ANTE TOMIĆ: Zlo je već tu, s ove strane granice, sjedi u prvom redu katedrale

25 nov 2018

Zar nije veselo kako je glup naš narod?

Građani s velikom zebnjom gledaju horde bliskoistočnih izbjeglica koje se skupljaju po šumama u okolici Velike Kladuše i Bihaća. Drhte od pomisli da bi stranci iz Iraka, Afganistana i Sirije mogli doći ovamo, u Hrvatsku, naseliti se među nama. Dobre se kršćanke milostivom Ocu mole da zaustavi muslimanske ubojice, pljačkaše i silovatelje s druge strane granice, dok njihovi muževi izvlače puške iz ormara, glancaju ih suhim krpama i škilje kroz sjajne čelične cijevi, odlučni riješiti tu stvar sami, bez pomoći s nebesa. Ratni veterani, lovci, šumari, planinari i izviđači se samoorganiziraju. Neštedimice tjeraju terenska kola grbavim šumskim putevima, hodaju s njemačkim ovčarima uz granicu, maskirani granjem čuče na rubovima travnatih čistina, kroz optički nišan vrebajući neće li koji džihadist iskočiti iz paprati da ga na mjestu zaustave preciznim metkom između obrva.

“Branko!” dobacuje jedan ljutitim šapatom kolegi. “Branko, glupane, ugasi mobitel!”

“Pusti me, čitam nešto”, odgovara Branko izvaljen na suhom lišću pod širokom bukvom.

Na Facebook mu je netko upravo poslao užasnu priču o pokolju što su ga afganistanske izbjeglice napravili na jednoj farmi u sjevernoj Danskoj. Jedini preživjeli, tridesetsedmogodišnji Gunnar policiji je opisao kako su ga naoružani razbojnici zajedno s ocem Ottom odveli iza njihove obiteljske kuće, gdje je ustrijeljen potrbuške ležao njegov brat Magnus. Afganistanci su pucali osamdesetogodišnjem Ottu u sljepoočnicu, a zatim i Gunnaru. Gunnar je pao, no metak ga nije ubio, već teško ozlijedio prošavši s jedne strane lica na drugu. Osvijestio se nakon nekog vremena i krvav oteturao s mjesta zločina, po mjesečini, cestom između Hagebroa i Haderupa, dok su štagljevi gorjeli uokolo…

“O, mater vam arapsku jebem”, opsuje gorko Branko.

Link ga uskoro odvede na drugi slučaj koji zabrinuti Europljani ovih dana dijele na društvenim mrežama. Trojica iračkih besposličara, koji su od kolovoza prošle godine lijepo živjeli od socijalne pomoći u Ludwigsburgu kod Stuttgarta, zvjerski su ubili jednoga njemačkog mladića s intelektualnim teškoćama. Nesretnika su prvo sajlom vezali za auto i vukli okolo, nakon toga vezali između dvije jele i u njega bacali noževe, da bi ga na kraju i zapalili.

Branko se strese od jeze, skupljajući na prsima krajeve šatorskog krila kojim se ogrnuo. Lutajući po internetu dođe na kraju i do najčudovišnijeg od svih izbjegličkih zločina. Čitali ste i vi možda o njemu. Na istoku Engleske, u grofoviji Suffolk, u Ipswichu, četvorica su naoružanih pljačkaša iz Sirije usred noći banula u kuću mesara Michaela Rabbita, a ovaj im je u pidžami umakao niz ulicu. Nije ipak daleko odmakao, smaknuli su ga hicem s tridesetak metara. Njegovu suprugu Mary i dvanaestogodišnju kćer Alex našli su sutradan, vezanih ruku i nogu, okrutno ustrijeljene metkom u zatiljak u blatu u gaju brijestova u Holywells Parku.

