Ajme, moj Bože

29 May 2014

Podsetnik: Kako je to izgledalo 1991. godine

Serijom tekstova portal „Autonomija“ vas podseća na ratne i krvave, namerno zaboravljene devedesete godine. Ponovo objavljujemo priloge iz štampanih medija iz Srbije i zemalja bivše SFRJ. Tekst „Ajme, moj Bože“ objavljen je u sarajevskom nedeljniku „Nedjelja“ 12. maja 1991. godine. Autor teksta je Josip Vričko.

Hvala svetom Duji šta je danas posla kišu. Bojim se da bi inače i danas bilo svašta, žrtava. Ajme, moj Bože – kaže jedna splitska starica, suzdržavajući suze.

U prošlu nedjelju, 5. svibnja, točno u 22 sata, na splitskim ponistrama užgane su svijeće. Šterike u znak sućuti zbog smrti dvanaest hrvatskih mladića koje su četnički banditi mučki, iz zasjede, ubili u Borovom Selu. Gorjela je te noći, nakon što je stravična vijest stigla iz ovog slavonskog sela, svijeća i za zadarskog redarstvenika Franka Lisicu kojega je također stigao zločinački metak. Plamen svijeća, na tisuće. I bolna, ali dostojanstvena tišina spustila se te noći pod Marjan. Suznih očiju Split se opraštao od svojih sinova…

NASLOVNICA NEDJELJAVeć u ponedeljak, od ranih sati, kada su svijeće spomena bile ugašene, sav revolt, koji se ovdje u ljudima kupi još otkada su martićevci i pripadnici JNA blokirali Kijevo – pretočen je u prosvjed koji su otpočeli radnici “Brodosplita”. Oko 9 sati njih oko pet stotina, krećući se mirno, sa hrvatskim zastavama i transparentima, splitskim ulicama zaputili su se prema zgradi Komande Vojnopomorske oblasti. Začas su im se pridružili i ostali splitski radnici. Oko 10 sati na gradskim ulicama bilo je oko 10 do 15 tisuća ljudi… Nakon što je Radio-Split objavio da je Hrvatska unija sindikata, tražeći deblokadu Kijeva, organizirala mirni prosvjed – radnicima su se pridružili đaci, studenti, penzioneri, domaćice… Pred Komandom je negdje oko 11 sati već bilo oko 30 tisuća Splićana. Nosili su razne transparente: “Nećemo finansirati okupacijsku vojsku”, “Čija ste vi armija, narodna niste”, “I Sadam je propuštao lijekove”, “Srpska vojsko, pakuj se i seli”, “Ne damo Kijevo”… Uzvikivano je: “Četnici, napolje”, “Cigani, cigani”, “U boj, u boj”, “Hoćemo oružje”… Pjevana je hrvatska himna i “Ustani, bane Jelačiću”, klicalo se Tuđmanu i Hrvatskoj.

Predsjednik Unije sindikata Jure Šundov sa prozora zgrade Zavoda za socijalno osiguranje, koje se nalazi u neposrenoj blizini Komande, obraća se prosvjednicima:

“Došli smo kazati ovim praznim glavama u VPO da ih više nećemo hraniti dok četnici prave opsade oko hrvatskih sela. Dajemo im najkraći rok da dovedu struju i vodu u Vrliku i Kijevo i da vrate Šešelja tamo gdje mu je mjesto u Srbiju”.

Riječi Jure Šundova a to je čovjek koji danas nakon svega tvrdi da je učinio sve da prosvjed prođe mirno i dostojanstveno, još više su zapalile ionako zapaljivu i raznim nabojima (od nacionalnih do onih najnižih) opterećenu atmosferu. Odjeknuli su i revolverski pucnji. Ponovo su se čuli uzvici “Četnici, napolje”, “Armijo, okreni cijevi naših topova prema četnicima”, “Adžiću, Sadame”… Kad se iz zgrade Komande začuo rafal, koji se zaustavio na zgradi sa čijih je prozora samo nekoliko trenutaka ranije sišao Šundov, masa je prvo probila kordon od 300 policajaca koji su dotada sprečavali demonstrante da se probiju do vojnih transportera na kojima su bili mladi vojnici. Nekoliko, uglavnom mladih Splićana, popelo se na vojno vozilo i divljački, hvatajući ga za vrat i oči, napalo jednog vojnika na transporteru… ponovo su se začuli pucnji. Nastaje neviđena pometnja. Vojnici, srećom uspevaju da se zablindiraju u vozila. To, međutim, kao da daje dodatnu kuraž demonstrantima – jedan od njih se penje na transporter, kida mitraljez i, uz odobravanje mase, odnosi ga kao ratni trofej. Redarstvenik mu, ipak, oružje uzima i baca pred vojno vozilo. Još se ne zna tragičan epilog nasrtaja na dvojicu golobradih mladića.

