AHMED BURIĆ: Usijane glave i topovske cijevi

30 May 2014

Bila je katastrofa, i malo smo bili ljudi. Da li opet jedva čekamo da postanemo nacionalisti?

Proteklih dana je bilo dirljivo gledati kako se sa svih strana stižu pozivi za humanitarne akcije, slike punih kombija pomo?i, solidarnost na svakom koraku. Nekako se ?udno, na trenutak, probudila Jugoslavija: Slovenci su se razletjeli svuda po jugu dijeliti i pomagati, u Posavini su svi bili jedni uz druge, Luka Modri? i Novak ?okovi? su svoje pobjede na sportskim terenima posvetili stradalima u Hrvatskoj, Srbiji i BiH. Ona manjina koja ne dozvoljava pranje mozga i nasilnu izmjenu sje?anja, i oni “novi” klinci odgajani u kozmopolitskom duhu mogli su osjetiti nešto od one “svjetskosti” koju smo nekada imali, a onim drugima vjerovatno nije bilo pravo gledati kako se ljudi razli?itih imena, boja i uniformi skupa bore protiv prirodne katastrofe.

Moj prijatelj iz Hercegovine, odmah pri?a vic: – Znaš li zašto je umro Dobrica ?osi??
– Ne – velim.
– Vidio hrvatskog specijalca kako vadi srpsko dijete iz Save.

I tako, narodnom duhu i nematerijalnoj baštini nikad ne fali inspiracije. Baš kao što ne fali ni onih koji bi i dalje kontaminirali i zaga?ivali, bez obzira na dubinu tragike onoga što se u bliskoj prošlosti doga?alo, ili još uvijek doga?a.

Top je bio vreo

Život je nepredvidiva stvar, pa ?ovjeka ?esto sa?ekaju stvari tamo gdje ih ne o?ekuje: u Hrvatskoj, gdje sam proveo zadnjih mjesec dana, zapalo me je da pogledam nešto što me duboko uznemirilo. Rije? je o filmu Top je bio vreo, beogradskog reditelja Bobana Skerli?a ra?enog prema motivima romana Vladimira Kecmanovi?a, pisca koji je u posljednje vrijeme postao neka vrsta glasnogovornika neke, uvjetno kazano, neonacionalisti?ke scene u Srbiji, ?ija se slika svijeta pojednostavljeno može sažeti u iskaz da je “Alija Izetbegovi? odveo bosanske muslimane u rat, a moglo im je biti sasvim lepo u Jugoslaviji.”

To, osim što nije tako, krije jednu kalkulantsku, opasnu notu koju krije ovaj film, za ?iju su recepciju neke stvari u?inile dosta “PR-a” i prije prikazivanja: reditelj Skerli? i pisac literarnog predloška Kecmanovi? su se, kao, posva?ali zbog vi?enja onoga što se dešavalo u devedesetima.
Elem, pri?a izgleda ovako: dje?aku iz srpske porodice srpske snage granatom ubiju roditelje i on ostaje nijem od užasa. Spašavaju ga komšije, a najve?u ljubav doživljava od komšinice Tidže (Anita Man?i?), koja se srcem i dušom bori protiv nacionalizma u haustoru u kojem kako rat odmi?e, po?inju vladati drugi odnosi: gleda se ko odakle dobiva paket, ko jede “krmetinu” ko ne, ko stalno ide na liniju, ko “dojavljuje ?etnicima”, a ko upada u tu?e stanove. Jedan od šefova parade je lokalni kabadahija Ahmo (igra ga Nikola ?uri?ko) koji u stan koji pripada dje?aku dovodi svoju ljubavnicu, i daje joj “priru?nog muža”, ne baš visprenog i inteligentnog Salkana (Aleksandar Stojkovi?), koji je u suštini pravdoljubiv, ali blago retardiran. Da slika svijeta ne bude sasvim crno-bijela (Srbi pozitivci, Bošnjaci zlo?inci) tu su Amer ( Muhamed Dupovac), mali mangup koji “zna sve” i ima brata “zajebanog” komandanta Mirsada (Fe?a Štukan) i vjernica Munevera (uvjerljivo najbolja uloga u filmu, igra je Bojana Maljevi?). Veliki broj stereotipa i citata (uglavnom Šibe Krvavca i Kusturice) optere?uje skoro svaku scenu ovog filma (slike “balkanske kr?me”, razbijanja pivskih flaša od glavu, dje?aka koji zajedno vrše malu nuždu, ili traumati?na prva seksualna iskustva) prosto su toliko puta vi?ene, da se ?ovjek negdje u pola filma ipak zapita zašto je sat i po svog vremena potrošio na to. I gorko zažali nad sudbinom umjetnika, jer je uloga Vlaje, bila jedna od posljednjih koju je odigrao pokojni Ivica Vidovi?, jedan od glumaca za kojeg je ovaj što ovo piše imao ogromno poštovanje. ?ovjek koji je najbolje igrao zalu?ene pjesnike, luzere, provincijske intelektualce i sitne hrsuze i redikule naprosto nije spadao u taj galimatijas sarajevskog haustora u kojem neko nekome svako malo opsuje “vlašku” mater, i potkazuje nadre?enima.
I tu, možda dolazimo i do mogu?e zamjerke ovom tekstu: “šta sad ovaj pri?a, pa istina je da je u opkoljenom Sarajevu bilo svega, i zauzimanja stanova, i odvo?enja Srba na likvidacije, i silovanja, i svega onoga najgoreg što rat sobom nosi. Naravno, i to nije sporno. Uostalom, prešutkivanje takvih stvari je sau?esništvo u zlo?inu i tu se razumijemo. Problem je u ne?em drugom: Top je bio vreo ne pokazuje, nego “dokazuje” tezu barem jednake krivice za rat, a završava globalnom metaforom pucnja u nebo, koje je, eto krivo, što su se doju?erašnje komšije tako žestoko poklale. To je jednako pogrešno, ako ne i gore nego insistirati na poziciji apsolutnog imaoca moralnog prava na rat, i vje?ne pozicije žrtve.

Sretan komšiluk

Drugim rije?ima, to je film ?iju “vrijednost” možda treba gledati u klju?u otvaranja dijaloga, pa makar “istina” u njemu bila nakaradna onoliko koliko je pisanje nare?enog pisca jednostrano i jednodimenzionalno. Jer, Sarajevo je još uvijek crna rupa u savjesti srpskih nacionalista: tu su objektivno najviše izgubili, a nisu ga osvojili, i dobar dio slike svijeta (iz) ovog filma po?iva na tome.
Pravo pitanje bi moglo biti zašto “iznutra”, od naših slavom ovjen?anih reditelja nekako predugo nema slike rata “iznutra”? Bez obzira na nesre?en (pred)politi?ki kontekst ako Sarajevo želi preživjeti kao kulturološki važna sredina, morat ?e se pogledati u ogledalo. Ta se slika možda ne?e dopasti onome ko je bude gledao, ali je jedino rješenja ako ne?emo da topovi opet budu vreli.
Jedini na?in da se živi sretno, jeste sretan komšiluk. U katastrofama koje su zadesile te zemlje, ljudi su pokazali da mogu i tako. Ho?e li, nakon što se posljedice po?nu sanirati, opet postati pripadnici svojih nacija, ili ?e pokušati biti ljudi? Sude?i prema dosadašnjim iskustvima, željet ?emo ovo drugo, ali je skoro sasvim izvjesno da ?e se dogoditi ovo prvo.

Jer se glave još nisu ohladile. Baš kao ni topovske cijevi.

(Radio Sarajevo)

Podelite ovu stranicu!