AHMED BURIĆ: Himne i narodi

15 Jun 2012

Fudbal, općenito, pa i ovo Evropsko prvenstvo je i smotra patriotizma. On je često divljački i primitivan – “posljednje utočište hulja” – ali slušanjem i čitanjem himni može se razumjeti dosta od mentaliteta onih koji ih pjevaju. Ili ih, jednostavno, odšute

Hajdemo prvo isped vlastitog praga. Bosanska himna nema teksta što je, uz Španiju, jedinstven evropski slučaj. Činjenica da se muzičko djelo profesora iz Banje Luke Dušana Šestića zove “Intermezzo”, na neki način objašnjava i život u ovoj zemlji. Naši životi kao da su pauza, mi od rata naovamo nismo smislili model u kojem bi život funkcionisao u kontinuitetu.

Intermezzo od života

Mi, dakle, ne pjevamo himnu jer je previše različitih pogleda na to šta bi trebalo pjevati u nacionalnom zanosu. S estetske strane, himna koja bi odgovarala ovakvoj državi kakva je današnja Bosna i Hercegovina, više bi morala biti neka atonalna kompozicija s jakim noise pasažima, nego nacional-romantička pjesma kakve uglavnom imaju ostali evropski narodi.

Dok se uvjeti ne steknu, a kako stvari stoje neće se steći nikad, navijači će pjevati Merlinovu “Jedna si, jedina”, a “Intermezzo” će služiti kao protokolarna podloga koju većina ljudi ne pamti, a i ne smatra nečim bitnim. Što, u krajnjem, i ne mora biti loše.

Elem, čitavu je regiju do prije nekoliko dana potresla afera u kojoj je igrač reprezentacije Srbije Adem Ljajić udaljen iz tima jer nije htio pjevati zvaničnu srpsku himnu “Bože pravde.” Mediji su, uglavnom, uzimali u zaštitu mladog napadača Fiorentine, sugerisavši da to ne bi trebao biti razlog da se nekome uskrati nastup, ali stvar se nije promijenila.

Ljajić je ostao pri tome da neće pjevati jer se to kosi s njegovim uvjerenjima, a selektor Srbije Siniša Mihajlović pri tome da u njegovoj ekipi ne može igrati neko ko ne ispunjava patriotske zadaće.

“Barbika” na nacionalnom zadatku

Doduše, niko nije rekao ono što svi znaju: Siniša Mihajlović, s nadimkom “Barbika” bio je odličan igrač, s jednim od najrazornijih udaraca na svijetu. Poput Ronalda Koemana ili Roberta Carlosa. I uvijek je imao višak nacionalnog naboja. Bilo je davno, ali su svježa sjećanja na finale Kupa Jugoslavije 1991. između Hajduka i Crvene Zvezde.

Mihajlović je tada nakon jednog divljačkog starta zaradio crveni karton i podigao tenziju u posljednjoj utakmici koja se odigrala za trofej koji je nosio ime Maršala Tita. Isti Mihajlović je skoro deceniju kasnije kao bivši igrač Lazija oduševljeno pozdravljao navijače koji su nosili transparent s likom Željka Ražnatovića Arkana. Kad se sve zbroji i oduzme, moglo bi ga se posmatrati kao analogiju novom predsjedniku Srbije Tomislavu Nikoliću. Vrijeme i život na Zapadu su ga, sasvim sigurno promijenili, ali bi u ratu, da citiramo Tomu predsednika, najvjerovatnije “ponovo bio četnik.”

Problem ovdašnjih nacija je višak patriotizma na simboličkom nivou, a skoro potpuno odsustvo odgovornosti prema zajednici u suštinskim stvarima. Emocije i simboličko zaklinjanja u naciju ovaj su prostor trajno osakatile.

Adema Ljajića je glupo osuđivati za bilo što. Baš kao što je bilo glupo kad su nabrijana beogradska čaršija i njezini sateliti iz Sarajeva rasturili košarkaškog reprezentativca Jurija Zdovca, iste one kobne 1991., kad nakon osvajanja Svjetskog prvenstva u košarci nije pjevao himnu “Hej Sloveni.”

Možda nije znao tekst. Možda ne zna pjevati. Uostalom, nije njegovo da pjeva nego da igra. Kao i u Ademovom slučaju.

