“Madžarski film se urušava, ali Split je budućnost”

13 May 2012

Zagrebu je sredinom tjedna službeno predstavljeno ono o čemu se neslužbeno već dugo govorilo – velika, međunarodna filmska škola koju će u obliku doktorskog studija pri Splitskom sveučilištu pokrenuti kultni madžarski redatelj Bela Tarr

Zagrebu je sredinom tjedna službeno predstavljeno ono o čemu se neslužbeno već dugo govorilo – velika, međunarodna filmska škola koju će u obliku doktorskog studija pri Splitskom sveučilištu pokrenuti kultni madžarski redatelj Bela Tarr.

Riječ je o jednom od najvećih živućih filmskih umjetnika koji je, zahvaljujući svom renomeu, kao predavače okupio cijelu reprezentaciju oskarovaca i drugih važnih filmskih radnika.

Tijekom prve godine studija, koja počinje u veljači 2013., 16 sretnih polaznika iz cijeloga svijeta učit će od američkih redatelja Jima Jarmuscha i dobitnika Zlatne palme Gusa Van Santa, finskog redatelja Akija Kaurismäkija, Meksikanca Carlosa Reygadasa, Kanađanina Atoma Egoyana te jednog od najvažnijih islandskih filmaša Fridrika Tora Fridrikssona. Tu su još i cijenjeni njemački snimatelj Fred Kelemen te Oscarom nagrađena glumica Tilda Swinton, koja će studente podučavati radu s glumcima.

Dostojanstveni grad Split

Teoretski dio nastave, na predavanjima otvorenima za javnost, vodit će kustosica filmskog odjela MoMA-e Jytte Jensen, zatim glavni urednik prestižnog filmskog časopisa Cahiers du Cinéma Jean-Michel Frodon, filmski kritičar britanskog The Guardiana Jonathan Romney te filmski kritičar i povjesničar Jonathan Rosenbaum.

Ovaj impresivan popis zvuči toliko dobro da su na najavnoj press konferenciji kao najveće pitanje nametnulo – ma je li to zaista stvarno?

Potvrdne odgovore dobili smo iz Hrvatskog audiovizualnog centra te od predstavnika Ministarstva kulture te Zagrebačkog i Splitskog sveučilišta.

– Ideja se nametnula sasvim slučajno prije dvije godine kad sam s prijateljem sjedio na večeri u Splitu. Shvatio sam da taj grad naprosto zrači kulturom i dostojanstvom, a dostojanstvo je ono čega u suvremenom filmu ima sve manje. Split je idealno mjesto za moju školu. Bit će to prava meka svjetskog autorskog filma – rekao nam je Bela Tarr karakteristično tihim ali zanesenim glasom.

Ubrzo nakon povratka u Mađarsku, kaže, bacio se na kontaktiranje s prijateljima kojima je ponudio predavački status, dok je na lokalnoj razini za Tarrov doktorski studij snažno lobirao direktor Split Film Festivala Branko Karabatić te, nešto kasnije, i direktor Hrvatskog audiovizualnog centra Hrvoje Hribar.

Jedan od važnih preduvjeta za realizaciju projekta sigurno je bilo i Tarrovo povlačenje iz svijeta filma, koje je u intervjuu za Večernji list najavio u proljeće 2011. godine, nekoliko tjedana nakon što je na Berlinaleu osvojio Srebrnog medvjeda za svoj film “Torinski konj”, inspiriran epizodom iz života filozofa Friedricha Nietzschea. Paralelno s Tarrovom odlukom o okončanju redateljskog djelovanja odvijali su se posljednji, intenzivni pregovori sa Sveučilištem i Ministarstvom. Još neslužbenu vijest o Tarrovu doktorskom studiju ove su godine prenijeli najugledniji svjetski mediji poput New York Timesa te specijaliziranih tiskovina Screen Daily i The Hollywood Reporter, što dovoljno govori o redateljevu ugledu na svjetskoj razini. Zato je još sramotnija odluka domaćih televizija da na prvo službeno predstavljanje ovog doktorskog studija, koje se održalo u srcu Zagreba, ne pošalju ni jednu jedinu kameru!

– Ja ovo ne radim radi slave ili zarade, čak mi je draže raditi u tišini – rekao je skromno Tarr pušeći cigaretu pred Akademijom dramske umjetnosti, gdje smo razgovarali o njegovim planovima za budućnost.

