ARIJANA LEKIĆ-FRIDRIH: Političari žive od rata

30 Aug 2017

"Čini mi se da svi politički sustavi na ovom prostoru egzistiraju na ratu. Inače se na vlasti ne bi mogla zadržati nesadržajna i mrzilačka ekipa"

I više od 20 godina nakon kraja rata on je još uvijek u mnogim glavama, ističe Arijana Lekić-Fridrih, autorica dokumentarnog filma ‘Parada’ koji kroz sedmominutni prikaz zagrebačke vojne parade povodom 20. godišnjice Oluje pokazuje opčinjenost naroda vojskom i ratom, koja se prenosi i na djecu. Film je na programu ovogodišnjeg Liburnia film festivala.

Kako ste došli na ideju o snimanju ‘Parade’?
Poruka filma je jasna: svake godine kad se približi godišnjica Oluje, krenu tenzije. Prije dvije godine, kad su obilježavali 20. obljetnicu i počeli organizirali mimohod, činilo mi se da je nemoguće ne snimiti film o tome. Kao pripadnica generacije rođene ranih 1980-ih i kao netko tko je cijeli svoj odrasli život i profesionalnu karijeru proveo u vremenu punom inspiracije za takvu vrstu filma, iako bih radije radila neke druge žanrove, mislim da je zadaća nas umjetnika, pogotovo redatelja i dokumentarista, raskrinkavati mitove iz posljednjih dvadesetak godina. Do ideje sam došla vozeći se autobusom u vrijeme priprema za mimohod, kad je danima sve bilo zablokirano, a vojska je izišla na ulice. Ja, koja sam rat provela u Zagrebu, ustuknula sam nakon što sam kroz prozor autobusa vidjela svu tu vojsku na ulicama. Osjećala sam se kao da se pripremamo za rat, koji je zapravo bio gotov prije 20 godina.

Ljudi vole vojske i vojne parade, tako je bilo u Jugoslaviji, a slično je i u državama u regiji. Osim toga, kako pokazuju ankete, vojsci građani dosta vjeruju. Kako to objašnjavate?
Znam da je npr. u Francuskoj mimohod jedan od najvećih događaja u zemlji i da svi u tome uživaju, ali sigurno postoji distinkcija između onoga što se događa tamo i što se dogodilo u Hrvatskoj prije dvadesetak godina. Hrvatska je zemlja koja ja nedavno izišla iz rata i poruke koje se upućuju na obljetnicama nisu poruke pomirenja niti se takvi mimohodi mogu smatrati proslavom. To je pokazivanje sile i manipulacija isključivo u svrhu skupljanja političkih bodova i zapravo je priča o militarizaciji i nacionalizmu. Čini mi se da se opet pripremamo za rat. Ne znam tko će nam biti neprijatelj, ali sigurno ćemo ga naći. Ja sam osobno pacifistkinja i protiv sam bilo kakvih vojnih parada. Ova ima posebnu težinu s obzirom na kontekst, ali mislim da je opasna svaka vrsta paradiranja s oružjem i tenkovima po cesti. U međuvremenu se aktualizirala priča o ponovnom uvođenju vojnog roka i zvanju ljudi u pričuvu. Kad sam snimala film, mislila sam da će teško biti gore, ali stvarnost me demantirala na najgori mogući način. Da je mimohod bio sada, vjerujem da bi atmosfera bila mučnija.

Na paradi je bilo na desetine hiljada ljudi, a kad se uoči Oluje protestiralo protiv militarizacije, aktivista je bilo tek desetak…
Kao na Zagreb Prideu ili na prosvjedu protiv promjene imena Trga maršala Tita, uvijek se istih deset ili dvadeset ljudi usudi nešto reći. Voljela bih da generacija koja dolazi iza moje, koja je još uvijek opterećena ratom i koja je odrasla u tranzicijskom razdoblju, bude borbenija, da izađe na ulice i bori se.

Nije li izvjesnije da će mlade generacije otići u Njemačku ili Irsku?
Iskreno se nadam da neće. Osim što sam pacifistkinja i vječna optimistkinja, mislim da se nešto mora promijeniti jer smo sada na dnu i možemo ići samo prema boljem.

