AZEM VLASI: Moja uloga u istoriji

06 Apr 2010

Gospodine Vlasi, kada i na koji način ste počeli da se aktivno politički angažujete?

– Moje interesovanje z…

Gospodine Vlasi, kada i na koji način ste počeli da se aktivno politički angažujete?

– Moje interesovanje za politiku i moja politička aktivnost počinje u omladinskoj organizaciji (zvala se Savez omladine Kosova kao dio Saveza socijalističke omladine Jugoslavije) negdje 1967-68. godine. Po dolasku na studije, 1968. godine, prvo u Beograd na Fakultet političkih nauka, pa ubrzo prelaskom na Pravni fakultet u Prištini, odmah sam se aktivno uključio u rad studentske organizacije (Savez studenata Kosova kao dio Saveza studenata Jugoslavije).  Ljevičarska događanja po Evropi i u Jugoslaviji inspirisala su me na politički angažman. Već 1969. godine bio sam izabran za predsjednika Saveza studenata Kosova, a 1971. saglasnošću svih studentskih organizacija republika i Vojvodine izabran sam za predsjednika Saveza studenata Jugoslavije. Sa te funkcije prvi put sam sreo Tita 1971.godine. Pravni fakultet završio sam 1973. Već 1974. godine bio sam izabran za Predsjednika omladinske organizacije Jugoslavije (Savez Socijalističke Omladine Jugoslavije), a drugi put 1977. godine i na toj funkciji bio sve do 1979. godine. U tom periodu sam imao najviše susreta sa Titom.

Da li ste imali političke uzore?

– Prvi moji politički uzori bili su naše poznate albanske ličnosti iz istorije: Skenderbeg, pa Ismilj Qemajli, koji je 1912. godine osnovao prvu državu albanskog naroda, Albaniju. Zatim borci za slobodu Kosova i Albanaca, od ,,Prizrenske Lige’’ 1878. godine kao što su Abdylj Frasheri, pa Hasan Prishtina, sve do Šabana Paluze i Fadilja Hoxhe iz antifašističkog rata 1941-1945. godine. Moji politički uzori u Jugoslaviji bili su Tito i Veljko Vlahović.

Možete li nam reći vaše mišljenje: zašto predsednik Tito nije podržao rešenje Edvarda Kardelja u februaru 1945. na sastanku Centralnog komiteta da Kosovo postane republika u okviru SFRJ?

– U to vrijeme se, po onome koliko sam ja uspio saznati, nije govorilo o mogućnosti da Kosovo postane Republika. Na konferenciji u selu Bujan kod đakovačke Malesije okupljeni delegati sa Kosova – Albanci, a bilo je nekoliko Srba, Crnogoraca i Bošnjak Smajo Jusufi, svi sa Kosova – u usvojenoj Rezoluciji bilo je zapisano da Albanci žele da se po završetku rata Kosovo pripoji Albaniji. Na tu Rezoluciju odgovoreno je jednim pismom koje je u ime CK KPJ potpisao Milovan Đilas, a ne Tito, gdje je rečeno da se to pitanje želje za pripojenje Kosova Albaniji ostavi za odluku po završetku rata. Ta konferencija je održana 29. 30. i 31. decembra 1944. te 1. januara 1954. godine, a bila je kao konferencija Antifašističkog veća u Hrvatskoj, Bosni, Makedoniji, te Drugo zasjedanje AVNOJ-a za Jugoslaviju u Jajcu 29. novembra 1943. godine. U širem kontekstu, postojala je ideja o Balkanskoj federaciji, koja bi se formirala po okončanju rata, a gdje bi pored Jugoslavije u granicama do 1941. godine bile i Bugarska i Albanija. U tom slučaju, Kosovo bi nekako prirodno bilo dio Albanije, a ne kao zasebna republika. Tu ideju je inicirao Georgi Dimitrov, a prihvatio je i Enver Hodža, ali je onemogućio Staljin, jer je pojedinačno svaku od ovih država lakše kontrolisao.

Koliko su bili bliski Vaši odnosi sa predsednikom Titom i da li nam možete ispričati neki događaj koji vam je posebno ostao u sećanju?

