AHMED BURIĆ: Kad bi ovo bio život

19 Apr 2012

Kad bi ovo bila nacija njezina osnovna preokupacija ne bi bio nacionalizam, nego razvoj nauke, ekonomije i sporta, triju trenutno najvažnijih ljudskih disciplina

Prošle sedmice sam bio u teatru. Trojica autora do čijeg rada držim – pisac Almir Imširović, kompozitor Damir Imamović i reditelj Dino Mustafić uradili su predstavu Kad bi ovo bio film. Šest obiteljskih prizora u opkoljenom ratnom Sarajevu, sedam likova, od kojih su najbolje “skrojeni” neudata tetka Indira (igra je Jasna Žalica, skoro maestralno), koja se ‘fura’ na yogu i životnu filozofiju prve indijske premijerke, te brat Irfan (Aldin Omerović), koji se prijavljuje za vojsku sa šesnaest godina i postaje religiozan, a ostaje, kako pisac duhovito definira “između Mekke i Metallice” od kojih još nijedno nije vidio uživo. Ansambl koji čine Belma Alić, Belma Šarančić, Irfan Čalkić i Irfan Tahirović.

Zašto je pozorište poluprazno?

Opčinjavajuća muzika, “japanoliki sevdah” – kako je opisuje njezin autor, sjajan je dio ove predstave. U njoj je, između ostalog, citiran i naglašen refleks Beckettovog Godota, uz pažljivo izabrane motivi prvih fotografija Louisa Daguerrea i Nicephorea Niepcea (otac Ibro kojeg igra Miralem Zupčević je pasionirani fotograf) i, osjetiti duh tužnog, paradoksalnog kabarea koji sugerira muzika, koja se, da upotrijebimo piščevu tehniki nalazi u trouglu puta između Waitsa – Zaima Imamovića i Japana. Japan je, tako, kao u vicu o Muji i Japancu, stigao na treće mjesto. Sve u svemu, tih sat i petnaest minuta proletjelo je kao tren, i čovjek načas zažali što takvih predstava kod nas, uglavnom, nema. Na temu odgovora “zašto nema” mogao bi se napisati esej u dužini od tri ove kolumne, ali nema razloga za to.

Dovoljno je da , naivno, upitate zašto je, recmo, pozorište na prvoj reprizi poluprazno i onda vas dočeka salva kondicionala sadašnjeg, tog prokletog “kad bi”, što je jedan od glavnih motiva ove drame, ali i autorovih djela uopće. Za predstavu, dakle, ne morate brinuti, ona nije kad bi , ona jeste što sa zadnjom scenom u kojem se jedini put pojavi glavni junak Aladin (igra ga Aleksandar Seksan, čiji glas nas vodi kroz šest prizora) taj prostor na trenutak čini magičnim. A kad izađete iz sale, predstava kao da tek počinje.

Uskoci iza rešetaka

Kad bi ovo bilo društvo neko bi, recimo, morao postaviti pitanje zašto, poput recimo Hrvatske, nemamo USKOK ili agenciju za borbu protiv korupcije koja bi neke ljude koji su uništavali Željeznice i druge velike firme, strpala tamo gdje im je mjesto, odnosno iza rešetaka? Kad bi ovo bili visoki dužnosnici onda se ne bi pitali ko to treba da uradi, nego bi uzeli i uradili. Kad bi ovo bilo pravosuđe, čime se sudije i tužioci vole pohvaliti, ne bi bilo moguće da ministar ne radi ništa da, recimo, spasi neku veliku firmu, Krivaju recimo, a da podržava privatnu firmu nastalu iz nje. Kad bi ovo bio sport ne bi bilo moguće da kontroverzni organizator otpora na Dobrinji, kako već nazivaju sadašnjeg direktora Skenderije Hajriza Bećirovića, zbog privatnih interesa nečijeg kluba i svoje fajde istjeruje KK Bosnu, nekadašnjeg prvaka Evrope iz Skenderije.

Kad bi ovo bio Univerzitet, rektor Čaklovica ne bi sponzoriranim odlaskom na hadž ideološki kontaminirao radno okuženje. Kad bi ovo bio Filozofski fakultet, grupa ljudi koja ga hoće držati u regresiji bi otišla u penziju ili bi se bavili nekim ozbiljnijim poslovima od traženja prostorija za molitvu unutar visoko školske institucije. Kad bi ovo bio nevladin sektor onda ne bi najbolje radile i najviše novaca vukle organizacije koje su stvorene od ljudi iz vladinog sektora.