Branko se nakon ovoga tako uzruja da više ne može čitati. Spremi mobitel u džep, spusti se u propisan ležeći položaj, otkoči oružje, ubaci metak u cijev i izviri iza bukve, odlučan rafalima raskomadati do jednoga sirijskog ili afganistanskog šupka koji se nepromišljeno uputio preko Lijepe naše. No on se bez veze uzrujao. Ove tri priče, kao i sve druge o izbjegličkim zločinima koje ćete naći na društvenim mrežama i desničarskim portalima, su lažne. Nije bilo ubojstava na farmi na sjeveru Danske, kao ni onoga u Ludwigsburgu u Njemačkoj, a ni onoga u engleskom Ipswichu. Zločini su se desili samo u nastranom umu pisca ovih redaka, a nadahnuti su dijelom zločinima koje su počinili muškarci naše vjere i nacije.

Onaj danski napisan je po svjedočenju Abdulaha Ahmića, koji je prostrijeljenog lica čudesno pobjegao iz svoga sela u okolici Viteza, gdje su snage Hrvatskog vijeća obrane u travnju 1993. hladnokrvno ubile, u većini slučajeva metkom izbliza, stotinu šesnaest civila. Za taj zločin Dario Kordić je u Haagu pravomoćno osuđen na dvadeset pet godina zatvora.

Zatim, u izmišljenom njemačkom zločinu upućeniji će možda prepoznati tragičan udes Milana Rajčevića, retardiranog srpskog seljaka kojega su hrvatski vojnici vezali sajlom i vukli automobilom, objesili ga na stablo i gađali noževima i na kraju zapalili u akciji zauzimanja Medačkog džepa, u Lici u rujnu 1993. godine. Za taj zločin Vrhovni sud Republike Hrvatske je generalu Mirku Norcu presudio šest godina zatvora.

Napokon, mnoge od vas nisam vjerojatno uspio prevariti pričom o bezobzirnom trostrukom umorstvu u Suffolku. Ugledni ipsvički mesar Michael Rabbit je, razumije se, ugledni zagrebački mesar Mihajlo Zec, Mary je Marija, a dvanaestogodišnja Alex je njezina vršnjakinja Aleksandra Zec. Premda su petero pripadnika specijalne postrojbe Tomislava Merčepa priznale ovo gnjusno, najteže kazneno djelo, nikad nitko za njega nije odgovarao.

Svi u Hrvatskoj znamo za ove zločine, ali opet, pretjerano se ne zabrinjavamo opazimo li Tomislava Merčepa na predsjedničinoj inauguraciji, ili ako u novinama pročitamo da je ministar obrane na skupu pozdravio Mirka Norca. Gospođi koja je nazvala policiju nakon što je vidjela tamnoputog mladića, potencijalnog islamskog terorista u trgovačkom centru, ne bi palo na pamet uzimati telefon u ruku da obavijesti redarstvo o uznemirujućoj pojavi da se osuđeni ratni zločinac Dario Kordić grli sa sisačkim biskupom Vladom Košićem. Zbog pravih, hrvatskih ubojstava i silovanja se na društvenim mrežama i desničarskim portalima ni približno ne uzbuđuju kao zbog onih arapskih, potpuno izmišljenih. Dapače, na desničarskim portalima dokazane hrvatske silovatelje i ubojice slave kao junake.

Zar nije veselo kako je glup naš narod? Idioti se tresu od straha da im izbjeglice ne nagrnu iz Bosne, dvogledima budno motre preko travnatih čistina, patroliraju s njemačkim ovčarima, ne mogu upravo dočekati da neki arapski zlikovac skoči iz paprati da ga ucmekaju kao zeca, a zlo je već tu, iza njihovih leđa, s ove strane granice, sjedi u svečanoj loži HNK i u prvom redu zagrebačke katedrale, zlo je na televiziji, ljubi se s predsjednicom i grli s ministrima.

(Jutarnji list, Foto: Wikipedia – Petr Novak)

Podelite ovu stranicu!