– Ne zamjerite, ali prvo moram zapaliti. Bez cigarete ne mogu ništa – rekao je sramežljivo se smiješeći pa se prisjetio anegdote iz Splita, gdje je prošle godine održao besplatnu međunarodnu filmsku radionicu. Jednu polaznicu iz Kolumbije novinari su pitali što je naučila od velikog majstora filma, a ona je odvratila: Pušiti!

– To je možda dobra ilustracija mojeg pristupa poučavanju. Najgore što možete jest mladom redatelju nametnuti vlastite ideje. Moj je cilj svojim imenom ponuditi ljudima mogućnosti umrežavanja i zaštitu od piranja koje plivaju filmskom industrijom, potaknuti ih da budu hrabri i ustrajni u svojem vlastitom autorskom izričaju. Nitko ih ne može naučiti umjetnosti, oni je moraju nositi u sebi – objašnjava nam ovaj filmski zanesenjak, koji u 56. godini još uvijek propovijeda slobodu umjetnosti, međusobnu suradnju i poštovanje individualnosti redatelja te sve one misaone konstrukte koje je pregazila realnost komercijalnog američkog i sve komercijalnijeg europskog filma.

Danas je na konvencionalnim kinorepertoarima nezamislivo vidjeti film poput sedam i pol sati dugog “Sotonskog tanga”, alegorične crno-bijele meditacije o zabludjelim seljacima u panonskom blatu koja strukturom prati korake tanga, omogućavajući gledatelju pogled na istu situaciju iz više perspektiva te izazivajući njegovu koncentraciju beskrajno dugim kadrovima. Taj se film iz 1994. godine i danas smatra Tarrovim kreativnim vrhuncem, u kojem se možda najbolje ogleda pesimistični autorski svjetonazor u kojem su se ogledala stoljeća mađarskog političkog lutanja.

Novo političko zastranjenje Mađarske, ovaj put skretanje u radikalno desnu, nacionalističku retoriku i zaboravljanje umjetničkih i građanskih sloboda, utjecale su i na Tarrov producentski rad, kojem se posvetio nakon što je kameru objesio o klin.

Uskratili podršku filmašima

– Situacija u Mađarskoj posljednjih je godina vrlo teška. Kao što ste možda čuli, naša je vlada ugasila Mađarski filmski fond. To je bilo vrlo demokratično mjesto, javna ustanova u kojoj su filmaši sami birali ravnatelja i druge ljude na upravljačkim mjestima. Sigurno je ponekad radio i greške, ali bio je ustanova koja se sustavno brinula o razvoju domaćeg filma, nešto kao vaš Hrvatski audiovizualni centar. Sad je država umjesto fonda osnovala tvrtku koja bi trebala kontrolirati filmaše. U Mađarskoj je toga trenutka umrla filmska proizvodnja. U zadnje dvije godine nije produciran ni jedan novi mađarski film, osim nešto malih produkcija bez budžeta kojima smo se prisiljeni pokrivati – upozorava Bela Tarr, inače predsjednik Mađarske udruge filmaša, koji iz te pozicije pokušava zaštititi kolege. Istovremeno nije uspio zaštititi sebe, pa sad najavljuje da će do kraja mjeseca zatvoriti svoj ured u Mađarskoj.

– U svojoj zemlji više ne vidim mogućnost rada na filmu, pri čemu ne mislim na režiju, od koje sam odustao vlastitom voljom, nego na mentoriranje i produkciju filmova mlađih kolega. Proveo sam osam godina radeći na tome. Imali smo film u Berlinu, naša zadnja produkcija bit će prikazana u Cannesu, ali sad moramo staviti ključ u bravu. To je, na žalost, činjenica – otkrio nam je Tarr.

Pitamo ga je li njegov angažman u Splitu svojevrsni kreativni egzil kad već u Mađarskoj nema uvjete za nesmetan rad.

– Ne, ne. O školi u Madžarskoj nikad nisam ni razmišljao. Split sam odabrao zbog onoga što sam naveo i nezamislivo mi je da bih taj projekt pokretao negdje drugdje. Ja ću i dalje biti glas mađarskih filmskih redatelja kroz našu udrugu, produkcijom se u svojoj zemlji, na žalost, više ne mogu baviti, ali u Split dolazim isključivo jer to želim, a ne jer su me otjerali – odlučan je naš sugovornik.

A tad kaže: – Oprostite, ali sad moram zapaliti još jednu cigaretu.

(Milena Zajović, Večernji list)

Podelite ovu stranicu!