Sponzorisani hadž i postmoderni brkovi

Kad bih ja bio iskren rekao bih svom prijatelju šta mislim o tome što mu je počasni doktorat, koji je onim što je napravio zaslužio svugdje na svijetu, isposlovao čovjek koji je kao predsjednik Fondacije za kinematografiju najveći dio sredstava dodijelio firmi u kojoj ima vlasnički udio. Kad bi ovo bila kultura, onda njezino ministarstvo ne bi odugovlačilo do bogojavljenja neke projekte za koje su javno objavili podršku, a druge koje neformalno dogovore promptno finansiraju. Kad bi ovo bilo novinarstvo ne bih ponedjeljkom morao čitati polupismene sastave Pavla Pavlovića s poststaljinističkim brkovima. Kad bi ovo bila javna radio televizija oko njenog vodstva se ne bi motali nekompetentni tipovi instruirani od predsjednika najmlađe Stranke koja je ušla u parlament, a najave na drugoj javnoj televiziji ne bi bile partijski intonirane skoro kao u Albaniji za vrijeme Envera Hoxhe.

Levy i Lijevi

Kad bi ovo bila Federacija onda bi se, uz svu silu političara i njihove svite, moralo pozvati njezinog predsjednika na Dane Matice Hrvatske u Mostaru, ma šta o njemu neko mislio, jer je čovjek, da izvineš predsjednik, a pritom je, da opet izvineš, Hrvat. Kad bi ovo bila intelektualna sredina neko se od sve sile novinara koji su ga intervjuirali ne bi prostrao pred njim kao crveni tepih, nego bi se prvo zahvalio (polu)filozofu Bernard Henry Levyju na to što je podržavao BiH u ratu, a onda ga upitao kako je nagovorio Nicolasa Sarkozyja da napadne Libiju. I dodao da je čudno da ne vidi paradoks u tome da se bori za slobodan duh u svijetu a podržava segregaciju u Izraelu, nazivajući pritim nobelovca Gunthera Grassa bivšim SS-ovcem i stajući uz one koji mu žele uzeti Nobelovu nagradu. Kad bi ovo bio grad našao bi se neko da Emiru Kusturici kaže da laže kad tvrdi da mu u Sarajevu fizički blokiraju put do kuće i da se ne može pričati kako Izetbegovići ne valjaju, a družiti se s Koštunicom, Bećkovićem i Amfilohijem.

Kad bi ovo bila sredina koja drži do sebe onda bi poručila Miloradu Dodiku da je nepristojni primitivac kad govori o “pompeznom proslavljanju dvadesetogodišnjice opsade Sarajeva”, jer se radilo o visokoestetiziranom i dostojanstvenom činu koji nikoga dobronamjernog ne može ostaviti ravnodušnim. Kad bi ovo bila inspirativna sredina onda bi se autor pomenutog događaja trebao odlučiti je li se u tom slučaju radi o redizajnu ili nikada nije čuo za “malopoznatu” instalaciju iz New Yorka.

Kad bi vjerske institucije zaista mislile o svojim ljudima, onda bi se neko pobrinuo da fra Ivu Markovića, jednog od najistaknutijih bosanskih fratara, ne ponižava novi Provincijal Gavran u saradnji sa Nadbiskupom Puljićem i šalje za kapelana u Guču Goru. Kad bi Reis Cerić zaista bio duhovno lice, ne bi davao kozmetičku ostavku na svoje mjesto, nego bi dostojanstveno otišao s funkcije koju je mimo svih pravila obavljao tako dugo.

Ukratko…

Kad bi ovo bila nacija njezina osnovna preokupacija ne bi bio nacionalizam, nego razvoj nauke, ekonomije i sporta, triju trenutno najvažnijih ljudskih disciplina.

U predstavi “Kad bi ovo bio film” u jednom prizoru se pojavljuje teritorijalac koji dolazi pretresati stan. On je primitivan, traži “dokaze” o signalizaciji četnicima i nalazi željezničarsku lampu, uspomenu oca Ibre na radni vijek proveden na tračnicama i pored njih. Osnovne crte ovog lika su rabijatnost, neinteligencija i činjenica da ima poštapalicu “ukratko.”

Ukratko, kad bi ovo bila država, ne bi bilo potrebe da se pitamo sve ove stvari. Ali, nažalost nije tako. Ne moramo ići u pozorište da bi smo se uvjerili u to. Dovoljno je samo sjedjeti u kući. Čim izađete napolje već ste u opasnosti. U jednom smislu slično kao za vrijeme opsade, samo što nema topova ili snajpera da vas skinu. A na svakom koraku ima bolnih slika od kojih vam srce odmah počne preskakati.

Kad bi ovo bio mir. I kad bi ovo bio život.

(Radio Sarajevo)

Podelite ovu stranicu!