ALEKSANDRA BOSNIĆ: Dodirne tačke naših svetova

09 Feb 2017

In memoriam: Dušan Karpatsky (1935-2017), prevodilac, književni kritičar i publicista

Dušan Karpatský, prevodilac, književni kriti?ar i publicist, ro?en je 28. 2. 1935. u Trebišovu u isto?noj Slova?koj. Školovao se na Filološkom fakultetu Karlovog univerziteta u Pragu, gde je diplomirao ?eški i srpskohrvatski jezik 1958. Bio je urednik kulturne rubrike ?ehoslova?kog radija u Pragu, urednik književnog mese?nika Plamen, urednik mese?nika Sešity pro literaturu a diskusi; honorarni nastavnik državne Jezi?ne škole u Pragu; 1990–95 urednik u Literarnim novinama. Od 1966–67. a zatim 1969–70. radi kao lektor ?eškoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu Sveu?ilišta u Zagrebu. U periodu 1972–81. onemogu?eno mu je objavljivanje, te je tih godina objavio 12 knjiga pod razli?itim pseudonimima. Od 1960–70. bio je ?lan Komunisti?ke partije ?eške, iz koje je potom isklju?en. Bio je ?lan Zajednice prevoditelja, Zajednice književnika, PEN kluba, i po?asni ?lan Društva hrvatskih književnih prevodilaca.

Ne tako retko, na paradoksalnim marginama glavnih književnih tokova na?u se upravo oni bez ?ijeg bi stvarala?kog napora i medijacije transliterarna, pa dakle i transkulturna komunikacija bile teško ostvariva misija… Utoliko je zna?enje ovih margina upravo konstantinovi?evski protivure?no: jer, prevo?enje napisanog izraza iz jednog jezika u drugi, nikada nije tek mehani?ko prevo?enje smisla i zna?enja – ono uvek podrazumeva izbor i majstorstvo; majstorstvo ovladavanja veštinom jednog suptilnog, gotovo alhemijskog procesa kojim jednom stvoreno, dobija svoj novi oblik i novi odraz.

U Pragu je, poslednjeg dana januara, preminuo Dušan Karpatsky, jedan od najve?ih promotera hrvatske književnosti u ?eškoj, a po svemu sude?i i u svetu. U kratkom pogovoru prire?enom uz njegov Epistolar (ujedinjeni izdava?ki poduhvat na relaciji Zagreb, Pula, Sarajevo, publikovan 2010.) stoji da je ono što Karpatskog ?ini posebnim me?u velikim ?eškim intelektualcima njegovo impresivno, opsežno i duboko poznavanje hrvatske kulture i književnosti, ali i njegov entuzijazam i intenzivni angažman u povezivanju i artisti?kim razmenama unutar južnoslovenskih kultura.

Epistolar sadrži pisma oko 140 pošiljalaca, ve?inom književnika, ?ija je dela prevodio, ili ?ija je dela objavljivao kao urednik ?eških književnih ?asopisa. Autore pisama svrstao je uglavnom hronološki, prema tome kako i kada se sa njima upoznavao. U zbirci se od hrvatskih pisaca nalaze Branko Belan, Ivo Brešan, Vladan Desnica, Ivo Frangeš, Ivan Golub, Vlado Gotovac, Ljudevit Jonke, Davor Kapetani?, Slavko Kolar, Miroslav Krleža, Vojislav Kuzmanovi?, Ranko Marinkovi?, Tonko Maroevi?, Marijan Matkovi?, Predrag Matvejevi?, Slavko Mihali?, Vlatko Pavleti?, Pavao Pavli?i?, Nikica Petrak, Vojmil Rabadan, Ivan Raos, Andriana Škunca, Antun Šoljan, Nikola Šop, Dragutin Tadijanovi?, Saša Vereš, Igor Zidi?. Iz drugih zemalja bivše Jugoslavije u zbirci su zastupljeni Oskar Davi?o, Jovan Hristi?, Hamza Humo, Dževad Karahasan, Mihailo Lali?, Esad Mekuli, Grozdana Oluji?, Miodrag Pavlovi?, Vasko Popa, Jara Ribnikar, Meša Selimovi?, Goran Stefanovski, Husein Tahmiš?i?, ?edo Vukovi?, Izet Sarajli?… Od ?eških književnika tu su nobelovac Jaroslav Seifert , Vladimír Holan, Josef Palivec , Ludvík Kundera, Josef Škvorecký, Václav Havel…

