ARIJANA LEKIĆ-FRIDRIH: Političari žive od rata

30 Aug 2017

"Čini mi se da svi politički sustavi na ovom prostoru egzistiraju na ratu. Inače se na vlasti ne bi mogla zadržati nesadržajna i mrzilačka ekipa"

I više od 20 godina nakon kraja rata on je još uvijek u mnogim glavama, isti?e Arijana Leki?-Fridrih, autorica dokumentarnog filma ‘Parada’ koji kroz sedmominutni prikaz zagreba?ke vojne parade povodom 20. godišnjice Oluje pokazuje op?injenost naroda vojskom i ratom, koja se prenosi i na djecu. Film je na programu ovogodišnjeg Liburnia film festivala.

Kako ste došli na ideju o snimanju ‘Parade’?
Poruka filma je jasna: svake godine kad se približi godišnjica Oluje, krenu tenzije. Prije dvije godine, kad su obilježavali 20. obljetnicu i po?eli organizirali mimohod, ?inilo mi se da je nemogu?e ne snimiti film o tome. Kao pripadnica generacije ro?ene ranih 1980-ih i kao netko tko je cijeli svoj odrasli život i profesionalnu karijeru proveo u vremenu punom inspiracije za takvu vrstu filma, iako bih radije radila neke druge žanrove, mislim da je zada?a nas umjetnika, pogotovo redatelja i dokumentarista, raskrinkavati mitove iz posljednjih dvadesetak godina. Do ideje sam došla voze?i se autobusom u vrijeme priprema za mimohod, kad je danima sve bilo zablokirano, a vojska je izišla na ulice. Ja, koja sam rat provela u Zagrebu, ustuknula sam nakon što sam kroz prozor autobusa vidjela svu tu vojsku na ulicama. Osje?ala sam se kao da se pripremamo za rat, koji je zapravo bio gotov prije 20 godina.

Ljudi vole vojske i vojne parade, tako je bilo u Jugoslaviji, a sli?no je i u državama u regiji. Osim toga, kako pokazuju ankete, vojsci gra?ani dosta vjeruju. Kako to objašnjavate?
Znam da je npr. u Francuskoj mimohod jedan od najve?ih doga?aja u zemlji i da svi u tome uživaju, ali sigurno postoji distinkcija izme?u onoga što se doga?a tamo i što se dogodilo u Hrvatskoj prije dvadesetak godina. Hrvatska je zemlja koja ja nedavno izišla iz rata i poruke koje se upu?uju na obljetnicama nisu poruke pomirenja niti se takvi mimohodi mogu smatrati proslavom. To je pokazivanje sile i manipulacija isklju?ivo u svrhu skupljanja politi?kih bodova i zapravo je pri?a o militarizaciji i nacionalizmu. ?ini mi se da se opet pripremamo za rat. Ne znam tko ?e nam biti neprijatelj, ali sigurno ?emo ga na?i. Ja sam osobno pacifistkinja i protiv sam bilo kakvih vojnih parada. Ova ima posebnu težinu s obzirom na kontekst, ali mislim da je opasna svaka vrsta paradiranja s oružjem i tenkovima po cesti. U me?uvremenu se aktualizirala pri?a o ponovnom uvo?enju vojnog roka i zvanju ljudi u pri?uvu. Kad sam snimala film, mislila sam da ?e teško biti gore, ali stvarnost me demantirala na najgori mogu?i na?in. Da je mimohod bio sada, vjerujem da bi atmosfera bila mu?nija.

Na paradi je bilo na desetine hiljada ljudi, a kad se uo?i Oluje protestiralo protiv militarizacije, aktivista je bilo tek desetak…
Kao na Zagreb Prideu ili na prosvjedu protiv promjene imena Trga maršala Tita, uvijek se istih deset ili dvadeset ljudi usudi nešto re?i. Voljela bih da generacija koja dolazi iza moje, koja je još uvijek optere?ena ratom i koja je odrasla u tranzicijskom razdoblju, bude borbenija, da iza?e na ulice i bori se.

Nije li izvjesnije da ?e mlade generacije oti?i u Njema?ku ili Irsku?
Iskreno se nadam da ne?e. Osim što sam pacifistkinja i vje?na optimistkinja, mislim da se nešto mora promijeniti jer smo sada na dnu i možemo i?i samo prema boljem.