– Moji odnosi sa Titom u periodu od 1974. do 1979. godine bili su bliski i često sam se s njim sretao i razgovarao. Bilo je poznato da me je kao omladinca volio. Bio sam mu interesantan i kao Albanac, jer se valjda kao i mnogi drugi naslušao predrasuda o nama iz arsenala srpske propagande. Dok smo, poslije službenih susreta sa omladinskom delegacijom ostajali neko vrijeme nasamo, pitao bi me o stanju na Kosovu. Pitao me je jednom, šta bi Albanci još htjeli da bi bili zadovoljni kao drugi u Jugoslaviji. Rekao sam mu: status federalne jedinice. Znači da na Kosovu imaju vlast koju imaju i republike, a da u Federaciji participiraju u svemu kao republike. To je značilo – republiku. Odgovorio mi je: ,,Sve ćete imati, ali nemojte za sada insistirati i na samom nazivu republika, jer je to osetljivo zbog drugih. Vremenom će se i to rješiti“. Sigurno je to o osjetljivosti na naziv mislio da se neće svidjeti Srbima. To isto kazao je i rukovodiocima Kosova, kako mi je u jednoj prilici rekao Mahmut Bakali, tadašnji predsjednik Saveza komunista Kosova.

Sa Vašeg aspekta da li nam možete objasniti na koji način je Tito uspevao da drži pod kontrolom sve nacionaliste u SFRJ, ne dozvoljavajući im pritom da naruše bratstvo i jedinstvo, a koji su posle njegove smrti ,,isplivali“ na površinu i doveli do raspada i ratova u SFRJ?

– Tito je uspio izgraditi takve odnose u Jugoslaviji, gdje je svima bilo relativno dobro i ugodno. Niko se nije osjećao potlačenim, obespravljenim i zapostavljenim zato što pripada određenoj nacionalnoj zajednici ili federalnoj jedinici. A Jugoslavija sa svojim ugledom u svijetu bila nam je solidan zajednički okvir življenja. Znači, kao multietnička država, imali smo solidan stupanj ravnopravnosti.
A onda, poslije njega na površinu su isplivali nacionalizmi. Najprije je podigao glavu srpski nacionalizam koji je ubrzo osvojio institucije političke vlasti. Srpski je nacionalizam imao za cilj povratiti dominaciju Srba kao najbrojnije nacije nad drugima i reducirati onaj stepen ravnopravnosti koji smo imali u vrijeme Tita. Tako je srpski nacionalizam po ciljevima bio hegemonistički i agresivan. Kao reakcija na to drugi su nacionalizmi – od slovenačkog, hrvatskog pa albanskog – potražili spas u odbrani od takvih velikosrpskih težnji i u bježanju od Srbije, odnosno Jugoslavije u kojoj bi se povratila srpska hegemonija.
Te velikosrpske težnje i agresivnost najdrastičnije je predstavljao i htio ostvariti Milošević koji se na takvoj politici i uzdigao na vlasti. Pošto niko nije pristajao na njegovu diktaturu, raspad Jugoslavije je bio neminovan. Jer niko osim Srba i samog Miloševića nije htio Jugoslaviju kao ,,Srboslaviju“, kojoj je on težio.

Da li ste učestvovali na demonstracijama 27. novembra 1968. godine u Prištini, i kako ste postali predsednik jugoslovenske omladine?

– Nisam učestvovao u demonstracijama 1968. godine. Tada sam bio brucoš. Po mojem razumijevanju ondašnjih političkih prilika, tada je to bilo nepotrebno jer je već uveliko uzeo maha politički proces svestrane emancipacije Albanaca i Kosova, a u raspravama o ustavnim promjenama koje su bile u toku, slobodno se moglo iznijeti svako mišljenje, pa i ono da Kosovo bude Republika. Bio je to period kada smo mi Albanci prvi put imali slobodu izražavanja nakon pada Aleksandra Rankovića, koji nas je sve od 1945. do 1966. godine držao pod policijskom strahovladom. Radikalnije grupe mladih ljudi tu slobodu su manifestovali i kroz demonstracije tražeći još više sloboda, pa i republiku za Kosovo. Ja sam to razumio i nisam bio protiv toga, ali za mene lično nije to bio jedini način da izrazim ono što mislim.
Kao što sam naveo, predsjednik Omladinske organizacije Jugoslavije postao sam kao čovjek sa Kosova i Albanac jer smo po Ustavu iz 1974. godine mogli imati svoje ljude i u federalnim organima. Ja sam predložen sa Kosova kao najistaknutiji omladinski i studentski aktivista čije je ime već bilo poznato, a drugi u Jugoslaviji su se sa tim složili i to prihvatili. Znači, ja sam među prvim plodouživaocima rezultata veće ravnopravnosti Albanaca i Kosova u Jugoslaviji po Ustavu iz 1974. godine.