Šundov, vidjevši valjda i sam da mu stvari kao nekakvom organizatoru, izmiču kontroli, opet uzima megafon u ruke i okupljenima pokušava reći da su mu u Komandi obećali da će njihovi zahtjevi biti ispunjeni. Niko ga, međutim, više ne sluša. Ni njega, a kasnije ni gradonačelnika Cvitana i donačelnika Mihanovića. Nakon pucnjave više nije bilo nikakvog načina da se demonstranti urazume. Najmilitantniji dio, takvih među 30 tisuća nije bilo malo, želi po svaku cijenu da prodre u Komandu. Ipak, posada transportera, sa ranjenim vojnikom, koji je samo srećom izbjegao linč, uspjeva na bočni ulaz ući u zgradu. Tamo, u lokvi krvi, zatiču svog druga Saška Gešovskog. Ostali njihovi drugovi i starješine su pod punom ratnom spremom, na Komandi se spuštaju drvene škure…

unutrasnja NedjeljaNapolju prosvjedari proslavljaju pobjedu. Nekolicina jurišnika zabija zastave na transportere i na Komandu, čuje se poneki revolverski hitac u vazduh… Iza podneva u Komandu VPO dolazi delegacija grada da pregovara sa starješinama JNA. Za to vijeme, budući da ih policija više nije nadzirala niti sprečavala, demonstranti osvajaju transportere koje će kasnije trijumfalno provesti Mejama – sve do marjanskog tunela. U međuvremenu, kroz masu su se uspjela probiti kola hitne pomoći u kojima je bilo tijelo ubijenog Saška Gešovskog i ranjeni Toni Stojčev. Splitom se pronosi priča da je nesrećnog vojnika ubio starješina jer je ovaj odbio da puca u narod. Masa uzvikuje: “Ubice, ubice…”. odmah poslije 14 sati svi zahtjevi Unije sindikata, ili bolje rečeno, mase koja je sve uzela u svoje ruke, ispunjeni su. Već oko 17 sati grad je bio miran. Kao da se ništa nije dogodilo.

Otprilike u to doba na adresu Goceta Gešovskog, u Ilindensku broj 117 u Kavadarcima otišao je telegram sa tužnom viješću. Njegov devetnaestogodišnji sin Saša, koji je od rujna vojnik JNA, pripadnik vojne policije neće se vratiti kući…

Dan poslije, 7. svibnja, Split proslavlja, prvi put poslije rata, Sv. Duju – zaštitnika grada. Kiša lije, ulice su prazne. Mise u čast splitskog sveca gotovo sablasno, sa zvučnika postavljenih na Rivi i nekim gradskim trgovima, odjekuju Splitom. Nema slavljeničke atmosfere. Stidi li se, ili mi se, nadajući da je tako, to samo čini – ovaj grad. Na Rivi srećem kolege lokalne televizije “Marjan”, koji sa rijetkim prolaznicima razgovaraju o jučerašnjim događajima. Gotovo svi su zgranuti zbog smrti mladog vojnika, izražavajući duboku sućut… Jedna starica kaže:

“Hvala Sv. Duji šta je danas posla kišu. Bojim se da bi inače i danas bilo svašta, žrtava. Ajme, moj Bože”, govori suzdržavajući suze.

Oko 15 sati nazivam dra Zvonimira Ditriha, ravnatelja Vojne bolnice, koji me ljubazno izvještava da je Toni Stojčev dobro. Fizički se, kaže dr. Ditrih, odlično osjeća i da je samo to u pitanju, odmah bi ga pustili na kućnu njegu. No, mladić je u šoku i ostaće u bolnici, na našoj njezi dok se potpuno ne oporavi.”

Kasnije odlazim do komande VPO. Dvadesetak metara od zgrade zaustavlja me vojnik šatorskim krilom zaštićen od kiše. Pridružuje mu se još jedan, traže mi osobnu kartu. Saša Gešovski im je bio drug – i njima je tek devetnaest. Izvinjavaju mi se što me ovako presreću, a meni dođe da se ja njima izvinim…

Noć pada na Split. Noć i kiša. Sa gradskih zvonika čuju se zvona. Traju mise za Svetoga Duju. Što, ove godine nije uspio zaštiti Split. U 22 sata izlazim na balkon i zagledam splitske ponistre. Ne, nema, iako to želim više od svega, svijeća u splitskim prozorima. Svjetlo po Splitu i moru baca samo svjetionik u gradskoj luci. Uzimam kandilo, ono isto koje se nikada neće ugasiti u Ilindenskoj 117, palim ga i stavljam u prozor. Čini mi se da još čujem jučerašnje pucnje – a gotovo jasno čujem riječi one starice na Rivi: “Ajme, moj Bože!”

(Josip VRIČKO, Nedjelja, broj 64, 12. maj 1991.)

Podelite ovu stranicu!