BAZDULJ-HUBIJAR: Berlinski zid je za zidove u našim glavama bio mala maca

04 Sep 2017

Predstavnici vlasti konstantno održavaju živim nacionalizam, tobožnji strah od drugog i drugačijeg, napetost, nesigurnost, osjećaj ugroženosti

Nura Bazdulj-Hubijar ro?ena je 1951. Diplomirala na Medicinskom fakultetu u Sarajevu 1975. Objavila je 37 naslova za sve dobne skupine. Prevedena na desetak stranih jezika. Uvrštena u ?itanke i školsku lektiru. Dobitnik mnogih književnih nagrada i priznanja. Žena, majka, nana. Živi u Travniku.

Subota, 26. avgust

Dvadeset šesti je dan mjeseca augusta 2017. godine. Bilo je ovo uglavnom vrelo ljeto, možda ?e se po tome pamtiti. Temperature plus 36 i više stepeni je bilo teško podnositi i mladim, zdravim ljudima.

Ponovo ?itam “Pri?u o ljubavi i tami” Amosa Oza. Uvijek me op?ine ?arolija i mo? vrhunske književnosti, one koja je u stanju da nam ubjedljivo pokaže kako smo istovremeno i svi isti i svi razli?iti. To je autobiografska proza koju ispisuje muškarac, Izraelac, stariji od mene nekih dvanaest godina, u istorijskom smislu važnih, jer se on rodio prije, a ja poslije Drugog svjetskog rata, ali opet mene ženu i Bosanku njegovo pisanje dira u srce.

Razlog je, naravno, s jedne strane u ljudskoj sposobnosti (možda i potrebi) za empatijom, a s druge u ?injenice da su one glavne relacije u ljudskim životima, izme?u djece i roditelja, muževa i žena, bra?e i sestara uvijek i svugdje tako prokleto sli?ne. Postoji ovdje još jedna sli?nost o kojoj mi je draže da i ne razmišljam previše, a to je sli?nost izme?u tek nastalog Izraela i današnje Bosne, a u smislu stalnog fokusiranja na položaj žrtve, na neprestano prisje?anje na prethodni rat, na stvaranje nacionalne kohezije.

Nedjelja, 27. avgust

Teška muka ili bolest ponekad u našim glavama upale neko svjetlo koje nam pokaže da je jedini ispravan put, jedini pravi put – put ljubavi, brige i dobrote za drugog ?ovjeka. U vremenu sloma iluzija i poraza idealista, vremenu kada je, ne samo regionalno nego globalno, došlo do apsolutnog poreme?aja sistema vrijednosti, kad se stid, pristojnost, ?ista ljubav, dobrota, poštenje i ine kategorije, smatraju ni manje ni više nego smiješnim, pa i sramnim, kad se u svim oblastima života i rada dešavaju ružne i nedopustive i neoprostive stvari, kad po?njemo gubiti povjerenje ne samo u vlast (tu je definitivno izgubljeno) nego i u školstvo, zdravstvo, sve, pojavi se neko ko vrati vjeru da još ima ljudi.

Hvala dragom doktoru Eldinu Burazerovi?u, neurohirurgu iz Sarajeva, koji je meni došao kao trak svjetla u dubokom mraku. Ne govorim ovo zbog njega ili sebe, nego ljudi kojima treba pomo?. Da mi vjeruju kako još ima izuzetno stru?nih ljekara koje u radu vode ?ast, svijest i savjest.

Ponedjeljak, 28. avgust

U selu poviše Travnika imamo malu vrtnu ku?u sa dosta ruža i drugog cvije?a i maleni vo?njak. Nigdje na cijelom svijetu ne nalazim takav spokoj kao tamo. Zemlja i trava i nebo i ptice, mace i cuke lutalice, mravi, leptiri i p?ele su oni sa kojima se divno razumijem. Danas gledam drve?e i ?isto ne mogu povjerovati koliko je na njemu i ispod njega žutog liš?a. A još je više od mjesec dana kalendarskog ljeta. Dijelim sa vama taj težak utisak. Sjetih se Rilkeove pjesme:

“Opada liš?e, ko da iz daljina pada,
uz opor i odre?an let,
kao da venu usred nebeskih tmina
daleke bašte.
I teška zemlja no?u
pada iz roja zvezda u samo?u.
Svi mi padamo. Pada i ruka.
Pad u svakom od nas živi neizbežno.
Pa ipak Nekobeskona?no nežno
padanju ovom daje smer i sklad.”

Utorak, 29. avgust

Naprosto su zapanjuju?i podaci o broju nezaposlenih, socijalno ugroženih, penzionera sa minimalnom penzijom i drugih sli?nih kategorija. Javne kuhinje ne mogu opslužiti ni približno onoliko ljudi kojima je nužan bar jedan obrok dnevno. Da u srcu Evrope postoji još gladnih i golih i bosih, bez krova nad glavom, bez vode, bez struje, bez onog elementarnog za život, ?ovjek teško može povjerovati. S druge strane milioneri, milijarderi, svi kao poštenim radom stekli ono ?ime raspolažu.

