ALEKSANDRA BOSNIĆ: Dodirne tačke naših svetova

09 Feb 2017

In memoriam: Dušan Karpatsky (1935-2017), prevodilac, književni kritičar i publicista

Dušan Karpatský, prevodilac, književni kritičar i publicist, rođen je 28. 2. 1935. u Trebišovu u istočnoj Slovačkoj. Školovao se na Filološkom fakultetu Karlovog univerziteta u Pragu, gde je diplomirao češki i srpskohrvatski jezik 1958. Bio je urednik kulturne rubrike Čehoslovačkog radija u Pragu, urednik književnog mesečnika Plamen, urednik mesečnika Sešity pro literaturu a diskusi; honorarni nastavnik državne Jezične škole u Pragu; 1990–95 urednik u Literarnim novinama. Od 1966–67. a zatim 1969–70. radi kao lektor češkoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U periodu 1972–81. onemogućeno mu je objavljivanje, te je tih godina objavio 12 knjiga pod različitim pseudonimima. Od 1960–70. bio je član Komunističke partije Češke, iz koje je potom isključen. Bio je član Zajednice prevoditelja, Zajednice književnika, PEN kluba, i počasni član Društva hrvatskih književnih prevodilaca.

Ne tako retko, na paradoksalnim marginama glavnih književnih tokova nađu se upravo oni bez čijeg bi stvaralačkog napora i medijacije transliterarna, pa dakle i transkulturna komunikacija bile teško ostvariva misija… Utoliko je značenje ovih margina upravo konstantinovićevski protivurečno: jer, prevođenje napisanog izraza iz jednog jezika u drugi, nikada nije tek mehaničko prevođenje smisla i značenja – ono uvek podrazumeva izbor i majstorstvo; majstorstvo ovladavanja veštinom jednog suptilnog, gotovo alhemijskog procesa kojim jednom stvoreno, dobija svoj novi oblik i novi odraz.

U Pragu je, poslednjeg dana januara, preminuo Dušan Karpatsky, jedan od najvećih promotera hrvatske književnosti u Češkoj, a po svemu sudeći i u svetu. U kratkom pogovoru priređenom uz njegov Epistolar (ujedinjeni izdavački poduhvat na relaciji Zagreb, Pula, Sarajevo, publikovan 2010.) stoji da je ono što Karpatskog čini posebnim među velikim češkim intelektualcima njegovo impresivno, opsežno i duboko poznavanje hrvatske kulture i književnosti, ali i njegov entuzijazam i intenzivni angažman u povezivanju i artističkim razmenama unutar južnoslovenskih kultura.

Epistolar sadrži pisma oko 140 pošiljalaca, većinom književnika, čija je dela prevodio, ili čija je dela objavljivao kao urednik čeških književnih časopisa. Autore pisama svrstao je uglavnom hronološki, prema tome kako i kada se sa njima upoznavao. U zbirci se od hrvatskih pisaca nalaze Branko Belan, Ivo Brešan, Vladan Desnica, Ivo Frangeš, Ivan Golub, Vlado Gotovac, Ljudevit Jonke, Davor Kapetanić, Slavko Kolar, Miroslav Krleža, Vojislav Kuzmanović, Ranko Marinković, Tonko Maroević, Marijan Matković, Predrag Matvejević, Slavko Mihalić, Vlatko Pavletić, Pavao Pavličić, Nikica Petrak, Vojmil Rabadan, Ivan Raos, Andriana Škunca, Antun Šoljan, Nikola Šop, Dragutin Tadijanović, Saša Vereš, Igor Zidić. Iz drugih zemalja bivše Jugoslavije u zbirci su zastupljeni Oskar Davičo, Jovan Hristić, Hamza Humo, Dževad Karahasan, Mihailo Lalić, Esad Mekuli, Grozdana Olujić, Miodrag Pavlović, Vasko Popa, Jara Ribnikar, Meša Selimović, Goran Stefanovski, Husein Tahmiščić, Čedo Vuković, Izet Sarajlić… Od čeških književnika tu su nobelovac Jaroslav Seifert , Vladimír Holan, Josef Palivec , Ludvík Kundera, Josef Škvorecký, Václav Havel…