Na koji način ste se suprostavili Slobodanu Miloševiću, čiji je prvi korak bio Vaša smena sa mesta predsednika Komunističke partije Kosova i postavljanje Rahmana Morine na to mesto?

– Čim je došao na vlast, Milošević je htio zadovoljiti ambicije srpskog nacionalizma prema Albancima i Kosovu. To znači da Kosovo bude ,,srpsko“, a Albanci kako hoće. Najprije je bila orkestrirana neviđena medijska hajka iz Beograda sa puno laži o ugroženim Srbima na Kosovu i to navodno od Albanaca. U nastavku, raspredala se teza kako su Srbi ugroženi zato što je Kosovo po Ustavu sasvim samostalno od Srbije, pa kada bi Srbija imala veću vlast, eto zaštitila bi Srbe. Kraj te priče je bio: da se poništi ustavni položaj Kosova, da se ono stavi pod kontrolu Srbije, i Srbi njih, oko 10%, koliko ih je bilo, biće zadovoljni. Kao politički lider Kosova (Predsjednik Saveza Komunista Kosova) tome sam se usprotivio. Jer, zagovaranje takvog rješenja za Srbe značilo je ukinuti stečena prava za Albance. Naša je politika bila: ravnopravnost za sve. Iz tih razloga krenulo se protiv mene na sve načine. Pošto partijski i državni organi Srbije po Ustavu i Statutu SKS nisu imali nadležnost da me smjene, manipulacije su krenule preko saveznih organa. Najprije je Milošević sa svojom falangom i jurišnicima preko mitinga i javnih političkih linčeva krenuo da preko ulice i pritiscima smjeni rukovodstvo Vojvodine, pa Crne Gore i tamo na vlast dovede svoje ljude. Kada se radilo protiv mene i Albanaca, makedonske kadrove Milošević je već imao automatski na svojoj strani, a tako je bilo i sa Srbima iz Bosne. Tako je obezbjedio većinu pristalica da me smjene iz CK SKJ. A onda je u Predsjedništvu SFRJ imao većinu za odluku da se zavede vanredno stanje na Kosovu, jer je samo ono imalo po Ustavu to ovlašćenje. Tako su stvorili uslove da mene uhapse. Naime, pošto su Albanci, a i drugi nesrbi mene tada masovno podržavali u otporu Miloševiću, ta se podrška htjela prikazati kao organizovana antijugoslovenska ujdurma. Jer, Miloševiću i njegovim pristalicama uvijek je Jugoslavija bila drugo ime za Srbiju. Ceo taj zločinački poduhvat od Miloševićeve falange preduzet je da bi se pogazio ustavni položaj Kosova. Mene su pod lažnim optužbama uhapsili 1. marta 1989. godine. Svega 23 dana nakon mog hapšenja izvršena je ustavna agresija protiv Kosova. Ono je izvedeno upotrebom sile protiv Albanaca u širokim razmjerama. Ta je Miloševićeva okupacija Kosova trajala do 1999. godine, kada je sloboda od nje došla oružanim otporom Albanaca i intervencijom NATO-alijanse.

Kako ste uspešno smirili demonstacije albanskih rudara (koji su štrajkovali glađu u Trepči), i demonstracije Albanaca posle događaja na Gazimestanu?

– Štajk rudara u Trepči je bio samo početak i glavni događaj velikog pokreta otpora Albanaca s kraja 1988. i početka 1989. godine protiv pritiska iz Srbije i direktno od Miloševića da se smjeni rukovodstvo Kosova i prije svega ja, te da se pogazi tadašnji ustavni položaj Kosova. Ja sam bio sinonim tog otpora i imao podršku naroda u tom otporu. Podržao sam zahtjeve rudara jer su bili legalni, zakoniti i opravdani. Ništa u njima nije bilo protivustavnog. Naprotiv to je bio otpor da se odbrani ustavni poredak od protivustavnih nasrtaja iz Srbije da se pogazi ustavni položaj Kosova. Tako se mogla situacija smiriti i mene bi rudari poslušali da prekinu štrajk, ali da se njihovi zahtjevi prihvate. Iz Beograda se išlo, što se kaže: đonom protiv toga i situacija je eskalirala. Onda su rudare u štrajku prevarili, poslavši im poruku da su njihovi zahtjevi prihvaćeni, pa su oni napustili jamu. A kada su izašli na površinu, pohapsili mene, rukovodstvo Trepče, prema najvećem broju učesnika štrajka, a i drugih učesnika protesta širom Kosova primjenjena je brutalna sila različitog spektra. Tada je definitivno počeo raspad Jugoslavije, ali i definitivni rastanak Kosova od Srbije za sva vremena.

