vjera u liberalno demokratsko društvo mira i prosperiteta.

Drugi koji je obilježio po?etak godine jesu predsjedni?ki izbori u Hrvatskoj. Da li ?e oni promijeniti neko politi?ko djelovanje u postkomunisti?koj regiji?
– Ti izbori nisu ništa promijenili. Oni su simptom i uzrok odsutnosti svake promjene, nemogu?nosti da se išta pokrene. Oni su samo još jedan dokaz bezizlaznosti i dekadencije hrvatskog društva, prije svega politi?ke i moralne. Dvije klijentelisti?ke partije koje se izmjenjuju na vlasti zajedno sa svojim koalicijskim klonovima ve? više od 20 godina i danas su svoju bijedu uspjeli sakriti iza jadnih likova predsjedni?kih kandidata.

Nova predsjednica ispred i u ime partije koja je doslovno oplja?kala svoj narod, dapa?e, osu?ena je po tom pitanju, obe?ava tom istom narodu da ?e se, valjda još za njena mandata, vinuti me?u najbogatije i najprosperitetnije narode na svijetu. Ako to nije besramno vrije?anje zdravog ljudskog razuma, onda ne znam što je. Ali izabrali su je i na neki na?in je to razumljivo kad se vidi koji bezli?ni oportunist joj je bio protivnik. Na sre?u, izbori su pokazali da sve ve?i broj ljudi ne pristaje na ovo vje?no vra?anje istoga. Promjene su nužne i ne?e ih izazvati postoje?i politi?ki establišment.

Napisali ste da je ‘dijete’ od strukturnog zna?aja u imaginiranju novog po?etka jednog društva koje presudno oblikuje postkomunizam. Kakve su temelje stavila ta djeca za postkomunisti?ko doba? Ubiremo li ve? plodove njihovog djelovanja?
– U metafori djeteta koje nevino izlazi iz komunizma, ali naravno, jer je dijete, ne može ništa samostalno odlu?iti te stoga treba staratelja, a povrh toga još ništa ne zna i sve mora u?iti otpo?etka, u toj dakle metafori, otjelovljena je ?itava dijalektika postkomunisti?kog porobljavanja masa. Jedva da su izborili slobodu, ljudi su je se odmah morali odre?i jer su proglašeni nezrelima da ju koriste, pa su sva ta postkomunisti?ka društva morala u tzv. škole demokracije ili, kako se zvalo to razdoblje, postkomunisti?ke tranzicije.

Kad je nešto pošlo po zlu ili se izjalovilo, odnosno nije bilo onako kako su si gazde zamislili, odmah je to proglašeno dje?jim bolestima demokracije ili demokracijom u pelenama. Ukratko, cijeli historijski prostor postkomunizma infantiliziran je zato da bi se tim prostorom lakše vladalo. Lakše je sprovoditi svoju volju nad ljudima koji su proglašeni nezrelima, odnosno djecom koja ne pamte nikakvu prošlost jer su na svijet tek od ju?er. Tako se kod nas nitko nije mogao sjetiti da je bivša Jugoslavija bila pod diktatom recimo MMF-a još od po?etka osamdesetih, da smo imali svoju epohu austerity measures, sli?nu Gr?koj, u toj posljednjoj dekadi bivše Jugoslavije u kojoj su se pripremali ratovi devedesetih. ?injenica da smo ve? bili u dužni?kom ropstvu potpuno je zaboravljena.

Zašto?
– Zato da bi se mogla ponoviti. Ljudi se nisu mogu sjetiti nikakve prošlosti, jer je kao novoro?en?ad postkomunizma nisu ni imali. Postkomunizam je prostor mra?nog zaborava. Taj zaborav bio je preduvjet novih odnosa mo?i i to takvih u kojima infantilizirane mase nisu imale više nikakva udjela.

Kako bismo opisali generacije koje su stasale u Isto?noj Evropi nakon 1989. godine?
– One su razli?ite od zemlje do zemlje, od jedne do druge povijesne situacije. Generacije u ?eškoj prošle su kroz drugo iskustvo od onih u bivšoj Jugoslaviji, u Bosni ili Hrvatskoj naprimjer. Usprkos tomu mislim da ih nešto povezuje – kraj postkomunizma koji se danas odigrava pred našim o?ima, ne samo u Ukrajini i bivšoj Jugoslaviji, ne samo na južnim rubovima Evropske unije gdje se stari poredak nacionalnih država raspada u ratnom kaosu, od Libije i Egipta preko Palestine do Sirije i Iraka, nego i upravo danas u Gr?koj, sutra u Španjolskoj ili kod nas. Sve je to povezano.