Epistolar Karpatskog postao je tako artefakt koji uverljivo svedo?i o ?injenici da je u?initi dela jedne literature vidljivima drugoj, jednako i kulturološki poduhvat i kreativni podvig. Jedino upornim nizanjem ovakvih poduhvata zapravo i jeste mogu?e na trusnim podru?jima i u trusnim vremenima, održavati vitalnim niti interkulturalnih dijaloga. U predgovoru koji je Karpatsky napisao povodom objavljivanja zbirke epistola ostao je zabeležen i njegov motivacijski impuls. Naime, prevode?i re?i ?eškog pesnika, prozaiste i vrsnog prevodioca ameri?ke i ruske književnosti Jana Zabrane „pisac slijedi Boga, prevoditelj pisca“ Karpatsky otkriva i svoj stvarala?ki credo: „Slijede?i kao prevoditelj pedeset godina hrvatske, srpske, bosanskohercegova?ke, crnogorske (a iznimno i slovenske i makedonske) pisce, pokušavao sam zajedno s njima i vo?en njima slijediti i Boga. Svatko od njih vodio me na svoj poseban na?in, sa svakim od njih stjecao sam novo iskustvo, s prvom stranicom djela svakoga od njih upuštao bih se u novu pustolovinu duha, traže?i dodirne to?ke naših svjetova“… Na kraju, sasvim lišen pretencioznosti, manirom sofisticiranih i delikatnih stvaralaca, zaklju?io je kako veruje da nije uvek promašio…

Karpatský je 1978. dobio Nagradu srpskog PEN centra, a 1990. Nagradu Julije Beneši?, iste godine kada postaje dopisni ?lan Jugoslavenske (sada Hrvatske) akademije znanosti i umjetnosti. Godišnja nagrada nakladnog zavoda Albatros pripala mu je 1998., a 2001. Red Danice hrvatske s likom Marka Maruli?a, 2002. Godišnja nagrada INA za širenje hrvatske kulture u svijetu, 2003. ?eška Državna nagrada za prevoditeljstvo, 2007. nagrada ?eškoga Ministarstva spoljnih poslova Gratias agit, i 2008. nagrada Matice hrvatske Ljudevit Jonke.

U neobjavljenoj pozdravnoj re?i povodom sarajevske promocije Epistolara, kojoj nije mogao da prisustvuje, Karpatsky se ?itaocima ali i prijateljima obra?a opet svojim karakteristi?nim epistolarnim ali, po svemu sude?i, i egzistencijalnim stilom – blisko i lišeno one ravnodušnosti koju bi katkad i prevodioci, i teoreti?ari književnosti i književni kriti?ari mogli imati. I piše: Pamtim i teško ošte?eno Sarajevo nadomak zime 1995., kad sam stigao kao prevodilac Václava Havela i donio autorske primjerke za 39 pisaca zastupljenih u mojoj upravo izišloj antologiji „bosanskohercegova?ke književnosti pod opsadom i u izgnanstvu“ Poruka s dna no?i. Zadnji put bio sam u Sarajevu prije tri godine, aprila 2008., kad mi je prijatelj Dragan Markovi?, u saradnji s ?eškom ambasadom, priredio izložbu svega što sam kroz svoj pedesetogodišnji radni vijek stvorio na podru?ju književnosti. Odonda mi rever moga „sve?anog“ sakoa krasi Srebrno srce Sarajeva, poklon Hanife Kapidži? Osmanagi? i Feride Durakovi? i njihova Novoga Izraza. Danas vam umjesto sebe šaljem svoj Epistolar, jedno takore?i intimno svjedo?anstvo o prohujalim vremenima i o mome druženju sa 140 pisaca iz bivše Jugoslavije i bivše ?ehoslova?ke. Tu ?ete, pored ?eškoga nobelovca Jaroslava Seiferta, Miroslava Krleže i mnogih drugih, na?i i Izeta i Husu i Jana, Hamzu Huma i Mešu Selimovi?a, Dževada Karahasana i Josipa Ostija, Vojku Smiljani? ?iki? i Dragana Markovi?a. Meni sva ta „stara“ pisma još uvijek govore nešto novo, te vjerujem da ?e nešto važno i lijepo kazati i vama.

Oni koji su se bavili ili ?e se tek baviti delom Dušana Karpatskog, zna?e da je zaista ta?no da intimna svedo?anstva o prijateljstvima i proteklim vremenima onda kada su zabeležena onako kako je on to u?inio, prestaju da budu tek deo li?nog memorijskog arsenala i postaju univerzalne literarne ali i humanisti?ke poruke, kojima je priro?eno da uvek i istovremeno govore i nešto novo – i nešto važno.

(Autonomija, foto: HAZU)

Podelite ovu stranicu!