Zašto su demonstanti u Beogradu tražili vaše hapšenje i pod kojim okolnostima Vas je Slobodan Milošević uhapsio?

– Te iste noći, kada su prevarili rudare Trepče, poslavši im poruku da su njihovi zahtjevi prihvaćeni, Milošević je pokrenuo svoje uvježbane organizatore mitinga. Tako su od ponoći 28. februara 1989. godine na 1. mart okupili u centru Beograda na stotine hiljada ljudi koji su se tokom dana smjenjivali. Članovi Predsjedništva SFRJ, sve neki starci smrtno prestrašeni od Miloševića, pod pritiskom tog mitinga donjeli su odluku o zavođenju vanrednog stanja na Kosovu. Predsjednika predsjedništva SFRJ Raifa Dizdarevića mitingaši su izviždali i ponižavali kada im je ovaj govorio o Jugoslaviji i bratstvu i jedinstvu. Nisu se oni tu okupili ni za jedno ni za drugo, već da ruše tu Jugoslaviju i da traže da se pregazi Kosovo. Jezgro mitingaša je bilo organizovano da kliče ,,Uhapsite Vlasija” i to kada im se navečer obratio Milošević. A on, kao čovjek koji radi samo ,,po volji naroda” im odgovara: ,,Ne čujem vas dobro, ali uhapsićemo i kaznićemo one koji koriste narod za političke ciljeve.” Mislio je na mene i na podršku koju sam imao od Albanaca. Jer, mislio je da samo njemu pripada ekskluzivno pravo da se posluži narodom, ali protiv drugih. Nisam imao podršku Albanaca u borbi protiv drugih, već za odbranu naših prava.

Zašto komunisti SFRJ nisu uspeli na vreme da zaustave Miloševića u propagiranju njegovih nacionalističkih ideja i da ga uklone iz CK već su mu omogućili da ponese titulu najboljeg od svih komunista?

– U vrijeme uspona Miloševića, sve je bilo trulo u jugoslovenskom partijskom i državnom vrhu. Svi su se prepali za sebe, a bili su nadohvat neke bolje penzije. Niko nije mislio kako udružiti snage da bi se zasutavio ludi Milošević već kako od njega pobjeći. Tako je Milošević gazio po Jugoslaviji kao slon po bakalnici.

Kakva je saradnja bila između vas i Ibrahima Rugove devedesetih godina i da li je dolazilo do razmimoilaženja u političkim idejama?

– Između mene i Rugove na početku je bila dobra saradnja. Kada sam nakon 14 mjeseci izašao iz zatvora aprila 1990. godine, svima je bilo jasno da Jugoslavija propada. Mi Albanci, posle svega što nam se desilo sa Srbijom i Miloševićem, nismo mogli ni zamisliti bez Jugoslavije ostati sa Srbijom. Zato smo svi listom bili i ostali za nezavisnost. Poslije sam se ja dao u advokaturu jer se od nečega moralo živjeti. Rugova je stalno mjenjao suradnike. Ali smo permanentno bili u normalnim odnosima.

Kako gledate na zaveru i plan Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana (sastanak u Karađorđevu) da podele BiH?

– Milošević je bio opsednut idejom da ostvari davnašnji san srpskih nacionalista o ,,Velikoj Srbiji”. Krenuo je u taj poduhvat i politikom i silom, pa gde šta prođe. Protiv Hrvatske se uveliko ratovalo, od Vukovara do Knina i Zadra, jer zapadna granica te tvorevine trebala je da bude na liniji Karlobag-Karlovac-Varaždin. Vojvodinu i Kosovo već je progutao 1989. godine. Tuđman, preplašen zbog sudbine Hrvatske mislio je da će udobrovoljiti Miloševića ako se nagodi s njim za podjelu Bosne. Po onoj logici, ponudi nešto luđaku ne bi li te poštedio. A inače, Tuđman nikada nije mogao zamisliti Bosnu kao državu. Tako je ispao naivan i prevaren od Miloševića. Jer, Milošević je htio cijelu Bosnu, ali i dobar dio Hrvatske. Da tu grešku nije Tuđman napravio, i Hrvatska i Bosna bi se brže oslobodili srpske agresije, a u Bosni bi danas stanje bilo bolje za sve njene građane.