Predstavnici vlasti konstantno održavaju živim nacionalizam, tobožnji strah od drugog i druga?ijeg, napetost, nesigurnost, osje?aj ugroženosti. Tako sistemski grade zidove u našim glavama prema onim “drugim, tre?im, ostalim”. A kad se u glavama takvi zidovi izgrade i u?vrste, oni ?e i ostati. Njih ne mogu srušiti ni krampovi ni bageri ni eksploziv. Berlinski zid je za zidove u našim glavama bio mala maca. Ima tu dobrim dijelom zasluga porodice, ali i oni su instruisani. Napisala sam davno da se mržnja ne naslije?uje u genima. Mržnji se u?i. U?ite svoju djecu da vole.

Ne smiju u?iti od nas. Pokazali smo se loši u?itelji.

Srijeda, 30. avgust

?itam neki tekst o cijenama kozmeti?kih preparata, estetskih operacija… Može estetski hirurg korigirati usne, grudi, stražnjicu i šta ja znam šta sve još, ali niti jedan ne može izvršiti korekciju duše. Svi manje-više brinemo o svome tijelu. Hranimo ga, grijemo, uljepšavamo, njegujemo. A sva ta masa je samo ambalaža za ona 22 grama duše. ?ovjek je – duša, nevidljiva i smještena na nama neznanom mjestu.

Možda zato zaboravimo da i nju treba hraniti, grijati, uljepšavati, njegovati, više nego tijelo. Dušom osje?amo, dušom volimo, dušom strahujemo, dušom ?eznemo, dušom patimo, dušom se radujemo. Ne vjerujem da je središte bilo koje emocije u srcu, ono je tako vidljivo, stvarno, ta?no znamo gdje je i koji mu je zadatak. Nije ono za najsuptilnije stvari.

Kad nas ta 22 grama napuste, nestaje života. Nakratko ostane isto tijelo, isti organi, koji ?e se uskoro pretvoriti u amorfnu masu, ugraditi svoje atome u neke travke, opnice vo?a, cvije?e, a duša se, jednako nevidljiva i laka, oslobo?ena okova koji su je sputavali, vine u nebo i lebdi me?u sazvjež?ima. Vje?na. Zar nije zaslužila da više ulažemo u nju?

?etvrtak, 31. avgust

Danas nešto mislim kako je dobro i lijepo što sam ostarjela. Da sam mlada, za sebe ne bih mogla na?i ni kutak. Više od pola života sam se osje?ala sretnom (uslovno kazano, jer šta je uop?e sre?a?), bezbrižnom, sigurnom, ispunjenom. U ovom vremenu se prosto ne snalazim. Primje?ujem to i kod mase drugih ljudi. ?ak i oni koji imaju sve materijalno, ku?e, vile, skupe automobile, najsavremenije mobitele, uglavom izgledaju napeti, zamišljeni, zabrinuti. Ne može ?ovjek a ne do?i do zaklju?ka – Ovi ljudi imaju sve, samo radosti nemaju.

A vijesti koje ?ujem, pro?itam, redovno su ružne, ponekad opasne po mentalno zdravlje. Boli me zlostavljanje, a svakodnevno su zlostavljani gotovo svi, djeca, životinje, žene, muškarci. Malodobne curice ra?aju, droga, alkoholizam, prostitucija haraju, kriminal, korupcija, mržnja, zlo, sirovost i surovost na sve strane. Na društvenim mrežama postoje zatvorene grupe iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije koje imaju nekoliko hiljada ?lanova, a na kojima se roditelji hvale incestuoznim vezama sa svojom djecom. Kako sve to prihvatiti, kako se pomiriti?

Cijeli svoj život sam investirala bore?i se da na mlade djelujem edukativno. Je li sve bilo uzalud? Jesam li ostala Don Kihot koga je i San?o Pansa napustio pa samo u pratnji mrvice nade idem na vjetrenja?e a i na putu prema njima postavljeni znakovi zabrane?

Petak, 1. septembar

Danas je Kurban-bajram, najve?i praznik muslimana. Raduju mu se mnogi. Najviše djeca. Samo djeca znaju za istinsku, nevinu radost. Klanjat ?e se bajram-namaz, obi?i mezarja, podijeliti kurbani, skupiti porodice pa uz bogat blagdanski ru?ak slaviti. A nakon ru?ka ?e vrijedne doma?ice služiti baklave i druge poslastice.

Ja, ovakva kakva sam, (ako je sve po Božijoj volji, onda sam zbog toga ovakva), složila sam baklavu, podijelila kurban, napravila bajramski ru?ak. Ali, radosti nema. Tek radost zbog uspomena na davne Bajrame. Danas više mislim na one koji nemaju ni hljeba, kamoli pe?enja i baklave, na one bolesne, ostavljene, zaboravljene, nemo?ne, na one koji su ovu zemlju branili a sad više od dva mjeseca ?ekaju ispred zgrade vlade da riješi njihova prava.

Mu?no je bilo vidjeti kako im dolazi resorni ministar “osiguran” mladim, snažnim, zdravim tjelohraniteljima. Od koga da ga brane? Od osiromašenih, izgladnjelih, uglavnom oboljelih ljudi koji i jesu dali zdravlje romanti?arski vjeruju?i u neko bolje sutra. A boljeg sutra za nas ni na vidiku.

I mislim na re?enicu meni dragog Simmela: Kada bi svaki ?ovjek usre?io samo jednog ?ovjeka, cijeli bi svijet bio sretan.

Bajram mubarek olsun svima koji ovaj praznik slave!

(Slobodna Evropa)

Podelite ovu stranicu!