AHMED BURIĆ: Kad bi ovo bio život

19 Apr 2012

Kad bi ovo bila nacija njezina osnovna preokupacija ne bi bio nacionalizam, nego razvoj nauke, ekonomije i sporta, triju trenutno najvažnijih ljudskih disciplina

Prošle sedmice sam bio u teatru. Trojica autora do ?ijeg rada držim – pisac Almir Imširovi?, kompozitor Damir Imamovi? i reditelj Dino Mustafi? uradili su predstavu Kad bi ovo bio film. Šest obiteljskih prizora u opkoljenom ratnom Sarajevu, sedam likova, od kojih su najbolje “skrojeni” neudata tetka Indira (igra je Jasna Žalica, skoro maestralno), koja se ‘fura’ na yogu i životnu filozofiju prve indijske premijerke, te brat Irfan (Aldin Omerovi?), koji se prijavljuje za vojsku sa šesnaest godina i postaje religiozan, a ostaje, kako pisac duhovito definira “izme?u Mekke i Metallice” od kojih još nijedno nije vidio uživo. Ansambl koji ?ine Belma Ali?, Belma Šaran?i?, Irfan ?alki? i Irfan Tahirovi?.

Zašto je pozorište poluprazno?

Op?injavaju?a muzika, “japanoliki sevdah” – kako je opisuje njezin autor, sjajan je dio ove predstave. U njoj je, izme?u ostalog, citiran i naglašen refleks Beckettovog Godota, uz pažljivo izabrane motivi prvih fotografija Louisa Daguerrea i Nicephorea Niepcea (otac Ibro kojeg igra Miralem Zup?evi? je pasionirani fotograf) i, osjetiti duh tužnog, paradoksalnog kabarea koji sugerira muzika, koja se, da upotrijebimo piš?evu tehniki nalazi u trouglu puta izme?u Waitsa – Zaima Imamovi?a i Japana. Japan je, tako, kao u vicu o Muji i Japancu, stigao na tre?e mjesto. Sve u svemu, tih sat i petnaest minuta proletjelo je kao tren, i ?ovjek na?as zažali što takvih predstava kod nas, uglavnom, nema. Na temu odgovora “zašto nema” mogao bi se napisati esej u dužini od tri ove kolumne, ali nema razloga za to.

Dovoljno je da , naivno, upitate zašto je, recmo, pozorište na prvoj reprizi poluprazno i onda vas do?eka salva kondicionala sadašnjeg, tog prokletog “kad bi”, što je jedan od glavnih motiva ove drame, ali i autorovih djela uop?e. Za predstavu, dakle, ne morate brinuti, ona nije kad bi , ona jeste što sa zadnjom scenom u kojem se jedini put pojavi glavni junak Aladin (igra ga Aleksandar Seksan, ?iji glas nas vodi kroz šest prizora) taj prostor na trenutak ?ini magi?nim. A kad iza?ete iz sale, predstava kao da tek po?inje.

Uskoci iza rešetaka

Kad bi ovo bilo društvo neko bi, recimo, morao postaviti pitanje zašto, poput recimo Hrvatske, nemamo USKOK ili agenciju za borbu protiv korupcije koja bi neke ljude koji su uništavali Željeznice i druge velike firme, strpala tamo gdje im je mjesto, odnosno iza rešetaka? Kad bi ovo bili visoki dužnosnici onda se ne bi pitali ko to treba da uradi, nego bi uzeli i uradili. Kad bi ovo bilo pravosu?e, ?ime se sudije i tužioci vole pohvaliti, ne bi bilo mogu?e da ministar ne radi ništa da, recimo, spasi neku veliku firmu, Krivaju recimo, a da podržava privatnu firmu nastalu iz nje. Kad bi ovo bio sport ne bi bilo mogu?e da kontroverzni organizator otpora na Dobrinji, kako ve? nazivaju sadašnjeg direktora Skenderije Hajriza Be?irovi?a, zbog privatnih interesa ne?ijeg kluba i svoje fajde istjeruje KK Bosnu, nekadašnjeg prvaka Evrope iz Skenderije.

Kad bi ovo bio Univerzitet, rektor ?aklovica ne bi sponzoriranim odlaskom na hadž ideološki kontaminirao radno okuženje. Kad bi ovo bio Filozofski fakultet, grupa ljudi koja ga ho?e držati u regresiji bi otišla u penziju ili bi se bavili nekim ozbiljnijim poslovima od traženja prostorija za molitvu unutar visoko školske institucije. Kad bi ovo bio nevladin sektor onda ne bi najbolje radile i najviše novaca vukle organizacije koje su stvorene od ljudi iz vladinog sektora.