Epistolar Karpatskog postao je tako artefakt koji uverljivo svedoči o činjenici da je učiniti dela jedne literature vidljivima drugoj, jednako i kulturološki poduhvat i kreativni podvig. Jedino upornim nizanjem ovakvih poduhvata zapravo i jeste moguće na trusnim područjima i u trusnim vremenima, održavati vitalnim niti interkulturalnih dijaloga. U predgovoru koji je Karpatsky napisao povodom objavljivanja zbirke epistola ostao je zabeležen i njegov motivacijski impuls. Naime, prevodeći reči češkog pesnika, prozaiste i vrsnog prevodioca američke i ruske književnosti Jana Zabrane „pisac slijedi Boga, prevoditelj pisca“ Karpatsky otkriva i svoj stvaralački credo: „Slijedeći kao prevoditelj pedeset godina hrvatske, srpske, bosanskohercegovačke, crnogorske (a iznimno i slovenske i makedonske) pisce, pokušavao sam zajedno s njima i vođen njima slijediti i Boga. Svatko od njih vodio me na svoj poseban način, sa svakim od njih stjecao sam novo iskustvo, s prvom stranicom djela svakoga od njih upuštao bih se u novu pustolovinu duha, tražeći dodirne točke naših svjetova“… Na kraju, sasvim lišen pretencioznosti, manirom sofisticiranih i delikatnih stvaralaca, zaključio je kako veruje da nije uvek promašio…

Karpatský je 1978. dobio Nagradu srpskog PEN centra, a 1990. Nagradu Julije Benešić, iste godine kada postaje dopisni član Jugoslavenske (sada Hrvatske) akademije znanosti i umjetnosti. Godišnja nagrada nakladnog zavoda Albatros pripala mu je 1998., a 2001. Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića, 2002. Godišnja nagrada INA za širenje hrvatske kulture u svijetu, 2003. češka Državna nagrada za prevoditeljstvo, 2007. nagrada češkoga Ministarstva spoljnih poslova Gratias agit, i 2008. nagrada Matice hrvatske Ljudevit Jonke.

U neobjavljenoj pozdravnoj reči povodom sarajevske promocije Epistolara, kojoj nije mogao da prisustvuje, Karpatsky se čitaocima ali i prijateljima obraća opet svojim karakterističnim epistolarnim ali, po svemu sudeći, i egzistencijalnim stilom – blisko i lišeno one ravnodušnosti koju bi katkad i prevodioci, i teoretičari književnosti i književni kritičari mogli imati. I piše: Pamtim i teško oštećeno Sarajevo nadomak zime 1995., kad sam stigao kao prevodilac Václava Havela i donio autorske primjerke za 39 pisaca zastupljenih u mojoj upravo izišloj antologiji „bosanskohercegovačke književnosti pod opsadom i u izgnanstvu“ Poruka s dna noći. Zadnji put bio sam u Sarajevu prije tri godine, aprila 2008., kad mi je prijatelj Dragan Marković, u saradnji s češkom ambasadom, priredio izložbu svega što sam kroz svoj pedesetogodišnji radni vijek stvorio na području književnosti. Odonda mi rever moga „svečanog“ sakoa krasi Srebrno srce Sarajeva, poklon Hanife Kapidžić Osmanagić i Feride Duraković i njihova Novoga Izraza. Danas vam umjesto sebe šaljem svoj Epistolar, jedno takoreći intimno svjedočanstvo o prohujalim vremenima i o mome druženju sa 140 pisaca iz bivše Jugoslavije i bivše Čehoslovačke. Tu ćete, pored češkoga nobelovca Jaroslava Seiferta, Miroslava Krleže i mnogih drugih, naći i Izeta i Husu i Jana, Hamzu Huma i Mešu Selimovića, Dževada Karahasana i Josipa Ostija, Vojku Smiljanić Đikić i Dragana Markovića. Meni sva ta „stara“ pisma još uvijek govore nešto novo, te vjerujem da će nešto važno i lijepo kazati i vama.

Oni koji su se bavili ili će se tek baviti delom Dušana Karpatskog, znaće da je zaista tačno da intimna svedočanstva o prijateljstvima i proteklim vremenima onda kada su zabeležena onako kako je on to učinio, prestaju da budu tek deo ličnog memorijskog arsenala i postaju univerzalne literarne ali i humanističke poruke, kojima je prirođeno da uvek i istovremeno govore i nešto novo – i nešto važno.

(Autonomija, foto: HAZU)

Podelite ovu stranicu!