Danas, uostalom, kad se u Muenchenu sudi tzv. udbašu Perkovi?u, a što pozdravlja ?itava tzv. demokratska hrvatska javnost, ta ista Hrvatska aktivno je uklju?ena u zapadnu intervenciju u Afganistanu koja, kao što znamo, uklju?uje ekstralegalne likvidacije ljudi dronovima, u kojima je samo u Pakistanu pobijeno najmanje 1.000 potpuno nevinih civila. A što je to nego ono zbog ?ega se sudi Perkovi?u: potpuno nezakonito ubijanje ljudi na teritoriju stranih država. ‘Ajde da vidimo ho?e li hrvatski pravednici prozvati ameri?ke generale za ratne zlo?ine, ho?e li tražiti da im se sudi ili, barem, ho?e li tražiti da ne sudjeluju u tim ubojstvima koja se nisu dogodila prije trideset godina nego se doga?aju danas, odnosno dogodit ?e se sutra. To je ono što mislim pod zajedni?kim iskustvom postkomunisti?kog svijeta koji se nije promijenio na bolje nego je u višestrukom smislu postao gori i opasniji.

Da li je li nedostatak revolucije i pasivnost društava na Balkanu posljedica obrazovanja? ?injenica je da smo nakon dvije decenije imali pokušaje promjene statusa u društvu koji suštinski ništa nisu promijenili i nekako se ?ini da u sebi nisu imali snagu koja je mogla donijeti promjene.
– Ne treba precjenjivati obrazovanje. Na sre?u, ve?ina onoga što se danas u?i u školi, napose kad je rije? o novim ideološkim predmetima nacionalne povijesti, odnosno vjeronauki, ulazi na jedno uho unutra a na drugo van. Pored škole postoje i druge važne odgojne ustanove kao što su udruge navija?kih huligana, pop i folk kultura, od Cece do Thompsona i dalje, popovi svih vjera raspame?eni od bogatstva i svjetovne mo?i, nebrojene veteranske udruge naših brojnih ratova, ali postoji i borba za goli život u kapitalisti?koj realnosti, mnogi potisnuti oblici klasnih borbi, postoji kultura otpora u kojoj stasaju nove generacije hrabrih mladih ljudi koji ne pristaju na ovakvu stvarnost. Otpor, odnosno hrabrost i volja za promjenom ne u?i se u školi, nego u realnom iskustvu same borbe i promjene. Naravno, i u školi se može mnogo toga nau?iti, pogotovo ako se ona u?ini poprištem otpora i borbe protiv realnosti u kojoj živimo.

‘Misliti svojom glavom’

Šta nam govore izborni rezultati u Gr?koj?
– Gr?ka je pokazala da je promjena mogu?a. A mogu?a je ako ?e se prekinuti s logikom podjarmljivanja koja svaki put iznova dolazi do izražaja kad nam takozvani eksperti, u stvari naše kompradorske elite, objašnjavaju kako autoriteti u Bruxellesu i Washingtonu, Angela Merkel, NATO i Me?unarodni monetarni fond, znaju što je za nas dobro i što bismo trebali u?initi da zadovoljimo njihova o?ekivanja. Treba se usuditi misliti svojom glavom. To je ?ak nužno, jer ?e nas poslušnost mo?nicima odvesti u propast, ako ve? nije.

‘Dolazi vrijeme otrežnjenja’

“Indikativno je da me niste pitali jesam li vjerovao u kapitalizam. Nitko ga tada nije spominjao. Bilo je nepristojno. Zvu?alo je odve? komunisti?ki govoriti o kapitalizmu u pristojnom postkomunisti?kom, liberalnom društvu. Zanimljivo, u tom istom društvu nije bilo nepristojno s najodvratnijom i najprimitivnijom šovinisti?kom mržnjom govoriti o susjedima i ljudima s kojim se živjelo i radilo. Nije bilo nepristojno ni tolerirati najgore oblike nasilja prema tim ljudima, ljudima razli?ite nacije ili vjere.

‘Ubij i zakolji samo da taj drugi ne postoji’, to je bilo u redu, ali posumnjati i na trenutak u historijsku nužnost te postkomunisti?ke stvarnosti, ?ak i kada je pala prema svim parametrima ispod nivoa bivše socijalisti?ke, to se nije toleriralo. Ali mislim da je danas i to za nama. Dolazi vrijeme velikog otrežnjenja, a što ?e se iz njega izroditi, to je još uvijek otvoreno pitanje.”

Havelov pou?ak

“Ime Vaclava Havela stoji valjda za liberalnu demokraciju i njenu toleranciju i nenasilje, oli?ene u imenu takozvane Baršunaste revolucije. No, taj isti Havel je 1997. poveo novooslobo?ene narode isto?ne Evrope u NATO, vezuju?i najsublimnije vrijednosti slobode, demokracije i mira za tu instituciju Hladnoga rata, prošlosti ne manje mra?ne od one propalog Varšavskog ugovora. Zar propast jednog vojnog bloka nije bio pravi historijski moment da se zatraži raspuštanje i drugog?

Kad je to jednom propušteno, logika militarizma nastavila je svojim tokom. Havel je 2003. podržao agresiju na Irak, ?ije nesagledive katastrofalne posljedice povrh pola milijuna mrtvih Ira?ana vidimo u kompletno uništenom regionu. Havel je pritom podržao Donalda Rumsfelda, ?ovjeka koji je naredio uvo?enje srednjovjekovnih metoda mu?enja zatvorenika ne samo bez osude nego i bez optužbe. Kakve to veze ima s baršunom?”

(Saida Mustajbegovi?, Al Jazeera)

Podelite ovu stranicu!