Sponzorisani hadž i postmoderni brkovi

Kad bih ja bio iskren rekao bih svom prijatelju šta mislim o tome što mu je po?asni doktorat, koji je onim što je napravio zaslužio svugdje na svijetu, isposlovao ?ovjek koji je kao predsjednik Fondacije za kinematografiju najve?i dio sredstava dodijelio firmi u kojoj ima vlasni?ki udio. Kad bi ovo bila kultura, onda njezino ministarstvo ne bi odugovla?ilo do bogojavljenja neke projekte za koje su javno objavili podršku, a druge koje neformalno dogovore promptno finansiraju. Kad bi ovo bilo novinarstvo ne bih ponedjeljkom morao ?itati polupismene sastave Pavla Pavlovi?a s poststaljinisti?kim brkovima. Kad bi ovo bila javna radio televizija oko njenog vodstva se ne bi motali nekompetentni tipovi instruirani od predsjednika najmla?e Stranke koja je ušla u parlament, a najave na drugoj javnoj televiziji ne bi bile partijski intonirane skoro kao u Albaniji za vrijeme Envera Hoxhe.

Levy i Lijevi

Kad bi ovo bila Federacija onda bi se, uz svu silu politi?ara i njihove svite, moralo pozvati njezinog predsjednika na Dane Matice Hrvatske u Mostaru, ma šta o njemu neko mislio, jer je ?ovjek, da izvineš predsjednik, a pritom je, da opet izvineš, Hrvat. Kad bi ovo bila intelektualna sredina neko se od sve sile novinara koji su ga intervjuirali ne bi prostrao pred njim kao crveni tepih, nego bi se prvo zahvalio (polu)filozofu Bernard Henry Levyju na to što je podržavao BiH u ratu, a onda ga upitao kako je nagovorio Nicolasa Sarkozyja da napadne Libiju. I dodao da je ?udno da ne vidi paradoks u tome da se bori za slobodan duh u svijetu a podržava segregaciju u Izraelu, nazivaju?i pritim nobelovca Gunthera Grassa bivšim SS-ovcem i staju?i uz one koji mu žele uzeti Nobelovu nagradu. Kad bi ovo bio grad našao bi se neko da Emiru Kusturici kaže da laže kad tvrdi da mu u Sarajevu fizi?ki blokiraju put do ku?e i da se ne može pri?ati kako Izetbegovi?i ne valjaju, a družiti se s Koštunicom, Be?kovi?em i Amfilohijem.

Kad bi ovo bila sredina koja drži do sebe onda bi poru?ila Miloradu Dodiku da je nepristojni primitivac kad govori o “pompeznom proslavljanju dvadesetogodišnjice opsade Sarajeva”, jer se radilo o visokoestetiziranom i dostojanstvenom ?inu koji nikoga dobronamjernog ne može ostaviti ravnodušnim. Kad bi ovo bila inspirativna sredina onda bi se autor pomenutog doga?aja trebao odlu?iti je li se u tom slu?aju radi o redizajnu ili nikada nije ?uo za “malopoznatu” instalaciju iz New Yorka.

Kad bi vjerske institucije zaista mislile o svojim ljudima, onda bi se neko pobrinuo da fra Ivu Markovi?a, jednog od najistaknutijih bosanskih fratara, ne ponižava novi Provincijal Gavran u saradnji sa Nadbiskupom Pulji?em i šalje za kapelana u Gu?u Goru. Kad bi Reis Ceri? zaista bio duhovno lice, ne bi davao kozmeti?ku ostavku na svoje mjesto, nego bi dostojanstveno otišao s funkcije koju je mimo svih pravila obavljao tako dugo.

Ukratko…

Kad bi ovo bila nacija njezina osnovna preokupacija ne bi bio nacionalizam, nego razvoj nauke, ekonomije i sporta, triju trenutno najvažnijih ljudskih disciplina.

U predstavi “Kad bi ovo bio film” u jednom prizoru se pojavljuje teritorijalac koji dolazi pretresati stan. On je primitivan, traži “dokaze” o signalizaciji ?etnicima i nalazi željezni?arsku lampu, uspomenu oca Ibre na radni vijek proveden na tra?nicama i pored njih. Osnovne crte ovog lika su rabijatnost, neinteligencija i ?injenica da ima poštapalicu “ukratko.”

Ukratko, kad bi ovo bila država, ne bi bilo potrebe da se pitamo sve ove stvari. Ali, nažalost nije tako. Ne moramo i?i u pozorište da bi smo se uvjerili u to. Dovoljno je samo sjedjeti u ku?i. ?im iza?ete napolje ve? ste u opasnosti. U jednom smislu sli?no kao za vrijeme opsade, samo što nema topova ili snajpera da vas skinu. A na svakom koraku ima bolnih slika od kojih vam srce odmah po?ne preskakati.

Kad bi ovo bio mir. I kad bi ovo bio život.

(Radio Sarajevo)

Podelite ovu stranicu!