To ste mislili i prije dvije godine.
To je istina, ali ono što se otada do danas događalo bilo je neočekivani zaokret. Razni hasanbegovići su nas sve dosta iznenadili. Nadam se da mladi neće otići jer vani nije nužno bolje; bilo bi puno bolje da mladi ostaju i mijenjaju situaciju. Vjerujem u borbu i smatram da većina problema u našem društvu proizlazi iz toga što smo zapravo vrlo apatični.

Nije li od paradiranja opasnije stanje duha u glavama ljudi?
Zapravo jest. Za većinu je bilo tko tko kaže bilo što vezano uz rat, a što nije isključivo afirmativno, netko tko je protiv Hrvatske. Smiješno je da takav stav imaju i desni i tzv. lijevi, jer je paradu organizirala Milanovićeva vlada da bi se na neki način dodvorila biračima. Zapravo imamo problem sa suočavanjem s prošlošću. Ta priča o ratu i posljedicama nije crno-bijela i svima nam treba neka vrsta suočavanja s prošlošću i katarza. Stalno razgovaramo o tome što se događalo, umjesto da se priča nakon dvadeset godina analizira i zatvori, uz sjećanje i odavanje počasti žrtvama svih strana, i vojnim i civilnim. Žrtve su žrtve i ne znam tko se može usuditi ući u njihovu valorizaciju. Nažalost, mislim da će i djeca teško pobjeći od sadašnjeg narativa.

Gdje vidite nekog tko bi se mogao suprotstaviti militarizaciji?
Mediji imaju veliku ulogu. I civilni sektor radi dobar posao, samo to zna mali broj ljudi. Čini mi se da je u odgoju i obitelji rat još vrlo živ. To mi je u neku ruku jasno. Rat je završio relativno nedavno i svi nose sa sobom neku vrstu vrijednosne orijentacije prema njemu. A političari žive od njega, jer da nema rata i priče o njemu ne bi se na vlasti mogla zadržati nesadržajna i mrzilačka ekipa. A što je bolje nego lupiti na emocije, a onda i na neprijatelja. Jer po njima, ako izgubimo neprijatelja, izgubili smo identitet. Čini mi se da svi politički sustavi na ovom prostoru egzistiraju na ratu. Svaki put kad bi tema trebala biti ekonomija, što nas najviše muči, mi se vratimo ratu i raspredamo o tome.

Kakav je život vašeg filma?
Nastao je u nezavisnoj produkciji i sama sam ga distribuirala. Bilo mi je bitno da prenesem svoju poruku. Kako sam film napravila za svoju dušu i na svoju odgovornost, s njim nisam imala veće planove. Prvi put je prikazan na lanjskim Danima hrvatskog filma i to mu je dosad bilo jedino prikazivanje u Hrvatskoj. Putovao je dosta po svjetskim festivalima i po izložbama jer ga prikazujem i kao videoinstalaciju. Ne mogu procijeniti koliko je umjetnički važan, ali čini mi se da je bitan kao dokument jednog trenutka u prošlosti.

Što radite kad ne snimate filmove?
Nedavno sam završila projekt ‘Od 5 do 95’ koji sam radila s Andreom Kaštelan i jako sam ponosna na njega. Intervjuirale smo 90 žena u dobi od pet do 95 godina od kojih svaka simbolički predstavlja svoju dob. Tim smo projektom željele nešto reći o položaju žena u Hrvatskoj. Projekt je na webu i svatko mu može pristupiti (www.od5do95.com). Radim i portal s bajkama za djecu koje govore stranci koji žive u Hrvatskoj. Dosta bajki govore izbjeglice i tražitelji azila. Bitno je da djeca prihvate da se hrvatsko društvo mijenja i da se nauče toleranciji i vrijednostima drugih kultura. Kao ljudi koji još uvijek žive u ratu pokazali smo vrlo malo razumijevanja za integraciju izbjeglica i tražitelja azila, za što se nadam da će se promijeniti, pa da im pružimo ono što je nama trebalo.

(Nenad Jovanović, Novosti)

Podelite ovu stranicu!