To ste mislili i prije dvije godine.
To je istina, ali ono što se otada do danas doga?alo bilo je neo?ekivani zaokret. Razni hasanbegovi?i su nas sve dosta iznenadili. Nadam se da mladi ne?e oti?i jer vani nije nužno bolje; bilo bi puno bolje da mladi ostaju i mijenjaju situaciju. Vjerujem u borbu i smatram da ve?ina problema u našem društvu proizlazi iz toga što smo zapravo vrlo apati?ni.

Nije li od paradiranja opasnije stanje duha u glavama ljudi?
Zapravo jest. Za ve?inu je bilo tko tko kaže bilo što vezano uz rat, a što nije isklju?ivo afirmativno, netko tko je protiv Hrvatske. Smiješno je da takav stav imaju i desni i tzv. lijevi, jer je paradu organizirala Milanovi?eva vlada da bi se na neki na?in dodvorila bira?ima. Zapravo imamo problem sa suo?avanjem s prošloš?u. Ta pri?a o ratu i posljedicama nije crno-bijela i svima nam treba neka vrsta suo?avanja s prošloš?u i katarza. Stalno razgovaramo o tome što se doga?alo, umjesto da se pri?a nakon dvadeset godina analizira i zatvori, uz sje?anje i odavanje po?asti žrtvama svih strana, i vojnim i civilnim. Žrtve su žrtve i ne znam tko se može usuditi u?i u njihovu valorizaciju. Nažalost, mislim da ?e i djeca teško pobje?i od sadašnjeg narativa.

Gdje vidite nekog tko bi se mogao suprotstaviti militarizaciji?
Mediji imaju veliku ulogu. I civilni sektor radi dobar posao, samo to zna mali broj ljudi. ?ini mi se da je u odgoju i obitelji rat još vrlo živ. To mi je u neku ruku jasno. Rat je završio relativno nedavno i svi nose sa sobom neku vrstu vrijednosne orijentacije prema njemu. A politi?ari žive od njega, jer da nema rata i pri?e o njemu ne bi se na vlasti mogla zadržati nesadržajna i mrzila?ka ekipa. A što je bolje nego lupiti na emocije, a onda i na neprijatelja. Jer po njima, ako izgubimo neprijatelja, izgubili smo identitet. ?ini mi se da svi politi?ki sustavi na ovom prostoru egzistiraju na ratu. Svaki put kad bi tema trebala biti ekonomija, što nas najviše mu?i, mi se vratimo ratu i raspredamo o tome.

Kakav je život vašeg filma?
Nastao je u nezavisnoj produkciji i sama sam ga distribuirala. Bilo mi je bitno da prenesem svoju poruku. Kako sam film napravila za svoju dušu i na svoju odgovornost, s njim nisam imala ve?e planove. Prvi put je prikazan na lanjskim Danima hrvatskog filma i to mu je dosad bilo jedino prikazivanje u Hrvatskoj. Putovao je dosta po svjetskim festivalima i po izložbama jer ga prikazujem i kao videoinstalaciju. Ne mogu procijeniti koliko je umjetni?ki važan, ali ?ini mi se da je bitan kao dokument jednog trenutka u prošlosti.

Što radite kad ne snimate filmove?
Nedavno sam završila projekt ‘Od 5 do 95’ koji sam radila s Andreom Kaštelan i jako sam ponosna na njega. Intervjuirale smo 90 žena u dobi od pet do 95 godina od kojih svaka simboli?ki predstavlja svoju dob. Tim smo projektom željele nešto re?i o položaju žena u Hrvatskoj. Projekt je na webu i svatko mu može pristupiti (www.od5do95.com). Radim i portal s bajkama za djecu koje govore stranci koji žive u Hrvatskoj. Dosta bajki govore izbjeglice i tražitelji azila. Bitno je da djeca prihvate da se hrvatsko društvo mijenja i da se nau?e toleranciji i vrijednostima drugih kultura. Kao ljudi koji još uvijek žive u ratu pokazali smo vrlo malo razumijevanja za integraciju izbjeglica i tražitelja azila, za što se nadam da ?e se promijeniti, pa da im pružimo ono što je nama trebalo.

(Nenad Jovanovi?, Novosti)

Podelite ovu stranicu!