Top 5, svih vremena

Što se himni na Evropskom prvenstvu tiče, tu su stvari jasne. Uz izvinjenje ostalim nacijama, prvih pet na listi su – italijanska, njemačka, ruska, francuska i engleska.

Jer, nema velikog fudbalskog takmičenja bez Canto degli Italiani (Pjesme Italijana), čija melodija kao da sadrži sve ono što Italijani jesu, odnosno što jesu stereotipi o njima: raspjevanost, sreću nakon dobro pripremljene i pojedene tjestenine, i design koji nikako ne smijemo zaboraviti kad su oni u pitanju. I bratstvo, jer je popularno ime te himne Fratelli d’ Italia. Zagrljeni, s gelom i rajfovima u kosi i zlatnim motivima na dresovima, različitim ukrasima na rukama, sve im to stilski stoji kad se pjeva “I Italia chiamo si” (Italijo, volim te), zadnji stih koji je napisao Gofredo Mameli, a uglazbio njegov sugrađanin Đenovljanin Michele Novaro.

U Francuskoj, recimo, niko ne pravi problem što pola reprezentacije žvaće žvakaće gume dok svira ponosna Marseljeza. U žvakanju prednjače igrači porijeklom s Maghreba – Adil Rami i Karim Benzema – koje Laurent Blanc, definitivno, neće udaljiti iz reprezentacije zbog toga. Jer, preživjeli su dječje bolesti nacija.

A i skoro je sigurno je da oni koji su porijeklom Afrikanci – Malouda, Diarra, Evra – bolje pjevaju. I pjevaju himnu, uvijek kad igraju. E sad, i tu ima “zašto?”. Kolektivno pamćenje crne Afrike tu pjesmu pamti dio procesa oslobađanja od ropstva. Dok je, recimo, Alžirci shvaćaju kao dio hegemonističke i neokolonijalne politike u ime koje su 1962. počinjeni zločini nad alžirskim narodom.

Brat Schweinie i brat Mesut

U Njemačkoj, recimo, nikome na pamet neće pasti da prati da li Khedira ili Ozil pjevaju himnu, dok je Schweinsteiger vuče iz petnih žila. Bitno je samo da se ostvare prva dva stiha pjesnika von Fallerslebena “Deutschland, Deutschland uber alles, uber alles in der Welt”. Njemačka iznad svega. Da se osvoji šta se treba osvojiti, u ovom slučaju Prvenstvo, pa će se pjevati. Doduše, nije baš jasno kako, jer najviše duha i motiva u igri ima lijevi bek Philipp Lahm.

Sada nešto sasvim privatno. Neka me se optuži za patetiku, nostalgiju, rusofilstvo, filokomunizam, nostalgiju i ostale budalaštine ali himna koja najviše odgovara onome što mislim da ta zemlja jeste je – ruska. Svaki put kad se začuje “patriotčeskaju pjesnu” što je popularno ime za sovjetsku, pa zatim i rusku himnu, začuje se grmljavina topova pod Staljingradom, horovi crvenoarmejaca, vrisak žena s velikim pletenicama i plač tek rođene djece u sibirskoj zimi. Ko zna, možda je to refleks poštovanja prema monumentalnom, a možda i neki zalutali gen koji se preko Karpata naselio ovdje na jug Balkana, baš kao u pjesmi Zorana Predina “Praslovan”, koju bih, kad bih mogao i kad bi me neko nešto pitao izabrao za svoju vlastitu himnu.

I još jedna himna, za kraj. Engleska. God Save the Queen, naravno. Nju svi pjevaju i “mali” Oxlade Chamberlain i “veliki” Steven Gerrard i Cole i Terry, ali čini se da to, zasad, slabo pomaže. Bolj i draža pjesma s tim naslovom je kolektivno nasljeđe svih nas a otpjevali su je, naravno, Sex Pistolsi.

Ispada da je još i dobro što od evropskih zemalja samo Španija i Bosna i Hercegovina nemaju tekst za himnu. Možete li zamisliti kad bi ovdašnji “patrioti” sa svih strana stali gledati u zube igračima ko i kako pjeva, a ko ne pjeva himnu. I zašto.

A meni, za tekst, a i šire, uvijek na pameti onaj splitski grafit, iz “nulte” godine naših života: Je.o narod mater svoju.

Jer masa je, skoro uvijek, zlo.

(Radio Sarajevo)

Podelite ovu stranicu!