Vaše mišljenje: zašto je Milošević uklonio Ivana Stambolića krajem 2000. god. kada se već znalo da će Vojislav Koštunica biti predsednički kandidat opozicije?

– Ta 2000. godina bila je presudna za opstanak Miloševića na vlasti. On se bojao upravo Stambolića, a ne Koštunice, niti ikoga drugog toliko. Opozicija u Srbiji bila je razdijeljena između sebe i počela se okupljati oko Stambolića kao ličnosti kao zajednički prihvatljivog kandidata. A Stambolić je bio sve više prihvatan i od razočaranih Miloševićevih pristalica. Takva opasnost za Miloševića mogla se otkloniti samo metkom. Tako inače diktatori rade kada im se poljulja vlast.
Što se mene tiče, zahvaljujem Bogu što sam ostao živ jer sam sa Miloševićem došao u sukob u ranoj fazi, kada se on osećao dovoljno moćnim da nije morao protivnike ubijati. Uz to formalno je još postojala Jugoslavija.

Zašto je kod Albanaca na Kosovu više izražena svest o naciji u odnosu na svest o veroispovesti?

– Kod nas Albanaca je nacija prije vjere zato što svoj prvi identitet imamo kao Albanci potomci Ilira sa ovih prostora. Vjera je kod nas stigla iza nacije – muslimanska preko Turaka, a katolička od Vatikana preko Mletaka. Među Albancima u Albaniji ima i ortodoksne vjere. Zato je naša čuvena izreka ,,Prva naša vjera je albanstvo“ duboko ukorijenjena.

Da li ćete se zalagati da buduće nezavisno Kosovo bude samostalna zemlja ili ste za opciju da se pripoji Albaniji?

– Ankete pokazuju da svi Albanci riješenje za status Kosova vide u nezavisnosti, a tek 6% i ujedinjenju sa Albanijom. Naša je perspektiva u evropskim integracijama i svestranoj slobodnoj saradnji i komunikaciji sa Albanijom. Težnja da se mijenjaju granice je skupa i opasna stvar. Dovodi do ratova. Srbija je to probala pa joj nije prošlo. I Hrvatska i Bosna nakon agresije protiv njih, ostale su u svojim granicama. Tako će i Kosovo ostati u granicama koje je kao federalna jedinica imala po ustavu od 1974. godine. Pokušaji od srpskog rukovodstva da dokažu kako je Kosovo dio Srbije pa joj se uzima dio teritorije su prazne priče. Kosovo nikada nije bilo u sastavu Srbije kao suverene i međunarodno priznate države, osim silom od 1912. do 1914. godine. Jer, od 1.decembra 1918. godine kada je stvorena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, pa preko Jugoslavije pod raznim nazivima, sve do 21.maja 2006. godine kada je Crna Gora referendumom povratila državnost, Srbija nije ni bila suverena i međunarodno priznata država već uvjek dio i u sastavu federalne države koja je imala to svojstvo. Druga je stvar što neki misle da je Jugoslavija bila drugo ime za Srbiju. Kosovo, iako po imenu ,,pokrajina“ po poslednjem legalnom Ustavu Jugoslavije, Srbije i Kosova bilo je, prije svega federalna jedinica. Znači, Jugoslavija je bila državni okvir za Kosovo a ne Srbija. Tek u okviru Jugoslavije kao zajedničke države postojale su neke, doduše više simboličke negoli funkcionalne veze između Srbije i Kosova. Bez Jugoslavije nema govora o Kosovu u sastavu Srbije. Sada smo u završnoj fazi ostvarenja nezavisnosti Kosova i to će biti kraj drame raspada Jugoslavije koja je počela upravo na Kosovu prije 18. godina.

Da li ćete se kandidovati za predsednika Kosova na sledećim izborima ili će vam pak biti draže da budete prvi ambasador Republike Kosova u Beogradu?

– Nisam željan vlasti i funkcija. Ali kada bih morao nešto prihvatiti, radije bih bio prvi Ambasador nezavisne države Kosovo u Srbiji. Valja na samim počecima diplomatskih odnosa puno poraditi na normalizaciji odnosa dveju država zbog velikih problema koje smo imali do sada. A normalizacijia tih odnosa je u obostranom interesu.

Safet Šaćirović
(Intervju je napravljen 2008. godine)

Podelite ovu stranicu!