AHMED BURIĆ: Himne i narodi

15 Jun 2012

Fudbal, općenito, pa i ovo Evropsko prvenstvo je i smotra patriotizma. On je često divljački i primitivan – “posljednje utočište hulja” – ali slušanjem i čitanjem himni može se razumjeti dosta od mentaliteta onih koji ih pjevaju. Ili ih, jednostavno, odšute

Hajdemo prvo isped vlastitog praga. Bosanska himna nema teksta što je, uz Španiju, jedinstven evropski slu?aj. ?injenica da se muzi?ko djelo profesora iz Banje Luke Dušana Šesti?a zove “Intermezzo”, na neki na?in objašnjava i život u ovoj zemlji. Naši životi kao da su pauza, mi od rata naovamo nismo smislili model u kojem bi život funkcionisao u kontinuitetu.

Intermezzo od života

Mi, dakle, ne pjevamo himnu jer je previše razli?itih pogleda na to šta bi trebalo pjevati u nacionalnom zanosu. S estetske strane, himna koja bi odgovarala ovakvoj državi kakva je današnja Bosna i Hercegovina, više bi morala biti neka atonalna kompozicija s jakim noise pasažima, nego nacional-romanti?ka pjesma kakve uglavnom imaju ostali evropski narodi.

Dok se uvjeti ne steknu, a kako stvari stoje ne?e se ste?i nikad, navija?i ?e pjevati Merlinovu “Jedna si, jedina”, a “Intermezzo” ?e služiti kao protokolarna podloga koju ve?ina ljudi ne pamti, a i ne smatra ne?im bitnim. Što, u krajnjem, i ne mora biti loše.

Elem, ?itavu je regiju do prije nekoliko dana potresla afera u kojoj je igra? reprezentacije Srbije Adem Ljaji? udaljen iz tima jer nije htio pjevati zvani?nu srpsku himnu “Bože pravde.” Mediji su, uglavnom, uzimali u zaštitu mladog napada?a Fiorentine, sugerisavši da to ne bi trebao biti razlog da se nekome uskrati nastup, ali stvar se nije promijenila.

Ljaji? je ostao pri tome da ne?e pjevati jer se to kosi s njegovim uvjerenjima, a selektor Srbije Siniša Mihajlovi? pri tome da u njegovoj ekipi ne može igrati neko ko ne ispunjava patriotske zada?e.

“Barbika” na nacionalnom zadatku

Doduše, niko nije rekao ono što svi znaju: Siniša Mihajlovi?, s nadimkom “Barbika” bio je odli?an igra?, s jednim od najrazornijih udaraca na svijetu. Poput Ronalda Koemana ili Roberta Carlosa. I uvijek je imao višak nacionalnog naboja. Bilo je davno, ali su svježa sje?anja na finale Kupa Jugoslavije 1991. izme?u Hajduka i Crvene Zvezde.

Mihajlovi? je tada nakon jednog divlja?kog starta zaradio crveni karton i podigao tenziju u posljednjoj utakmici koja se odigrala za trofej koji je nosio ime Maršala Tita. Isti Mihajlovi? je skoro deceniju kasnije kao bivši igra? Lazija oduševljeno pozdravljao navija?e koji su nosili transparent s likom Željka Ražnatovi?a Arkana. Kad se sve zbroji i oduzme, moglo bi ga se posmatrati kao analogiju novom predsjedniku Srbije Tomislavu Nikoli?u. Vrijeme i život na Zapadu su ga, sasvim sigurno promijenili, ali bi u ratu, da citiramo Tomu predsednika, najvjerovatnije “ponovo bio ?etnik.”

Problem ovdašnjih nacija je višak patriotizma na simboli?kom nivou, a skoro potpuno odsustvo odgovornosti prema zajednici u suštinskim stvarima. Emocije i simboli?ko zaklinjanja u naciju ovaj su prostor trajno osakatile.

Adema Ljaji?a je glupo osu?ivati za bilo što. Baš kao što je bilo glupo kad su nabrijana beogradska ?aršija i njezini sateliti iz Sarajeva rasturili košarkaškog reprezentativca Jurija Zdovca, iste one kobne 1991., kad nakon osvajanja Svjetskog prvenstva u košarci nije pjevao himnu “Hej Sloveni.”

Možda nije znao tekst. Možda ne zna pjevati. Uostalom, nije njegovo da pjeva nego da igra. Kao i u Ademovom slu?aju.

