AHMED BURIĆ: Usijane glave i topovske cijevi

30 May 2014

Bila je katastrofa, i malo smo bili ljudi. Da li opet jedva čekamo da postanemo nacionalisti?

Proteklih dana je bilo dirljivo gledati kako se sa svih strana stižu pozivi za humanitarne akcije, slike punih kombija pomoći, solidarnost na svakom koraku. Nekako se čudno, na trenutak, probudila Jugoslavija: Slovenci su se razletjeli svuda po jugu dijeliti i pomagati, u Posavini su svi bili jedni uz druge, Luka Modrić i Novak Đoković su svoje pobjede na sportskim terenima posvetili stradalima u Hrvatskoj, Srbiji i BiH. Ona manjina koja ne dozvoljava pranje mozga i nasilnu izmjenu sjećanja, i oni “novi” klinci odgajani u kozmopolitskom duhu mogli su osjetiti nešto od one “svjetskosti” koju smo nekada imali, a onim drugima vjerovatno nije bilo pravo gledati kako se ljudi različitih imena, boja i uniformi skupa bore protiv prirodne katastrofe.

Moj prijatelj iz Hercegovine, odmah priča vic: – Znaš li zašto je umro Dobrica Ćosić?
– Ne – velim.
– Vidio hrvatskog specijalca kako vadi srpsko dijete iz Save.

I tako, narodnom duhu i nematerijalnoj baštini nikad ne fali inspiracije. Baš kao što ne fali ni onih koji bi i dalje kontaminirali i zagađivali, bez obzira na dubinu tragike onoga što se u bliskoj prošlosti događalo, ili još uvijek događa.

Top je bio vreo

Život je nepredvidiva stvar, pa čovjeka često sačekaju stvari tamo gdje ih ne očekuje: u Hrvatskoj, gdje sam proveo zadnjih mjesec dana, zapalo me je da pogledam nešto što me duboko uznemirilo. Riječ je o filmu Top je bio vreo, beogradskog reditelja Bobana Skerlića rađenog prema motivima romana Vladimira Kecmanovića, pisca koji je u posljednje vrijeme postao neka vrsta glasnogovornika neke, uvjetno kazano, neonacionalističke scene u Srbiji, čija se slika svijeta pojednostavljeno može sažeti u iskaz da je “Alija Izetbegović odveo bosanske muslimane u rat, a moglo im je biti sasvim lepo u Jugoslaviji.”

To, osim što nije tako, krije jednu kalkulantsku, opasnu notu koju krije ovaj film, za čiju su recepciju neke stvari učinile dosta “PR-a” i prije prikazivanja: reditelj Skerlić i pisac literarnog predloška Kecmanović su se, kao, posvađali zbog viđenja onoga što se dešavalo u devedesetima.
Elem, priča izgleda ovako: dječaku iz srpske porodice srpske snage granatom ubiju roditelje i on ostaje nijem od užasa. Spašavaju ga komšije, a najveću ljubav doživljava od komšinice Tidže (Anita Mančić), koja se srcem i dušom bori protiv nacionalizma u haustoru u kojem kako rat odmiče, počinju vladati drugi odnosi: gleda se ko odakle dobiva paket, ko jede “krmetinu” ko ne, ko stalno ide na liniju, ko “dojavljuje četnicima”, a ko upada u tuđe stanove. Jedan od šefova parade je lokalni kabadahija Ahmo (igra ga Nikola Đuričko) koji u stan koji pripada dječaku dovodi svoju ljubavnicu, i daje joj “priručnog muža”, ne baš visprenog i inteligentnog Salkana (Aleksandar Stojković), koji je u suštini pravdoljubiv, ali blago retardiran. Da slika svijeta ne bude sasvim crno-bijela (Srbi pozitivci, Bošnjaci zločinci) tu su Amer ( Muhamed Dupovac), mali mangup koji “zna sve” i ima brata “zajebanog” komandanta Mirsada (Feđa Štukan) i vjernica Munevera (uvjerljivo najbolja uloga u filmu, igra je Bojana Maljević). Veliki broj stereotipa i citata (uglavnom Šibe Krvavca i Kusturice) opterećuje skoro svaku scenu ovog filma (slike “balkanske krčme”, razbijanja pivskih flaša od glavu, dječaka koji zajedno vrše malu nuždu, ili traumatična prva seksualna iskustva) prosto su toliko puta viđene, da se čovjek negdje u pola filma ipak zapita zašto je sat i po svog vremena potrošio na to. I gorko zažali nad sudbinom umjetnika, jer je uloga Vlaje, bila jedna od posljednjih koju je odigrao pokojni Ivica Vidović, jedan od glumaca za kojeg je ovaj što ovo piše imao ogromno poštovanje. Čovjek koji je najbolje igrao zaluđene pjesnike, luzere, provincijske intelektualce i sitne hrsuze i redikule naprosto nije spadao u taj galimatijas sarajevskog haustora u kojem neko nekome svako malo opsuje “vlašku” mater, i potkazuje nadređenima.
I tu, možda dolazimo i do moguće zamjerke ovom tekstu: “šta sad ovaj priča, pa istina je da je u opkoljenom Sarajevu bilo svega, i zauzimanja stanova, i odvođenja Srba na likvidacije, i silovanja, i svega onoga najgoreg što rat sobom nosi. Naravno, i to nije sporno. Uostalom, prešutkivanje takvih stvari je saučesništvo u zločinu i tu se razumijemo. Problem je u nečem drugom: Top je bio vreo ne pokazuje, nego “dokazuje” tezu barem jednake krivice za rat, a završava globalnom metaforom pucnja u nebo, koje je, eto krivo, što su se dojučerašnje komšije tako žestoko poklale. To je jednako pogrešno, ako ne i gore nego insistirati na poziciji apsolutnog imaoca moralnog prava na rat, i vječne pozicije žrtve.

Sretan komšiluk

Drugim riječima, to je film čiju “vrijednost” možda treba gledati u ključu otvaranja dijaloga, pa makar “istina” u njemu bila nakaradna onoliko koliko je pisanje narečenog pisca jednostrano i jednodimenzionalno. Jer, Sarajevo je još uvijek crna rupa u savjesti srpskih nacionalista: tu su objektivno najviše izgubili, a nisu ga osvojili, i dobar dio slike svijeta (iz) ovog filma počiva na tome.
Pravo pitanje bi moglo biti zašto “iznutra”, od naših slavom ovjenčanih reditelja nekako predugo nema slike rata “iznutra”? Bez obzira na nesređen (pred)politički kontekst ako Sarajevo želi preživjeti kao kulturološki važna sredina, morat će se pogledati u ogledalo. Ta se slika možda neće dopasti onome ko je bude gledao, ali je jedino rješenja ako nećemo da topovi opet budu vreli.
Jedini način da se živi sretno, jeste sretan komšiluk. U katastrofama koje su zadesile te zemlje, ljudi su pokazali da mogu i tako. Hoće li, nakon što se posljedice počnu sanirati, opet postati pripadnici svojih nacija, ili će pokušati biti ljudi? Sudeći prema dosadašnjim iskustvima, željet ćemo ovo drugo, ali je skoro sasvim izvjesno da će se dogoditi ovo prvo.

Jer se glave još nisu ohladile. Baš kao ni topovske cijevi.

(Radio Sarajevo)

Podelite ovu stranicu!