Top 5, svih vremena

Što se himni na Evropskom prvenstvu ti?e, tu su stvari jasne. Uz izvinjenje ostalim nacijama, prvih pet na listi su – italijanska, njema?ka, ruska, francuska i engleska.

Jer, nema velikog fudbalskog takmi?enja bez Canto degli Italiani (Pjesme Italijana), ?ija melodija kao da sadrži sve ono što Italijani jesu, odnosno što jesu stereotipi o njima: raspjevanost, sre?u nakon dobro pripremljene i pojedene tjestenine, i design koji nikako ne smijemo zaboraviti kad su oni u pitanju. I bratstvo, jer je popularno ime te himne Fratelli d’ Italia. Zagrljeni, s gelom i rajfovima u kosi i zlatnim motivima na dresovima, razli?itim ukrasima na rukama, sve im to stilski stoji kad se pjeva “I Italia chiamo si” (Italijo, volim te), zadnji stih koji je napisao Gofredo Mameli, a uglazbio njegov sugra?anin ?enovljanin Michele Novaro.

U Francuskoj, recimo, niko ne pravi problem što pola reprezentacije žva?e žvaka?e gume dok svira ponosna Marseljeza. U žvakanju prednja?e igra?i porijeklom s Maghreba – Adil Rami i Karim Benzema – koje Laurent Blanc, definitivno, ne?e udaljiti iz reprezentacije zbog toga. Jer, preživjeli su dje?je bolesti nacija.

A i skoro je sigurno je da oni koji su porijeklom Afrikanci – Malouda, Diarra, Evra – bolje pjevaju. I pjevaju himnu, uvijek kad igraju. E sad, i tu ima “zašto?”. Kolektivno pam?enje crne Afrike tu pjesmu pamti dio procesa osloba?anja od ropstva. Dok je, recimo, Alžirci shva?aju kao dio hegemonisti?ke i neokolonijalne politike u ime koje su 1962. po?injeni zlo?ini nad alžirskim narodom.

Brat Schweinie i brat Mesut

U Njema?koj, recimo, nikome na pamet ne?e pasti da prati da li Khedira ili Ozil pjevaju himnu, dok je Schweinsteiger vu?e iz petnih žila. Bitno je samo da se ostvare prva dva stiha pjesnika von Fallerslebena “Deutschland, Deutschland uber alles, uber alles in der Welt”. Njema?ka iznad svega. Da se osvoji šta se treba osvojiti, u ovom slu?aju Prvenstvo, pa ?e se pjevati. Doduše, nije baš jasno kako, jer najviše duha i motiva u igri ima lijevi bek Philipp Lahm.

Sada nešto sasvim privatno. Neka me se optuži za patetiku, nostalgiju, rusofilstvo, filokomunizam, nostalgiju i ostale budalaštine ali himna koja najviše odgovara onome što mislim da ta zemlja jeste je – ruska. Svaki put kad se za?uje “patriot?eskaju pjesnu” što je popularno ime za sovjetsku, pa zatim i rusku himnu, za?uje se grmljavina topova pod Staljingradom, horovi crvenoarmejaca, vrisak žena s velikim pletenicama i pla? tek ro?ene djece u sibirskoj zimi. Ko zna, možda je to refleks poštovanja prema monumentalnom, a možda i neki zalutali gen koji se preko Karpata naselio ovdje na jug Balkana, baš kao u pjesmi Zorana Predina “Praslovan”, koju bih, kad bih mogao i kad bi me neko nešto pitao izabrao za svoju vlastitu himnu.

I još jedna himna, za kraj. Engleska. God Save the Queen, naravno. Nju svi pjevaju i “mali” Oxlade Chamberlain i “veliki” Steven Gerrard i Cole i Terry, ali ?ini se da to, zasad, slabo pomaže. Bolj i draža pjesma s tim naslovom je kolektivno naslje?e svih nas a otpjevali su je, naravno, Sex Pistolsi.

Ispada da je još i dobro što od evropskih zemalja samo Španija i Bosna i Hercegovina nemaju tekst za himnu. Možete li zamisliti kad bi ovdašnji “patrioti” sa svih strana stali gledati u zube igra?ima ko i kako pjeva, a ko ne pjeva himnu. I zašto.

A meni, za tekst, a i šire, uvijek na pameti onaj splitski grafit, iz “nulte” godine naših života: Je.o narod mater svoju.

Jer masa je, skoro uvijek, zlo.

(Radio Sarajevo)

Podelite ovu stranicu!